Budim te u tri ujutro
Samo da ti kažem koliko te volim
Jer tko zna
Hoće li biti vremena
I hoću li moći
To sve sutra da ti kažem

Budim te u tri ujutro
Da ti vidim oči pospane
Jer tko zna
Ako me sutra nestane
Pa onda da žalim
Što nisam poludio
Pa te u tri ujutro probudio
Da ti u očima ostavim
Sve svoje što imam

Samo da ti kažem
Mišu moj pospani
Kad poželiš nekome
Nešto lijepo reći
Ne čekaj sutra
Jer mnogi su tako zakasnili

I zato te budim
U neko doba gluho
Da ti šapnem na uho
Jer sutra i može biti
A i ne mora doći
I sve u trenu može proći

I zato te budim
U tri te ujutro grlim sjetno
I kažem
Molim te Bože
Daj da ovo moje malo
Klupko ljubavi bude sretno
Pa me ostavi da kraj nje
Što duže mogu hodati
I ako treba
Sve ću svoje prodati
Jer samo jedno od svega
Najviše želim
Da se iz tvojih očiju nikad ne iselim


Zeljko Krznaric

Kako želim…


Kako želim da te sada vidim
da se oči sa očima sretnu
da se pogled u pogled utopi
zatalasa moju dušu sjetnu…

Kako želim da si sada ovdje
da tvoj osmjeh vide suze moje
da ti dahom lice pomilujem
da zadrhtim od blizine tvoje…

Kako želim da usnama njezno
skinem osmjeh sa usana tvojih
da zauvijek ostavim na njima-
- ukus čeznje sa usana mojih…

Kako želim,eh,ljubavi moja
da ti uzdah ukradem iz grudi
da me noću mjesto tebe grli
da me jutrom mesto tebe budi…

I kada me tiha tuga slomi
kad jecajima zovem ime tvoje
da taj uzdah sa uzdahom mojim-
- zagrli se umjesto nas dvoje…

Autorka: Branka Dojkić

Ova poema 2008. nominaovana od UN-a kao najbolja. I napisalo je afričko dijete. Tako barem kažu.

Kada se rodim, ja sam crn
Kada porastem, ja sam crn
Kada sam na suncu, ja sam crn
Kada se plašim, ja sam crn
Kada sam bolestan, ja sam crn
Kada umrem, ja sam crn

A ti moj bijeli prijatelju
Kada se rodiš, ti si ruzičast
Kada porasteš, ti pobijeliš
Kada si na suncu, pocrveniš
Kada ti je hladno, poplaviš
Kada se uplašiš, požutiš
Kada si bolestan, pozeleniš
Kada umreš, posiviš

I ti mene zoveš obojeni?

Stvarno


Ja više
namam kud
prognana
iz svake ti misli
išibana
ambisom
šutnji tvojh
ja više
nemam ni slovo
na tvojim usnama
moje postojanje
otopljeno
u stopama
snježnim
tvojim
u noćima ti
već zaboravljenim

stvarno
kuda bih pošla
nikada se
ni upitala ne bih
da nisam svjedok
laži najokrutnijih
kojima
mučiš

Srce svoje
i stvarno
zbog
srca ti čestitog
strahujem
i drhtim
u noći ovoj
ne šibaj ga
i ne širi
maske dronjave
da bi sakrio
čudo božije…

Alex Nill

Žmurke

Znam sva mesta gde se kriješ,
Trikove, zaklone, maske koje
Stavljaš kad pođem da te tražim

Jednom si čak promenio ime,
Bilo ti je dosta ove igre
Koja svaki put traje sve duže

Pretvaram se da ne čujem ništa,
Da ne želiš da te nađem,
I počinjem da brojim

Autorka: Tanja Bulović

Zavoli me
kad hladni jesenji vjetrovi
zapušu ravnicom
i podignu lišće u visine
kao što i duša moja
visinama stremi
i u njima traži tebe.

Zavoli me
kao što se sjećanje
na djetinjstvo voli
oni topli trenuci
obiteljske sreće
i toplo majčino krilo.

Zavoli
osmijeh moj
dubok kao jezerska voda
i pogled moj tamni
kao tamno noćno nebo.

Zavoli me danas
jer možda nema sutra
a divno je ne imati plan
i pustiti duši neka luta.

Zavoli me ..

Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I neusudih se
zatreperiti liscem.

Rekao si: budi vjerna
I ja cekah.

Onda si usutio.
A stablo je jos tu.

I ne usudi se
zatreperiti liscem.

Vesna Parun

Da si blizu,
naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu
i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu.
Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj.
Ptice moje s tvojih su grana sašle.
I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

Vesna Parun



[Edited by cindarella on 04-08-2011 at 20:16 GMT]