Ni ruke više nisu
nedirnute bolom
Zbog tebe drhte
u mislima
Ni spuštene trepavice
sakriti ne mogu
iskru nade
u očima
Poslije svakog sna
razliju se
sjećanja
I rijeka nježnosti
poteče
za tobom ..

Evica Kraljić

"..ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je opasno voljeti, ja nikada ne zaboravljam.."

citat:

---

Mela77 wrote:
"..ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je opasno voljeti, ja nikada ne zaboravljam.."

---

EVO ME DA TI SE JAVIM


Evo me da ti se javim
Dok topla kiša ljetna
Poput radosnih Mozartovih nota
Klizi po prozorima
Ja po stoti puta tvoje dlanove
Okrećem ka suncu
Spremljenom na tajnom
I sigurnom mjestu
Niz bršljan od srebra
Niz cestu koja umorna
Kroz tvoje predjele vijuga
Topla kiša
Koja je više nalik na suze
Radosnice
Na znakove zabrane
Koje poštuje tuga
I zaustavlja se tik do nas
Jata poljubaca
Koja ti prekriju lice
U ranom svečanom trenutku
Moja poruka
Moj glas zaustavljen
U trenutku tvoga smijeha
Tvojih očiju
Kakve se rijetko spuste
Na ovu zemlju
Evo me da ti se javim
Za dobre vijesti
Treba mi takvo raspoloženje
Treba mi tvoj stav
Tvoje riječi
Tvoj ulazak u budućnost
U ove sobe pune plavetnila
Tvojih mirisa i okusa
Tvog odrastanja
I putovanja kroz raskošne
Predjele naših nada
I javljam ti samo da ljubav
Ne nestaje
Pod ovom toplom ljetnom kišom
Pod pritiskom ovih slatkih soneta
Naših izmješanih pogleda
I dodira koji će se pamtiti
Zauvijek na ovoj planeti
Pod ovom kišom uvijek te volim
Onoliko koliko se tvoja duša
Mene sjeti

ŽELJKO KRZNARIĆ

Za tvoje oči

Noćas sam sanjala
ne onako kako bih
se setila.
Sanjala kao da san
i ne postoji
i da iz tvojih očiju
nešto mi zbori!

Reči, reči, pune, prazne, smešne i sujetne
reči meni upućene
i suncem protkane…

O te reči puste i samotne
zašto meni – kazane?!

I dok noć ubire zadnji otkucaj sata
budim se i gledam
nemam nikoga!

Autorka: Ljiljana Novaković, Kapija u boji

Poljubac leptira

Sediš, pored tebe mesta nema,
pričaju mi, ali sam za njih nema.
Mrak je, pokušavam da vidim te,
bezuspešno, ali ipak čujem te.

Govoriš reči najobičnije,
a ipak, iz njih strah izvire.
Zbunjuješ me, misliti ne mogu,
znala sam te kao dušu svoju.

On odlazi, pored tebe mesto se stvara,
a kod mene okean emocija otvara.
Tebi dolazim, pružam ti ruku toplu,
uzmi je, čuvaj je uvek u životu.

Ostani tu, poljubac leptira daću ti,
Znaj, njega uvek slaću ti.
Najneviniji i najlepši poljubac to je,
tako nevin, možda ne znaš, tvoj je.

Autorka: Sanja Strakušek

Bijah blizu

Šćućurena
iza maske ravnodušnosti
i mira
što nemirom grudi mi pritiska težinom svom
gledah te kao stranca.
Lelujaju crte lica mi dragog
pred zamagljenim pogledom.

I bijah blizu da prezrem te
pokidam sve veze
zatrpam tragove tvoje
do srži urezane u srcu mom.
Bijah blizu…
Samo bolan grč u stomaku
za istinu me prikova
ne uzmiče ljubav pred samoobmanom!

Kao gladni kurjak u zimskoj noći
srce zavija.
Ponosa stablo, izraslo tek
pred čežnjom se savija.

Koga da posiječem…

Autorka: Branka Dojkić

Okružuju me putnici i oni što ištu,
Ljudi koje srećem, dejstvo na mene mog ranog života ili četvrti grada u kojima živim, ili naroda,
Najnoviji datumi, otkrića, pronalasci, društva, pisci stari i novi,
Moja večera, odjeća, saradnici, izgled, komplimenti, dugovi,
Istinska ili umišljena ravnodušnost nekog muškarca ili žene koju volim,
Bolest nekog od mojih, ili moja, ili loša djela ili gubitak ili nedostatak novca, ili potištenost ili ushićenje,
Bitke, užasi bratoubilačkog rata, groznica neprovjerenih vijesti, promjenljivi događaji;
To mi dolazi danima i noćima i ponovo odlazi od mene,
Ali to nije ono što je moje Ja.

Odvojeno od tog natezanja stoji ono što sam ja,
Gleda odgore, uspravno je, savija ruku i odmara je na neopipljivom sigurnom osloncu,
Nakrivljene glave znatiželjno gleda šta će dalje biti,
I u igri i van nje, posmatra i čudi se.
Vraćam se u one dane kada sam se u magli mučio s jezičarima i suparnicima,
Ne rugam se, ne raspravljam, prisutan sam i čekam.


Walt Whitman, ''Song of myself'' (Pjesma o meni)

Da bi jedni drugima gledali u oči

stišajte sumnju
u moje riječi –
dobronamjernost
otkrivanja vremena

ne proglasite
naglašenost emocija –
za ludilo
(ljubav se mora
i izgovoriti
za nju moraju čuti
i oni što mrze
ne bi li se predomislili)

stišajte ljutnju
kad osuđujem nepravdu
laž
ili pohlepu…

to je i sopstvena
opomena –
neophodnost
da bih vam gledao u oči

stišajte strah
jer priznaću vam grješnost
(dovoljnu –
da se ne uplašite
moje izdvojenosti)

tu sam
na zemlji
sa vama

i vrijeme
odgovoriće
da htjedoh
prizvati
potrebu
za osjećanjima
(da bi jedni drugima
gledali u oči)

voljeli
i kad saznamo
za one
što ljubav ne govore

Autor: Danilo Lompar