Blogerski zapis Harisa Pašovića


Nepismenost u BiH kao elementarna nepogoda


Poslije svakog prijemnog ispita za režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, moje kolege i ja smo sve više zabrinuti zbog slabog znanja kandidata. Posebno zabrinjava činjenica da veliki broj kandidata dolazi sa odličnim ocjenama iz srednje škole, neki čak i sa dvije-tri godine fakulteta, a da su, zapravo, polupismeni.
Piše: Haris Pašović
Svake godine je sve gore. Pravopisne i gramatičke greške i nesposobnost artikulacije misli postaju standard među mnogim mladim ljudima u BiH. Ali u statistikama, oni se računaju kao pismeni. Podaci o nepismenosti u BiH su nesigurni, ali različiti izvori pretpostavljaju da se radi možda i o pola miliona nepismenih!

To BiH čini zemljom sa najvećim procentom nepismenih stanovnika u Evropi. Kad se tome pridruži i ogroman broj polupismenih, dolazimo do dramatične činjenice da je više od pola stanovništva u BiH nepismeno ili slabo pismeno. Obrazovna funkcija javnih televizijskih servisa u BiH je ispod minimuma. Program bh. javnih televizija je mizeran. Izbori njihovog dokumentarnog, muzičkog ili dječijeg programa su neshvatljivo loši.

S obzirom na toliki broj nepismenih u BiH, bilo bi potpuno normalno da postoji redovna emisija koja bi opismenjavala ljude. Takva bi emisija pomogla i samim uposlenicima javnih televizija koji imaju probleme i sa vlastitom pismenošću. Problemi nepismenosti, polupismenosti i općeg neznanja su toliko veliki da već sada srozavaju BiH ispod evropskog dna, a u skoroj budućnosti mogu učiniti da BiH postane potpuno irelevantna, zaostala balkanska zemlja, izlovana onako kako je to bila Albanija u vrijeme diktatora Envera Hodže.

Druga mogućnost je da BiH postane ono što je danas Afganistan. Ovo se u BiH dešava na početku druge dekade 21. stoljeća! Svijet se razvija brže nego ikada. Televizija BBC je danas objavila rezultate velikog istraživanja u svijetu (27.000 ispitanika u 26 zemalja svijeta) u kojem je 80% ispitanika reklo da je pristup internetu osnovno ljudsko pravo. U BiH oko 50 % stanovnika ne poznaje ili slabo poznaje abecedu i azbuku! Naši političari i intelektualci neprekidno dokazuju važnost nacije i religije u bh. društvu. Oni nikada ne govore o pravu ljudi da budu pismeni i obrazovani.

Kćerka mojih prijatelja je jednog dana briznula u plač za ručkom jer je shvatila da tata jede lijevom rukom. Razlog za njen strah je bilo to što je hodža na vjeronauci rekao da samo šejtan jede ili piše lijevom rukom. Da to nije usamljen slučaj, govore i iskustva drugih roditelja čija su djeca odbijala da jedu, jer su bili ljevaci, a saznali su na vjeronauci da je to šejtanska stvar. Urbana žena srednjih godina nedavno se glasno čudila, na fitnesu, kako to da su u prošlosti ljudi živjeli po 700-800 godina.

Studenti na jednom sarajevskom fakultetu su na testu, koji je sadržavao pitanja iz elementarnog znanja, odgovarali da se u Argentini govori argentinski; da je sadašnji premijer Republike Hrvatske, Ivo Sanader; da u Federaciji BiH ima 2 ili 8 kantona; da je New York velik kao Sarajevo. Na postdiplomskom studiju jednog drugog fakulteta u Sarajevu, budući magistri su odgovarali da je društveno uređenje u Italiji, ni manje ni više nego - komunizam; nisu znali ko se protiv koga borio u Drugom svjetskom ratu.

Problem nepsimenosti i neobrazovanosti u BiH je već takav da bi Vijeće ministara moralo proglasiti stanje elementarne nepogode. Samo udružene politička, medijska, privredna i građanska akcija mogu spasiti BiH od potonuća u obeznanjenost. Moramo postaviti problem obrazovanja na centralno mjesto u bh. javnost. Odgovorni smo da suštinski riješimo problem pismenosti i elementarnog neznanja u ovoj zemlji.

http://harispasovic.blogger.ba/
(Sarajevo-x.com)

Vahid Hećo "Investitorima predstavljeni projekti vrijedni šest milijardi KM"

Energetski forum koji je danas održan u Sarajevu u organizaciji Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije bio je prilika da se potencijalnim investitorima, predstavnicima ambasada i javnosti prezentiraju proriteti izgradnje elektroenergetskih objekata u Federaciji, kao i modeli izgradnje i finansiranja.

U prvoj fazi je, prema riječima federalnog ministra energije, rudarstva i industrije Vahida Heće, planirana izgradnja šest termolektrana, 16 hidroelektrana, šest vjetroelektrana odnosno investicije u vrijednosti šest milijardi KM.

Kroz ove projekte, ako se uspiju pokrenuti, bilo bi animirano oko 50.000 radnih mjesta, direktno i indirektno, što je posebno značajno uzimajući u obzir da je naš gorući problem nezaposlenost.

Otvaranje gradilišta hidroelektrane Vranduk očekuje se već ovog ljeta i gradit će se sredstvima Elektroprivrede BiH i uz pomoć kreditnih sredstava, dok će se za termoblokove pokušati naći strateški partneri u ovoj godini.

Elektroprivreda BiH je, po riječima njenog direktora Amera Jerlagića, napravila prve velike korake kada je pripremila dva idejna projekta za termoelektrane Tuzla i Kakanj. „To je veliki iskorak koji smo napravili u protekle dvije godine, čime smo stvorili uslove da se svaki parner može lakše odrediti prema budućem investiranju“, dodao je Jerlagić.

U Vladi Federacije BiH jedinstven je stav da se u elektroenergetskom sektoru krije najveći razvojni potencijal čije bi aktiviranje doprinijelo dinamiziranju ostalih industrijskih grana.

U svijetu se zna za ove projekte i postoji interes stranih investitora, što je, po riječima predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića, šansa koju ne smijemo propustiti. Silajdžić je u obraćajnju učesnicima foruma izdvojio i formiranje Koncerna Elektroprivrede BiH i rudnika, čime je omogućeno da, kako je naglasio, rudari danas pravednije učestvuju u raspodjeli dobara koja stvaraju.

Ministar Hećo je ocijenio forum uspješnim, posebno istakavši zadovoljstvo brojem učesnika i interesom za strateške projekte u Federaciji BiH.

„Imajući u vidu interes stranih kompanija i ambasada za energetski sektor vjerujem da ćemo naći investitore za velike energetske objekte, kazao je Hećo, dodajući da Federacija treba partnere koji imaju znanje, novac i tehnologiju kako bi napravili energetske objekte sa kojima ćemo u Evropu.

(FENA)

Nada i ništa

Ivan Lovrenovic

Mi, kojima je stalo...


"Slučaj Ganić", odnosno sve što je izazvao i što će još izazivati, na zastrašujući način još jedanput otkriva kako su u Bosni i Hercegovini na djelu dvije državne ideje krajnje neprijateljski naoštrene jedna prema drugoj - dvije neprijateljske "države" u jednoj. U poznatoj historiji takvi odnosi uvijek neminovno završavaju ratom; rat je u Bosni i Hercegovini iz raznih razloga nemoguć, te je nemoguće da se ovaj odnos razriješi ratom. Onda, što ostaje?



Dvjema političkim adresama u Bosni i Hercegovini "slučaj Ganić" pao je kao neočekivani dar s nebesa. Vladi Republike Srpske i Dodiku slučaj je dobro došao da zalaganje bošnjačkih političara za oslobađanje Ganića koriste kao još jedan dokaz da se "u Sarajevu pravi privatna država", te kao još jedan odličan povod za prijetnju opstrukcijom državnih institucija. Kao da Dodik i njegova nomenklatura nisu već odavno privatizirali Republiku Srpsku, a koliko god više mogu - i institucije Bosne i Hercegovine! Sarajevsko-bošnjačkom političkom krugu i Silajdžiću, koji mu se i u ovoj prilici pokušava nametnuti kao tenor, "slučaj Ganić" odlično dolazi da ga predizborno koristi u pokušaju reanimacije svoga koncepta državotvornosti i patriotizma, ozbiljno uzdrmanog koliko zbog vlastite političke jalovosti, toliko i zbog ubilački neprijateljskoga nastupa političkoga skorojevića Fahrudina Radončića i njegove medijske pesnice, Dnevnoga avaza, a uz neproglašenu ali evidentnu podršku reisu-l-uleme Cerića. (Za neku drugu priliku neka ostane pitanje koliko je za pojavu ovakvoga političkog Radončića zaslužan, između ostalih i uza sve ostalo, i sam Silajdžić sa svojom politikom intransigencije.)

Politički gledano, ne događa se u stvari ništa novo, ništa što nije na dnevnome redu još od vremena pred posljednje izbore 2006. godine kada su Dodik i Silajdžić, tjerajući vlastite partikularne interese, političku scenu u cijeloj Bosni i Hercegovini radikalno rascijepili na dva međusobno potpuno isključiva pola s manje ili više jasnim nacionalističkim predznacima, beskrajno udaljivši Bosnu i Hercegovinu od bilo kakve mogućnosti smirivanja i konsolidacije. S hapšenjem Ganića u Londonu i srbijanskim traženjem njegova izručenja desilo se samo to, da je iskrsnuo još jedan slučaj koji - zahvaljujući ratno-nacionalnoj i međudržavnoj zapaljivosti koju sadrži - na drastičan način podcrtava i pospješuje političku i nacionalnu razdrtost u kojoj Bosna i Hercegovina živi posljednjih godina, i na čijemu će se produbljivanju po svemu sudeći intenzivno raditi sa svih strana u ovoj izbornoj godini. Ekstremno suprotstavljena stanovišta između Banje Luke i "Sarajeva" (kojeg Sarajeva?) u tumačenju "slučaja Ganić" samo na krajnje izoštren način potvrđuju da je, pri vođenju unutarnjih politika u modusima kakve zastupaju i oličavaju Dodik i Silajdžić, Bosnu i Hercegovinu nemoguće i zamisliti kao funkcionalnu i konvergentnu državnu zajednicu.

Što se Dodika tiče i njegove "vizije" odnosa Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, često se može čuti tumačenje da on na mračnom scenariju rušenja institucija države radi aktivno, jer je baš to ono što odgovara njegovim autonomističkim i secesionističkim ambicijama: onemogućavati svim sredstvima konsolidaciju Bosne i Hercegovine, ometati izgradnju funkcionalne države, kako bi se do kraja obesmislila i prikazala nemogućom, da bi se, potom, njezin raspad mogao učiniti sasvim plauzibilnim rješenjem. U takvim tumačenjima predsjednik Srbije Boris Tadić viđen je kao desna Dodikova ruka u rušenju Bosne i Hercegovine, samo ispotiha, dok se za javnost licemjerno prikazuje zagovornikom njezine cjelovitosti. To je omiljena teza mnogih sarajevskih političkih i medijskih krugova, ali može se sresti i u međunarodnim relacijama. (Uporan do zagriženosti, njezin inozemni propagandist bio je i ostao, recimo, bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić.) Ako to doista jesu Dodikovi ciljevi, onda je njegova politika logična i jasna, pa su i reakcije s te strane na "slučaj Ganić" također logične i jasne.

Kako, međutim, razumijevati akcije druge strane, koja sebi pripisuje patriotsku brigu za državne interese i za očuvanje "jedinstvene i cjelovite Bosne i Hercegovine"? Što u tom pogledu znači, i kakve efekte proizvodi silna emocionalizacija i heroizacija "slučaja Ganić", uz konotacije koje su neizbježno usko nacionalne, čak i onda kada su takve nenamjerno i implicitno, da i ne govorim o onima namjernim i eksplicitnim? "Svi smo mi Ejup Ganić" - zar ta zloglasna i zloslutna parola tribalizma samo u ovom slučaju nema da znači ono što jedino može da znači, i što je značila u svim dosadašnjim etnonacionalističkim verzijama diljem ex-Jugoslavije: snažni moralni anestetik, sredstvo za kolektivističku homogenizaciju "našega naroda" i za militantno galvaniziranje masa.

Po povratku iz Londona, Haris Silajdžić izjavljuje da je puštanje Ganića iz zatvora "pobjeda Bosne i Hercegovine, koja je pokazala da može da zaštiti svoje građane". Njegov kolega Nebojša Radmanović, koji na isti način i u istom kapacitetu kao Silajdžić predsjedava tom istom, ne nekom drugom Bosnom i Hercegovinom, ogorčeno tvrdi sve suprotno, argumentirajući da je Silajdžićev angažman u ovoj stvari "protivustavan i protivzakonit", "bez saglasnosti druga dva člana Predsjedništva BiH". Koja, čija, kolika, kakva je ta Bosna i Hercegovina o čijoj "pobjedi" Silajdžić govori? Koje to svoje građane Bosna i Hercegovina "može da zaštiti"? Koga i kako je do sada uopće (za)štitila u sličnim situacijama? Pa i sada - nije li taj prazni trijumfalizam više namijenjen Silajdžićevoj autopropagandi pred izbore ("ja sam ta Bosna i Hercegovina koja je zaštitila Ganića!"), nego što se odnosi na Ganića i njegov položaj, jer pravo govoreći Silajdžićeva "Bosna i Hercegovina" Ganića nije zaštitila uopće, samo ga je britansko sudstvo premjestilo iz pravoga zatvora u kućni pritvor, a sudbina mu se još ne može ni naslutiti. Osim ako mu ne pomogne najnovija majstorska, višeslojna izjava Borisa Tadića kako Srbija nema ništa protiv toga da Ganić bude isporučen Bosni i Hercegovini; bitno je, kaže Tadić, da "svi koji su učestvovali ili su osumnjičeni za ratne zločine moraju da se nađu pred sudovima", a "Srbija želi da veruje da će pravosudne institucije Bosne i Hercegovine dokazati da su u stanju da obezbede fer i pošteno suđenje". A tek to bi bio vruć krumpir - i za Ganića, i za pravosudne institucije Bosne i Hercegovine, osobito, pak, za Silajdžićevu "Bosnu i Hercegovinu"! ("Mi, kojima je stalo do očuvanja države Bosne i Hercegovine" - kaže Silajdžić u nedavnom intervjuu Danima, smatrajući da je to dovoljno za definiranje vlastite politike i za prisvajanje onih kojima je "stalo do očuvanja Bosne i Hercegovine" kao pristalica njegove politike. A trebao bi znati, ili bi mu netko napokon trebao objasniti, da u Bosni i Hercegovini ima jako mnogo nas kojima je stalo do očuvanja Bosne i Hercegovine, ali nipošto i nikako do onakve Bosne i Hercegovine kakvu zamišlja on, te da njemu nitko nije ovjerio pravo izdavanja certifikata na to kome je do očuvanja Bosne i Hercegovine stalo a kome nije...)

Više je nego očigledno da Haris Silajdžić ima kronični političko-oftalmološki problem: ono što on vidi kao "Bosnu i Hercegovinu", ne postoji nigdje osim u njegovome subjektivnom "oku": čista politička fatamorgana, jednako kao što je od puste fatamorgane sačinjena i njegova tvrdnja prilikom obilježavanja Dana državnosti da je "na zasjedanju ZAVNOBiH-a, potvrđena državnost Bosne i Hercegovine u njenim srednjovjekovnim granicama". Ta vrsta deformacije u opažanju stvarnosti (historijske i aktualne) ne mora biti ništa loše, može biti čak i sasvim simpatična, ali samo dok se zadržava i ostvaruje u prostoru individualne kreativne imaginacije; ako u takvim trenucima pjesnika pomiluje neka od Muza, možda se, recimo, rodi kakva dojmljiva rodoljubna pjesmica. Ali je pogubno kada su takve fantazme građa od koje se pravi politika, kada se na njima donose odluke, i proizvode stanja i odnosi koji se tiču ljudi, društva, naroda, države...

Silajdžićeva politika u odnosu spram Republike Srpske i problema koji njezino postojanje predstavlja za konsolidaciju države Bosne i Hercegovine, kao i uopće spram srpskoga političkog kompleksa u Bosni i Hercegovini, počiva na premisi isključivosti: Bosna i Hercegovina s Republikom Srpskom je nemoguća, a srpski politički faktor je dobrodošao samo kao element beskonfliktno inkorporiran u politički idiličnu "cjelovitu i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu svih građana i naroda". Budući da takvo političko mišljenje također nije ništa drugo nego fantazam, a da njegov nosilac nema ni mrvu spremnosti ni sposobnosti da to uvidi i započne bosanskohercegovačku stvarnost promišljati bespredrasudno, u svoj njezinoj kompleksnosti i proturječnosti, sve njegovo mišljenje o problemu RS-a svodi se na ideju i zahtjev za njezinim nestankom - na ovaj ili onaj način, u ovom ili onom stupnju. Time on s vremena na vrijeme (od izbora do izbora) uspijeva pribaviti određen broj glasova među biračima kojima je lako prodati tu sasvim neobaveznu i neodgovornu a emocionalno zapaljivu priču, ali ono što oni ne vide, što se od njih sustavno sakriva, jest tvrda i krupna činjenica da Republiku Srpsku, i to baš ovakvu rigidno nacionalističku, dodikovsku, ništa ne utvrđuje jače kao ta i takva Silajdžićeva politika, i da one zajedno Bosnu i Hercegovinu cementiraju kao dvogubu strukturu, u sebi dušmanski konfrontiranu i nerješivu. Izgovorena ili neizgovorena, u toj politici postoji "ideja" da bi Republika Srpska možda još i bila nekako prihvatljiva i probavljiva, ali samo pod uvjetom da se tamo kao lider pojavi i nametne neki "drukčiji Srbin" od Dodika, te da Republika Srpska prihvati da bude definirana kao "genocidna tvorevina". I jedno i drugo je izraz krajnjega neshvaćanja političke historije - i općenito, i u konkretnim bosanskohercegovačkim koordinatama. Da će ubuduće ikada biti takve srpske politike koja će se "odreći" Republike Srpske i neke forme srpskoga ekskluzivizma u Bosni i Hercegovini, koja će voljno ići ispod stupnja autonomije koji je do sada dosegnula - iluzija je i gubljenje dragocjenoga vremena. A stvar je političke nesposobnosti i nekapacitiranosti, potpunoga političkog defetizma zapravo, misliti da nema nikakva drugog modusa da se u Bosni i Hercegovini odnosi produktivno urede ako je nemoguće da se "ukine" Republika Srpska! (Svojevremeno, taj defetistički pogled plastično je izrazio Muhamed Filipović, baš u vrijeme dok je svesrdno navijao za Silajdžića pred izbore 2006. godine, tvrdeći da za Bosnu i Hercegovinu nema izlaza ni rješenja, osim da "Amerikanci Srbima zavrnu šiju".) Zahtjev, pak, da se Republika Srpska kvalificira kao genocidna tvorevina nije teško razumjeti s obzirom na činjenice iz rata, utvrđene između ostaloga i međunarodnom sudskom odlukom (barem u djelomičnom opsegu), te s obzirom na moralnu motivaciju tog zahtjeva. Ali, istini za volju, u Silajdžića taj zahtjev nije motiviran moralno nego utilitarno politički, i tu nastaje veliki problem s njegovom vjerodostojnošću. Jednostavno je to pokazati: moralnu vjerodostojnost u takvim stvarima svjedočite jasnom, konkretiziranom univerzalnošću svojih traženja i postupaka, a ona se očituje u jednakom odnosu prema svim zločinima i zločincima, najprije i najnepotkupljivije prema "svojima". Kod Silajdžića toga nema i nikada nije bilo ni u naznakama.

Sva ta politika, koja se deklarativno nastoji predstaviti kao zalaganje za izgradnju države, za "cjelovitu i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu svih njezinih naroda i građana", kiteći se uz to ekskluzivnim patriotizmom, po svojim psiho-političkim afektima i porukama nije ništa drugo nego jedna od formi etničkoga nacionalizma, a po praktičnim učincima - jednako upregnuta na poslu sistemskoga uspostavljanja uvjeta neostvarivosti države. Ako ona toga nije svjesna, samo gore po nju i po one koji je podržavaju.

Vratimo se početku: "slučaj Ganić", odnosno sve što je izazvao i što će još izazivati, na zastrašujući način još jedanput otkriva kako su u Bosni i Hercegovini na djelu dvije državne ideje krajnje neprijateljski naoštrene jedna prema drugoj - dvije neprijateljske "države" u jednoj. U poznatoj historiji takvi odnosi uvijek neminovno završavaju ratom; rat je u Bosni i Hercegovini iz raznih razloga nemoguć, te je nemoguće da se ovaj odnos razriješi ratom. Onda, što ostaje? Stalno produžavanje i ponavljanje sadašnje političke agonije kao "normalnoga" oblika političkog života, ništa drugo. Uz ovakav temeljni politički odnos u zemlji, te uz mrtvozornički način na koji je u sve to involvirana međunarodna zajednica, samo je iluzija da se izborima može nešto bitno promijeniti, da izbori mogu donijeti nešto novo i bolje. Ironično, oni mogu formalno biti fer, pošteni i demokratski (kakvi su, uostalom, svi do sada bili), ali ne i - pokretački i inovativni.

BHDANI:

Šokantno: Pedofilija u Srpskoj pravoslavnoj crkvi



Crkveni horor

Brčanski protojerej Slavko Maksimović prošle sedmice prvostupanjskom presudom oslobođen je optužbi za bludne radnje nad dvjema maloljetnim djevojčicama. Roditeljska pažnja: Dani donose šokantnu ispovijest jedne od Maksimovićevih žrtava



Nino Maričić
"Mislila sam - ako ikome kažem za ovo, niko mi neće vjerovati, a njemu niko i neće smjeti ništa. I bila sam u pravu! Sud je dokazao da mu niko ništa ne može"
U maju će napuniti tek sedamnaest godina, ali se već na prvi pogled vidi da je Z.Đ. morala preko noći da odraste. Prošle sedmice je Osnovni sud Distrikta Brčko, odnosno sutkinja Sanja Ević, oslobodila krivice penzioniranog sveštenika Slavka Maksimovića za bludničenje nad djevojčicama Z.Đ. i njenom drugaricom N.V. "zbog nedostatka dokaza".

Suđenje Maksimoviću, koji je umirovljen početkom godine, bilo je zatvoreno za javnost. Izricanje presude je bilo javno, nakon kojeg je Maksimović izašao na sporedna vrata Suda, izbjegavši pritom novinare. Podsjećamo, Tužilaštvo u Brčkom je nakon godinu i po istrage, 12. marta 2009., podiglo optužnicu protiv Maksimovića, protojereja Srpske pravoslavne crkve u Brčkom, koju je Sud potvrdio po sve četiri tačke optužnice. Maksimović se teretio da je tada 13-godišnju Z.Đ. pozvao u njegovu vilu u Dvorovima kod Bijeljine, obećavši da će joj nabaviti školske knjige. Prema iskazu Jadranke Reljić, majke nesretne djevojčice, sveštenik je djevojčicu silovao. Poznato je da je nakon toga djevojčica pala u depresiju i da je dva puta pokušala izvršiti samoubistvo - jednom popivši deterdžent, a drugi puta gomilu tableta. Kada je ovaj slučaj postao predmetom novinskih napisa, Maksimovića je zbog bludnih radnji prijavila još jedna djevojčica. Njihovi iskazi, zabilježeni u policiji Brčko Distrikta, rasvijetlit će užasnu tajnu koju kriju protini dvori. Slavko Maksimović nije odustao od tvrdnji da su sve optužbe protiv njega čista glupost. Sutkinja Ević, kao sudija pojedinac, ustanovila je da na Sudu ipak nije prezentirano dovoljno osuđujućih dokaza protiv Maksimovića. On je, s druge strane, na Sudu tvrdio "da je već kažnjen, da je obolio od karcinoma prostate i da mu je ostalo još malo života", te da je spao na tristotinjak maraka penzije...

Oče, pomozi "Sad više neću i ne mogu da histerišem. Dobro znate da sam tri puta pokušala da se otrujem, da sam ležala na psihijatriji, da sam zapostavila školu... Šta bih sada trebala? A to, što ga nisu osudili - neka ide na njihovu dušu. Ljudi u Brčkom više vjeruju onome ko ima nego onome ko nema", priča Z.Đ. Od prije nepuna četiri mjeseca ona više ne živi s roditeljima - majkom Jadrankom i očuhom Jelenkom. Razgovaramo s njom u jednom restoranu na magistrali Bijeljina -Tuzla.

Njenu ispovijest slušamo bez riječi.

"Trebalo je da krenem u prvi razred srednje škole. Mlađi brat je također bio đak, a stariji je bio student u Beogradu. Čime su to naši roditelji mogli finansirati? Penzijom? Nema šanse. Jedno vrijeme smo dobijali humanitarnu pomoć od crkve - brašno, ulje, šećer, sitnice. Odlučila sam da protojereja Maksimovića zamolim za pomoć - bila je nedjelja, sutradan je bio prvi školski dan, dobro se sjećam da je bio 3. septembar 2007., a ja ne samo da nisam imala knjige i školski pribor, nego nisam imala ni šta da obučem kako treba. Nije me bilo stid. Nije sramota biti siromašan. Odlučila sam da probam - to je moj obraz, moja sramota. Došla sam pred crkvu, čekala sam da završi liturgija. Mislila sam - Bože dragi, fino ću ga zamoliti, šta će biti... Prišla sam mu i rekla: 'Oče, pomozite, trebaju mi knjige, treba mi školski pribor, treba mi odjeća.'

Rekao mi je: 'Nećemo ovdje razgovarati, sačekaj da nešto obavim, pa ćemo u moju kancelariju.' On ima kancelariju u stanu u porti. Otišli smo pričati, a on me je pitao: 'Imaš li momka?'

Rekla sam: 'Oče, nemam.'

'A, bi li voljela', pita me opet.

Bilo mi je neprijatno, nisam znala kako da se ponašam. Rekao je da nema novaca kod sebe, da treba da sačekamo dok ne donesu iz crkve. Rekao mi je da dođem sutradan, ali sam mu morala dati svoj broj mobitela.

Otišla sam kući, a palo mi je na pamet da odem do naselja Grčica, gdje u crkvi služi pop Dragan, u nadi da će mi taj pop pomoći. U međuvremenu je zazvonio telefon: bio je to pop Slavko, koji me je pitao mogu li doći do crkve jer je u međuvremenu našao pare. Tako sam se ponovo našla u njegovoj kancelariji. Sjela sam za sto, a on je sjedio preko puta. Opet je rekao: 'Pa, kako tako lijepa, a još nemaš momka?' Ne sjećam se šta sam odgovorila - nemam, ne treba mi, ne sjećam se... On je tada prišao i zagrlio me. Dok me je tako 'grlio', ruka mu se našla na mojim grudima... Uplašila sam se, a on je to primijetio i trgao je ruku. Dao mi je sto maraka, koje sam ja ushićeno odnijela kući. Naravno, mami nisam spominjala šta se dogodilo... Bilo me je sramota da bilo šta kažem."

Djevojčica je, međutim, ohrabrena novcima dobivenim od prote Slavka odlučila da ga nastavi posjećivati. Štaviše, omogućila je i svojoj školskoj drugarici N.V. da posjeti popa Slavka.

"Drugarica N. je inače muslimanka, ali smo se dogovorile da izmislimo neko srpsko ime, kako bi i ona mogla zatražiti humanitarnu pomoć od prote. Nazvala sam popa i javila mu da ću doći do njega s drugaricom. Slagala sam da je i ona, kao i ja, bez oca, a pop je rekao da nema problema i da idemo u njegov stan, ali ne zajedno s njim. Mislila sam da će nam trebati prevoz, ali on je rekao da je to blizu. Nisam ni znala da je to kod gimnazije. Ušli smo u stan na drugom spratu. Zaključao je vrata. Uveo nas je u dječju sobu. Tu je bio krevet na koji smo sjele. Između nas dvije je ostalo taman prostora da prota sjedne do nas, ustala sam i stala uz radijator. On mi kaže da sjednem. On je odmah počeo govoriti 'lijepe moje curice', tapšati nas po ramenu, dirati nas rukama, malo pomalo, po cijelom tijelu... Bilo me je strah, ali sam mislila na to kako će to proći. Drugarica N. je vidjela da je vrag odnio šalu, ali nije se usuđivala pomjeriti, sve dok joj nije rekao da izađe napolje, da nešto sa mnom nasamo popriča. Pritom, nije prestajao da me mazi po vratu, počeo je da mi zadiže majicu... Kad je N. izašla, on je postajao sve slobodniji i grublji. N. je pokušala u jednom trenutku ući na vrata, ali me je pop prislonio uz njih... Na jedvite jade sam se uspjela iščupati iz te situacije. Rekla sam da moram kući odmah i da nam odmah da pare. Njoj je dao 100 a meni 90 maraka. Bilo mi je krivo što je ona dobila više para, a nju skoro da nije ni pipnuo..."

Noćni pozivi Morbidna ispovijest ove djevojčice otkriva šta se u međuvremenu desilo: nakon što je napustila roditelje, počela je zarađivati za život pjevajući po kafanama. Kaže da trenutno ima stalni angažman u jednoj diskoteci u Vitezu, a da povremeno nastupa i u Zvorniku i u Bijeljini, gdje živi u jednom motelu. Njen život je, čini se, već sada potpuno uništen. Planira vanredno završiti srednju školu "jer ne može istovremeno i raditi i ići u školu". Kaže da joj je draže pjevati u Vitezu jer "Hrvati imaju najviše para", za razliku od Srba i Bošnjaka koji, kako kaže, "dođu iz inostranstva, imaju para za dva-tri dana, a onda ništa..."

"Slavko me je stalno zvao telefonom. Govorio mi šta bi radio, kako bi volio ovo, pa ono... Život mi se bio smučio. Vjerujte, znao me je nazvati dok sam bila u kući s majkom! Ovako, sjedim na kauču i pričam s njim, a mama nema pojma ko je na telefonu... Sve sam to prešutjela. Počela sam se povlačiti u sebe, nije mi se više izlazilo vani - prije sam se voljela družiti s djecom iz komšiluka. Uzmem role i baš me briga. Ali, nakon onoga sa Slavkom, nisam više bila ista. Bila sam jako nervozna, sitnica me znala razbjesnjeti ili rasplakati."

U narednih petnaest dana, prema iskazu Z.Đ., pop Slavko ju je u nekoliko navrata kontaktirao i zvao sebi. Kad je otišla u njegovu kuću, odnosno u dvorac u kojem bivši pop živi, odigrao se posljednji čin ove gnusne priče.

"Ja sam mislila da su popovi skromni, a nisam mogla sebi doći od raskoši u kojoj je Slavko živio. Dobro sam upamtila i na Sudu ispričala sve detalje iz njegovih dvora: i kožne garniture i francuske ležaje i kupatilo, plazma TV, klima uređaji, kuhinja, dječja sobica. Uvijek sam tako zamišljala Bijelu kuću. U jednoj sobi smo sjeli na krevet. Tu je opet počeo. Tada nisam imala pojma šta on radi, niti sam to sebi znala objasniti. Bilo me je strah. On nije imao namjeru prestati. Isprva nisam dopuštala da mi otkopča šlic, ali sam na kraju popustila. Mislila sam - ako ikome kažem za ovo, niko mi neće vjerovati, a njemu niko i neće smjeti ništa. I bila sam u pravu! Sud je dokazao da mu niko ništa ne može. Tu je on izvršio nasilje... Nisam ništa osjećala, osim poniženja i straha. Nije me boljelo."

Dva odvojena sudska vještaka ginekologa, jedan iz Brčkog a drugi iz Tuzle, pregledali su djevojčicu i - došli do različitih zaključaka! "Sudski vještak iz Brčkog ustvrdio je da djevojčica nije silovana, to jest da nije došlo do penetracije, dok je vještak iz Tuzle nalazom ustvrdio da jest!", kaže Duško Tomić, pravni zastupnik Z.Đ., koji je bio prisutan kada je njegova klijentica razgovarala s novinarima Dana. "No, svejedno", dodaje Tomić, "to ni najmanje ne mijenja samu prirodu djela."





Ko je Slavko Maksimović



Pedofil i ratni zločinac?



Brčanska čaršija dobro zna ko je Slavko Maksimović. Osim što nije u stanju da sakrije svoje bogatstvo, bije ga i glas o njegovim političkim i poslovnim vezama u gradu i okolini. Poslovna zgrada Teodora u centru Brčkog vlasništvo je njegove kćerke, a u njoj i gradonačelnik Dragan Pajić ima svoje poslovne prostore (apoteka, ogromni kafić...). "Pouzdano se zna da mu je Slavko kreirao i da kreira kadrovsku strukturu u Vladi", tvrdi dobro upućeni izvor Dana, blizak upravi Distrikta. "Tako je šefica najvažnijeg resora - Odjeljenja za urbanizam i imovinsko-pravne poslove - postala Slavkova kandidatkinja Svjetlana Čivčić. Koliko je za nju vršio pritisak, dokaz je to što je ona bila jedini ministar na svim nivoima u BiH koja je to postala bez završenog fakulteta, pa je čak i Raffi Gregorian ispao smiješan prihvatajući je s klauzulom da će fakultet završiti za tri naredna mjeseca. Uspjela je na nekom 'naprednom' fakultetu. Ona je trebala da legalizuje sve što je nelegalno i da štima regulacione planove i gradnju po Slavkovom diktatu, kao što mu je Gregorianov zamjenik Gerhard Sontheim pomogao oko Teodore", kaže isti izvor. Podsjećamo, a o tome su Dani pisali u augustu 2007., povodom višemjesečne istrage, inicirane nalogom supervizora Raffija Gregoriana kojim je smijenjeno petero dužnosnika lokalne Vlade: Gerhard Sontheim je pomogao proti Slavku Maksimoviću u njegovoj namjeri da po svaku cijenu sagradi poslovno-stambeni centar u srcu Brčkog pod firmom Srpske crkvene opštine. Pri tome se nije libio rušiti urbanističko-pravne propise, endemsko drveće - platane, premlaćivati nesretne komšije koji su ga upozorili da imaju višegodišnje zakupe u starim zgradama koje je trebalo skloniti... Sjećamo se i slučaja građanke Desanke Jovanović, koja je imala petlje da kaže "ne" tom silništvu, ali je Maksimović, uz pomoć svog zaštitnika Sontheima, koji je od samog početka, poput pravog nadzornog organa, brižljivo nadzirao radove na gradilištu, uspio da lobira Gregorianov nalog. Nekoliko dana kasnije, na bogosluženju je poručio: "Eto kako prolaze Srbi koji se suprotstave crkvi!"

Maksimović je i inače poznat po brutalnim javnim istupima. Tokom kampanje protiv uklanjanja spomenika četničkom vojvodi i ratnom zločincu Draži Mihailoviću, Maksimović je govorio: "Vidite šta nam rade. Moramo biti jedinstveni. Ovako su pokrenuli i pitanje obrazovanja. Vidite šta danas imamo. Ne udaraju na pojedince, nego na srpske institucije: Crkvu, Prosvjetu, spomenike… Udaraju u zjenicu oka (...) Sve hoće da je zajedničko, a tužba protiv Jugoslavije? Muslimani se stalno prilagođavaju. Nekad je u Sarajevu bio Principov most, danas je to Ferdinandov!? (...) Ukoliko do sprovođenja Odluke o uklanjanju spomenika dođe, trebamo svi izaći na ulicu. Ako dođe 5.000 majki i djece u crnim maramama, neće mnogo uraditi. Ako nam neko dirne u spomenik, opet će biti rat!"Još strašnije, Maksimovićevo ime zabilježila je i Parlamentarna komisija za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima, koja je svoje rezultate obznanila prije skoro deset godina. U izvještaju Komisije spominje se sveštenik SPC-a u naselju Srpska Varoš, "navodno odgovoran za nasilno pokrštavanje muslimana". Jedan od svjedoka u svojoj izjavi kaže: "Poznato mi je da je pop Slavko Maksimović vršio pokrštavanje muslimanskih djevojaka i žena, a lično znam da je Z., sestra M.S., čuvenog trgovca i bivšeg fudbalera, pokrštena i da se sada zove Zora." Sugovornici Dana iz Brčkog tvrde da Maksimović uživa veliko povjerenje vladike Vasilija Kačavende, koji mu je i kum i koji je urgirao da sin Slavka Maksimovića, također pop, dobije namještenje u Doboju. Bivšeg glavnog brčanskog popa ekipa Dana je danima bezuspješno pokušavala kontaktirati, a kada smo zakucali na vrata njegovog dvorca u centru Brčkog - niko nije otvorio. Žena, koja je sipala vodu na bunaru u dvorištu, rukom je pokazala ulazna vrata: "Tamo, tamo je Slavko."






Vasilije Kačavenda, kum Slavka Maksimovića



Playboy i striper


Srbijanski dnevni tabloid Press u nastavcima objavljuje ispovijest Dejana Nestorovića, srbijanskog stripera, pod općim naslovom Da te Bog sačuva: Striper Dejan Nestorović, koji je šokirao javnost snimcima s vladikom zvorničko-tuzlanskim Kačavendom u njegovom raskošnom dvoru u Bijeljini, otkrio je za Press da mu je - "vladika poklonio 50.000 evra za master studije na privatnom fakultetu u Rimu"! Nestorović u Pressu iznosi pikantne detalje o svom odnosu s vladikom, za kojeg tvrdi da mu je dugogodišnji prijatelj i dalji rođak, koji mu poklanja parfeme i skupe poklone, i objašnjava čime je zaslužio toliku naklonost vladike. "Moj najveći kapital je moje znanje, za koje je vladika obezbedio 50.000 evra. Ja nisam običan striper, već multimedijalni talenat. Fakultet u Rimu za koji sam dobio stipendiju je fakultet za medije, muziku i film. Novac je obezbeđen od donatora i prijatelja vladike. Cela suma biće uložena za moj život i studije u Rimu. Već 25. marta putujem", tvrdio je Nestorović otkrivajući i šta mu je vladika rekao pošto mu je dao pare. "Rekao mi je: 'Dejane, ja nisam Rokfeler, a to što sam ti obezbedio novac za tvoj projekat je od srca.' Odgovorio sam mu da je uspešniji i srećniji čovek od Rokfelera."Objavljivanje fotografija na kojima vladika Kačavenda šopinguje u ekskluzivnoj prodavnici Bos u centru Beograda noć pred sahranu pokojnog patrijarha Pavla izazvalo je bijes srbijanske javnosti. Nestorović otkriva da odijelo nije gledao za sebe. "Nije kupovao za sebe, već je gledao odelo za mene! Vladika jako voli dobre parfeme i uvek me obraduje nekim dobrim. Njegovi omiljeni parfemi su Dolče i Gabana i Armani. Tu imamo isti ukus. Iz Moskve, posle njegove posete ruskom patrijarhu Kirilu, dobio sam od njega srebrni krst sa raspećem, koji je moj čuvar i talisman", ispričao je. Press navodi da između Vasilija Kačevende i Dejana Nestorovića postoji "specifičan odnos, ne baš tipičan za unuka i dedu koji ga zatrpava skupim poklonima": novosadski striper objašnjava time da je vladika "savremen čovek". Bogatstvo i raskoš u kojem uživa vladika Kačavenda mnogi smatraju nespojivim sa njegovom crkvenom funkcijom. Na pitanje novinara Pressa odakle mu toliko bogatstvo, on kaže da je vladika to zaradio zahvaljujući menadžerskim sposobnostima. "Da je sreća da je cela naša država tako bogata kao mala Švajcarska i da imamo uspešne menadžere i organizatore kao što je moj prijatelj vladika Vasilije. Mislim da su menadžerske sposobnosti glavni razlog za to bogatstvo, kako ga nazivate! Vladika Vasilije je, pre svega, duhom bogat čovek. On je organizator kakvog većina ljudi nikada nije upoznala. Mislim da je menadžer broj jedan i da spada u grupu top deset menadžera u regionu po sposobnosti organizacije. On je neviđeni graditelj, da bi mu i Milutin Mrkonjić mogao pozavideti. Podigao je najviše crkava i manastira u celoj SPC. Kod njega uvek mora da ima svega. Kada smo jednom bili na nekom ručku u manastiru, on je pitao da li imaju određeno vino. A pošto nisu imali, vladika im je rekao: 'Dabogda ga nikada nemali, 'ajde, snađite se.' Disciplina i rad su ključ da biste imali sve", kaže on. Nestorović je ispričao i kako se objekti koje vladika gradi u Bijeljini finansiraju od kapitala onih koji pomažu crkvu, a ne od naroda. "Poznato je da ima dobre veze sa Miloradom Dodikom, Vladimirom Trišićem, direktorom BN televizije, mnogim biznismenima i preduzetnicima. Kačavenda trenutno gradi bolnicu preko puta svog dvora, za kardio i opšte preglede, sa najsavremenijom opremom i laboratorijom, kao i rusku crkvu na ulazu u RS", navodi Press, potkrijepivši Nestorovićevom izjavom: "Zvonici će biti kupljeni od prodaje njegovog trosobnog stana u Bulevaru kralja Aleksandra, koji je dobio u nasledstvo." Nestorović je za Press ustvrdio da je "vladika čovek koji voli umetnost, razume se u antikvitete i retke stvari. (…) Proputovao je ceo svet, gde je nabavljao umetnine na kojima mogu da mu pozavide svetske galerije. U vladičanskom dvoru ima teretanu i đakuzi, a ceo prostor je pokriven kamerama. Retka dela poznatih svetskih slikara krase njegove odaje na dvoru i tako je nastalo to malo parče raja na Zemlji, a grčki umetnici koje sam imao i ja čast da upoznam radili su na pozlaćivanju njegovog stilskog nameštaja. Procenjuje se da 'zlatni salon' vredi najmanje 300.000 evra a samo pozlaćeno ogledalo 20.000 evra! Neki komadi su iz Japana i Persije. Oduševio sam se kada mi je u posebnoj odaji pokazao mini teretanu, koja je isključivo tu iz rekreativnih i medicinskih razloga, jer vladika tu jača svoje motoričke sposobnosti i vitalnost organizma, pri čemu mu je moje mišljenje jako važno, pošto sam završio DIF." Vladika Kačavenda je novinarima Pressa, upitan o svojim vezama sa striperom Nestorovićem, odgovorio: "Manite se toga! Ma kakva stipendija!" Podsjećamo, prije izvjesnog vremena su novinari srbijanskog izdanja Glorije uspjeli ući u vladičanske dvore Vasilija Kačavende, te za rubriku Moj dom zabilježili zapanjujuću raskoš kojom je vladika okružen, te umjetnine, namještaj i nakit vrijedne milione eura.





Roditelji



Ubio me je Slavko Maksimović!


U kući roditelja Z.Đ. je histerična atmosfera. Majka Jadranka je neprekidno van sebe - čas plače, čas nas nudi kafom, krši ruke. "Da sam htjela prodati dijete, prodala bih je kad sam je rodila", govori ridajući nad novinama u kojima je objavljena vijest o presudi brčanskog Osnovnog suda. Očuh Jelenko je podjednako uzbuđen, čas ustaje, čas sjeda na pod, pa na stolicu. Na momente oboje govore uglas. Naizmjenično plaču. Jelenko je već jednom fizički nasrnuo na popa i ne krije "da će se s njim, ako to ne uradi Sud, zasigurno obračunati". "On je mene optužio da sam ja zlostavljao moju djevojčicu! Sram ga bilo, ubio me je. Ubio me je!", govori kroz suze Jelenko. On je, saznajemo kasnije, spasio Jadranku oženivši se njom na početku rata. Jadranka se izjašnjava kao muslimanka, što je u ratnom Brčkom bilo isto što i smrtna presuda. "Ostala sam samohrana majka s jednim djetetom, a bila sam trudna s ovom djevojčicom. Meni su već prijetili, izbacili su me iz kuće, dok me Jelenko nije zaštitio. Tako smo se uzeli", priča Jadranka. Potom pokazuje kesu lijekova koje mora svakodnevno uzimati. Među njima i Zoloft, težak antidepresiv. Između proklinjanja, izvinjavanja, suza i jecaja, razabiremo Jelenkov glas: "Jedan ovdašnji Jovo Dučić mi je nudio 10.000 maraka da odustanemo od optužbi protiv Slavka. Nisam imao 20 maraka u džepu u tom trenutku, ali mi nije na pamet palo, sram da ih bude... ja sam vjerovao u Sud, u pravdu, ali sam bio naivan, kad je predsjednik Suda u Brčko Distriktu Arkanov prijatelj Jadranko Grčević!"





Duško Tomić, advokat žrtava



Slučajeve seksualnog zlostavljanja ne mogu suditi sudije pojedinci


"Sutkinja je dala povjerenje iskazu optuženog Maksimovića, a ne oštećenih djevojčica, pošto nije bilo očevidaca. Najavili smo žalbu Apelacionom sudu. Ovim se otvara veliko pitanje da li ovakve inkriminisane radnje treba suditi sudija pojedinac i sam odlučivati o ovakvim pitanjima. Mislim da je sazrela situacija da se mijenja Zakon o krivičnom postupku, u kojem će se definisati da slučajeve seksualnog zlostavljanja i nasilja u porodici treba suditi Sudsko vijeće, a ne sudija pojedinac. Vjerujem da će na Apelacionom sudu, gdje su trojica sudija u Vijeću, drugačije vrednovati iskaze, i da će popraviti ovu nepravdu."

23-03-2010 02:00
Tihić: Radončić ima najmanje prava da govori o borbi protiv kriminala




Fahrudin Radončić, vlasnik „Avaza", Senad Šahinpašić Šaja i Edin Arslanagić, direktor „Bosnalijeka", nedavno su se sastali da bi dogovorili dalje zajedničke poteze.



Tajni dogovor



Pozivajući se na navodni nalog Bakira Izetbegovića, Šahinpašić i Arslanagić dogovorili su se s Radončićem da sa zajedničkom ekipom učine sve kako bi do kraja maja Sulejman Tihić bio srušen s funkcije predsjednika SDA. Time bi Radončiću bio otvoren put da sa svojom privatnom strankom uđe u koaliciju sa SDA „i onda ćemo mi u oktobru preuzeti potpunu političku i ekonomsku vlast i strpati u zatvor Lagumdžiju i njegovu ekipu i otjerati Rafija Gregorijana".

Odmah nakon toga, „Avaz" je počeo medijski da linčuje Tihića, zapravo mu pripisujući sve ono što Radončić radi. Podrška koju je dobio Radončiću je dobro došla, jer inače ima nalog svojih beogradsko-podgoričkih šefova i finansijera da izazove međusobne sukobe Bošnjaka, unese haos među Bošnjake i u takvoj situaciji njima osigura da ekonomski okupiraju Sarajevo i FBiH za što će ga svakako dobro platiti.

- Fahrudin Radončić je najviše štete nanio Bošnjacima i sve što je radio i radi, upereno je protiv Bošnjaka - kazao je u subotu, gostujući na FTV-u, Tihić. Pri tome se nije koristio činjenicom da je upravo on bar desetak puta spašavao i spasio Radončića koji je duboko u kriminalu, prešao je i preko činjenice da ga je taj on preko svog „Avaza", dok je bio u bolnici, živog sahranio. Tihić nije iskoristio ni podatke o tome kako se Radončić zahvaljujući SDA-u obogatio, a dokumentacija o tome svakako postoji u centrali te stranke. Uostalom, to je svojevremeno javno potvrdio i Edhem Bičakčić.



Panika i obmane



Na ovo je uspaničeni Radončić optužio Tihića da je dogovarao podjelu BiH, da je korumpiran, da je mafijaš i kriminalac. Isti, dakle, riječnik kojim se koristi već godinama kada manipuliše i obmanjuje, zaboravljajući da to više ne pije vode i da su njegove prevare potpuno razotkrivene.

Rukovodstvo SDA jučer je argumentovano odgovorilo Radončiću na njegova podmetanja i naglasilo da je Sulejman Tihić izabran za predsjednika SDA na prijedlog rahmetli Alije Izetbegovića i da je na svim kongresima izabran između više delegata i tajnim glasanjem.

- Svojim načinom života, vrijednostima koje poštuje i za koje se zalaže, Sulejman Tihić kao i SDA uvijek su bili opredijeljeni za borbu protiv kriminala i to ne samo deklarativno nego i stvarno - kaže se u saopćenju SDA i zaključuje:

- Imajući u vidu mnoge činjenice iz njegovog života i rada, Fahrudin Radončić najmanje ima prava da govori o borbi protiv kriminala. On bi prije trebao odgovarati na pitanja nego ih postavljati. Za koga i čije interese radi Radončić, zna on, a vjerovatno i drugi. Za Radončića je beskompromisni borac za istinu o ratu u BiH i osvjedočeni borac protiv korupcije Čedomir Jovanović negativna, a Miroslav Mišković, koji je glavni finansijer politike Slobodana Miloševića i Radončićev poslovni partner i saradnik, pozitivna ličnost.



S.N.



Laži i podvale



Radončić je optužio Tihića da je bio u štabu Fikreta Abdića i da je cijeli rat proveo u Njemačkoj.

Istina je sasvim drugačija: Tihić se nikada nije ni sreo s Abdićem, a nakon što je u augustu 1992. pušten iz srpskog logora u Sremskoj Mitrovici i razmijenjen u Nemetinu kod Osijeka, nekoliko mjeseci je proveo kod sestre u Rijeci i obnašao dužnost šefa Povjereništva SDA za Posavinu. U Njemačku je otišao po nalogu Alije Izetbegovića, nakon sjednice Glavnog odbora SDA u Sarajevu 1994., sa zadatkom da radi u Ambasadi BiH u Bonu kao šef konzularnog odjela.

Za predsjednika SDA prvi put je izabran na prijedlog Izetbegovića i to u vrijeme kada je ova stranka bila u opoziciji.

TUZLOM SE UPRAVLJA NAKARADNO!
INTERVJU : Nedžad Ibrahimović, Predsjednik OO Naše stranke u Tuzli, Oslobođenje 24. mart. 2010. godine


Osnivač Naše stranke Danis Tanović nedavno je primjetio da u Tuzli ima dobrih stvari, ali i da postoje one loše koje Naša stranka može iskoristiti kako bi našla prostor za veći politički uticaj u ovom gradu. Koje su to loše stvari i kako ih iskoristiti?

Tanovićeva impresija je, ipak, impresija nekoga ko živi daleko od ovoga grada i kao i svaka impresija, prilično je proizvoljna i sasvim osobna. No, parametri kojima se mjeri uspješnost jedne gradske posluge, što administracija nekoga grada jedino i treba da bude, su, naime, vrlo egzaktni i na impresije sasvim neosjetljivi. Ja ću vam sada nabrojati tek neke od parametara koji će bjelodano pokazati kako općinska vlast u Tuzli ima sasvim ispodprosječnu, a u nekim stvarima, i sasvim lošu, aljkavu i nedomišljenu upraviteljsku strategiju. Tuzla je, vjerovatno, jedan od gradova u širem okruženju koji najbrže mijenja svoju urbanu fizionomiju u pravcu jednog stručno-nakaradnog i, nazovimo, „tržišnog urbanizma“.

Gradski prostor se ubrzano i kaotično pretvara u profitni prostor i to će trajati do onog trenutka kada gradu, kao „organizmu svojih građana“, ponestane zraka i prostora. Nepostojanje prostorne regulative – grad nema na snazi ni prostorni ni generalni urbanistički plan – otvara velike mogućnosti špekulacijama u prostoru i koči svaku mogućnost za buduću, ako ne i sadašnju, realizaciju onih potreba grada tako nužnih u svakoj oplemenjenoj urbanoj, i zašto ne reći, evropskoj sredini. Najatraktivnije gradske lokacije zauzimaju se velikim benzinskim pumpama, tržnim centrima, vjerskim centrima, divljim pijacama, i, čak, individualnim objektima. U isto vrijeme, u sprezi građevinskih lobija i korumpirane vlasti, na zelenim površinama se grade objekti velike spratnosti za slobodno tržište.

Gradska uprava, koja se javno diči takozvanom strategijom razvoja, a pritom nema ni osnovna akta prostorne regulative, tek širi famu i razvija više-manje uspješne marketinške trikove, koji su jedino u službi kontinuiteta jedne nakaradne upravljačke politike. No, šlag cijele priče ostavljam za kraj. Općinska vlast već izvjesno vrijeme ipak provodi aktivnosti na usvajanju prostornog plana za period od 2006. do 2026. godine?! Nije jasno kako će se plan, koji bi u najboljem slučaju mogao biti usvojen 2010, primjenjivati od 2006? Cijela ova oblast se čitave četiri godine regulira bez prostornog plana, što svi, naime, znaju, a sada će se, naknadnom rekonstrukcijom legislative i ozakoniti! Čisti egzistencijalizam – prvo nešto postoji, a onda mu se daje naknadni smisao, ozakonjuje se čitav niz, blago rečeno sumnjivih rabota općinske vlasti.

OSOBNA PROMOCIJA

Jeste li zadovoljni radom aktualnog načelnika Jasmina Imamovića i njegove administracije? Bar prema web anketama, njegova popularnost ne slabi, no u isto vrijeme primjetno je nezadovoljstvo zbog povećanja cijena vode, grijanja, gradskog saobraćaja...

Činjenica da građani biraju načelnike, otvorila je prostor za stanovit rekonfiguraciju čitavog sistema političkog marketinga u pravcu osobne promocije ljudi koji se za tu funkciju bore ili natječu. Iako funkciju općinskog načelnika gledamo, prije svega, kroz postupke i akcije koje općinska administracija provodi, pomalo je postalo već neukusno koliku je menadžersku „public relation“ sposobnost razvio načelnik Općine Tuzla. Praktično su postale neodvojive jedna od druge stvarne i „namaštane“ akcije, postalo je sasvim izmiješano osobno političko promicanje Jasmina Imamovića, sa promicanjem grada Tuzle. Moglo bi se reći kako su postale sasvim neodvojive osobne promocije od općih gradskih ili promocija od općeg društvenog interesa.

Naprimjer, priča o tuzlanskom takozvanom zelenom valu. U kampanji za lokalne izbore 2008. godine, Jasmin Imamović je isticao kako je prioritet općinske administracije uvođenje zelenog vala na gradskim prometnicama. Treba reći da Tuzla nema nikakvih saobraćajnih zaobilaznica te da se čitav promet odvija najužim gradskim jezgrom. Godinu i po dana nakon toga, Tuzlaci su dobili parking aparate, nespominjane u kampanji, dok zelenog vala nema ni na mapi.

Ili, drugi primjer. U svojim se javnim nastupima načelnik često poziva na interese građana te na potrebu da grad prodiše čistim plućima. No, građani Tuzle koji su vlasnici individualnih stambenih objekata, moraju platiti puni iznos cijene podstanice ako se žele priključiti na sistem daljinskog zagrijavanja. Stanari u užem dijelu grada plaćaju svega trideset posto od te cijene! U ostatku participira Općina sa sedamdeset posto sredstava. Poznato je da su vlasnici individualnih stambenih objekata jedni od najvećih aerozagađivača. Zasto svi građani nemaju iste uvjete i nije li to čista diskriminacija, ako se na prljavi zrak čak i zaboravi?

Potom, kultura je posebna gradska priča. Baš kao i u ostatku države, i kod nas je preovladavajuća fesivalsko-manifestacijska kulturna matrica. Njen jedini smisao leži u političkom marketingu vladajućih partija ili njihovoj javnoj legitimizaciji. Ne treba biti posebno mudar, pa shvatiti da se manifestacijskim oblicima kulture prikriva i onemogućava temeljni razvoj kulturne proizvodnje na svim razinama. Grad Tuzla nema ništa od standardnih urbanih parametara koji jedan grad čine gradom. Tako je sasvim svejedno stanujete li na njegovoj periferiji ili pak u samom centru. Osim godišnjih, redom „tradicionalnih“ festivala, ništa se ne zbiva ni tamo ni ovamo!

TURBO-FOLK ELITA

Dosta tuzlanskih umjetnika se okrenulo Našoj stranci. Primjeri su reper Frenkie i glumac Midhat Kušljugić. Da li ljudi poput njih i u kolikoj mjeri kreiraju politiku tuzlanskog ogranka?

Moram reći da smo u općinskoj organizaciji vrlo sretni nepodijeljenom podrškom koju dobivamo od tuzlanskih umjetnika. Pri tome moram reći da se ne radi ni o kakvoj turbo-folk ili estradnoj eliti nego se radi o ozbiljnim i, prema stanju u društvu, vrlo kritički raspoloženim urbanim umjetnicima kao što su Frenkie ili Midhat Kušljugić. Njih dvojica su za sada najeksponiraniji, ali cijela jedna plejada mladih tuzlanskih umjetnika je uz Našu stranku.

MLADI SU NAŠA PUBLIKA

Nedavno je osnovan Forum mladih NS. Koliko mladi ljudi imaju prostora za političko djelovanje u Tuzli i hoće li Naša stranka dati prednost ovoj populaciji?

Odgovor na vaše pitanje je afirmativan. Jako nam je stalo da na bilo koji način uspijemo animirati za politički akciju one kojima se zbog aktualne politike na vlasti ogadila svaka misao na politiku.

U tom smislu, mi pokušavamo vratiti moralnost i u politiku i u odnose među političkim akterima na političkoj sceni. Mladi, studenti i srednjoškolci i svi ostali kojima se politika ogadila, naša su primarna politička publika, ali i istovremeno i naši primarni budući politički subjekti. Forum mladih Naše stranke radi upravo na realizaciji ovih, rekao bih, najvažnijih ciljeva stranke.

Razgovarao Almir Šećkanović

Korak do zabrane fašističkih organizacija u BiH

Na prijedlog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, Vijeće ministara BiH je na današnjoj sjednici utvrdilo Prijedlog zakona o zabrani svih fašističkih i neofašističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola u BiH, koji će biti upućen Parlamentu BiH na usvajanje

Utvrđivanjem ovog prijedloga zakona, BiH je ispunila međunarodnu obavezu i osigurala praktične mjere za suzbijanje širenja nacionalne, rasne ili vjerske netrpeljivosti, čime je uspostavljen dobar mehanizam za daljnji razvoj demokratskih vrijednosti u bh. društvu, saopćeno je iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH.

U saopćenju se navodi da je razlog za donošenje ovog zakona i što postojeći sistem krivičnih sankcija u BiH nije na adekvatan način regulirao pitanja koja se odnose na osiguravanje odgovarajućih pravnih propisa kojim se „direktno zabranjuje djelovanje organizacija i pojedinaca, simbola i ostalih obilježja kojim se podstiče na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju“.

Dodaje se da trenutno ne postoji pravni način za krivično gonjenje spomenutih organizacija, koje stoga imaju slobodu da šire svoje diskriminatorske ideologije. Ovaj nedostatak propisa daje poruku o nekažnjivosti, koju čak i institucije prešutno podržavaju.

Donošenje ovog zakona radi toga je veoma važno, jer se njime osigurava snažan izraz društvene osude određenog ponašanja pojedinaca i grupa koje podržavaju govor mržnje i netrpeljivosti.

"Pod fašističkom organizacijom obično podrazumijevamo one grupe čiji je cilj uspostavljanje režima s fašističkom ideologijom na štetu demokratskih institucija. Ovaj zakon obuhvata grupe koje promoviraju takvu ideologiju, a koje su neustavne.

Međutim, sve fašističke partije koje su historijski postojale u BiH odnosile su se isključivo na nacionalnu pripadnost i karakterizirala ih je izražena rasistička ideologija prema onima koji nisu članovi te nacionalne zajednice", navodi se u saopćenju.

U ovom zakonu, dodaje se, navedeni su primjeri triju najvažnijih fašističkih organizacija u BiH, iako se zakonom zabranjuje svaka fašistička i neofašistička organizacija.

Fašistički simboli koji prikazuju počinitelje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, također, se zabranjuju ovim zakonom.

Radi suzbijanja vršenja ovih diskriminatorskih djela, zakonom su predviđene kazne od 50.000 do 100.000 KM.

Izvor:e-novine (Fena)

Banjalučki novinar nasrnuo na "federalnog" kolegu uzvikujući: "Pustite da zakoljem ovog ustašu!"
Sve se događalo u hotelu Bosna pred grupom novinara koji su uspjeli spriječiti fizički obračun!

Autor: Fena/Onasa
27.03.2010. 17:26



Novinar banjalučkog lista "Fokus" Radovan Jović danas je fizički nasrnuo i verbalno izvrijeđao novinara Federalne televzije (FTV) Mišu Vidovića.

Vidović je Agenciji BETA rekao da je poslije konferencije predsjednice Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić u Hotelu "Bosna" u Banjaluci Jović fizički nasrnuo na njega, a potom ga verbalno izvrijeđao uzvikujući "Pustite da zakoljem ovog ustašu".

"Poslije konferencije Nataše Kandić neobavezno sam primijetio da bi svi trebalo da profesionalno radimo svoj posao i da na press-konferencijama i ostalim javnim događajima ne bi trebalo da iznosimo lične stavove. Samo što sam to izgovorio, Jović je nasrnuo na mene, a ostale kolege su ga spriječile da se fizički obračuna sa mnom", naveo je Vidović.

Dodao je da je incident prijavio policiji i da je Jović još nekoliko puta pokušao da nasrne na njega.

Sunovrat novinarstva!

Udruženje/udruga BH novinari i Linija za pomoć novinarima izražavaju zabrinutost zbog javnih prijetnji novinaru FTV-a iz Banje Luke Miši Vidoviću, a koje je uputio novinar banjalučkog lista "Fokus" Radovan Jović.

"Novinar Jović je Mišu Vidovića ispsovao, nazvao ga 'ustašom' i poručio mu kako će ga 'zaklati'. Sve se to događalo u hotelu Bosna pred jednim brojem novinara iz Banje Luke, koji su uspjeli spriječiti fizički obračun Jovića s novinarom Mišom Vidovićem", navodi se u saopćenju za medije Udruženja/udruge BH novinari i Linije za pomoć novinarima.

"Zaprepašteni smo brutalnošću s kojom se novinar Radovan Jović obrušio na svog kolegu po profesiji, kao i riječnikom koji je koristio, a koji smo dosad mogli slušati samo od najvećih kriminalaca i zločinaca. Kada jedan novinar prijeti drugom da će ga 'zaklati', to nije samo kriminalni čin, već predstavlja potpuni sunovrat novinarstva u ovoj zemlji", dodaje se u saopćenju.

Udruženje/udruga BH novinari i Linija za pomoć novinarima zbog toga hitno zahtijevaju javno očitovanje redakcije u kojoj radi Jović i Uredničkog kolegija lista Fokus o današnjem događaju.

Zahtijevaju također njihovo javno izvinjenje Miši Vidoviću zbog izrečenih prijetnji i uvreda.

Udruženje/udruga BH novinari i Linija za pomoć novinarima očekuju od Centra javne bezbjednosti u Banjoj Luci hitno utvrđivanje svih činjenica u vezi s ovim slučajem i njegovo zakonito procesuiranje. Istovremeno traže poduzimanje posebnih mjera zaštite novinara Miše Vidovića i njegove porodice, budući da je Vidović u posljednje vrijeme bio izložen različitim prijetnjama i pritiscima. 

Nakon višemjesečnog nagađanja,
Odlazi Rafi Gregorijan
Kako pišu Nezavisne novine, Gregorijan će u Centru, kojim rukovodi Janusz Bugajski, najvjerovatnije biti viši stručni saradnik za pitanja u vezi s jugoistočnom Evropom. CSIS pruža strateške uvide kao i rješenja pri donošenju bitnih odluka, kako vladama, tako i međuanrodnim organizacijama, privatnom sektoru i civilnom društvu. Riječ je o neprofitnoj organizaciji, sa sjedištem u Vašingtonu. Centar je poznat i po brojnim istraživanjima i analizama iz političke, ekonomske, bezbjednosne oblasti, s naglaskom na tehnologiju, međunarodnu trgovinu i finansije, a posvećen je pronalaženju načina kako bi Amerika zadržala svoj status sile dobra u svijetu. U Upravnom odboru CSIS nalaze se i neka poznata imena poput Henrija Kisindžera, Zbignjeva Brežinskog, Vilijema Koena.

Gregorijanov angažman u BiH će ostati upamćen po tome što je rukovodio reformom Oružanih snaga BiH i zalaganju za donošenje niza odluka koje su izazvale velike političke potrese u BiH. Iako drugi čovjek OHR-a, u javnosti se često sticao utisak da upravo on vodi glavnu riječ u Kancelariji visokog predstavnika, ali i da ima jak uticaj u institucijama BiH, prvenstveno u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) te Tužilaštvu i Sudu BiH.

Posljednjih nekoliko godina u konstantnom je konfliktu sa premijerom RS kojeg optužuje za nazadovanje BiH u evropskim integracijama. Gregorian je, nažalost, jedini strani političar koji je umeo javno da kaže ko i kako dovodi situaciju u BiH do usijanja, kao i da se javno suprostavi ponašanju Milorada Dodika, Mustafe Cerića i drugih. Nakon što je u javnost procurila OHR-ova šema organizovanog kriminala u FBiH, a na kojoj su se našli najuticajniji Bošnjaci počev od reisu-l-uleme Mustafe Cerića pa do velikih biznismena, i u Sarajevu su se pojavile žestoke kritike na Gregorijanov rad.
(e-novine)

Nova teorija iz Srbije

Tito je umro kao musliman?


Josip Broz Tito, kao nekadašnji lider svih naroda i narodnosti bivše zajedničke države Jugoslavije, još uvijek izaziva kontroverze. Najnovija je, prema pisanju beoogradskog lista Press, to da je Tito umro kao musliman! Kako navodi list, u dokumentaciji Radio Beograda je pronađen snimak intervjua sa bivšim beogradskim muftijom Hamdijom Jusufspahićem u kojem je on potvrdio ovu činjenicu.

Josip Broz TitoRazgovor sa muftijom Hamdijom Jusufspahićem napravljen je prije desetak godina, a on je u svojoj ispovijesti o druženjima sa predsjednikom SFRJ prvi i jedini put izgovorio najveću tajnu koju je čuvao - Tito je umro kao musliman!

Vjerodostojnost snimka potvrdio je Pressu autor intervjua, koji nije želio da mu se pominje ime.Jusufspahić je u intervjuu opisao susret sa Titovim šefom kabineta Berislavom Badurinom, nedugo nakon što je jugoslovenski lider izdahnuo. Razgovor za Radio Beograd je navodno tekao ovako:

"Kada je umro Tito, zajedno smo išli ja i ambasador Alžira Abdul Hamid Adžali da se upišemo u knjigu žalosti. Taman kad smo došli tamo, odmah nam je prišao Berislav Badurina, valjda se tako zvao, njegov šef kabineta ili lični sekretar. I on priđe meni i kaže:

- Čestitam vam.
- Šta mi čestitaš, pobogu brate? Čovjek je umro, šta mi čestitaš?
- Umro je u vašoj vjeri!
- Šta?, zaprepastio sam se ja.
- U vašoj vjeri. Umro je čitajući Kur'an. Kur'an je treći put čitao...

Badurina se potom na francuskom jeziku obratio i ambasadoru Adžaliju. Jusufspahić je pitao šta da radi sa tim saznanjem.

- Da znate to, i ništa više, odgovorio mu je Badurina, a nakon upisivanja u knjigu žalosti dodao:

- Vidjećete kad bude sahranjen. Biće samo ime i prezime, godina rođenja i godina smrti, jer tako se muslimani sahranjuju..."

Prema ispovijesti muftije Jusufspahića, piše Press, ispostaviće se da je tokom posljednjih dana života u bolnici u Sloveniji na Titovom stolu stajao samo prevod Kur'ana.

Muftija je pet godina kasnije išao u Egipat, da od Hosnija Mubaraka primi zlatni orden za rad na islamskom polju, a ambasador Alžira u Kairu bio je baš Abdul Adžali, isti taj koji je bio prisutan kada mu je povjerena velika tajna.

Na poziv za večeru, muftija beogradski je tražio jedan uslov, da mu kaže šta mu je Badurina tom prilikom rekao na francuskom. I ambasador je sve ponovio, Tito je umro kao musliman, a čak je rekao da je obavijestio svoju vladu o tom kratkom razgovoru sa Titovim šefom kabineta, navodi Press.


http://www.sarajevo-x.com/svijet/regija/clanak/100328051