MISLIM
Mislim u ovom iznenadnom jutru
Ima još nekih osjećaja koji se zauvijek stvore
Koji u nama svoje raskošne dvorce dižu
Ima ona neka sklonost tajna
Prema zvijezdi koja je s nama do zore
Neumorna i budna
Mislim u ovom metežu kiše i oblaka
Kad je ljubav tvoja bila topla
I neopisivo čudna
Takva baš i ne može biti ljubav svaka
ŽELJKO KRZNARIĆ

UMIRE POLAKO


Umire polako tko je postao rob navike,
Tko svakodnevno ponavlja iste pute,
Tko ne mijenja firmu,
Tko ne riskira promjenu boje odijela,
Tko ne govori kojem ne poznaje.
Umire polako tko izbjegava Strast,
Rađe bira crno nego bijelo i stavlja točku na ''i''
Uvijek bježi od snažnih osjećaja
Upravo onih koji čine da svijetle oči
I usta se otvore u široki osmjeh,
Onih koji uzlupaju srce
Pa makar greškom i kad ne bi smjeli.
Umire polako onaj
Tko nikad ne sjedi na vrhu stola
Tko je nesretan na poslu,
Tko ne riskira nesigurnost pred sigurnošću,
Kako bi slijedio jedan san,
Tko ne dopušta sebi makar jednom
Bijeg od razumnih savjeta.
Umire polako tko ne ide na put, tko ne čita,
Tko ne sluša muziku i ne pronalazi ljepotu u sebi.
Umire polako tko gazi suštinu ljubavi, tko sebi ne želi pomoći;
Tko prolazi dan u jadikovci o svojoj nesreći
Ili o kiši koja nikako da stane.
Umire polako
Tko napušta radove prije nego ih započne,
Tko ne zapitkuje o temi koju ne poznaje,
Tko ne odgovara kad ga pitaju o nečem što poznaje.
Izbjegavajmo smrt u malim dozama,
Uvijek se podsjećajući da biti živ
Zahtijeva puno veći napor od jednostavnog disanja.
Jedino usijana strpljivost
Vodi do postizanja jedne sjajne
Sreće.

Neruda

NEIZBJEŽNO
Kaplje jutro pa nama
Ovo jutro ljepljivo i nježno
I svijetove neke sanjamo
Ljubimo se opet na neki drugi način
Sve je ovo nama
Sve je neizbježno

Jedno malo jutro
Kao da je već viđeno
U našem divnom rasporedu
Pomješani naši životni kristali
Po tko zna koji puta
Jutro nam je toplo i nježno
Sve je ovo nama
Sve je neizbježno


ŽELJKO KRZNARIĆ

jednoj ljubavi prepunoj snova, ostala je samo priča ova,
priča o jednoj ljubavi lažnoj, nekome sigurno nimalo važnoj,
priča je bila vrlo sretna sve dok nije došao dan i jedan je lik ostao sam,
u ovoj priči završetak nije sretan niti su sretni likovi u priči
ali samo znam da život nije vječan i da nijedna priča mojoj ne sliči!

Kada vidjamo uvek ista lica,
na kraju ona postaju deo našeg života.
A kada postanu deo našeg života,
onda žele i da nam ga izmene.
I ako ne bude po njihovom, nije im pravo.
Jer, svaki čovek ima tačnu predstavu kako bi trebalo da živimo svoj život.
A nikad nemaju pojma kako treba da prožive sopstveni život.

O cemu si sanjala?

Odjevena i opet odjevena
o cemu si sanjala
razodjevena?

Svoj sam krzneni kaput ostavila
s tobom sam u pustinji bila
Zivjeli smo o ljubavi i vodi
i voljeli smo se u bijedi
gladni smo prljavo rublje jeli
na stolnjaku od crnog pijeska
zveckalo je sudje suncano
Voljeli smo se u bijedi
zivjeli o ljubavi i vodi
a ja sam bila gola i tvoja
ljubavi moja.

Jacques Prévert

KAD SVE NAPRAVIŠ
Ona kaže
U okviru sumraka
S ponekim svijetlom u očima
Ona kaže
Mudra žena kojoj život
Neuspješne zamke postavlja
Ne govori mi o ljubavi
Ne još sada
Kad mi budeš usne dodirnuo
Kad mi na kožu staviš dlan
Kad u oči pogledaš
Kad znaš da se jutro probudilo
U mojim zjenama kad zaplavi
Kad mi na obraze
Tajanstvene tvoje mirise život stavi
Kad sve to bude
Kad se u svakom kutu duše
Upali sjaj
Onda mi o ljubavi pričaj
Onda me
Onda me u njoj potopi
I nad nama nebo zaklopi
ŽELJKO KRZNARIĆ

IZMEĐU DVIJE DALJINE

Između dvije daljine
Tko bi mogao znati
Onu kraću daljinu izabrati
Daljine su daljine
Kako god ih postaviš i zamisliš
I uvijek ima neko
Tko je dovoljno daleko
Da ti sve besmisleno izgleda
Da te jednostavno izbaci iz reda
Onih koji čekaju na sreću


ŽELJKO KRZNARIĆ