Refresh za 2011 - preuzeto s sarajevo-x.com

http://www.sarajevo-x.com/bih/drustvo/clanak/110313088#1

Društvo |Objavljeno 13.03.2011. u 20:52 Podijeli
FOTOU spomen vojvodi Draži
Veliki skup četnika u Draževini kod Višegrada
Predstavnici Ravnogorskog pokreta obilježili su i ove godine 13. marta godišnjicu hapšenja četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata Dragoljuba Draže Mihailovića u mjestu Undrulje kod Višegrada.
Sa prošlogodišnjeg skupa
(Foto: A. Panjeta/Sarajevo-x.com)


Kako bi obilježili 65. godišnjicu otkako je "crvena banda kidnapovala Mihailovića i mučki ubila njegove pratioce" majora Dragišu Vasiljevića, kapetana Nikolu Majstorovića i poručnika Blagoja Kovača, predstavnici Ravnogorskog pokreta okupljaju se svake godine u mjestu Undrulje kod Višegrada.

U tom je mjestu Mihailović uhapšen 13. marta 1946. nakon što se sa pratiocima krio poslije rata. Uhapšen je, osuđen za ratne zločine koje je na prostoru Istočne Bosne počinio tokom rata nad muslimanima, Hrvatima, ali i Srbima koji su bili pripadnici partizanskih jedinica ili ih podržavali.

"Ovo je još jedаn čаs istorije srpskogа nаrodа. Ovdje je diplomаtа, vojni аtаše, i komаndаnt krаljeve vojske u otаdžbini uhvаćen od strаne komunističke vlаsti. Prošlo je 65 godinа kаko su nаs lаgаli dа je Nikolа Kаlаbić izdаo svogа brаtа. Hvаlа Bogu sudske vlаsti Srbije dаnаs i zvаnično potvrđuju dа gа Nikolа nije izdаo, jer su njegа ubili mnogo rаnije nego Drаžu", rekаo je na današnjem skupu Jovo Vukelić, predsjednik Centrаlne otаdžbinske uprаve Rаvnogorskog pokretа otаdžbine Srpske, a prenosi portal Višegrad24.info.

Jovаn Gаrdović, igumаn mаnаstirа u Dobrunskoj Rijeci, rekаo je "dа se zločini pojedinаcа ne mogu stаvljаti nа njegovu dušu":

"Čičа Drаžа je bio čаstаn oficir, rodoljub i četnik. Imа Bogа, sve će se sаznаti, jer nikаd se ništа lаžimа nije moglo sаkriti."

Mihailović je strijeljan 17. jula 1946. godine, a pripadnici Ravnogorskog pokreta i simpatizeri godinama u Srbiji vode pravnu bitku za rehabilitaciju Mihailovića, poništenje presude i vraćanje građanskih prava četničkom vojvodi. I sa ovogodišnjeg skupa odaslane su poruke vlastima Srbije da rehabilitiraju Dražu, slavljeni su njegovi "podvizi", pjevane pjesme, i kuđen Jovo Kapičić, narodni heroj i pripadnik OZNA-e koji je učestvovao u Mihailovićevom hapšenju. Ravnogorci i dalje traže mjesto na kojem je Mihailović sahranjen, kako bi, kako kažu, mogli otići i pokloniti mu se.

Mihailović je osim za neke od najbrutalnijih ratnih zločina koje su on i njegove četničke jedinice počinili tokom Drugog svjetskog rata, osuđen i "zbog saradnje sa okupatorom". Dok se dio BiH ali i Balkana užasava svega na što asociraju Mihailović i njegova ostavština, očito je da u BiH i regiji postoji mnogo onih kojima su četnička i fašistička ideologija itekako bliski. BiH nema zakon o zabrani isticanja fašističkih obilježja tako da je skup u Undruljama koje su Ravnogorci preimenovali u Draževina, za sada legalan. RTRS je krajnje pozitivno o ovom događaju izvijestio u centralnom dnevniku u 19.30 sati.

Preuzeto s Index.hr

http://www.index.hr/vijesti/clanak/kako-vlada-trosi-dali-crkvi-pola-milijuna-kuna-za-tjedan-zajednistva-s-narodom-bih-/542955.aspx

Kako Vlada troši: Dali Crkvi pola milijuna kuna za tjedan zajedništva s narodom BiH KLJUČNI PODACI
Tjedan zajedništva Crkve s narodom BiH težak pola milijuna kuna Vjesniku ide ove godine 18 milijuna kuna
Piše: I.Ć.
Objavljeno prije 55 minuta Share Tweet Tekst
Foto: Jakov Prkić (Cropix)

VLADA JADRANKE KOSOR imala je jučer pune ruke posla na sjednici Vlade zatvorenoj za javnost, jer su morali dodijeliti gotovo 25 mililjuna kuna izvan onoga što je predviđeno proračunom za ovu godinu. Daleko od očiju javnosti, iza zatvorenih vrata, Crkva je opet dobro prošla jer su za priredbu "Tjedana solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini" dobili pola milijuna kuna. Točnije taj novac dobio je Hrvatski Caritas.

Sredstvima prikupljenima u akciji financirat će se projekti i programi iz područja obrazovanja, socijalne pomoći i razvoja obiteljskog poduzetništva u BiH. Akcija se održava se od 21. do 27. ožujka, a akcija "Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini" organizira se temeljem odluke dviju biskupskih konferencija, Hrvatske i BiH, donesene na zasjedanju u siječnju 2007. kad je raspravljano o pomoći Katoličke crkve u Hrvatskoj Katoličkoj crkvi u BiH.

Vjesniku 36 milijuna kuna

Za komunalne projekte u Metkoviću mimo proračuna otišlo je 800 tisuća kuna od čega za sanaciju prometnica u gradu 300 tisuća kuna i otkup zemljišta za građenje javne odvodnje pola milijuna kuna dok je za Festival suvremenog židovskog filma Zagreb odobren iznos od 300 tisuća kuna.

Također, sasvim u skladu s predizbornom godinom i potrebom jače medijske prezentacije bilo je riječi i o državnom dnevniku Vjesnik koji se prošle godine prodavao u prosjeku 3.900 primjeraka. Tako je otkriveno da su troškovi sufinanciranja izlaženja lista u 2010. godini iznosili su u ukupnom iznosu 36 milijuna kuna od čega je 18 milijuna kuna sufinancirano iz državnog proračuna, a preostali iznos od 18 milijuna kuna sufinancirale su Narodne novine d.d. na teret vlastitog poslovanja.

Prodaju se u 3,900 komada a planiraju doći na 13 tisuća

Na zatvorenom dijelu sjednice tako je donesena Odluka o sufinanciranju izlaženja dnevnih novina Vjesnik, za 2011. godinu. Odlukom se odobravaju sredstva za sufinanciranje lista u iznosu od 18 milijuna kuna.

"Prema dostavljenom poslovnom planu za 2011. godinu predviđen je rast prihoda od prodaje i pretplate od 10-15 posto. Iz Plana je razvidno da je u 2011. godini nužno nastaviti program sufinanciranja lista kako bi se završio proces racionalizacije i restrukturiranja poslovanja, te kako bi do sredine 2012. godine društvo Narodne novine-PRESS d.o.o. kao nakladnik Vjesnika postalo sposobno samostalno financirati izlaženje lista Vjesnik. Tijekom 2011. godine predviđeni iznos potreban za sufinanciranje izlaženja lista manji je za 50 posto u odnosu na prethodnu godinu i iznosi u prosjeku 1.500.000,00 kuna mjesečno", obavijestili su iz vladina Ureda za odnose s javnošću dodajući da je ciljana naklada 13 tisuća primjeraka.

Naime, sufinanciranje lista predlaže se radi javnog i društvenog interesa postojanja, kako kažu u Vladi, ozbiljnih i relevantnih dnevnih novina i to s ciljem "objektivnog i pravovremenog informiranja hrvatske javnosti, a neopterećenim komercijalnim sadržajem kao jedinim nakladničkim mjerilom".

iz avaza:



Porodična drama u švedskom gradu Malmeu: Ramu Kutovića hicima iz sačmarice ubio sin
Autor Redakcija 2011-03-20 06:10:00


Policija i novinari ispred kuće gdje se desio zločin
Prema nezvaničnim informacijama, Ramo je bio vlasnik prodavnice koja je loše poslovala, što je uzrokovalo brojne sukobe između oca i sina
Dvadesetosmogodišnji mladić porijeklom iz BiH ubio je svog oca Ramu Kutovića (74) u njihovoj kući u Malmeu, u Švedskoj, nakon čega je obavijestio policiju o tome šta je uradio.
Predstavnici švedske policije još nisu iznijeli zvanične detalje o ovoj porodičnoj drami, kao ni motiv zločina.
Prema nezvaničnim informacijama, Ramo je bio vlasnik prodavnice koja je loše poslovala, što je uzrokovalo brojne sukobe između oca i sina. Špekulira se da je i ova tragedija epilog jednog od tih sukoba. Kutovići su se u Švedsku doselili prije 30 godina.
Mladić se trenutno nalazi u pritvoru i u toku je ispitivanje njegove uračunljivost.
Istražitelji vjeruju da je 28-godišnjak ubio oca sačmaricom iz blizine, a njegov branilac Bo Gulić kazao je da je mladić priznao da je pucao i da je svjestan da je otac mrtav. Osumnjičeni je i ranije bio osuđivan zbog prevara, ali ne i zbog nasilja.
Nakon što se ubistvo desilo, dva vozila Hitne pomoći i deset policijskih patrola stigli su do kuće u ulici Almhog u Malmeu. U kući su našli starca koji je već bio mrtav. Kada je policija s uperenim oružjem ušla u dom, sin je još bio unutra, ali je, iako je sam pozvao policiju, pokušao pobjeći dok su ga policajci izvodili iz kuće. Ramo je bio lovac i imao je dozvolu za više vrsta oružja.

koje i kakvo poređenje,a i priznanje o srebrenici :

Guardian: Ne možemo dopustiti novu Srebrenicu u Libiji

"NITKO ne želi napraviti grešku i imati smrt nevinih civila na savjesti. Ali s druge strane, nitko ne želi novu Srebrenicu", piše John Nichol za Guardian u svojoj analizi savezničke ofenzive protiv Gadafijevih snaga. Nicol, koji je bio u sastavu UN-ovih snaga za vrijeme rata u Bosni, ističe poteškoće s kojima će se susretati Francuzi, Britanci, Amerikanci i ostali vojnici u obrani libijskih pobunjenika.

"Srebrenica je bila klasičan primjer situacije u kojoj je agresorskim snagama dopušteno da rade što god žele. Ubijeno je 8.000 civila, uglavnom muškaraca i dječaka. 25.000 do 30.000 ljudi postalo je žrtva etničkog čišćenja. Moji kolege iz UN-a, na tlu i u zraku, sjedili su i promatrali dok se masakr događao", podsjeća Nichol, ističući kako bi se upravo takav scenarij mogao ponoviti ukoliko se Gadafijevoj diktaturi ne stane na kraj.

Međutim, Guardianov analitičar također upozorava da će u Libiji biti jako teško razlikovati prijateljske od neprijateljskih snaga. "Iz zraka nije lako raspoznati kamion koji prevozi izbjeglice od kamiona koji prevozi Gadafijeve trupe", piše Nichol pa nastavlja: "Drugi problemi javljaju se kod koordinacije. Tko će pobunjenicima u Bengaziju objasniti kako da razlikuju RAF-ov Tornado od libijskog Floggera. Svi znamo da je već srušen jedan libijski avion. Ali još nismo sigurni tko ga je vozio - Gadafijev ili pobunjenički pilot".

"Koliko dugo smo spremni ostati u Libiji? Koliko dugo je NATO spreman braniti Bengazi, ako to ostane jedini slobodan grad u Libiji?", kaže Nichol koji strahuje da bi intervencija mogla trajati mjesecima, te ističe da britanska vojska nema dovoljno resursa za sukob koji bi se odužio. Analitičar Guardiana također ističe kako nitko nije jasno definirao cilj savezničke ofenzive u Libiji. "Što će se dogoditi ako padne Gadafijev režim? To je pitanje koje nitko nije postavljao ni u Iraku ni u Afganistanu. Možemo se samo nadati da su političari naučili iz svojih grešaka".

EKSKLUZIVNO: Pogledajte originalni spisak s imenima 3.500 bh. patriota koje DCRS tereti za navodne zločine nad Srbima

http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/teme/27828-hoce-li-dodik-aktivirati-spiskove-vlade-rs-oko-3-500-bh-patriota-tereti-se-za-zlocine-nad-srbima.html

BHDANI:

Tema broja: Dani u Hercegovini nakon formiranja federalne vlasti bez dva HDZ-a



Na čijoj je strani Bog

Nakon što je Federacija dobila vladu u kojoj nisu zastupljeni HDZ-ovci, ni oni Dragana Čovića, niti oni Bože Ljubića, obojica stranačkih prvaka najavili su dalju političku borbu, podržali okupljanje studenata i ostalih građana koji su na ulicama gradova u kojima žive Hrvati, izašli da izraze svoje nezadovoljstvo ovakvim političkim raspletom događaja. To je bio povod da se ekipa Dana zaputi ka jugu, ka Hercegovini, pokušavajući oslušnuti šta misli običan puk, na misi, u kafani, na ulici i u svome domu. Najzanimljivije utiske prenosimo na papir



Dženat Dreković
Misa u Mostaru - Običan svijet uvijek nastrada
Ekipa Dana u Mostar je stigla malo iza osam ujutro. Nedjelja je, a valja katolike pitati kako će reagirati na povišenu nacionalnu temperaturu, o kojoj je u petak na Biskupskoj konferenciji govorio njihov biskup, mostarsko-duvanjski Ratko Perić. Orijentir nam je najviši zvonik u Mostaru i evo nas na parkingu Franjevačkog samostana svetog Petra i Pavla. Misa je upravo završena, tridesetak muškaraca i žena, niko mlađi od šezdesetak godina, izlaze iz crkve i ne obaziru se na naše pokušaje da zapodjenemo razgovor. U ogromnoj samostanskoj zgradi kucamo na neka vrata i otud se pomalja visoki svećenik s bijelim konopom oko struka. Ljubazno sluša naše predstavljanje, a onda, napomenuvši da ne snimamo, hvata ispod ruke i vodi ka izlazu, govoreći: “Znate nas franjevce, mi smo na strani naroda. Pitajte one druge. A ja vam mogu reći samo ovo: Onaj ko zaposli mlade ljude, taj je prijatelj ovog naroda. Niko drugi! Sve ostalo, ovo što se danas događa, to je naš balkanski primitivizam”, reče anonimni mostarski franjevac.
Punim gasom ka Katedrali, gdje u devet mostarski petrovci imaju prvu jutarnju misu. Kolone vjernika pune Katedralu, a mene hvata panika da ni ovdje neću naći sagovornika. Kad, na stepeništu bočnog ulaza poznatim mi se učini muškarac koji ulazi držeći valjda desetogodišnjaka za ruku. Viknem mu ime na sav glas i Martin Raguž se okrenu i mahnu slobodnom rukom. Upoznaje nas sa svojim sinom Markom, sluša molbu, odlazi nakratko do don Luke Pavlovića, župnika i voditelja Katedrale, koji će služiti misu... Može sve!
Poslije zaista lijepe mise, jednog od onih obraćanja Bogu i u ime Boga zbog kojih se i ide u vjernike, skupa s Martinom u don Lukinoj sobi za goste čekamo domaćina koji se zadržao da od časne sestre zamoli kafu. Čekanje kao poručeno da zamjenika Bože Ljubića upitam šta predsjedništva njegove devedesetke i Čovićevog HDZ-a hoće sutrašnjom zajedničkom, izvanrednom i žurnom sjednicom?
“Prvo, moramo hladne glave ocijeniti šta se desilo u završnici pregovora o konstituiranju vlasti, zašto nije došlo do dogovora. Moramo izgraditi precizan odnos prema ovome što je bilo u Parlamentu Federacije. Po nama, to je eklatantno kršenje Ustava BiH i Zakona i mislim da nadležne institucije sad moraju djelovati žurno da bi se zaštitili ustavnost i zakonitost da stvar ne bi krenula totalno izvan kontrole.”
“Vidjećemo sutra, ali da Vas pitam nešto drugo. Kao drugi čovjek devedesetke u jednoj ovakvoj, baš intimnoj situaciji, dok se sa svojim djetetom milite Bogu, osjetite li makar malo griže savjesti, teret svog dijela odgovornosti za današnji položaj hrvatskog naroda u BiH? Kao jedan od njegovih lidera, Vi ste hrvatskom narodu i pred prošle izbore obećavali jedno, drugo i treće, a vidi sada?” – ne puštam Martina, a on će iz prve:
“S obzirom da javno obnašam političku funkciju, naravno da ne mogu pobjeći od dijela odgovornosti. Ali, biću iskren do kraja: sada u crkvi, kada se ljudi preispituju, nemam sebi šta zamjeriti jer sam po općoj ocjeni imao najbolju poruku i najbolju kampanju. Dao sam sebe, izložio svoju obitelj, ponudio sam nešto što je bilo drugačije od konfrontacije i podjele, ali ljudi su izabrali ovo što su izabrali. Zato sebi nemam šta zamjeriti. Sad mislim da trebam djelovati tako da smanjimo štetu nastalu ovim događanjima i da stvari ne odu u negativnom smjeru”.
“Hoćete li sada djelovati isključivo kao dio kolektiviteta, ili ćete nastupiti samostalnije. Nešto Vas, naime, u posljednje vrijeme baš i nema u medijima?”
“Nema me jer emocionalno teško podnosim stanje konfrontiranja i nespremnosti na dijalog i dogovor. A sebe kao političara nikad nisam gledao isključivo kao pripadnika hrvatskog naroda u BiH, niti je to način rješenja situacije u BiH. Ovdje se mora naći mjera između pozicije svakog građanina, individualne, i kolektivne, koja ne treba biti slabost ove zemlje nego njezina vrijednost. Traženje tog balansa je najveći izazov za sve političare u BiH, bez obzira da li su iz Sarajeva, Mostara ili Banje Luke.”
Martin k'o Martin, ali evo don Luke s velikim poslužavnikom u rukama. Razgovoru s ovim svećenikom prisustvuje i Raguž.
“Vi ste, don Luka, svaki dan s narodom, za razliku od ovih političara koji su s njim samo uoči izbora. Imate li Vi predstavu osjećanja naroda zbog ove vlasti koja nije u stanju da izvrši ono što mu je obećala?”
“Ma, ljudi su nezadovoljni do kraja. Svime. Nezadovoljni su prvo svojim političarima, koji su obećali da će biti to i to, mislili su da će im ti njihovi političari donijeti nekakav boljitak, kad ono ništa. Sad su ti koji vode politiku izgubili i mogućnost da ostvare ono što su narodu obećali. Narod je nezadovoljan odnosima u državi uopće, ponašanjem međunarodne zajednice, da ne govorim da su najnezadovoljniji onim od čega treba živjeti – svojim penzijama i plaćama. Većina starijeg stanovništva ima penzije od 290 maraka. Od toga se ne može živjeti. Nemaju za režije, za lijekove. Idite u apoteku i pogledajte šta ljudi kupuju. Onoj starici treba 150 maraka za lijekove za pluća i srce. Ali, ona ima samo dvadeset maraka, kupuje samo ono što može platiti i ide kući. Znate li vi šta to znači?”
“Znam, don Luka, skraćivanje puta do smrti od bolesti. Narod svejedno šuti...”
“Ovdje je narod toliko ubijen da nema ko da se buni. Evo, sad sam jednog čovjeka vratio dolje s vrata. On 15 godina prosi i ja ga maloprije pitam ima li igdje išta i igdje ikoga na svijetu, ikakvu državnu, općinsku strukturu da ga zaposli? Kaže, ide na kazan, tako nešto pojede za ručak, a ne zna šta će za večeru? Dakle, ovi što prose kruha, koji nemaju šta jesti, ni oni se ne bune. Zašto? Jer nemaju kome. Ovi koje su izabrali ne mogu im to učiniti i da hoće, a pogledajte kako se ponaša ova međunarodna zajednica! Kad je ovdje došla Austro-Ugarska prije sto trideset i nekoliko godina, poslala je ovamo najkvalitetnije ljude, inžinjere, pravnike, ekonomiste. Oni su otvorili rudnike po Bosni, počeli praviti bolnice, škole, željezničke pruge, ceste...”
“Znam, jednom takvom jutros smo došli iz Sarajava.”
“...E, a ova međunarodna zajednica, koja je ovdje 20 godina, ona ništa nije donijela osim visokog predstavnika koji je unio više smutnje nego što je nečemu doprinio. Sve te pare koje je donijela međunarodna zajednica nije dala narodu, nego svojim vojnicima, OSCE-u i drugim svojim organizacijama... Neki dan sam razgovarao s čovjekom koji radi u OSCE-u u Sarajevu. Njih ima četrdesetak, imaju plate od trinaest do sedamdesetak tisuća maraka. A on, naš čovjek koji tamo radi kao pomoćno osoblje, on nema ni zdravstveno ni penzijsko osiguranje. Koja su to ljudska prava, kakva je to međunarodna zajednica?”
“Očigledno, don Luka, narodu ne mogu pomoći političari koje je on odabrao, a ni ovakva međunarodna zajednica. Ima li pomoći makar od Boga? Je li makar Bog na strani naroda?”
“Mi se samo u Boga i uzdamo i zato mu se i molimo svaki dan da prosvijetli pamet svima koji ovako rade i koji bi trebali izvršiti svoju dužnost. Ljudi ne vrše svoju dužnost i to je problem. Recite vi meni šta je uradio Lajčak, šta je uradio ovaj Inzko, šta su uradili oni prije njih? Ništa.”
“Ima li naše, domaće krivice za ovo što nam se dešava?”, prekidam don Luku.
“Kad bi mi Boga slušali, onda bi sve ovo bilo riješeno. Prvo, ne bi bilo rata, ne bi bilo nepravde. Zašto mi Boga ne slušamo pa ne govorimo istinu? Istina se uopće ne govori, po pravdi se nikako ne postupa. Biblija nas uči da kidamo spone nepravde, da ne činimo nepravdu. A u nas je sve nepravda. Pa vidite vi kakva je nepravda koju su naši ljudi učili! Uništili tolika poduzeća. Mi smo ovdje u Mostaru imali dvadeset tisuća ljudi zaposlenih. Gdje su ta poduzeća? Ko ih je uništio? Ko se zauzeo da se to ne uništi, da se toliki radnici ne otpuste? Ma nije, bolan, Bog uništio ni Soko, ni Fabriku duhana, ni Đuru Salaja, ni Unis, ni Energoinvest, nije Bog dolazio da otpusti tolike radnike!
E, Bog je stvorio čovjeka slobodna i dao mu slobodu i razum i rekao: Pokorite sebi zemlju! To znači upravljajte svime, a meni ćete doći na odgovornost kako ste upravljali, jesti li upravljali pravedno ili niste. Koja je pravda da ja nekome srušim kuću, napadnem mu crkvu, džamiju? Koja je to pravda? Pa nije to Bog rušio, nisu njegove granate bile! Sve ovo zlo je protiv Božije volje.”
“Šta sada, don Luka? Kako pomoći nekome ko je došao do zida?”
“Pa, ako dođu kod mene kao ovi moji siromasi što ovdje žive, ako imaju manjak nečega, ja podijelim s njima ovo što imam.”
“A ako je manjak u glavi?”
“E, tu pomoći može samo psihijatrija. Kad je vozač punog autobusa pijan, ili kad nešto drugo s njim nije u redu, šta ćete vi raditi? Pustiti ga da i dalje vozi?”
S tim don Lukinim pitanjem, kojemu ne treba nikakav odgovor, ekipa Dana potkraj nedjeljnog prijepodneva kreće dalje ka jugu. U Počitelju, uz kafu, otkrivamo da naši sagovornici u Čitluku i Ljubuškom najednom imaju druge obaveze i da za nas vremena neće imati ni sutra, jer rade. Dogovor nije iznevjerio samo Sejo Begić, bivši Čapljinac, od '92. izbjeglica, a danas Počiteljac. U ovom dijelu Hercegovine on poznaje sve i svi znaju njega. Sejo nas vodi u Čapljinu, gdje najprije tražimo čuvenog poslijeratnog načelnika Peru Markovića. Nema ga ni na jednom mjestu gdje je obično nedjeljom u ovo doba dana.
Onda nas Sejo vodi kod svog predratnog, veli i današnjeg prijatelja. Hrvata sa dna kace, što bi se reklo. U ratu visoki vojni dužnosnik HVO-a, jedva živu glavu izvukao, ali ispod noža u hrvatskoj ruci. Danas živi povučeno, od privatluka. Neće, međutim, da govori u diktafon, neće da se fotografiše, neće ime u novinama. Evo njegovog objašnjenja aktuelnog političkog stanja u BiH, posebno kad je riječ o hrvatskom narodu. To objašnjenje ću u gotovo identičnoj verziji sutradan čuti od jednog drugog i drugačijeg Hrvata. Dakle, anonimni Hrvat, Čapljinac starosjedilac, ovako misli:
“Ako bi sad došlo do rata, ne bi to bilo između Srba i Hrvata, Hrvata i Muslimana, Muslimana i Hrvata, nego između Hrvata i Hrvata, Muslimana i Mislimana, Srba i Srba.”

Down-Town za Miroslava Ilića U kafiću u centru Čapljine zauzeta samo dva stola. Za jednim trojica mladića s vanjskim imidžom tvrdih momaka, ali na ulazak ekipe Dana odmah su se digli i izašli. Za drugim stolom četvorica, koja nas dočekuju pogledima čiste mladalačke radoznalosti. Riječ po riječ i predstaviše se: Nikola Papac, Krešo Bubalo, Marko Pranjić i Vlado Marković. Trojica kažu da su drugi razred srednje škole, četvrti će kroz smijeh da ne zna. Šta rade u kafiću u rano nedjeljno prijepodne? Dvojica slave sinoćnju Dinamovu pobjedu, a dvojica oplakuju Hajdukov poraz. Za istim stolom. Zar nije normalnije da se tuku? Šta ti je, jadan, pa nismo mi Metkovćani!
Šta kao mladi Hrvati očekuju od života? Da što prije završimo fakultet i odemo što dalje odavde. U Zagreb? I dalje. Zašto? Ovdje smo kao u grobu, nikakve perspektive, ničega. A hrvatske stranke? One gledaju svoja posla, za nas tamo nema mjesta. Kako, a stranačka mladež? Taman posla da još moramo travu prodavati! Ne, hvala lijepa, nismo mi biljojedi!
Sva četvorica, s hiljadama drugih, sinoć su bili u najvećem čapljinskom kafiću, Down-Town se zove. Pjevao Miroslav Ilić pa u Čapljinu došla mladež i iz Dalmacije. Karte deset maraka, a na crno i dvadeset. Bilo je para, ali karata i mjesta u gradu tvrđavi nije.
Ponedjeljak, 21. ožujka, počinjemo još jednom provjerom ranije dogovorenih sastanaka, ali pošto odgovora na pozive nema niotkud, hoćemo među najmlađe Hrvate, i to one koji osnovna znanje stiču u jednoj od dviju škola pod jednim krovom. Međutim, nemamo sreće: u obrazovnoj ustanovi koja ima dva imena – Osnovna škola Vladimira Pavlovića u Čapljini, Područna škola Počitelj, te Osnovna škola Čapljina, Područna škola Počitelj – prva smjena pripada bošnjačkoj djeci. Ima ih ukupno sedmero, a malih Hrvata popodne neće biti nikako jer im je danas neki blagdan. Jedna od majki koja je autom dovezla svoje dijete u školu reče da ne zna ni koji je blagdan, ni koliko hrvatske djece ide u ovu školu.
Šta je tu je. Idemo u Struge, selo nedaleko od Čapljine, odmah iza Mogorjela, a prije Gabele, gdje je prije ovog rata padala Troja, a u ratu bošnjačke i srpske glave. Lokalni put vodi nas u Muminovaču, čapljinsko naselje i sjedište istoimene mjesne zajednice kojoj danas pripada i Počitelj, skupa sa Starim gradom i naseljem Počitelj Polje. Prije rata ovdje su u desetak kuća živjeli Bošnjaci i Hrvati, danas samo Hrvati. Za njih, Hrvate koji su izbjegli iz Bosne gdje im danas zvrje obnovljene kuće, upravo se grade nizovi novih domova, a sav posao finansira Republika Hrvatska. U Muminovači je i groblje, s tri križa na ulazu, jednim ogromnim i dva manja. Na ulazu u groblje su i dva jarbola. Na jednom je zastava Republike Hrvatske, a na drugom nema nikakve. Prolaznik reče da tu stoji zastava BiH, ali je stalno neko skine. Pred kapijom ovog groblja je i plavom obojeni vatrogasni hidrant. Nek' se nađe, reče onaj prolaznik. Za razliku od Počitelja, Muminovača, eto, ima i vodovod, i uličnu rasvjetu. No, šta je petsto godina na ovoj skupoći.
Prije silaska u Čapljinu skrećemo u Tasovčiće, predratno uglavnom srpsko naselje. Na vrhu Tasovčića džinovski križ, a pored njega nova katolička crkva na mjestu gdje nikad prije nije bilo nikakve bogomolje. Katoličkog groblja nema, nikad ga nije ni bilo, ali sad će sagraditi i njega. Trebaće.
Nekih stotinu pedeset metara dalje, ograđeno niskim dotrajalim betonskim zidom sa zahrđalom bodljkavom žicom na vrhu, nalazi se prastaro zajedničko pravoslavno i muslimansko groblje. Na nadgrobnim spomenicima u vidu krsta i pločama s krstom ili zvijezdom petokrakom prezimena Stević, Prelo, Misita, Aćimović, Lečić, Savić, a pored njih Čerimagić, Muminagić, Muftić... Ima i kamenih krstova i nišana sa kojih je vrijeme davno, davno izbrisalo sve zapise o onima iznad čijih glava stoje. Svaka normalna država bi ih čuvala kao dragocjene dokaze prastarog zajedničkog života na svojim prostorima, ali ovi u Tasovčićima vidno propadaju i zarasli su u korov.
Tek pri izlazu iz drevnog groblja na njegovoj kapiji ugledasmo crnim uokvirenu čitulju. Na njoj piše da je 25. januara 2011. g. ovdje sahranjena Danica Lubura, rođ. Bošković, udova Sretka, rođena 1930, umrla 2011, a na spisku ožalošćenih nevjesta Petra, bratići Dragan i Gojko, porodice Lubura, Bošković, Čović, Berberović, Peršić...
Sve sami grobovi i groblja pa čovjeku dođe muka, ali šta ćeš kad su svi rukopisi bosanske i hercegovačke prošlosti, pa i ove najnovije, zapravo rukopisi smrti.

Priča velikog Hrvata Međutim, ovoga puta na jug Bosne i Hercegovine došli smo zbog života i životnih problema hrvatskog naroda. Zato – pravac Struge i Ante Krešić. Hrvat, katolik, uspješan i bogat čovjek, a smije i hoće da govori o svemu tome i ostalom pride. Zatičemo ga kod kuće, a on nas srdačno pozdravlja i na razgovor vodi u svoj office, na katu zgrade u kojoj se proizvode medicinski preparati na bazi ljekovitog bilja i meda, što je samo jedan od poslova Krešićevih. Evo njegove priče:
“U ovom sam poslu već 11 godina i svaki dan radim deset do 14 sati dnevno. Inače sam ekonomista, višu ekonomsku završio sam u Splitu, fakultet u Zagrebu, a onda se vratio kući. Posla nije bilo i ja sam radio u čapljinskom kinu, bio najškolovaniji kartodrpac u bivšoj Jugoslaviji. Onda sam među prvima u ovim krajevima napravio plastenike i počeo uzgajati cvijeće. Da, bavio sam se i boksom, još '73. dok sam studirao u Zagrebu, gdje sam bio prvak u teškoj kategoriji.
Znam ja šta ovih dana pričaju i Dragan Čović i Božo Ljubić, ali ja ću vama reći ovako: kad je riječ o Hrvatima i hrvatstvu, ja za sebe mislim da sam veliki i u jednom, i u drugom. Ha ha ha, ne samo po fizičkim dimenzijama zbog ovih mojih centimetara i 140 kila. Šalu na stranu, za razliku od ovih današnjih koji sebe proglašavaju velikim Hrvatima, moja obitelj – koja je ovdje došla prije Drugog svjetskog rata, moj djed je, prema gruntovnim knjigama, onu tamo vodenicu kupio 1929. godine – uvijek se ponosila time što je hrvatska i uvijek je išla u crkvu. A ovi današnji, kad im prije rata hrvatstvo nije trebalo, oni to nisu ni bili, a danas, kad bez toga ne mogu ništa, danas su Hrvati. Dok su oni bili komunisti, ja sam bio u crkvi. Sada smo u crkvi i jedni i drugi, ali danas su oni Hrvati, a za njih ja nisam Hrvat samo zato što nisam u njihovoj stranci.
Nedavno, na okruglom stolu u Mostaru, a pozvali bili i mene, onaj Čovićev glasnogovornik govorio kako Željko Komšić nije legalno izabran kao član Predsjedništva. A vidite vi ovo: Mjesna zajednica Doljani su sve Hrvati, a 23 posto je glasalo za Željka. Naša općina Ravno sve su Hrvati pa je opet dva posto imao Željko Komšić... Ali, meni je žao jedne druge stvari. Ovi današnji veliki Hrvati, koji su sebi uzeli pravo da predstavljaju sve Hrvate, nisu svjesni činjenice da je u Bosni i Hercegovini mnogo više Hrvata nego u granicama koje oni hoće za svoj identitet. Ali, najveća tragedija za sve Hrvate na kugli zemaljskoj je to što neko ima pravo za nekoga da kaže da jeste Hrvat, a za drugoga da nije.
Doskora sam bio aktivan i u politici, ali sad se povlačim iz tog dijela. Ja sam bio jedan od osnivača HDZ-a, ali 1992. sam izašao iz te stranke i otišao u SDP gdje sam i danas. Zašto sam izašao iz HDZ-a? Gledajte, oni, ova ekipa velikih Hrvata na čelu s Perom Markovićem, Krunom Kordićem i ovim drugim mojim ovdje, oni su se bojali mene i činili su sve da me unište. Eto, Bog je dao pa nisu mogli, ali meni se više nije dalo da budem u ekipi s takvim ljudima. Ja sam u ratu bio u odbrani, u logistici u Čapljini, bio sam u samom vrhu, svi najviši časnici HVO-a su dolazili kod mene kući. Tako je bilo na početku tog rata, ali kad sam vidio šta je to, lagano sam se okrenuo i izašao iz svega toga jer nisam želio biti u prljavim stvarima. Kako sam smio? Pa, svi ovdje znaju da sam ja još kao dijete bio ponosan i nikad nikome nisam dao na sebe.
Oduvijek sam bio veliki radnik i svi moji su velike radiše. Od mog plemena ostali smo brat i ja, imamo sestru udatu u Metkoviću. Brat sa mojom djecom drži moderni mlin koji je izrastao iz one djedove vodenice, modernu pekaru i dvije linije za proizvodnju tjestenine. Ja, moja nevjesta i mlađa kćerka bavimo se pčelarstvom, kćerka će se sad početi zanimati kozmetikom na bazi prirode.
Smatram li se uspješnim biznismenom? Vidite, ja sam dao izjavu, onu imovinsku karticu dok sam bio u Skupštini HNK i napisao da je vrijednost moje imovine između tri i četiri miliona maraka. Ja sam bogat čovjek i toga se ne stidim. Ja i moja obitelj time se ponosimo.”
Koliko je dva plus tri?
“Kažem vam, sad se povlačim iz aktivne politike. Išao sam na veći, državni nivo, ali nisam prošao na prošlim izborima. Malo je falilo da prođem, ali nisam prošao i ne kažem da i pored toga moram biti gore. Ja sam legalist i smatram da zbog toga treba da se povučem. A moje kolege Hrvati nisu prošli, a hoće da budu gore. Ovdje je problem računice, brojeva. Ja ovdje podržavam Lagumdžiju i njegovu ekipu, ali mojim Hrvatima ne mogu pojasniti da je dva plus tri pet. I dva i tri su brojevi, ali šta su ovi moji Hrvati ovdje uradili, kako su te brojeve ispremetali, to je u najmanju ruku čudna stvar.
A danas CIK odlučuje o ustavnosti izbora nove Federalne vlade. Pa nije CIK tu da odlučuje, nego da organizira i provodi izbore, a ne da odlučuje hoće li Mujo, Pero ili Jovo biti na nekom mjestu. Imaju rezultati i neka ih CIK sprovede. Pa nećemo valjda i CIK učiti koliko je dva plus tri!
Danas i predsjedništva dva HDZ-a izvanredno zasjedaju u Mostaru. Po koji to put? Moram Vam reći i ovo. Ja sam sa Čovićem dobar, sjedili smo par puta i niko me nije iznenadio kao on. Zato ne mogu da shvatim kako toliko mojih Hrvata slave Dodika i čekaju da im on pravi državu. Ja to ne razumijem. Pa, Dodik je, odnosno njegovi ljudi, ista je to ekipa, oni su očistili Posavinu od Hrvata. Neka nam Dodik sada vrati Posavinu, odnosno neka vrati Hrvate u Posavinu i ja ću mu stvarno skinuti kapu.
Ovo ovdje što rade oko hrvatskog entiteta je najobičnija farsa i mislim da je tu najveći problem strah da se ne izgubi stolica. Sad kažu Dayton, pa ovo i ono. Pa, niko od Hrvata nije bio za Dayton. Zar Krešo Zubak nije bio jedini čovjek koji nije htio potpisati Dayton, a na izborima iza toga taj isti Zubak u općini Čapljina dobio samo dva glasa!”

Država stvorena za probleme “Pitate me da li ja kao biznismen imam problema zbog ovakve vlasti u državi i entitetu, županiji, ali ja bih vama postavio kontrapitanje: Ko to u Bosni i Hercegovini nema problema? Pa pogledajte svu ovu sirotinju, sve ove penzionere s dvjesta maraka? Da vam ne govorim o oblicima vladanja, duplim, troduplim elektroprivredama i svim ostalim javnim poduzećima. Vlastima je najbitnije iz javnih poduzeća izvući novac, sve što se može, a baš ih briga za što onima iza njih neće ostati ni mrvica.
Hajde da pogledamo imovinske kartice svih ovih političara, da vidimo šta su imali prije rata, a šta imaju danas. Ja mislim da masa ovih današnjih političara i ne zna šta sve ima i gdje ima. Nažlost, kod nas je Zlatko Lagumdžija jedini koji gura zakon o nelegalno stečenoj imovini. Sad viču na njega da je lopov, ali Lagumdžija kaže: Izglasajte vi zakon pa pođite od mene! Džaba mu i to.
Sve naopako, šta ćeš. Danas su ovi na vlasti doveli do toga da Hrvate treba braniti od Hrvata, Srbe od Srba, a Bošnjake od Bošnjaka”, završava Ante Krešić.
Pri povratku iz Struga opet kroz Čapljinu. Dva je iza podne, ulicama ne možeš proći od parkiranih automobila, ali prolaznike na prste možeš izbrojati. Sejo Begić nas vodi da na drugoj strani Čapljine vidimo Dretelj, nekadašnji objekt JNA i zloglasni logor u prošlom ratu. Dženat pokušava da objektivom svog aparata na suprotnoj strani Dretelja uhvati stijenu i otvor u kome su nestali mnogi bošnjački životi, a domaćin kuće preko puta kapije prepoznaje Seju i pita ga ko smo. Sejo mu objašnjava, a on kaže: reci im da ćemo se otcijepiti i da će ovo biti Hrvatska. Reci im ti, slikaće te za Dane, veli mu Sejo, ali njegov predratni sugrađanin otrese glavom, pruži mu ruku i ode u kuću.
Opet onaj osjećaj mučnine u stomaku, ali valja nazad u Sarajevo. Tamo ovog 21. marta, na prvi dan proljeća, pada snijeg, a ovdje u Hercegovini reže bura.

Drzava ce svoje dobiti, a sta je sa silnim milionima koje je njen dragi, a ratni zlocinac arkan opljackao od bosanskog i jednog dijela hrvatskog naroda. Podsjetimo se samo Bijeljine, Podrinja i Vukovara gdje je taj zlocinac operirao ubijajuci komplet familije ne gledajuci na djecu, zene i nemocne. Nadam se samo da ce ova krestalica koju neki zovu ceca zavrsiti u zatvoru gdje joj je davno bilo mjesto, a vljda ce bar pred Bogom poloziti racune u raspodjeli plijena koje njen bivsi opljacka.

CECI PRETI 20 GODINA ROBIJE


BEOGRAD - Tvrdi da je bila samo formalni predsednik Obilića!
Pevačica i bivša predsednica FK Obilić Svetlana - Ceca Ražnatović mogla bi da bude osuđena i na dvadeset godina zatvora! Naime, ukoliko pred sudom ne dokaže svoju nevinost, biće kažnjena sa dve do 12 godina robije za nezakonite transfere fudbalera, dok je za nelegalno držanje 11 pištolja maksimalna zaprećena kazna i do osam godina zatvora.

- Ceca je tokom osmogodišnje istrage nekoliko puta negirala da je učestvovala u nezakonitim transferima 10 fudbalera, kao i da je u kući držala arsenal oružja. Na suđenju će biti utvrđena potpuna istina - kaže za Kurir izvor iz pravosuđa.

U optužnici, koja bi ovih dana trebalo da bude dostavljena Ceci, njenim nekadašnjim saradnicima Dragiši Biniću i Jovanu Dimitrijeviću, ali i njenoj rođenoj sestri Lidiji Ocokoljić, navodi se i njena tvrdnja da je bila samo formalni predsednik kluba.

- Sve do smrti, 15. januara 2000. godine, poslove vezane za klub i fudbalere obavljao je moj pokojni suprug Željko Ražnatović Arkan. Čak i transfere koji se pominju posle tog dana on je ugovorio pre smrti. Ja sam izabrana za predsednika samo formalno, jer on nije mogao da putuje u inostranstvo s klubom. Dok je Željko bio živ, nisam donosila nikave odluke, već je to radio isključivo on. Za finansijske odluke Željko se konsultovao sa Stanislavom Čočorovskom, koja je u klubu obavljala poslove finansijskog direktora - izjavila je Arkanova udovica.

Čočorovska je, prema optužnici, učestvovala u tri sporna transfera, ali s obzirom na to da je trenutno u makedonskom zatvoru zbog sumnje da je učestvovala u švercu pola tone kokaina, njeno saslušanje je neizvesno.

- Ne znam da li su neka sredstva uplaćivana na moj račun u Komercijalnoj banci, jer je njime raspolagao isključivo Željko - kazala je Ceca. I njena sestra Lidija, koja je u to vreme bila blagajnik u klubu, tvrdila je da je otvarala račune u bankama, podizala novac sa njih i odnosila ga određenim ljudima po „nalogu zeta Željka ili Čočorovske“.

Međutim, njihovu odbranu tužilaštvo nije prihvatilo.
- Odbrana okrivljenih usmerena je na umanjenje ili izbegavanje krivične odgovornosti. Saslušani svedoci, kao i brojni drugi prikupljeni dokazi ukazuju na to - procena je tužilaštva.

CECA MOŽE SLOBODNO DA PUTUJE, SUĐENJE POSLE LETA

(0) Sreda, 30. Mart, 2011.| Autor: Agencija TANJUG

Ražnatovićevoj nikada nije bila izrečena mera zabrane napuštanja boravišta, kao ni oduzimanje putne isprave, jer se tokom osam godina istrage uredno odazivala na sve sudske pozive, podsećaju u sudu




BEOGRAD - Svetlana Ceca Ražnatović i dalje će biti slobodna da putuje jer, iako je protiv nje podignuta optužnica, ona nema sudsku meru zabrane napuštanja boravišta ili prebivališta, rečeno je danas Tanjugu u Višem sudu u Beogradu.

Ražnatovićevoj nikada nije bila izrečena ta mera, kao ni oduzimanje putne isprave, jer se tokom osam godina istrage uredno odazivala na sve sudske pozive, podsećaju u sudu. Pomenuta mera izriče se samo ukoliko neko izbegava pravosudne organe i u tom slučaju napuštanje boravišta ili prebivališta odobrava, u zavisnosti od faze krivičnog postopka, istražni sudija ili sudsko veće.

Poznata srpska pevačica često je proteklih godina putovala u inostranstvo o čemu je javnost uredno informisana s obzirom na njenu popularnost i uvek se vraćala i redovno odazivala svim sudskim pozivima.
Nakon osam godina protiv nje je, pre dva dana, podignuta optužnica kojom su obuhvaćeni i njena sestra Lidija Veličković - Ocokoljić, kao i bivši rukovodioci FK Obilića Dragiša Binić i Jovan Dimitrijević, na redu je sudsko preispitivanje navoda optužbe, kao i pravo odbrane da na nju uloži prigovore.

Portparol suda Dušica Ristić izjavila je Tanjugu da, prema odredbama Sudskog poslovnika, kada sud primi optužnicu ona se dodeljuje u rad sudiji koji je po redosledu za dobijanje novih predmeta, a koji će biti postupajući predsednik veća.
Nakon toga, predsednik sudskog sudija daje naredbu da se optužnica dostavi okrivljenom ili okrivljenima i njihovim braniocima sa poukom o pravu na prigovor i to u roku od osam dana od dana prijema optužnice.

O eventualnim prigovorima okrivljenih ili njihovih branilaca odlučuje Krivično vanraspravno veće koje može da odbije prigovore i u tom slučaju optužnica stupa na pravnu snagu, posle čega se određuje početak suđenja.
Ukoliko u zakonskom roku od osam dana, od dana dostavljanja optužnice, prigovor ne bude podnet, predsednik veća takođe ima procesna ovlašćenja da stavi zahtev Krivičnom vanraspravnom veću, koje tada može da odluči o svakom pitanju o kome se rešava i povodom prigovora.

Ukoliko prigovori ne budu podneti u zakonskom roku od osam dana, niti predsednik veća stavi navedeni zahtev, odrediće datum glavnog pretresa, odnosno početak suđenja, ukazala je Ristić.
Dok se ceo taj postupak okonča, s obzirom da je predmet u redovnom postupku, jer niko od optuženih nije u pritvoru, može da prođe više meseci, pa je izvesno da se Ražnatovićeva na optuženičkoj klupi neće naći pre kraja leta.

Više tužilaštvo u Beogradu podiglo je optužnicu protiv Svetlane Cece Ražnatović (3 tereteći je za zloupotrebu službenog položaja u produženom trajanju zbog nezakonite prodaju 10 fudbalera FK ""Obilića"" i posedovanje 11 pištolja bez dozvole.
Njena sestra se tereti za isto delo, Binić za zloupotrebu, a Dimitrijević za pomaganje u zloupotrebi.

Arkanova udovica i njena sestra su optužene da su od prodaje fudbalera u periodu od 14. avgusta 2000. do 21. maja 2003. nezakonito uzele 4.1 milion nemačkih maraka i 3.48 miliona dolara.
Ražnatovićeva je bila uhapšena 2003. u toku akcije "Sablja" i u pritvoru je provela tri meseca. Istraga protiv nje pokrenuta je zbog pištolja koji su pronađeni u njenoj porodičnoj kući, a kasnije je proširivana u više navrata zbog malverzacija sa prodajom fudbalera "Obilića".




Vesti: Ceca Ražnatović, Svetlana Ražnatović, FK Obilić

NESTALA BESTIJA

Svetlana Ražnatović pronašla utočište na „skrivenoj lokaciji“, gde će ostati dok se ne stiša bura oko optužnice i oduzimanja imovine koje joj predstoji. Ne javlja se na telefon čak ni najboljim prijateljima. Poznatoj pevačici Svetlani - Ceci Ražnatović (3 izgubio se svaki trag. Ne javlja se na telefon i ne pojavljuje se u javnosti. Čak i njena vila u ulici Ljutice Bogdana izgleda kao da u njoj niko ne živi.
- Ceca trenutno želi samo jedno. Da decu i sebe zaštiti od pitanja i komentara. Naročito joj teško padaju priče da će morati da se isele iz kuće. Zbog toga se sklonila. Ne želi nikoga da čuje niti vidi. Čak se ni Miri Škorić, svojoj najboljoj drugarici, juče nije javljala - kaže za Kurir blizak prijatelj poznate pevačice. Međutim, na pitanje gde se Ceca trenutno sakrila od očiju javnosti, on neuverljivo odgovara da je „u svojoj kući“. I dok neki njeni prijatelji govore da Ceca nije napustila Beograd i da je jednostavno odlučila da neko vreme ne napušta vilu u ulici Ljutice Bogdana, u blizini Marakane, ima i onih koji tvrde drugačije.
- Ceca već danima nije u kući - kaže drugi njen blizak prijatelj, uz opasku da „joj je dosta svega“:
- Spakovala je kofere čim se digla prašina oko optužnice i transfera fudbalera i otišla. Naravno, to ne znači da će bežati od optužnice, već da samo trenutno ne želi da odgovara na pitanja - dodaje on. Iako se godinama nagađalo da li će optužnice biti ili ne, Ceci je, osim optužbi da je učestvovala u nezakonitim prodajama igrača, naročito teško palo to što će morati i da dokazuje kako je stekla imovinu.

Posebna policijska jedinica za finansijske istrage već je dobila zeleno svetlo od tužilaštva da pročešlja njenu imovinu. Prvi korak je popisivanje nepokretnosti, automobila, ali i provera računa u zemlji i inostranstvu. Istragom će biti obuhvaćeni i njeni bliski srodnici, sestra Lidija Ocokoljić, ali i bivši saradnici Dragiša Binić i Jovan Dimitrijević.