BiH: Al Jazeera pokreće regionalni program iz Sarajeva!?

24SI - Svjetski poznata televizijska kuća Al Jazeera počeće već krajem ljeta ove godine sa emitovanjem programa za region, a sjedište će biti u Sarajevu. Program će se emitovati na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku.

Saznaje se da će u ovoj medijskoj kući biti angažovani i najbolji televizijski novinari iz svih država regiona, a sam program će biti emitovan preko satelita.

Zanimljivo je da je Srbija dugo vremena uporno pokušavala da isposluje da sjedište regionalnog programa Al Jazeere bude u Beogradu, piše "San", ali su se čelnici ove medijske kuće ipak na kraju odlučili za Sarajevo.

(24sata.info)

 

DODIKOV JARAN... Iako ga RAK prostate vec neveliko unistava, suljo ne posustaje u namjeri da i one koji su branili BiH od srbo-cetnickog agresora izjednaci sa svojim dzelatima...

Jos jedna u nizu lazi koja dolazi iz republike šumske poznatije kao GENOCIDNA TVOREVINA...

BH Dani
BOJAN BAJIĆ: NEPRIJATELJI BiH SJEDE U FEDERALNOM PARLAMENTU, A UPIRU PRST U REPUBLIKU SRPSKU...

Nešto razmišljam šta li piše u obrazloženju odluke o povećanju vlastitih plata, penzija, nasljednih prava, itd., koju su federalni parlamentarci izglasali, sebi.
Možda su napisali da se slomiše od rada i obaveza, mada čisto su...mnjam, jer monitoring izvještaji o njihovom radu svaki put evidentiraju da se oni tamo ubiše od dosade.
Možda su napisali da su plate u privredi nesrazmjerno veće od njihovih u Parlamentu, pa da se na ovaj način ispravlja ta velika nepravda. Mada bi i ovo bilo čudno, jer radnici nisu primili zadnjih 17 plata.
Možda su se pozvali na činjenicu da Federaciju BiH nije "zakačila" globalna recesija, te da su izbjegli uzimanje kredita od Međunarodnog monetarnog fonda. Ma i ovo mi nevjerovatno izgleda, jer je upravo suprotna situacija, i to uglavnom njihovom krivicom.
Možda su rekli da su zajedno sa Vladom sveli stopu nezaposlenosti ispod 10 posto, ili povećali izvoz u odnosu na uvoz, podstakli naučno-tehnološki razvoj, privukli strane turiste u zemlju, stvorili od Federacije raj za investitore, očistili sistem od kriminala i korupcije... Ma kakvi, ni ovo nije moguće, čak se i Dodik hvali da je propala Republika Srpska bolji dio BiH.
Tačno ne znam šta su mogli još napisati. Možda su za sebe rekli da su bezobrazni, bezosjećajni za teško ekonomsko i socijalno stanje u zemlji, da misle samo na sebe, da koriste zadnju šansu prije nego se država sunovrati u totalni ambis, da su se pretvorili u parazite i krvopije, da je halapljivost postala jača od njih samih, da im moral nije jača strana... Ovo ima logike, ali nema šanse da su to rekli, da imaju obraza ne bi im uopšte palo na pamet da povećavaju beneficije.
Možda su napisali da će svaka vlast poslije oktobarskih izbora načisto nadrljati kad pristignu na plaćanje rate kredita od MMF-a, a kao rezultat njihove loše politike, te da im je najbolje da izgube izbore i odu u opoziciju, ali da narod u BiH uporno glasa za njih, pa oni više nisu pametni kako se uopšte može otići u opoziciju. Onda su, ovim posljednjim činom dizanja plata, odlučili još jednom da pljunu u lice gladnim građanima, ne bi li se ovi napokon digli na noge i rastjerali ih sa vlasti. Mada, poznajući njihovu nezasitost i čudni mentalitet ljudi u BiH koji se inače puno ne bune, i ovo je malo vjerovatno.
E, sad, ima jedna varijanta koja bi mogla biti moguća. Dodik je kriv, to je to, 100 posto. Sigurno su smislili neko obrazloženje u kojem je Dodik, nekom svojom, protiv BiH uperenom izjavom, koju je usaglasio sa Dobricom Ćosićem, predložio da se ukine Federacija BiH, kako bi Republika Srpska postala gigant spram malih i posvađanih kantona. Na taj način bi se velikosrpski projekt lakše sproveo, a Republika Srpska pripojila matici. Zbog toga su federalni parlamentarci hrabro ustali u odbranu BiH, prkoseći mrskom neprijatelju, donoseći istorijske odluke o jačanju Federalnog parlamenta i motivisanju "rodoljuba" koji sjede u Parlamentu FBiH, da izdrže tu nepodnošljivu golgotu koja dolazi iz velikosrpske kuhinje. Tako su nevoljko bili prinuđeni da povećaju svoje plate, penzije, beneficije...
Da, nema sumnje, sigurno su to napisali. U zadnjih 15 godina, vladajućim strankama iz Federacije BiH je uvijek neko drugi kriv. Obično im je kriv Dayton, Koštunica, fašizam i nacionalizam, Rusija, Tadić, Međunarodni sud pravde, Dodik, Srbija, Hrvatska, hrišćanski aršin Evropske unije, islamofobija, itd. Da nije ovih uzroka, u Federaciji BiH ne bi bilo kriminala i korupcije, pametni i kompetentni bi bili na funkcijama, umjesto podobnosti po principu "uzornih" muslimana iz SDA (koji su doduše osumnjičeni da su bludničili sa maloljetnicama u blizini Memorijalnog centra u Potočarima), Sarajevo bi moglo raditi na istinskoj multietničnosti, nasuprot prisutnoj islamizaciji, samo da nije srpskog separatizma, napravila bi se obilaznica oko Sarajeva i sredstva iz Razvojne banke bi bila pravilno investirana, samo kad bi se ukinula Republika Srpska...
Stvarno je postalo smiješno slušati vladajuće stranke iz Federacije BiH, tj. obične folirante, kako kukaju na Republiku Srpsku, kunu se u državnost BiH, a paralelno s tim kraduckaju državne pare, enormno se bogate, uživaju goleme beneficije i ispiraju narodu mozak da im je Ustav i entitetsko glasanje najveći problem u životu.

Veći neprijatelji za budućnost BiH su oni koji je potkradaju a tvrde da je vole, od onih koji je potkradaju a tvrde da je ne vole.

Patriotizam


Datum: 05.04.2010 20:00
Autor: Željko Ivanković



Patriotizam bi u doslovnom prijevodu trebao biti ljubav prema patriji, prema domovini, dakle domoljublje.

No, kod nas se on nerijetko shvaća i kao rodoljublje, što će reći ljubav prema rodu, plemenu, narodu... Na našim smo prostorima već dugo svjedoci da je to prije svega i iznad svega sebeljublje, kako je to nekoć napisao hrvatski književnik Ante Kovačić ili još vulgarnije - droboljublje. Dakle, krajnje utilitarizirana varijanta one čuvene Samuela Johnosona da je "patriotizam posljednje utočište hulje"!

Netko tko bi danas zalutao u ovu čudnu zemlju, a da i ne bude "vrli pitac neki", nego tek i samo neuk i nevješt njezinoj aktualnosti, vjerojatno bi se brzo zapitao "što je to i tko je to Bosna (i Hercegovina) da prostiš"? I posve sigurno bi dobio (barem) tri posve oprečna odgovora iz kojih i nakon kojih bi mu manje bilo jasno, nego da pitanje uopće nije ni postavio, niti bilo kakav odgovor dobio. Paradoks nad paradoksima, sve je paradoks - vjerojatno bi bio, parafrazirajući poznato biblijsko mjesto, jedini odgovor blizak istini i jednako tako do nerazumijevanja dalek i neshvatljiv. Čija je ova zemlja, tko je doživljava kao svoju, tko je u njoj i do koje mjere domicilan, jedva bi se razumjelo i na mjestima gdje se pripadnost zemlji emotivno najsnažnije iskazuje, dakle na sportskim borilištima, na mjestima erotsko-plebiscitarne demonstracije patriotizma. (Patriotizma u njegovu najsirovijem varijetetu, u kojemu su povici "nož, žica, Srebrenica", "ubij ustašu", ili "smrt Srbinu" mjera "odanosti i ljubavi za svoje"!) No, niti tu, gdje se inače nekritička mjera domoljublja mjeri decibelima, BiH ne bi dobro prošla. Na najobičnijoj sportskoj priredbi na kojoj bi se takvo što mjerilo, vidjeli bismo najmanje četiri-pet zastava i čuli klicanje najmanje četirima zemljama..., a iz pozadine bi dopirao huk mržnje i zločina...

Uz srpsku i hrvatsku zastavu, koje su ionako sumnjive, vidjele bi se barem još zastave BiH i Turske, te bijela plahta sa grbom ispunjenim anžuvinskim ljiljanima, što oponaša zastavu recimo srednjovjekovne Bosne. A frenetična navijanja bi zazivala Srbiju, Hrvatsku, Tursku i Bosnu (bez Hercegovine). I, daj Bože, da je takvo što, u najidealnijem scenariju, zamislivo bez krvoprolića za vrijeme ili na kraju sportske manifestacije.

Ovdje bi bio i početak i kraj priče o bosanskohercegovačkom patriotizmu, pogotovu što je brojnim svojim građanima, i više nego deklarativno, ova zemlja maćeha. Dakle, mnogi iskreno siju žito u njoj, a još iskrenije mole Boga da ljetina ponese u susjedstvu. Dijaspora im je, mentalna dijaspora, jer više nego otvoreno demonstriraju kako im je majka ili Srbija ili Hrvatska, ili čak - Turska. A kad i govore o BiH kao o patriji, o domovini, onda im je ona mali reducirani fizički i mentalni prostor, udaljen od svake, i povijesne i aktualne stvarnosti, očišćen za početak od (identitarno) Drugoga, a potom i od drukčijeg unutar (identitarno) Svoga!

Ne, ne zanimaju me ovdje i sada niti izbjeglice pred zakonom (novi oblik postdejtonskog izbjeglištva!), niti različiti navijači okupljeni oko deklaracija o genocidu u Srebrenici ili nad Armenima, jer taj patriotizam razumijevam kao i Maupassant: "Patriotizam je sjeme ratova." Zanima me patriotizam pismenosti (elementarne, formalne i logičke), koji nam se tako agresivno nadaje u svom krajnje negativnom obliku, u svojoj radikalnoj negaciji. Dakle, suprotno od onoga što bi od nas zahtijevao Lucie Delarue-Mardrus kad kaže: "Pisati pravilno svojim jezikom jedan je od oblika patriotizma."

Izvanredne knjige Marka Vešovića "Tunjo veliki i u Tunje mali" i "Špijun iz Pipera" snažno, nažalost ili na sreću, demonstriraju kakve je provenijencije i kojih dometa bosanski, odnosno dukljanski patriotizam jednog Muhameda Filipovića odnosno Jevrema Brkovića i uopće svakoga tko bi preuzeo na sebe i prihvatio na sebe teret biti npr. "najpametniji u Bošnjaka", "učitelj bosanskog dostojanstva", ili, a pogotovu nakon knjiga Marka Vešovića i Tarika Haverića ("Čas lobotomije"), "dizdar bosanskog duha", kako ga nazivaju smiješne novine čiji je podnaslov "patriotski magazin", a uz čiji se naslov "Kulin" zalijepio anžuvinski ljiljan, koji s Kulinom ima taman toliko veze kao srp i čekić s američkim globalizmom. Ili, ako baš hoćete, kao kleronacionalistički sadržaj tog lista i s patriotizmom i sa stiliziranim križem, što anžuvinski ljiljan jest, a koji je (taj ljiljan na bosanskome grbu!) ognjem i mačem uništio osmanski zavojevač u srednjovjekovnoj Bosni.

I dok Haverić i Vešović u svojim verzijama kontra-bajke "Carevo novo ruho" nemilosrdno argumentirano ogoljuju svu nacionalističko-patriotsku (ne)pismenost Brkovića i Filipovića (s tim da Vešović u rukopisu ima sličnu knjigu i o Rajku P. Nogi) i sličnih nacionalističkih korifeja, javljaju se i neki novi, još nepismeniji, protagonisti "patriotizma". I ne samo oni što misle da je stvarno patriotski ono što nosi takav podnaslov (jer, što kaže Lala, "piše i na tarabi p..., pa nije"!)... Tako čitamo ovih dana kako "novi patrioti" u Maglaju (a i drugdje, gdje je do sada bilo mnogo manje magle!) pozivaju one druge, one s kojima im se ne dijeli ni stari ni novi patriotizam, da prijeđu na islam. Njima je njihov vjersko-nacionalni patriotizam dobrano plaćen inozemnim novcem, pa oni onu latinsku "Ubi bene, ibi patria!", za druge razumiju kao patriotizam milom ili silom, a za sebe kao "nove priloge vlastitom droboljublju"!

Intervju - Emine Bozkurt, poslanica

Evropskog parlamenta



Očekujemo bezvizni režim prije ljetnih odmora


Poslanica socijalista u Evropskom parlamentu iz Holandije Emine Bozkurt u posjeti je Sarajevu, gdje će se susresti s visokim bh. zvaničnicima i predstavnicima OHR-a i Evropske unije. Za Dane govori o postignutim naporima BiH u pogledu liberalizacije viznog režima

Belma Bećirbašić

DANI: Gospođo Bozkurt, koji je cilj Vaše posjete BiH?

BOZKURT: Evropski parlament će na plenarnoj sjednici u mjesecu maju izglasavati Rezoluciju o napretku Bosne i Hercegovine. Ispred Progresivne alijanse socijalista i demokrata u Evropskom parlamentu, pratim situaciju u BiH. Moj cilj je da se iz prve ruke upoznam s aktuelnom situacijom u BiH i razgovaram s predstavnicima vodećih stranaka o naporima njihove zemlje na putu ka evropskim integracijama. Pored toga, srest ću se s predstavnicima civilnih žrtava rata, posebice onih koji se bore za pravdu žena seksualno zlostavljanih u ratu. Zanima me kako možemo pomoći proces međuetničkog pomirenja.

DANI: Koliko je BiH spremna za liberalizaciju viznog režima i kada se može očekivati njen ulazak na bijelu šengen-listu?

BOZKURT: Evropska komisija trenutno vrši analizu o tome da li je BiH ispunila preostale uslove iz Mape puta, poput biometrijskih pasoša, koje je počela izdavati krajem 2009., uspostavljanje sistema za integrirano upravljanje granicom i poboljšanje infrastrukture graničnih prijelaza u vezi s migracijom te poboljšanje temeljnih ljudskih prava. Ja se iskreno nadam da će konačna ocjena Evropske komisije biti pozitivna te da će Komisija što prije predstaviti zakonodavni paket o liberalizaciji viznog režima. Mi u Evropskom parlamentu bili smo protiv toga da Bosna kasni za Makedonijom i Srbijom. Ali, stvarnost je takva da BiH nije pravovremeno ispunila sve zahtjeve iz Mape puta. Nadamo se da će Bosanci i Hercegovci već prije ljetnih odmora moći putovati van zemlje.

DANI: Koji nivoi vlasti najviše koče taj proces?

BOZKURT: Zapravo, ovdje sam jer se nadam da ću ustanoviti da u trenutku kada se došlo do završne faze u ispunjavanju uvjeta, niti jedan nivo vlasti ili politički lider ne opstruira proces bezviznog režima. Političari moraju shvatiti da Bosna i Hercegovina treba pozitivan i konstruktivan napredak, da građani jedva čekaju da putuju slobodno Evropskom unijom, mladi ljudi da prošire svoje horizonte, drugi da posjete svoje prijatelje i članove porodice...

DANI: A šta je s negativnim porukama koje jednom sedmično dolaze iz Republike Srpske, specifično vladajuće stranke SNSD-a o "potrebi za razdruživanjem" - koliko one štete napretku?

BOZKURT: Bosna i Hercegovina može postati članicom Evropske unije samo kao jedna jedinstvena država, i to svi trebaju shvatiti. Međutim, ne možemo kriti činjenicu da nacionalna retorika ometa progres evropskih integracija, opstruira proces pomirenja i nimalo ne pomaže niti jednom građaninu BiH, bez obzira iz kojeg entiteta dolazi.

DANI: Vi ste ujedno angažirani u komisiji Evropskog parlamenta za prijem Turske u Evropsku uniju. Kada će Turska postati dio Evropske unije?

BOZKURT: To nije jednostavan proces. Svaka zemlja mora ispuniti određene kriterije prije no što pristupi Evropskoj uniji. To znači da je zemlja funkcionalna demokracija, gdje su ljudska prava ispoštovana, a vladavina prava dominira. To također znači da zemlja ima potrebu za funkcionalnom tržišnom ekonomijom kako bi se sa što više lakoće prilagodila internom evropskom tržištu, što otprilike podrazumijeva premještanje na desetine hiljada stranica evropske regulacije unutar sopstvenog zakonodavnog okvira. Turska je velika zemlja i već je ispunila vrlo važne uslove za pristup Evropskoj uniji ali ipak postoji još mnogo reformi koje mora implementirati. Sve je zapravo u rukama Turske. Ne znam kada će se to desiti, ali želim ipak reći da se ne smije zaboraviti kako je Turska jedna prelijepa i važna zemlja, koja ima mnogo toga da ponudi Evropskoj uniji.

DANI: Predstavnici Evropske unije su vršili pritisak na Srbiju da izglasa Rezoluciju o Srebrenici i osudi genocid u BiH. Da li će Turska ikada izglasati jednu takvu rezoluciju kada je u pitanju osuda genocida nad Armenima?

BOZKURT: Priznavanje genocida nije uslov za postajanjem članice Evropske unije. Međutim, od velike je važnosti da se obje zemlje suoče sa svojom prošlošću. Protokol koji je Turska potpisala s Armenijom prošle godine kako bi se poboljšali bilateralni odnosi također je dio tog suočavanja.

DANI: Među bosanskim muslimanima sve više raste antievropsko raspoloženje zbog rezultata švicarskog referenduma ili činjenice da Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini imaju privilegiju dvojnog državljanstva. Koliko je takvo mišljenje legitimno?

BOZKURT: Upravo je strah od moguće izolacije bosanskih muslimana razlog što sam ja, zajedno s većinom članova Evropskog parlamenta, vršila pritisak da se proces liberalizacije viznog režima okonča što prije. Mi urgiramo za bezvizni režim upravo da bi se bosanski muslimani zaštitili, a ne dodatno izolirali.

Intervju Dana: Sulejman Tihić



Nisam zainteresiran za Predsjedništvo BiH, a ne znam da li bih podržao Bakira Izetbegovića

Nasljednik Alije Izetbegovića na čelu Stranke demokratske akcije, Sulejman Tihić, slovio je na početku svog prvog mandata za najkooperativnijeg političara iz Federacije BiH, uvijek spremnog na kompromise. No, kad je u Prudu stavio potpis za novu podjelu BiH, Tihiću je ugled u javnosti počeo opadati a njegovi federalni partneri su se distancirali od njega. Stvar je dodatno zaoštrena butmirskim pregovorima i pristankom da se državna imovina podijeli na - entitete. Predsjednik SDA za Dane govori o Prudu, Butmiru, srbijanskoj Deklaraciji o Srebrenici, izborima, čistkama u javnim kompanijama, odnosima s Islamskom zajednicom i odluci o prekidu suradnje s Fahrudinom Radončićem, tvrdeći da SDA nikad nije bila jača



Sulejman Tihić: "Ako ima neka druga alternativa da mi možemo problem odnosa s Republikom Srpskom riješiti na drugi način, u redu, ali zaoštravanje ovdje u Sarajevu najbolje odgovara Dodiku i takvima"
DANI: Gospodine Tihiću, kako komentirate Deklaraciju Skupštine Srbije o osudi zločina u Srebrenici?

TIHIĆ: Mislim da je to jedan važan korak u pravcu suočavanja Srbije s istinom ne samo u Srebrenici, nego uopće o ratu na prostoru bivše Jugoslavije, posebno u Bosni i Hercegovini, i da će to doprinijeti promjeni svijesti i katarzi, kako kod građana Srbije, tako isto i kod dijela srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. To sve može pomoći da se usvoji takva slična deklaracija i u BiH.

DANI: A kako komentirate reakciju u Republici Srpskoj na usvajanje Deklaracije?

TIHIĆ: To je onaj zaokret do kojeg je, nažalost, došlo u Republici Srpskoj nakon što je Dragan Čavić izgubio izbore. On je priznao genocid u Srebrenici, formirao Komisiju za genocid i izvinio se žrtvama. Ovo danas je politika SNSD-a i Milorada Dodika, koja negira ili ne realizira ono što je već ranije urađeno u BiH. A kada su u pitanju zločini, odnosno Srebrenica, potpuno negira ili minimizira genocid u Srebrenici. To je jedan kontinuitet njegove politike koji traje otkako je on pobijedio na izborima. Reakcije naših udruženja uglavnom su bile negativne zato što nije spomenut genocid. Ja mislim da spominjanjem presuda haških sudova, koje u sebi sadrže i kvalifikaciju genocid, broj žrtava, način izvršenja, odgovornost vojske i policije Republike Srpske, ta formulacija daleko šire govori o genocidu sa svim onim elementima koji ga prate nego sama riječ. Niko ne može vratiti u život one koji su umrli, djecu, roditelje, nijedna deklaracija to ne može postići, ali može doprinijeti suočavanju s istinom.

DANI: Rekli ste da treba usvojiti sličnu deklaraciju i ovdje. Udruženja žrtava žestoko su reagirala na to smatrajući to izjednačavanjem zločina. Imate li Vi osobno problema u javnoj polemici s porodicama žrtava?

TIHIĆ: Mislim na Deklaraciju o Srebrenici. Prije nego što sam dao izjavu obavio sam neke konsultacije, i između ostalih zvao sam Hatidžu Mehmedović iz Srebrenice. Zvao sam i Muniru Subašić, ali je bila na nekom sastanku, da vidim njihove reakcije. Normalno, one su reagirale na svoj način. Njihovu djecu i rodbinu ništa ne može vratiti. Treba ih razumjeti potpuno i ne možemo od njih očekivati da daju podršku, pogotovo kad vidimo sve ove nepravde koje se čine, nekonzistentnost politike, neprocesuiranje odgovornih za ratne zločine. Ja ovu deklaraciju posmatram s druge pozicije, sa željom da se stanje i odnosi u regionu popravljaju i mijenjaju. Znači, Deklaracija je samo jedan važan korak koji može dovesti do promjena. Građani u Srbiji i Bosni i Hercegovini morat će da razmišljaju o tome i postepeno se suočavaju s istinom. Ipak oni gledaju Beograd i koliko-toliko slušaju šta Beograd kaže.

DANI: Ne čini li Vam se da Vaši pozivi za prevazilaženje ratnih trauma među Bošnjacima imaju suprotan efekt iz razloga što u Republici Srpskoj nemate partnera za takvu politiku?

TIHIĆ: Ja nikada ne mogu zaboraviti prošlost. Ne mogu zaboraviti pet logora koje sam prošao i sve one torture, od Šamca, Brčkog, Bijeljine, Batajnice do Sremske Mitrovice, ali ne mogu ni stalno biti u prošlosti. Nekima bi upravo odgovaralo da mi budemo radikalni. Ne znam šta je alternativa. Mi moramo uvijek praviti prve korake. Njima odgovara da nema nikakvih dogovora, da ostanu loša dejtonska rješenja. Ja se uvijek pitam, to sam naučio od rahmetli predsjednika, kad sam tako nekad s njim polemizirao i bio nezadovoljan nekim kompromisima, on mi je govorio: "Sulejmane, šta je alternativa? Je li bolje da ostane po starom, a staro nam ne valja nikako?" Na našoj strani su argumenti, mi poštujemo određene evropske standarde, vrijednosti, ljudska prava, a oni se drugačije ponašaju. Ako ima neka druga alternativa da mi možemo problem odnosa s Republikom Srpskom riješiti na drugi način, u redu, ali zaoštravanje ovdje u Sarajevu najbolje odgovara Dodiku i takvima. Ja zbog toga dobijam puno kritika, pogotovo kad se neke moje riječi izokrenu, kad se izvade iz konteksta.

DANI: Nedavno ste izjavili da je "neosporna činjenica da je u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu poginulo nekoliko desetina ljudi i da za to treba utvrditi i procesuirati odgovorne".

TIHIĆ: Ja dam izjavu, koja ima najmanje tri elementa: prvo, da je to legitimna akcija kojoj je cilj bio spašavanje predsjednika države, drugo, da Ejup Ganić i vojno i političko rukovodstvo nisu odgovorni i treće, ipak, dogodio se zločin, ubijen je određen broj ljudi. Nikad nisam rekao ni nekoliko desetina ni bilo šta drugo...

DANI: Citirani ste.

TIHIĆ: To je saopćenje koje je rađeno u stranci, ja tada čak nisam ni bio u Bosni. Nisam ja to rekao. Po svim vjerskim knjigama, ako je ubijen jedan nevin čovjek, kao da je ubijeno cijelo čovječanstvo. Mislim da na našoj strani nema puno tih zločina, imamo Grabovicu, Uzdol, Kazane, neke pojedinačne u srednjoj Bosni i morali smo ih procesuirati. Treba prvo pred svojom kućom počistiti da bismo onda mogli dalje raditi. Nije se moglo do '95., ali moglo je poslije. Ja sam neki dan s Borisom Tadićem razgovarao.

DANI: O čemu ste razgovarali?

TIHIĆ: Imam s Tadićem dosta dobre i korektne odnose još od kada sam bio član Predsjedništva. Prvo sam mu na neki način čestitao za Deklaraciju i onda smo počeli razgovor. On je spomenuo ovaj proces za Dobrovoljačku...

DANI: Razgovarali ste i o Ganiću?

TIHIĆ: Jesmo. Spomenuo sam mu da je izjavio da se taj slučaj može voditi pred Sudom BiH, on kaže: "Jesam, znate koliko su me svi zbog toga napali." Rekao sam mu da sporazum, koji su potpisali ministri pravde, uspostavlja kriterije o ustupanju predmeta, i ovaj slučaj s Dobrovoljačkom, kad se ti kriteriji primijene - u BiH je mjesto izvršenja, ovdje su dokazi, državljanstvo i prebivalište osumnjičenih - po svemu pripada BiH, a on kaže: "Nemoj od mene tražiti da ja povučem taj zahtjev jer sada to nije moguće, ali neka ministri sjednu i dogovore se ne samo o ovom, već i o drugim predmetima."

DANI: Jeste li Tadića pitali za Jurišića?

TIHIĆ: Nisam, ali ja mislim da su se slučajevi Jurišić, Dobrovoljačka i drugi mogli riješiti mnogo prije, da je sporazum trebalo ranije napraviti. Teško je rješavati predmete kada su već u postupku ekstradicije ili su već donesene presude. Htio sam i ranije zvati Tadića, ali sam uvijek strahovao od reakcije medija i zlonamjerne i krive interpretacije. Opet bi rekli Tihić nešto prodaje, izdaje, kako se obično komunikacije s Beogradom i Banjom Lukom predstavljaju. Onda je došla Deklaracija o Srebrenici i čuli smo se.

DANI: Kako ste se odredili prema Madridskoj deklaraciji?

TIHIĆ: Sama deklaracija nije način rješavanja problema, jer smo do sada potpisali deklaracija, izjava, rezolucija, od one deklaracije u Washingtonu na deset godina Daytona s Condoleezzom Rice, gdje smo svi potpisali, uključujući i Stranku za BiH. Na osnovu toga napravljen je aprilski paket, koji SBiH nije podržala iako je potpisala tu izjavu. Kad smo pravili parlamentarnu većinu, isto smo tako napravili sporazum da ćemo raditi ustavne promjene koje znače to i to, neka funkcionalnija struktura, pa nije ni to urađeno. Pa je bio Butmir, pa ništa ni od toga. Ovom deklaracijom bi se političari obavezali da će raditi na ustavnim promjenama poslije izbora, ali obavezuju se oni za koje se uopće ne zna da li će biti bitni nakon izbora. To je deklaracija koju svako može tumačiti na svoj način. Kada uđemo u njen sadržaj, ona je daleko manje nego što je bio aprilski ili butmirski paket. Daleko, daleko manje.

DANI: Ukoliko Vam dođe na sto ta deklaracija, da li biste je potpisali?

TIHIĆ: Ne bih. Mi smo spremni nakon izbora uvijek učestvovati u bilo kakvim razgovorima i bez deklaracije.

DANI: Jeste li iznenađeni da je Dodik išao na usvajanje Zakona o referendumu?

TIHIĆ: Nisam iznenađen, ali ne dajem ni značaj tom zakonu. Taj zakon nema nikakve veze. Može on i raspisati referendum, neće to imati nikakvih posljedica, jer imali su plebiscit '91. kad je bilo ovdje, kako kažu, 12 korpusa JNA, pa se nisu mogli odvojiti, a kamoli sada kad to ne priznaje ni međunarodna zajednica. Nisu uspjeli ni Milošević i Tuđman zajedno, neće ni Dodik! To jest jedna vrsta antidejtonskoga djelovanja, čega smo svjedoci i kroz niz njegovih drugih postupaka, ali to neće proizvesti neke posljedice. To je uglavnom urađeno u funkciji izborne kampanje, da možda on u septembru, ako vidi da će mu biti dovedena u pitanje funkcija, najavi referendum poslije izbora.

DANI: Kad ste potpisali Prudski sporazum, oko ključne stvari su bile potpuno različite izjave Dodika i Vas. Možete li nam pojasniti Vaš pristanak na novo administrativno-teritorijalno uređenje BiH sa četiri jedinice. Da li ste Vi pristali da Republika Srpska ostane nedodirljiva u svojim granicama?

TIHIĆ: Nikada tako nešto ne bih ni u snu potpisao, niti uopće pristao na razgovor o četiri teritorijalne jedinice u kojoj bi jedna bila Republika Srpska, budite sigurni u to. Ne znam čim se čovjek može zakleti, ali o tome nije bilo govora. Nije postojao Prudski sporazum, postojala je zajednička izjava. Ono sve što je potpisano tada, ja bih i sada potpisao. Vjerujem da će u nekom normalnijem vremenu, kada prevladaju politike razuma i dogovora, isti principi poslužiti kao osnov za rješavanje ovih problema, kao što smo riješili pravni status Distrikta Brčko...

DANI: To stalno govorite, ali to nije tačno. Sjećate se da je u sporazumu stajalo da ćete to riješiti ustavnim zakonom...

TIHIĆ: Prvo, 8. novembra Dodik nije htio ništa, htio je obični zakon. Ja sam ubacio ustavni zakon.

DANI: Dayton ne poznaje ustavni zakon.

TIHIĆ: Ne negira ga i ne priznaje ga...

DANI: ...Ne, nego ustavni zakon uopće ne postoji u Ustavu BiH...

TIHIĆ: Ali, zato ja kažem proces, svaki sljedeći sastanak je nosio više. U Banjoj Luci smo 26. januara napisali amandman. Meni je Raffi Gregorian dao jedan draft kako bi to trebalo da izgleda. Ostale su neke stvari koje su bile nepotpune, pa smo onda uključili Amerikance. Ipak je to bio rezultat prudskog procesa. Pitanje popisa stanovništva, državne imovine i osnove i principi koje smo tad postavili, to će na kraju biti tako riješeno.

DANI: Zašto pristajete na podjelu državne imovine?

TIHIĆ: Zakon o državnoj imovini često komentiraju oni koji nemaju pojma šta je državna imovina niti šta se tretira tim zakonom. Ne tretiraju se rijeke, putevi, željeznice, šume, državna imovina koja je bila predmet privatizacije... To je imovina bivše SFRJ i Republike Bosne i Hercegovine. Ona treba da pređe u vlasništvo države BiH. Radi se o 90 posto imovine bivše JNA, odnosno Sekretarijata za narodnu odbranu, a deset posto imovine SR BiH.

DANI: Zbog čega pristajete da državu ostavite bez te imovine kada i po Ustavu BiH, i po Sporazumu o sukcesiji, i po pravosnažnim sudskim presudama ta imovina pripada BiH?

TIHIĆ: To je imovina bivše SFRJ i Republike Bosne i Hercegovine i po ovom našem sporazumu ona treba da pređe na državu BiH, od najmanje čestice do najveće vrijednosti. Nakon toga država zadržava za sebe ono što joj treba...

DANI: Zašto država ne bi davala imovinu koja joj ne treba na korištenje?

TIHIĆ: Ja bih volio kad bi to bilo tako, da ono što joj ne treba za sadašnje i buduće potrebe da na korištenje ostalim administrativnim nivoima. Ali za takav zakon morate imati suglasnost i srpskih stranaka iz RS-a. Dodikova početna pozicija bila je da sva imovina mora biti vlasništvo entiteta, a da oni državi daju na korištenje šta joj treba. Tokom prudskog procesa pristao je da sva imovina bude državna, ali da ono što ne treba državi bude preneseno u vlasništvo nižih administrativnih nivoa. Tako je urađeno u Hrvatskoj, i u drugim državama, samo što neko ne voli Republiku Srpsku, neko ne voli Federaciju, kantone. Bio sam sa Stipom Mesićem u Puli kad gradonačelnik kaže, država Hrvatska mu prenijela, ne znam, 12 kilometara kasarni, ne zna šta će s tim.

DANI: Mesić je dao bar deset izjava da se nipošto ne smije država BiH odreći svoje imovine.

TIHIĆ: Nije baš tako izjavio predsjednik Mesić, niti je on upoznat s detaljima procesa. Tako su i druge bivše države SFRJ raspoređivale svoju imovinu. Kod nas je problem što mi ne volimo ovakvo ustavno uređenje. Ne volimo entitete, kantone itd.

DANI: Suština problema između Vas i velikog dijela javnosti je u tome da ono što Vi zovete kompromis jest daljnje slabljenje ionako slabe države.

TIHIĆ: Vi kažete da ja dijelim državu?

DANI: Imamo postojeću odluku da ne može Republika Srpska...

TIHIĆ: Ima ta odluka, ali se imovina rasparčava i propada. Na ovaj ili onaj način gubi se vrijednost te imovine. Ali, u drugim državama, Crna Gora, Hrvatska, isto tako je država zadržala za sebe što joj treba i onda prenijela na županije, na gradove...

DANI: Županije i gradovi ne prijete integritetu države Hrvatske. A, osim toga, Republika Srpska ne pristaje da se imovina uknjiži na državu.

TIHIĆ: Pristali su u prudskom procesu. Gospođa Miletić, državni pravobranilac, je na osnovu našega dogovora napravila zakon, na koji je Lajčak dao suglasnost, a onda je Dodik povukao svoju suglasnost.

DANI: Postoje i pravosnažne presude u Federaciji, gdje je Federacija izgubila sporove protiv države, jer su sudovi na osnovu Ustava i zakona presudili da je to državna imovina. Zašto se kod nas raspravlja i o onome što je pravno jasno? Vaša stranka se čak jednom podsmješljivo u saopćenju odnosila prema Silajdžićevom pozivanju na pravne argumente, govoreći da sporazum mora biti političko, a ne pravno pitanje. Zar pozivanje na pravo nije adut svih koji se bore za državu BiH?

TIHIĆ: Nisam ja to rekao. Jedina razlika između Silajdžića i mene je samo u tome što sam ja za rješavanje tog pitanja spreman da ono što ne treba državi za sadašnje i buduće potrebe bude preneseno u vlasništvo entitetima, kantonima i općinama, a Silajdžić predlaže da se da na korištenje. Samo je tu razlika.

DANI: Zašto ne bi bilo na korištenje? Zašto se ne zalažete za to kad imate pravo na Vašoj strani? Na drugoj strani imate samo Dodikovu silu.

TIHIĆ: Dejtonski sporazum kao pravni akt sa svim svojim manjkavostima, pa između ostalog i u toj oblasti, nije ovo pitanje tako jasno definirao. Ima stav PIC-a koji uopće ne govori o Zakonu o državnoj imovini, već samo o raspodjeli te imovine.

DANI: To je posljedica Vašeg stava, koji je dobronamjeran, ali on se tretira kao slabost bošnjačke strane koju Vi predstavljate. Najlakše je Dodiku da izađe s maksimalističkim zahtjevima: ne pristaje ni na šta, a Vi pristanete i onda, umjesto njega, pritiskaju Silajdžića, Lagumdžiju, Ljubića...

TIHIĆ: Vi zaboravljate njegovu poziciju. Njegova prva pozicija je bila da ništa ne ide na državu, da sve ide na entitete, ono što je u Republici Srpskoj, to je njeno vlasništvo, ono što je u Federaciji, vlasništvo je Federacije, onda oni daju državi na korištenje. To je bila njegova startna pozicija. Ja njega vratim na poziciju da sve postaje vlasništvo države, pristaje i pravi kompromis, onda ja pravim drugi kompromis da ono što ne treba državi postane vlasništvo entiteta, kantona i općina.

DANI: A ko će određivati šta ne treba državi?

TIHIĆ: Kad je u pitanju vojska, to NATO određuje, a to je 90 posto imovine.

DANI: Vjerujete li Vi da će izbori biti kad su i planirani, bez pomjeranja, jer nije implementirana presuda Evropskog suda?

TIHIĆ: Ja vjerujem da će izbori biti po postojećem Izbornom zakonu, da neće biti promjena i da će se održati drugog oktobra za kada su i zakazani.

DANI: Hoćete li se kandidirati za člana Predsjedništva?

TIHIĆ: Ja sam i dosad govorio da će odluku o tome donijeti organi stranke. Nisam opterećen tom pozicijom, uradit ćemo u skladu s interesima stranke.

DANI: O tome se već uveliko govori unutar stranke i nemojte nam govoriti da će samo organi odlučivati. Recite nam da li želite tu kandidaturu?

TIHIĆ: Pravo da vam kažem, ja nisam za to zainteresiran.

DANI: Znači li to da ćete za Predsjedništvo kandidirati Bakira Izetbegovića?

TIHIĆ: O tome će odlučiti organi stranke. Ja ne mogu sad kazati ni da ni ne, ne mogu ni sebe potpuno isključiti, ali 70 posto da se ja neću kandidirati. Zavisi ipak i od niza drugih okolnosti koje će biti aktualne u vrijeme donošenja odluke, a to je mjesec juni.

DANI: Da li biste u ovom trenutku podržali Izetbegovićevu kandidaturu?

TIHIĆ: Ne mogu vam sad tako eksplicitno odgovoriti na to pitanje.

DANI: U stranci je puno i Vaših pristalica za Izetbegovićevu kandidaturu jer bi se time ojačalo jedinstvo stranke koje je narušeno nakon zadnjeg Kongresa.

TIHIĆ: Vidjet ćemo. Vidjet ćemo. Polahko. Ja, inače, planiram da razgovaram i s Bakirom i sa zamjenikom, potpredsjednicima, da vidim gdje oni sebe vide na ovim izborima, pa ukoliko se usaglase pojedinačni s općim interesom stranke, onda ćemo gledati da udovoljimo gdje god to bude bilo moguće. U prvom redu je opći interes.

DANI: Mnogi smatraju da SDA nikad nije bila slabija.

TIHIĆ: Naprotiv! Nikad nije bila jača. Prvo u organizacionom smislu, političkom jedinstvu, funkcioniranju stranačkih institucija, itd. U protekla dva mjeseca imali smo preko 100 tribina koje je posjetilo 40.000 ljudi. Na tribini u Tuzli bilo je oko 700 ljudi, a ujedno dam intervju za Tuzlansku kantonalnu televiziju. U Bijeljini i Janji, Brčkom, Doboju, osim tribina dam intervjue za lokalne elektronske medije i tom prilikom pojašnjavam stavove i politiku SDA. Na terenu je stanje sasvim drugačije.

DANI: No, u samom vrhu stranke postoje podjele i nezadovoljstvo jer forsirate pojedince, kao što je Senad Šepić, zbog čega su Vam se čak obraćali i neki visokopozicionirani kadrovi SDA.

TIHIĆ: Kad je u pitanju Predsjedništvo i uže rukovodstvo, nema više podjela. Sada se provode odluke stranačkih institucija, nema više paralelnih igara kao što je to bilo prije.

DANI: Da li to potvrđuje i zadnja odluka Predsjedništva oko prekidanja suradnje s Avazom? Možete li nam pojasniti zašto ste donijeli tu odluku? Prvi put je tako nešto učinjeno i šta to znači konkretno?

TIHIĆ: Prvi put je i takva prilika. Mi ni prije nismo bili zadovoljni pisanjem Avaza. Avaz je i 2002., kad sam ja pobijedio, bio za drugog kandidata. Nakon smrti predsjednika i oko slanja trupa u Irak bila je velika kampanja protiv mene. Kad se 2006. glasalo o aprilskom paketu, oni su dali dodatnu snagu da se sruši aprilski paket, čak su tada tražili moju smjenu, vjerovatno su i tada bili neki razlozi. U isto vrijeme Radončić je igrao s nekim ljudima iz SDA.

DANI: Kojim?

TIHIĆ: Onima koji su mu pomagali u osnivanju njegovih medija, stranke i svemu drugom.

DANI: S Bakirom Izetbegovićem?

TIHIĆ: Sad je Avaz postao i formalno glasilo jedne stranke.

DANI: Šta sve podrazumijeva ta odluka koju ste donijeli na Predsjedništvu?

TIHIĆ: Prvi cilj ove odluke jest da kažemo: ne vjerujte Avazu. Mi nećemo surađivati s Avazom, naši predstavnici neće davati intervjue, izjave, niti se odazivati na pozive Avaza, Globala, Alfe. To isto tako znači da ćemo otkazati pretplatu na Avaz i na sva njegova izdanja. Ali prvi cilj bio je da kažemo građanima: ne vjerujte im, taj list nije profesionalan! On je stranačko glasilo u službi samo ličnih interesa i vlasnika jedne stranke.

DANI: Odnosi li se ta odluka i na direktore javnih preduzeća koji su imenovani na prijedlog Vaše stranke?

TIHIĆ: To je politički stav i on se odnosi na sve naše članove, bez obzira gdje se nalaze. Normalno, oni moraju voditi računa i o interesima firme. Ja vjerujem da je ovaj stav jasan svima njima i da oni znaju šta trebaju raditi.

DANI: Kako gledate na optužbe Edhema Bičakčića koji je svoju smjenu prokomentirao i kao Vaš odnos prema Islamskoj zajednici i reisu?

TIHIĆ: Upravo zbog toga što je postojala opasnost da se to tako kvalificira, ja sam tu odluku odgađao dugo vremena. Međutim, bilo je toliko opravdanih razloga ne samo kad su u pitanju optužnice, nego i drugih razloga, da se više nije moglo čekati i ta se odluka morala donijeti.

DANI: Znate koje je sljedeće pitanje...

TIHIĆ: ...(smijeh) Neću vam ništa novo reći ako kažem da smo mi jedna od rijetkih stranaka koja ima jasan stav da niko ne može biti kandidiran ni na jednu poziciju ukoliko je protiv njega podignuta optužnica, ili, ako u toku trajanja mandata dođe do optužnice, tražit ćemo njegovu ostavku, a ako neće da je podnese - razrješenje. Znači, to će se primijeniti ako dođe do optužnice i kad je u pitanju Razvojna banka. Mi smo imali dileme prije zauzimanja tog stava, bilo je razmišljanja da je dovoljna prijava, pa smo vidjeli koliko su prijave često neutemeljene, onda je bilo prijedloga da čekamo presudu, ali presuda je daleko. Jedino objektivno za šta smo se mogli uhvatiti kao jedan objektivan kriterijum za donošenje odluke, da ne bude voluntarizma ili pristranosti, bila je optužnica. Kad je u pitanju bio Branković, svi su pred Kongres nešto taktizirali, ja sam tad izašao na Predsjedništvo i tražio da Branković podnese ostavku, nažalost, nisam tad podržan, takvi su bili odnosi.

DANI: Zar Vam i prije podizanja optužnice nije indikativno da je u slučaju Džaferovića u pitanju konflikt interesa o čemu svjedoče njegovi prihodi?

TIHIĆ: Ja ne želim da budem ni sudija ni tužilac. Uvijek sam govorio da podržavam i rad Finansijske policije, podržavam rad i suda i tužilaštva i kako oni odluče, ja ću to poštovati. Ne ide sad da ja kažem šta je i kako je. Kad gledam neku emisiju i čujem te informacije pa pozovem Džaferovića da čujem jesu li tačne, dobijem suprotne informacije. Ne mogu igrati ulogu sudije i tužioca.

DANI: Je li tačno da je postao direktor tako što je Vama rekao da bi to volio biti, kako je izjavio u Danima?

TIHIĆ: Pročitao sam ja to. To nije tako bilo. Bio sam u Predsjedništvu kada je Schilling donio odluku kojom je abolirao i vratio na poziciju Dževada Mlaću, Ramiza Džaferovića, Edhema Bičakčića i Kemu Terzića. Oni su bili kod mene, razgovarao sam s njima da vidim šta oni očekuju od stranke, gdje se vide. Edhem je rekao da želi da se vrati na mjesto potpredsjednika stranke jer je bio na toj funkciji kada je smijenjen. Ramiz je rekao da je zainteresiran za Investicijsku banku. Nisam od onih koji na prvu nešto kažu, ili da nekome nešto obećam, jer stvari se znaju iskomplicirati. Kazao sam da se prijavi na konkurs, pa ćemo vidjeti. Tada je po nekom rasporedu to trebalo da pripadne SDA i on je izabran, ali u to vrijeme nije bilo govora o Razvojnoj banci.

DANI: Nakon više godina bliske suradnje s HDZ-om BiH čini se da je došlo do promjene i da sada partnera imate u HDZ-u 1990.?

TIHIĆ: Vjerovatno i zbog aprilskog paketa, mi smo bili tada na jednoj strani i to je bilo po nekom automatizmu bez obzira što je i onaj drugi HDZ ušao u parlamentarnu većinu. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, odvijao se ovaj jedan proces, kojim ja nisam zadovoljan, Čović se sve više približavao Dodiku i njegovim stavovima, a ja sam se udaljavao, pogotovo kroz neka konkretna rješenja u Vijeću ministara, razna glasanja, bodovanja. U nastupima na upravnim odborima PIC-a Ljubićeve izjave bile su daleko jasnije kad je u pitanju BiH i konstruktivnije nego Čovićeve. Onda se desilo da je prvo Dodik dugo odlagao i ucjenjivao oko ministra sigurnosti, a nakon toga Čović oko ministra prostornog uređenja i zbog gradonačelnika Mostara. Po međustranačkom sporazumu iz 2004. godine, kad je prvi put biran Ljubo Bešlić, rečeno je da u drugom mandatu treba da bude Bošnjak iz SDA, ali dogovor nije nikada ispoštovan. Taj proces udaljavanja od Čovića je tekao zbog tih razlika. Sada smo u mnogim stvarima bliži HDZ-u 1990. nego HDZ-u BiH.

DANI: Je li tačno da je imenovanje ministra sigurnosti u Vijeću ministara bilo uslovljeno imenovanjima direktora RAK-a i Uprave za indirektno oporezivanje?

TIHIĆ: Svačim je to bilo uslovljeno, samo ja ni na šta nisam pristao. Da sam pristao na ucjene, imali bismo i direktora RAK-a i Uprave za indirektno oporezivanje. Nikad ni u jednom momentu nisam pristao na to, jer to su stvari koje su riješene sporazumom o rasporedu u Vijeću ministara. Kad je SNSD dobio predsjedavajućeg Vijeća ministara, SDA je dobila zamjenika - ministra sigurnosti. Nismo željeli zamjenu ministra sigurnosti plaćati još nekom pozicijom. Ista je situacija s HDZ-om BiH. Borjana Krišto je na poziciju predsjednika Federacije BiH izabrana zahvaljujući SDA. Možda je trebao biti izabran neko iz HDZ-a 1990. jer je njihova koalicija tada imala više poslanika u Domu naroda. Bio je čak i nekakav dogovor, ali zahvaljujući podršci SDA imenovana je Borjana Krišto. Kada je trebalo zamijeniti ministra prostornog uređenja, HDZ BiH nas je pokušao ucjenjivati tražeći neke dodatne pozicije. Nećemo pristati na to, ne mora ni biti nikad izabran!

DANI: Koliko ima istine o smjeni direktora koje se najavljuju u javnim preduzećima, kao što je BH Telecom, i institucijama kao što su Porezna uprava i Finansijska policija? Je li to čistka pred izbore?

TIHIĆ: Što se tiče BH Telecoma, tu će biti održana Skupština na kojoj će se raspravljati o provjeri povjerenja Nadzornog odbora. Vjerovatno će tu doći do promjena isto kao i u dijelu menadžmenta. Međutim, kad je u pitanju Finansijska policija, mislim da nema takvih aktivnosti, bar što se tiče SDA. Isto tako i kad je u pitanju Poreska uprava.

DANI: Zbog čega i Vi i Stranka za BiH čuvate u fotelji direktora HT Eroneta unatoč katastrofalnim rezultatima? Znate kolika je dividenda u BH Telecomu, a kolika u HT Eronetu?

TIHIĆ: Ne bih ja rekao da mi to čuvamo. U maju mjesecu prošle godine je bio konkurs za direktora HT Eroneta. I prijavio se samo jedan kandidat, Stipe Prlić, nije bilo drugog kandidata, i mi smo dali suglasnost iako je HDZ BiH bio protiv. Dakle, prvi je razlog taj što je bio jedini kandidat koji je zadovoljio kriterije, a i predložen je od resornog ministarstva. Drugi razlog je što je nama, a pretpostavljam i Stranci za BiH, on predstavljen kao čovjek koji je zaustavio određene nezakonitosti i kriminal prije svega u pravcu otuđivanja vlasničkih prava Federacije BiH u Eronetu. I to su dva razloga zašto smo ga mi podržali. Ja ću uvijek podržati nekoga za koga vjerujem da se bori protiv kriminala.

DANI: Jesu li Vam poznate informacije o tome koliko sredstava iz Fabrike duhana Sarajevo završava na Radončićevim računima?

TIHIĆ: Ja sam jednom imao informaciju o velikim izdvajanjima za reklamu. To sam provjerio i rečeno mi je da to iznosi 150.000 KM godišnje. To nije malo, ali ni blizu iznosa kojim se špekulira. Za druge transakcije ne znam.





O Avazu



To je stranačko glasilo



DANI: Kažete da ste i ranije bili nezadovoljni pisanjem Avaza. Znači li to da je nezadovoljstvo pisanjem uzrok ovakve odluke ili je, pak, to što su oni postali stranačko glasilo?

TIHIĆ: Avaz je stranačko glasilo. Mi smo nezadovoljni pisanjem i drugih medija, i vašim novinama, ali vi imate svoj stav, a ovo je ipak drugačija pozicija. I ranije je Radončić svoje lične i privatne interese ostvarivao preko Avaza i bez te stranke, sad je i formalno legalizirao sve to i sasvim je drugačije kad zauzmete stav u jednom stranačkom glasilu, a drugačije je kad se zauzme stav na Federalnoj televiziji koja je javni servis, kojom mi možemo biti nezadovoljni, ali nikada ne bismo pozvali na bojkot.






Saopćenje Rijaseta



Reis i Radončić isto misle



DANI: Jeste li iznenađeni saopćenjem Rijaseta koji je stao na stranu Avaza?

TIHIĆ: Nisam iznenađen. Tu postoji taj jedan kontinuitet suradnje, od osnivanja, pa evo i kroz ova razna saopćenja, gdje se čini kao da je to sve pripremano na jednoj adresi. Ali, nisam očekivao takvo otvoreno svrstavanje. Ipak mislim da Islamska zajednica treba biti iznad svih političkih stranaka.

DANI: Mnogi su saopćenje Islamske zajednice shvatili kao jasno opredjeljenje koga će podržati na izborima. Mislite li i Vi tako?

TIHIĆ: Možda pojedinci. Ja imam puno kontakata s veoma uglednim visokopozicioniranim predstavnicima Islamske zajednice od kojih većina misli potpuno drugačije.

Pjesnik na službenom putu
Avdo i Nemanja u blatu Drvengrada
Piše:Goran Sarić

Sjećaš li se Sarajeva: Abdulah Sidran, Nemanjin prijatelj

Da odmah kažem – veoma mi je blizak, i drag Avdo Sidran. Sjajan scenarist, ni za jotu slabiji poeta, autor sjajnih poetskih knjiga “Šahbaza”, “Kost i meso”, “Sarajevska zbirka”… Znam ga, što bi se reklo, “sto godina”. Još kao mlad, poneseni poeta, nadobudni apsolvent književnosti, iz Sarajeva ga dovodio u rodni mi grad, na književne večeri. Prijalo mu, reče, s kakvim sam mu se tada, nakon čitanja njegove poezije, poštovanjem obratio: “Tako sam ja birvaktile prilazio Meši Selimovići”, sjećam se da mi je tada, na njemu svojstven, ozbiljno-šeretski način rekao. Pet-šest godina kasnije, u istoj sali, skupa sa Predragom Matvejevićem i Gajom Sekulićem osnivali lokalnu podružnicu UJDI-ja, Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. U naivnoj vjeri da su riječi “teže” od metaka.

Te večeri na pragu devedesetih, u osvit rata, nakon osnivačke skupštine, dugo smo sjedili u prostorijama Amaterskog pozorišta Neretva. I dok smo mi, ostali, “trunili” o politici, Slobi, “mitinzima istine”, dnevnom listu “Politika” koji se od izvrsnih novina pretvorio u ratnohuškačko glasilo, pjesnik je, već mrvu “pod gasom”, stalno ponavljao: “Samo mi Srbe, samo mi Jugu ne dirajte.” Poslije je, iz opsjednutog grada, nemoćan, i bijesan na Slobine političke protuhe, izjavljivao da ga se “samo na tenku može dovesti u Beograd.” Ko bi mu normalan to tada mogao zamjeriti?

Kao da su vijekovi od tada protutnjali.

Poslije mi recenzirao, i, bogami, nahvalio, dvije knjige poezije. I, rekli mi prijatelji, kad god bi svratio u Konjic (a ja već otišao “preko grane”), vazdan se raspitivao za “onog malog, nadarenog Sarića.” Posljednjih smo godina nekoliko puta kontaktirali telefonom. Opet mi nešto pomogao, ali sad nekako žurno, vazdan nestrpljivo: “Požuri, molim te, o’ladiće mi se supa!”

Naravno, nisam mu zamjerio. Godine, bolest, besparica... Uostalom, ko sam ja da zamjeram Avdi Sidranu? No, kad već spomenuh besparicu …

Gledam onaj kratki isječak njegove posjete Drvengradu, i novopečenome Nemanji. I mada nekako tužan, nisam baš mnogo iznenađen. Ta zar nije sam Kusta, u onom nes(p)retnom, nedovršenom intervjuu Aci Stankoviću (ili već nekoj drugoj emisiji, ne sjećam se tačno) izjavio da mu se je Avdo “nedavno” obratio s indirektnim prijedlogom da nastave saradnju? Radi se, valjda, o planiranom, a iz poznatih razloga nikad dovršenom radu na ekranizaciji “Na Drini ćuprije”.

S dobrim razlogom pretpostavljam, da se vratimo novcu, da iza Avdinog približavanja “zakletom neprijatelju” i “otpadniku od Sarajlija”, u osnovi, stoje dvije stvari: nedostatak novca i jed na sarajevsku čaršiju. Jer, što jest-jest, filmovi se sve rjeđe snimaju, od poezije ne može živjeti čak ni Avdo Sidran, a saraj’ski “intelektualni krugovi”, sa i bez navodnika, već dugo ne maze uvaženog akademika. Podmeću mu gdje mogu, spletkare, nipodaštavaju skoro sve – a dosta je toga, doista – što je ovaj velikan pisane riječi na papir stavio.

Niko hadžija u svom selu, veli jedna stara poslovica.



Najedio se Avdo na kolege, pa, veoma načetoga zdravlja, više skoro i ne živi u Gradu, već u jednome selu, mislim, kod Goražda. O Sarajevu i čaršijašima rijetko progovara. A kad to ipak uradi, čini to teško, stisnutih zubiju. I valjda ih je, osim Avdinih problema sa novcem, baš taj jed na ljubomornike i klepetuše na koncu i zbližio. Jer, Kusti sigurno love ne fali. Filmadžija, poduzetnik, ljubitelj srbijanske vlasti… I to – koja god naiđe!

Nego, uz sve poštovanje, tužno mi, brate, gledat’ onemoćalog Sidrana kako ga skoro-pa-otvoreni Karadžićev štovalac, vlasnik i osnivač Drvengrada, voda po ranoproljetnom blatu njegove “čaršije”. Ponosno mu pokazuje njene “znamenitosti”. Ređaju se tu velika, teška, imena: Nikola Tesla, Če Gevara, Andrić … I, naravno, neizostavni Matija Bećković, onaj što bi’se, je l’ te, “još ćerao”.

Kusta, onako krupan i otresit, naprijed, a Avdo sve za njim.

Drago mi je samo, a i dobrom Avdi zacijelo, što se od onog, u bijesu i nemoći izmaštanog, “tenkovskog” pohoda na Beograd ništa nije ostvarilo. Inače, ko zna ko bi za kim sada, po bivšoj zemlji Serbiji, mal i umoran kaskao?

e-novine

Sarajevo je apsolutni centar islamofobije na Balkanu, tvrdi u razgovoru za "Dnevni avaz" poznati tuzlanski novinar i književnik Fatmir Alispahić, autor knjige "Reisofobija", koja je tek izašla iz štampe.

Medijski plaćenici

Alispahić pojašnjava da je glavni grad BiH ovakav neslavni status dobio "zahvaljujući medijskim plaćenicima koji za velikosrpske i velikohrvatske račune Bošnjacima nameću krivicu, sumnju, nespokojstvo, kako bi samomržnju i islamofobiju prihvatili kao svoj nacionalni program".

- A ako Bošnjaci prestanu postojati kao muslimani, prestat će i kao Bošnjaci, a tada se i ova zemlja može drukčije zvati - kaže Alispahić.

On je godinu temeljito istraživao medijske napade na Islamsku zajednicu u BiH i reisu-l-ulemu dr. Mustafu ef. Cerića, a kako bi formirao svojevrstan katalog islamofobije sa više stotina konkretnih primjera vjerske netrpeljivosti i predrasuda prema islamu i vjerskom poglavaru Bošnjaka.

- Ova knjiga je spomenik islamofobima u Sarajevu, koji godinama šire vjersku netrpeljivost prema muslimanima, a svoj šovinizam sakrivaju iza slobode govora. Neko ko je u stanju da opsesivno nasrće na vjerska osjećanja ma koga, ne bi smio biti ni zapadni, ni regionalni partner, kao što su to često bivali urednici "Dana", "Slobodne Bosne", "Oslobođenja" i Federalne TV. U ovoj knjizi, kroz 28 poglavlja, oni su sami sebe zabilježili kao otpadnike od kulture dijaloga i kao podanike onog sistema koji je proizveo genocid nad Bošnjacima - smatra Alispahić.

Historijska paralela

Uvjeren je da iza napada na reisa Cerića stoji cijeli sistem, baš kao i u slučaju sistemskog podmetanja terorizma Bošnjacima. Na osnovu analize više od hiljadu brojeva magazina "Dani" i "Slobodne Bosne", kao i u programima FTV-a, tvrdi da je reis Cerić najnapadanija ličnost u BiH. Takav intenzitet i karakter napada, kaže on, nema se čime pravdati, izuzev proračunatom namjerom da se Bošnjaci obezglave i za instituciju reisu-l-uleme.

- I prije reisu-l-uleme Cerića bilo je sličnih pokušaja. Zanimljiva je paralela sa čuvenim reisom Džemaludinom ef. Čauševićem. Dao sam jedan širi historijski osvrt i pokazao kako su svi režimi nastojali, a često i uspijevali, da IZBiH svedu u okvire svoje netrpeljivosti prema islamu. Izuzetak je nekoliko ratnih i poratnih godina. Dejtonsko vrijeme je obnovilo stare bolesti, tako da danas državne institucije ponovo sponzoriraju nasrtaje na islamske vrijednosti. Kada reis Cerić brani IZBiH od ovakvih napada, onda se kaže da on napada slobodu govora. Ali, šovinizam i podstrekavanje vjerske mržnje ne mogu biti sloboda govora. Iza te zamjene teza stoje državne agencije i novinarske udruge - zaključuje Alispahić.

Selektivni napadi

Upravo da bi se shvatilo kako su napadi na IZBiH dio jednog ozbiljnog sistema koji najmanje želi dobro BiH i Bošnjacima, Alispahić je uspoređivao tretman IZBiH sa ostalim konfesijama.

- Reis Cerić je 35 puta dobio negativnu ocjenu u "Danima", a katolički i pravoslavni sveštenici nisu je dobili ni pet puta. Ni jedan kršćanski velikodostojnik nije bio predmet fotomontaža i ismijavanja, na naslovnicama i duplericama, kao reisu-l-ulema. U jednoj kolumni u "Slobodnoj Bosni" reisu-l-ulema Cerić je za pet godina 50 puta bio negativno tematiziran. Mnoštvo je sličnih usporedbi - navodi Alispahić.

Ističe i da su najzanimljiviji intervjui Adnana Silajdžića i Senadina Musabegovića u "Danima", koji su naslovljeni rečenicama koje oni uopće nisu kazali.

- To je nečuveno! Niz je intervjua u kojima su sagovornici izmanipulirani, jer se sugestivnim pitanjima, najčešće Vildane Selimbegović, tjeraju da jurišaju na reisa Cerića - dodaje Alispahić.

Noćna smjena - Frenkie



Kazanska rezolucija

Jesmo li se mi ikad ikom izvinili?



Srbi će za se, Hrvati će zna se, a vi? To je bio slogan Stranke demokratske akcije na jednim od prvih poslijeratnih izbora u BiH. Slogan je osmislio Vedad Spahić. Taj gospodin je prije bio fašista, danas je lafo demokrata i predaje na tuzlanskom bordelu, pardon fakultetu. To je onaj fakultet gdje se za ispit daje hiljadu maraka, a ako je u pitanju jedna zgodna kolegica, onda umjesto milje može i pušenje. Taj slogan gospodina Vedada Spahića nam pokazuje koliko je SDA stvarno bila multietnička, i on Bošnjacima jasno govori ako nećete da budete izdajice, bolje vam je da glasate za nas! No, ako bi pravili top listu "najgorih slogana na izborima" onda bi prvo mjesto zauzela ista ova stranka sa: "Deset najtežih godina s vama!" S tom rečenicom su odradili odličnu reklamu opozicionim strankama. Ali, vratimo se u današnjicu.

S one strane Drine Tadić je jasno poručio da Srbija neće podržati cijepanje BiH, konačno imamo ambasadora u Beogradu i, na kraju, usvojena je Deklaracija o Srebrenici. Dok su je među Bošnjacima jedni ignorirali a drugi poručili da su je džabe usvojili jer u tekstu nema riječi "genocid", meni lično, osobno i personalno je bilo drago kada sam čuo da je Parlament Srbije usvojio deklaraciju u kojoj osuđuje "strašan zločin u Srebrenici", pa makar tu zasad i ne bilo riječi genocid. Kada uzmemo u obzir da prije par godina u Beogradu nisi smio Srebrenicu ni spomenuti, ovo je ipak veliki korak naprijed.

U "lipoj našoj" lipe vijesti. Na predsjedničkim izborima Kerumovog jarana Bandića, čiku koji ne zna progovoriti engleski, pobijedio kompozitor i veliki gospodin Ivo Josipović. Ivo se sastao s Tadićem, izjavio da će Hrvatska biti jaran Bosni i da će joj pomoći da što prije uđe u Evropsku uniju. Mrtav-hladan sjeo u auto, došao u Sarajevo, održao govor u Parlamentu BiH u kojem je izrazio žaljenje što je Hrvatska politika devedesetih doprinijela stradanju i podjeli u BiH, opet sjeo u auto, došao u Ahmiće, poklonio se bošnjačkim žrtvama koje su pobili hrvatski vojnici, poslije je posjetio Križančevo Selo, u kojem su pripadnici Armije BiH izvršili masakr nad hrvatskim civilima, a zatim sjeo u auto i otišao kući! Koji frajer, ha?! Ivo Josipović je u jednoj posjeti BiH uradio više na izgradnji mira nego drugi političari u deset godina!

Sve to izvinjavanje Bosni i Bošnjacima me natjeralo na razmišljanje. Jesmo li se mi ikad nekom izvinili? Jesam li ja ikada vidio jednog bošnjačkog političara kako postavlja cvijeće na Kazanima? Je li se ikad ijedan bošnjački političar izvinio zbog strašnih zločina koje su počinili mudžahedini? Je li se ikad neko izvinio zbog zločina koji su se desili u selima oko Bratunca? Na sva ta pitanja, mada je spisak još i duži, isti je odgovor - nije! Caco je pokopan na šehidskom groblju kao heroj. Mudžahedini su nam pomogli da se u ratu obranimo od agresora, a naši komandanti i generali na povratku iz Haaga na aerodromu dočekani su kao heroji koji su se vratili iz bitke. Smeta nam kad Dodik avionom ode u Beograd po Biljanu Plavšić, ali kad Tihić primi Nasera Orića to je OK. Pored Kazana, u Bosni i Hercegovini imamo još nekoliko lokacija gdje su stradali Srbi. Te lokacije u njihovom narodu važe kao mjesto gdje je počinjen veliki zločin. Jedna od tih lokacija je i u mom gradu, tačnije na Brčanskoj Malti. Riječ je o incidentu kada je zaustavljena kolona JNA. Poznato je ko je ispalio prvi metak i ko je kriv da je do toga došlo. Ali, činjenica je da je taj dan na Brčanskoj Malti poginulo više od 50 ljudi! Zar ne bi bilo fino i prije svega ljudski označiti to mjesto jednom pločom na kojoj će stajati imena poginulih? Ista stvar važi i za Dobrovoljačku a pogotovo za Kazane!

Bošnjačkim političarima su puna usta fraza: "Zločin je zločin" i "Neka pravosudni organi rade svoj posao". Da ti pravosudni organi rade svoj posao, Ilija Jurišić ne bi ležao u beogradskom zatvoru. Ako je "zločin zločin" i ako je "žrtva žrtva" - haj'mo onda podići spomenik palim žrtvama. Licemjerno je od drugih tražiti izvinjenje i da se suoče s prošlošću a pri tome ignorirati zločin(c)e u svojim redovima. Dozvolite, za kraj, da se vratim na početak teksta i da predložim jedan novi slogan svim bošnjačkim političarima. Hrvati se izviniše za Ahmiće, Srbi deklaracijom uzvratiše, a mi?