Vjera u nauku ili partiju
Socijaldemokratska islamska evolucija
Piše: Samir Šestan
Svojom odlukom da Ministra obrazovanja Kantona Sarajevo, Emira Suljagiæa, danima ostavi samog da trpi udarce pomahnitalih èelnika Islamske zajednice i prijetnje vjerskih fanatika i da reaguje tek nakon što su se na njemu izredali svi, ukljuèujuæi i njihove koalicione partnere, i nakon što je bijes razoèarane prosekularne javnosti jasno ocrtao sudbinu te stranke na narednim izborima (i to saopštenjem koje je svojevrsni In memoriam Suljagiæu i „podrškom“ nakon vlastoruènog poništenja njegove odluke i uvredljivom ponudom da „nastavi raditi svoj posao“, nakon što su ga javno ponizili), SDP BiH je podsjetio zašto je, zapravo, svojevremeno, nakon svega dvije godine vlasti Alijanse za promjene, pometen na izborima i zašto mu je trebalo osam godina da se ponovo „vrati u igru“.
DÉJÀ VU: Došavši na vlast, 2000. godine, na talasu narodnog nezadovoljstva kleronacionalistièkim kleptomanima i zloèincima, umjesto temeljitog èišæenja društva od kriminogenih i zloèinaèkih elemenata u politièkim, vjerskim i medijskim krugovima, SDP se èitavo vrijeme bavio razuvjeravanjem tih krugova da je on ono što misle njegovi biraèi.
Od ozdravljenja društva, za koje je bilo neophodno preduzeti radikalne mjere i uæi u sukob sa moænim protivnicima (a za šta je trenutak bio idealan, kao i za izgradnju „zapadnje njemaèke“, èega æe se Lagumdžija sjetiti s tragiènim zakašnjenjem), SDP-u je bilo više stalo do imidža „moderne demokratske evropske stranke“, koja „nema ništa sa tradicijom politièkih èistki“. A za šta je potvrdu našao u zadovoljstvu politièko-vjersko-medijske mafije svojim nedjelovanjem. Ili dealovima (poput onog s King Kongom) koji æe mu se, u nastavku, obiti o glavu.
Sve kasnije afere, u kojima je na vidjelo izašla prljavština na rukama politièkog vrha ove stranke i naprosto fascinantna glupost, svjedoèe da je u odsutnom trenutku u stranci pobijedila struja ideoloških nasljednika partizanskih kradljivaca šalova i voæki (u meðuvremenu transformisanih u stanove i milione) a ne onih koji su kažnjavanje svojih saboraca zbog takvih djela vidjeli kao nužni èin u povlaèenju crte izmeðu sebe i zloèinaca na protivnièkoj strani.
Èitava stvar sa odnosom SDP-a prema Suljagiæu, ukljuèujuæi i dovoðenja ga do èina ostavke, podsjeæa i na svojevremeno sramno ponašanje Alijanse i njenog šefa (istog onog koji predvodi aktuelnu vladajuæu koaliciju) prema kratkotrajnom predsjedavajuæem Vijeæa ministara Božidaru Matiæu, koga je principijelnost i želja za suštinskim promjenama i stvarnim bavljenjem svojim poslom, odvela do ostavke i nestanka sa politièke scene (Što je Lagumdžijina guzica, tada, spremno doèekala, proširivši se na upražnjeni prostor – a što joj se tako svidjelo, da je osam godina kasnije cijelo društvo odvela u postizbornu dramu, insistirajuæi da joj se ponovo obezbijedi isti tretman, umjesto da principijelno rasturi nacionalistièku matricu organizovanja vlasti i države).
PIÈKE POSTKOMUNISTIÈKE: Neozbiljnost, politièka nedoraslost ulozi koju su joj graðani i istorija dodijelili, odsustvo ozbiljne strategije nužne transformacije društva, konformistièki kukavièluk, površnost, nedosljednost, kratkovidost, žrtvovanje vlastitih ljudi (po pravilu onih koji naivno povjeruju u proklamovane stranaèke parole, ne shvatajuæi da se radi o samo još jednoj u nizu prevara biraèa), vrište iz djelovanja navodne graðanske alternative nacionalistièkom bezumlju (èiji je prvi „antinacionalistièki“ korak i „dokaz“ multietnièke, graðanske joj prirode i tvrdnje da njima „nije važno da li je neko Srbin, Hrvat ili Bošnjak“, podsjetimo, bilo postavljanje ili kandidovanje sve samih Bošnjaka na kljuène funkcije u državi, na svim nivoima).
Odbacivanje Suljagiæa (koje je, nakon spoznaje o šteti koju æe, takvim èinom, pretrpjeti Stranka, pretvoreno u distanciranje od njega, uz tek formalnu javnu podršku, i projektovano discipliniranje ga u nastavku – što je, za takvu vrstu ljudi, kojoj, vjerujem, pripada Suljagiæ, gore nego da su ga ostavili na inkvizitorskoj lomaèi i èisto sumnjam da æe funkcionisati) nije kapitalucija SDP-a, pred, svjetskim islamistièkim radikalizmom nadrogiranim Reisom, èiji govor zastrašujuæe asocira na one u Njemaèkoj, tridesetih godina (na sreæu, publika mu je, veæinski, saèinjena od onih „tradicionalnih“ muslimana, koje on uporno vrijeða, a ne od vehabijskih ekstremista, kojima permanentno komplimentira i u koje bi da pretvori ovdašnje muslimane, frankenštajn-gebelsovski im prèkajuæi po mozgu i mijenjajuæi im višestoljetni kod nenasilja i tolerancije prema drugom i drugaèijem). Nije, jer nije bilo nikakvog sukoba izmeðu njih (jer, za razliku od Zapaterovih socijalista, koji su hrabro ušli u sukob sa crkvom, i samim papom, ukidajuæi im povlastice koje su dobili zahvaljujuæi saradnji s Frankovim fašistièkim režimom i instalirajuæi najviše standarde poštovanja ljudskih prava u zemlji koja je kolijevka najokrutnije inkvizicije i koja je slovila kao tvrðava kršæanskog konzervatizma, pritom se neobaziruæi na masovne proteste u organizaciji crkve i desnice, Lagumdžijin SDP kukavièki izbjegava svaki sukob, na isti naèin na koji je to radio za vrijeme Alijanse). Ovo, dakle, nije poraz SDP-a, nego poraz neformalnog graðansko-sekularistièkog bloka (koji ima svoje pripadnike i unutar, ali je mahom van te stranke), koji je SDP pokušao napraviti onim što on ustvari nije i što njegovo rukovodstvo odbija biti – politièkim oružjem za radikalnu društvenu preobrazbu i uspostavu „normalnog“, zaista sekularnog i zaista multinacionalnog, društva, odnosno pravne države sa najvišim stepenom poštovanja individualnih ljudskih prava (iz kojih jedino mogu proizaæi kolektivna).
Na izvjestan naèin, greška nije do SDP-a, nego do onih koji su tu, samo još jednu u nizu interesnih, klijentilistièkih organizacija, ogrezlih u konformizmu, vidjeli ne kroz èinjenièno stanje, nego kroz zamagljenu vizuru vlastitih želja i grèevitih nada (u èemu i autor ovog teksta snosi odreðenu krivicu – mea culpa!).
BOG VOLI PETICE: Klerikalni vrh zemlje, s druge strane, još jednom je pokazao da funkcioniše identièno nacionalistièkim oligarhijama - a i jedni drugi identièno zloèinaèkim kolaboracionistièkim snagama u 2. svjetskom ratu, na ovim prostorima – ujedinjuje ih tek zajednièki neprijatelj, koji udara na temelje njihovog udruženog zloèinaèkog poduhvata ili im prijeti ukidanjem povlastica koje su za sebe obezbijedili u prethodnom periodu. U „normalnom hodu“, inaèe, svako se bavi „svojim poslom“, odnosno zapišavanjem teritorija i slanjem kristalno jasnih poruka „onim drugima“ (krst nad Mostarom, crkva u dvorištu Fate Orloviæ, džamijizacija Sarajeva,...).
Tragikomièno je da se èitav sluèaj dešava zbog „reforme“ èiji je domet da se ocjene iz vjeronauka neæe više davati brojèano, nego opisno, te da neæe ulaziti u prosjek ocjena na kraju godine.
Silina reakcije, koja ukljuèuje i prijetnju uliènim terorom, rušenje vlasti i uspostavljanjem nove, recimo u vidu trijumvirata lidera islamske zajednice i pravoslavne i katolièke crkve u BiH (jer koga bi to Reis, bolesnih ambicija, razoèaran i u stranke i u narod i u vjernike svoje religije – toliko da iz druge države poziva njihove vjerske èelnike da „bošnjakiziraju“ bosanske Bošnjake - mogao podnijeti na èelu vlasti, osim sebe ili trijumvirata, formiranog po veæ viðenom konceptu mafijaške podjele vlasti, teritorija i naroda), govori i o nervozi i predatorskim apetitima i ambicijama vjerskih moænika i o stepenu zarobljenosti društva, okovanog njihovim ucjenama i reketom.
S druge strane, tragièno je da se niko na politièkoj sceni, osim par autsajdera, ne usudi stvar postaviti onako kako je morala biti postavljena u samom startu - i kako je, zapravo, u svojoj glavi postavlja veæina onih koji, ovih dana, brane Suljagiæa, povlaèeæi, poput Reisa, znak jednakosti izmeðu benigne Suljagiæeve odluke o ocjenjivanju predmeta Vjeronaka i njegovog izbacivanja iz škole - kao zahtjev za dosljednu deteologizaciju države, odnosno prekidanja bolesne simbiotske veze izmeðu države i religije, taènije virtuelnih(?) nacionalnih paradržava i „pripadajuæih“ im vjerskih zajednica u BiH.
Nesumnjivi prosekularni (a, zbog dva desetljeæa negiranja i ilegale, zanimljiv je i ateistièki) potencijal, kod graðana BiH, koji ovih dana postaje evidentan, u virtuelnom ratu izmeðu ideološki nepomirljivih svjetova, ispostavlja se, nema svog politièkog zastupnika (mada se neki naziru).
SDP-ovo višegodišnje ideološko lutanje, izgubljena veza sa radništvom i obespravljenim, podilaženje bošnjaèkom nacionalizmu, poigravanjem s patriotizmom (kao posljednjim utoèištem hulja), vlastoljubno kompromiserstvo i ignorisanje kršenja ljudskih prava, u „osjetljivim“ sluèajevima, kad je principijelnost zahtjevala suoèavanje s primitivnom gomilom i moguæi gubitak njenih glasova na izborima („pa, neæemo se zbog pedera, kaèit sa vehabijama, Radonèiæem, Reisom i homofobnom svjetinom“), doveli su do trenutka, u kom SDP savija kièmu i priznaje vrhovni autoritet jednog vjerskog voðe, u svjetovnim stvarima, odnosno, ureðenju države.
Iran, u kome se politièari igraju politike, u okviru u kome im to dozvoljava ajatolah i teokratska kasta, odjednom izgleda bliži nego što se to ikad èinilo (èak i polit-komesaru Džemaludinu Latiæu, u najsmjelijim snovima. ili neformalnom vladiki SPC RS Miloradu Dodiku, koji, zavaljen u svom osveštenom hramu, slaveæi krsne slave Republike Srpske, njene policije, vojske, institucija i javnih preduzeæa, škola i bolnica, trafocentrala i traktora i svakog kvadratnog milimetra „svete srpske pravoslavne zemlje“ natopljene nesrpskom krvlju i armirane kostima žrtava genocida, sa zadovoljstvom posmatra tragikomediju u „Teheranu“). A SDP-u je, nakon ovog razoèarenja, preostalo još da nam, za svog mandata, u okviru najavljene reforme pravosuða, instalira šerijat.
Onako, principijelno ljevièarski. I sekularistièki, taman u omjeru u kome mu je multinacionalna kadrovska politika.
Kad veæ policija, tužilaštvo i sudovi, ne reaguju zbog prijetnji - remeæenjem javnog reda i mira, državnim udarom i ugrožavanjem ljudskih prava. Ili kad odgovarajuæe socijalne ustanove, u saradnji sa porodicom i džematom jadnom èovjeku ne obezbijeðuju adekvatan medicinski tretman. Nego ga se u stanju nervnog rastrojstva i duševne boli drži na odgovornoj funkciji.
Sve u svemu, mali je ovo korak (ako se uopšte o koraku radi) i za Reisa i za SDP, ali veliki pad za graðansko, sekularno, multikulturno društvo, koje æe trebati tražiti nove puteve i stvarati iz temelja nove pretpostavke za transformaciju države. Ako mu nova inkvizicija koja se nazire i regrutovanje omladinskih batinaša, s jedne, i laktaški vožd, s druge strane, tu priliku uopšte pruže.
P.S. ili NEŠTO LIÈNO
Piscima fetvi o neklanjanju dženaza (i njihovoj inovjernoj sabraæi), upuæujem jednu liènu: Nemoj da mi se ko od vas grobu približio, u narednih 100 godina! Bagro, koja trguje vjerom i zaraðuje na smrti i tuðem bolu.
Klanjajte (i držite mise i slavite krsne slave) ratnim zloèincima, pedofilima, silovateljima, širiteljima govora mržnje,... Nas „izdajnike“ i „otpadnike“ ostavite na miru. Ili, da bi ste me razumjeli, moram kao epitaf uklesati: WHAT PART OF „FUCK OFF“ DON'T YOU UNDERSTAND?
Benedikt XVI u Hrvatskoj
Vilkomen in Kroacijen, hajlige fater
Boris Dežuloviæ
Da je navedene rijeèi usred srpske okupacije èetvrtine Hrvatske rekao, na primjer, Johnny Štuliæ, živ ne bi napustio Hipodrom. Na svaki Wojtylin poziv na jedinstvo i bratsku solidarnost sa Srbima Hrvati su, meðutim, u ekstatiènom svjedoèenju vjere plakali i mahali maslinovim granèicama, mahali su mu i ponavljali “oèenaš” i dok su ga ispraæali na aerodromu, a onda, èim je avion nestao za oblakom, krenuli u “nasilje i osvetu”. Imali bi, ne sumnjam, Hrvati tada štošta reæi na temu bratstva, jedinstva i “mirnog rješenja”, ali Ivanu Pavlu zbog neèega to nikad nisu rekli. Veæ sljedeæi put, kao da ništa nije bilo, opet su odriješili kesu i zapjevali “Oèenaš”.
Da Rolling Stonesi ili amerièki predsjednik dolaze u Hrvatsku èetvrti put u petnaestak godina, sve da je Hajduk poput Dinama èetiri puta mijenjao ime i datum osnivanja, i da mu je na svaki jubilej došla Barcelona s Leom Messijem, veæ bi Hrvatima dopizdili i Stonesi i Obama i Messi. Iz nekog nejasnog razloga, meðutim, svaki put kad iz Rima dolazi Sveti otac Hrvati potpuno pobenave. A dolazi u Hrvatsku èešæe nego izvjestitelj Europske unije Hannes Swoboda. Znaju ga veæ svi zagrebaèki taksisti i konobari.
- Kao i obièno? - s dosadom æe Svetog oca pitati konobar.
- Aha – odgovorit æe papa listajuæi Sportske novosti. Posjet Benedikta XVI. za nekoliko dana bit æe veæ èetvrti posjet nekog pape Hrvatskoj, a Hrvatii opet poludjeli. Jadranka Kosor veæ pripremila Stepinèevu slièicu za autogram, vrijedno uèi protokol i njemaèki jezik – “Vilkomen in Kroacijen, hajlige fater, Vilkomen in Kroacijen, hajlige fater...” - a narod veæ mjesecima pravi licitarska srca, raspela od lakiranih školjaka i makete šibenske katedrale od šibica u porirodnoj velièini, sve se nadajuæi kako æe mu strogo osiguranje dopustiti da papi osobno uruèi taj skromni znak zahvalnosti.
Hrvatski su biskupi sagradili tako cijelu velebnu palaèu s panoramskim liftom i obložili je skupocjenim poludragim kamenom, sve za jedno noæenje gosta iz Italije! Cijena predsjednièkog apartmana hotela Burj el-Arab u Dubaiju sitna je munita u usporedbi s papinim apartmanom u palaèi Hrvatske biskupske konferencije, gdje jedno noæenje košta oko šesnaest milijuna eura. Nije to ni za besramno bogati Vatikan mala lova.
Sve je plaæeno
- Š... šesnaest milijuna eura?!!? - gledat æe sutradan ujutro herr Ratzinger s nevjericom u raèun.
- Zapravo šesnaest i pol – ljubazno æe ga ispraviti mladi sveæenik na recepciji palaèe na Ksaveru.
- Vožnja panoramskim liftom je besplatna, ali imali ste dva poziva u inozemstvo i pelinkovac iz minibara. I da, ono na televiziji, to znate da se posebno plaæa?
- Glupane! - prekinut æe ga iznenada menadžer hotela, nadbiskup Marin Srakiæ, pa se sa smješkom okrenuti Svetom ocu.
- Sve je u redu, gospodine, momak je novi, sve je plaæeno.
- I ono na telev...?
- Ales sreðeno, feršten? Ales gut, hvala na posjeti, dankešen, doðite nam opet, aufiderzen und gliklihervajze!
Hrvati su, eto, široke ruke kad doèekuju Svetog oca. Desetak milijuna eura, ne raèunajuæi smještaj na Ksaveru, koštat æe ih njegov novi nastup na Hipodromu: za taj novac mogla su se u Zagrebu sagraditi dva nova javna zahoda, ili organizirati pet gostovanja Barcelone, i još naplaæivati karte po sto eura. Manje bi koštalo da je svim Hrvatima plaæen izlet u Rim, nego jednom papi izlet u Hrvatsku, ali Hrvati ne žale kad dolazi Petrov nasljednik. Ne dolazi on u Hrvatsku svaki dan. Nikad, recimo, nije u Hrvatsku došao u petak.
Zanimljiva je to stvar, jer bi èovjek oèekivao da je tako ustreptalim Hrvatima upravo neviðeno stalo da èuju što im rimski biskup ima reæi. Da na Hipodrom doðe, štajaznam, Johnny Štuliæ, svaka njegova rijeè bi se pamtila i zlopamtila. Hrvatima, meðutim, doðe papa, oni mu za jedno noæenje sagrade cijele dvorce od oniksa, naspu pola Nizozemske mora i zaduže se kod kamatara iz MMF-a do konca kenozoika, a onda – da li zbog silnog uzbuðenja ili neèeg drugog, sam dragi Bog zna – preko noæi zaborave sve što im je papa sinoæ govorio.
- Nešto u vezi restrukturiranja brodogradilišta...? - nesigurno odgovaraju sutradan ujutro.
- Jok. Više zapravo o jugonostalgiji, bratstvu i jedinstvu. “Misao s nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu i kada su svjedoèili, svatko preko vlastite kulture, istu privrženost Kristovom evanðelju. Nije li povijest stvorila tisuæe neraskidivih veza meðu vašim narodima? Vaši jezici, iako razlièiti, nisu li meðu sobom tako bliski da se meðusobno razumijete više nego je to sluèaj u ostalim dijelovima Europe? Zato je nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti. To je put jedinstva i mira, koji se ne smije izbjegavati... Kada èovjek odbacuje ili zapostavlja Boga, poèinje se klanjati ispraznim idolima, èak i obožavati idole jedne nacije, jedne stranke, da bi potom u njihovo ime opravdavao mržnju, diskriminaciju i silu.”
- Ko je to rekao, Stipe Šuvar?!
- Papa Ivan Pavao II, za prvog posjeta 1994. Ili: “Zar ne bi bila nedopustiva dvoliènost ponavljati ‘Oèe naš!’, dok se gaje namjere nasilja i osvete? Želim samo da oni koji su odgovorni za javnu vlast ove plemenite nacije, uvijek slijede miran put u pronalaženju rješenja teških i osjetljivih, a još uvijek nerješenih pitanja, kao što su ona koja se odnose na uspostavu suvereniteta na cijelom nacionalnom teritoriju.”
Da je navedene rijeèi usred srpske okupacije èetvrtine Hrvatske rekao, na primjer, Johnny Štuliæ, živ ne bi napustio Hipodrom. Na svaki Wojtylin poziv na jedinstvo i bratsku solidarnost sa Srbima Hrvati su, meðutim, u ekstatiènom svjedoèenju vjere plakali i mahali maslinovim granèicama, mahali su mu i ponavljali “oèenaš” i dok su ga ispraæali na aerodromu, a onda, èim je avion nestao za oblakom, krenuli u “nasilje i osvetu”. Imali bi, ne sumnjam, Hrvati tada štošta reæi na temu bratstva, jedinstva i “mirnog rješenja”, ali Ivanu Pavlu zbog neèega to nikad nisu rekli. Veæ sljedeæi put, kao da ništa nije bilo, opet su odriješili kesu i zapjevali “Oèenaš”.
Zato je, eto, svaki novac potrošen za papin dolazak baèen novac. Žali bože para. Sve što Joseph Ratzinger za koji tjedan bude Hrvatima rekao o europskom bratstvu i jedinstvu, mogao im je reæi don Ivan Grubišiæ za troškove puta, sendviè i noæenje u Internacionalu. Jednako bi ga Hrvati slušali.
I još bi im za trajnu uspomenu ostala na mjestu zagrebaèke uspinjaèe dva nova panoramska zahoda obložena oniksom.
Južnoafrièki predsjednik Zuma stigao u Libiju na razgovore s Gadafijem
JACOB ZUMA, predsjednik Južne Afrike, doputovao je u Tripoli na razgovore o kraju sukoba u Libiji, kao i povodom poziva meðunarodne zajednice Moameru Gadafiju da odstupi.
Zumin je ured saopštio kako su glavni ciljevi njegovog posjeta u ponedjeljak pregovori o primirju, što omoguæuje dostavu humanitarne pomoæi i usvajanje i provedbu reformi kako bi se eliminirali uzroci sukoba.
Zuma je sletio u zraènu luku u Tripoliju gdje su ga doèekali okupljeni dostojanstvenici i djeca koja su uzvikivala: "Želimo Gadafija!" na engleskom jeziku, mašuæi libijskim zastavama i slikama Moamera Gadafija. Od libijskog voðe, meðutim, nije bilo ni traga, donosi Al-Jazeera.
O Tuðmanu: Moraš biti gad da bi sjedio s Mladiæem i prodavao mu gorivo za tenkove na Srebrenici
SPLIT - Mnogo je vremena prošlo, ali ja ne prestajem žaliti za jednim savršenim trenutkom u prvoj polovici 1992. kad je Hrvatska držala baš sve pobjednièke karte u rukama. Srpski je otpor bio slomljen, naše su snage u svakom smislu bile premoænije, brojnije, naoružanije i motiviranije, a politièke prilike upravo nisu mogle biti bolje.
Živjeli smo u moralnom zanosu naroda koji brani svoje kuæe i dvorišta, a takav nam je bio i meðunarodni ugled.
Za èitav svijet bili smo zemlja u ispravnom, pravednom ratu. Sve adute sudbina je tada podijelila Franji Tuðmanu.
Vojska mu je bila u strahovitom zamahu, nabrijana da najuri i JNA i martiæevsku i arkanovsku bandu, prvo sa svoga teritorija, a zatim ih, u savezu s Bošnjacima, porazi i u BiH, da u nekoliko mjeseci razjebe sva Miloševiæeva èetnièka g***a.
“Pred sam Božiæ 1991. u operativnom središtu zazvonio je telefon”, pripovijeda u subotu u Jutarnjem listu Petar Stipetiæ.
“Javio sam se, a na drugoj strani je bio zapovjednik Banjaluèkog korpusa general Nikola Uzelac. Prepoznao me je: ‘Pero, molim te, zaustavi to. Narod je u stampedu.’ Odgovorio sam mu: ‘Nikola, ne mogu ti ništa obeæati, ali za tri dana pripremi kavu. Evo nas u Banja Luci.’ Nisam blefirao.
Tada smo zaista za tri dana mogli uæi u Banja Luku.” Da je Franjo Tuðman u tome fenomenalnom trenutku poslušao nekolicinu svojih razboritijih vojnih zapovjednika, Hrvatsku bi poštedio iduæe tri godine rata, a na Bosni vjerojatno ne bi trulila maligna izraslina Republike Srpske. Smrvio bi neprijatelja èisto i bez mrlje i sve nas uèinio ponosnima.
Narod mu vjerojatno ne bi ozbiljnije zamjerio ni da se nakon toga okrunio i sina Miroslava proglasio princom nasljednikom.
No, Tuðman je bio što je bio, svojeglava, nedokazana, budalasta prznica, bolesno fiksirana na zamisao širenja hrvatskoga državnog teritorija.
Bacio je svoje sjajne pobjednièke karte, okružio se hercegovaèkim radikalima i gurnuo nas u agoniju rata s Bošnjacima, krvavu pustolovinu u kojoj smo izgubili i zanos i èast i meðunarodni ugled.
Savezništvo s muslimanima obnovio je tek tri godine kasnije, kada su oni, da se ne lažemo, vojno potukli snage HVO-a i kada je uništen život desecima tisuæa srednjobosanskih Hrvata, a oni u Hercegovini zaustavljeni u trajnoj frustraciji, u raskoraku izmeðu ambicija i moguænosti.
Umjesto da Stipetiæ pije kavu u Banjoj Luci, tamo su otišli Bobetko i Boban da s Ratkom Mladiæem dogovaraju prodaju nafte.
Kako je to izgledalo, prilièno nam zorno ilustrira dnevnièki zapis Ratka Mladiæa o jednom razgovoru s Momèilom Perišiæem: “Pozdravio te Slobo.
U ponedjeljak 10. januara 1994. treba da prihvatiš nekoga iz Hrvatske koji æe doæi u Sanski Most radi potpisa o isporuci nafte.” Nešto kasnije Mladiæ æe se i sam susresti sa Slobodanom Miloševiæem i zabilježiti njegova opažanja: “Ja sam s Tuðmanom dugo razgovarao, on je politièki glupak, ali je u teškoj situaciji...”
Nisam mogao suspregnuti gaðenje èitajuæi ove strašne reèenice. I bilo me je iskreno sram, premda u životu nisam glasao ni za Franju Tuðmana ni za HDZ. Slobodan Miloševiæ nije bio èovjek velike pameti, ali njegova opaska da je Tuðman “politièki glupak” perfektno je toèna.
Trebaš zaista biti glupan da bi vjerovao da se sa Slobodanom Miloševiæem išta ljudski možeš dogovoriti. Trebaš biti vrhunski kreten da bi odbacio politièke i vojne adute kakve je Franjo Tuðman 1992. odbacio.
Osim toga, kako je samo imao obraza? Ratko Mladiæ veæ je tada, 10. sijeènja 1994. kad je doèekivao naše biznismene u Sanskom Mostu, bio dokazani ratni zloèinac odgovoran za granatiranje Zadra i Šibenika, bio je krvnik iz Škabrnje i Prkosa. Gotovo sam pljunuo u novine.
Kakav nemoralni i bešæutni gad moraš biti da bi sjeo za stol s ubojicom svojih ljudi, svojih hrvatskih vojnika i civila, žena i djece i s njim, kao da ništa nije bilo, ugovarao prodaju nafte za tenkove i oklopne transportere, kojim æe Ratko Mladiæ dalje ubijati nove vojnike i civile, žene i djecu, samo ovaj put u Srebrenici.
Predizborno je vrijeme i u Hrvatskoj demokratskoj zajednici posljednjih dana mnogo govore kako se trebaju vratiti na svoje ishodište, natrag u devedesete, u slavno doba prvoga hrvatskog predsjednika.
Kada vam netko spomene mudrost, èistoæu i nevinost tuðmanizma, sjetite se ovih epizoda s Ratkom Mladiæem.
Književnik i tvorac zla Lošica Æosiæ primljen je a Vojno medicinsku akademiju u Beogradu zbog srèanih problema. Zdravstveno stanje nekadašnjeg predsjednika SRJ je ocijenjeno kao ozbiljno (mašala), pa je zadržan radi daljih pregleda i ispitivanja. Devedesetogodišnji književnik i tvorac zla je posljednjih dana imao nekoliko pojavljivanja u javnosti u vezi sa promocijom njegovih dnevnièkih zabilješki pod naslovom "U tuðem veku".
Malo o ovom zlu...
Dobrica Æosiæ - stvorena je prva srpska država preko Drine
Æosiæ kaže da „nema prostora da imenuje muslimanske i hrvatske zloèine“. A i ne treba, jer kako on tvrdi, te su „knjige napisane, a neke se tek pišu“. Ipak je Dobrica našao prostora da pomene da je samo u Sarajevu „dosad izbrojano sedam hiljada ubijenih Srba, a vjeruje se da broj ubijenih Srba prelazi deset hiljada.
Uredno sam svakog dana isjecala feljton iz Politike. Rijeè je o feljtoniziranom uvodu koji je Dobrica Æosiæ napisao uz knjigu dnevnièkih bilješki Nikole Koljeviæa. Feljton se zove „O stvaranju Republike Srpske“. Isjecala sam nastavke feljtona s namjerom da ga analiziram, zapanjena šta sve može napisati Dobrica Æosiæ. Ubrzo sam shvatila da za analizu nije potrebno skupiti sve nastavke feljtona ili kupiti knjigu: u svakom nastavku piše isto i dovoljan je samo jedan za analizu. Tako sam i uradila: iz gomile isjeèaka, izvukala sam nasumice jedan. Evo šta sam u tom sluèajno izrabrnom nastavku našla.
Opšte (Æosiæevo) mjesto je obožavanje sprskih voða koje su ratovale u Bosni za stvaranje velike i ujedinjenje države srpstva, iz koje je iznikla Republika Srspka. To su ljudi „opijeni rodoljubljem i slobodom“, spremni na sve žrtve da stvore i odbrane Republiku Srpsku. To su ljudi „podviga i posveæenosti slobodi i opstanku srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“.
Pravili su i greške: bili su maksimalisti u svojim ciljevima – tvrdi Otac Nacije – ali su takve greške normalne u svakom ratu. Æosiæ kaže da srpske voðe nije dozvoljeno porediti sa Alijom Izetbegoviæem i Franjom Tuðmanom, a naroèito se ova dvojica ne smiju porediti s Radovanom Karadžiæem. Poreðenje nije dozvoljeno zato što su oni „neuporedivi po ljudskim, moralnim i duhovnim vrijednostima i politièkim ciljevima“.
Æosiæ Dobrica ovako opisuje samoga Radovana: „On je jaka politièka liènost sa velikim zaslugama u borbi za ljudska i nacionalna prava srpskog naroda: on zaslužuje pravedan sud Istorije i poštovanje svog naroda, koje ima od poèetka borbe za Republiku Srpsku, a nikako ponižavanje, progon, hapšenje i Haški sud. On nije ratni zloèinac; on je politièki voða naroda Republike Srpske“.
Nesretni Dobrica hoæe i da kritikuje: jeste da je Karadžiæ u svemu izvanredan, ali je i on èinio neke greške. No, o njima ne smiju suditi savremenici nego potomci. Naroèito o njemu ne mogu suditi oni savremenici Radovana Karadžiæa koji su „drogirani haškom propagandom i natovskom ideologijom i koji sporo uviðaju ili još ne uviðaju da je zaslugom svih boraca i svih komandanata Vojske Republike Srspke, naroda i voðstva oslobodilaèkog pokreta Srba u Bosni i Hercegovini, stvorena prva srpska država preko Drine“.
Sudu ne treba privesti ove srpske borce za slobodu i ljudska prava jednog naroda - poruèuje Æosiæ i kaže da „sudu treba privesti hrvatske politièare i generale koji su poveli rat za Hrvatsku do Drine“ (izgleda da Dobrica nije èuo da su oni privedeni Haškom sudu), za razliku od Srba koji su se borili samo za „svoju slobodu“ i „iskljuèivo svoje nacionalne teritorije“.
Sem Hrvata, opet predlaže Æosiæ, sudu treba privesti Harisa Silajdžiæa, Ejuba Ganiæa i njihovu braæu koji su poveli rat za islamsku Bosnu. Treba im suditi i „zato što su oni prvi zapoèeli rat, najprije ubijajuæi vojsku Titove Jugoslavije u povlaèenju (...), a potom za ubistva hiljada Srba civila u Sarajevu i mnoge ratne zloèine po Bosni i Hercegovini“.
Æosiæ kaže da „nema prostora da imenuje muslimanske i hrvatske zloèine“. A i ne treba, jer kako on tvrdi, te su „knjige napisane, a neke se tek pišu“. Ipak je Dobrica našao prostora da pomene da je samo u Sarajevu „dosad izbrojano sedam hiljada ubijenih Srba, a vjeruje se da broj ubijenih Srba prelazi deset hiljada. Citat iz Politike: „Pod neposrednom Silajdžiæevom komandom, u njegovom prijestonom Sarajevu, postojalo je oko 125 logora za Srbe, a na teritoriji kojom su vladali Izetbegoviæ i Silajdžiæ sa svojim generalima i vjerskom braæom postojalo je 336 logora za Srbe. Hrvatske logore u ovom kontekstu ne zbrajam, a bilo ih je na stotine, po surovostima ravnim muslimanskim“. Naravno, Æosiæ ne objelodanjuje izvore podataka o broju logora; to se valjda „podrazumjeva“.
Ali zato u Æosiæevom feljtonu ni rijeèi o trogodišnjoj opsadi Sarajeva koju su držali Karadžiæ i srpska vojska sa Pala. Nijedna rijeè o zloèinima koje su izvršili Srbi, nijedna rijeè o njihovim logorima za Bošnjake, nijedna rijeè o Prijedoru, nijedna rijeè o Srebrenici, sem da su to sve „satanske“ izmišljotine srpskih neprijatelja. Taj srpski narod, kaže Æosiæ, od svih „evropskih naroda, i velikih i malih, proporcionalno je najviše žrtava dao za evropsku slobodu i demokratiju, a od Evrope je nagraðen kaznom žrtvenog jarca.
Ta Evropa je satanski kaznila Srbe, kaže Dobrica, i tako ih je nagradila zato što su se borili za njenu slobodu i demokratiju. Neki Srbi su poklekli pred satanskom optužbom Evrope „o navodnom agresivnom nacionalizmu srpskog naroda“ i tvrdnjom „da je to narod ratnih zloèinaca“. Ti koji su poklekli postali su slijepi i „umno pometeni“ jer ne mogu da shvate da im „evropski komesari“ i „eksperti“ ideološki ispiraju mozak, redukuju identitet, diktiraju istorijsku svijest, nacionalne dužnosti i društvene ciljeve, narodu koji ima osam vijekova svoju kulturu...“
Riješila sam da stanem pred osam vijekova srpske kulture. Kome je malo – može sam da nastavi, sutra æe izaæi novi nastavak. U istom kljuèu æe se velièati srpski narod i pljuvati po drugima, po hiljaditi put æete èuti o secesionistièkim republikama koje je overio Badinter, o srpskom oslobodilaèkom ratu u Bosni, o nacionalnoj regresiji prouzrokovanom ustaškim genocidom i etnièkim èišæenjem Srba iz Bosne ali i gubitkom Crne Gore, „za koju smo vjerovali da u njoj pretežno žive Srbi“.
U toj regresivnoj nacionalnoj svijesti, poruèuje „otac nacije“, još ne shvatate da je srpski narod ostvario jednu fantastiènu pobjedu – da je stvorio „Republiku Srpsku, kao prvu sprsku državu preko Drine, koja mora postati demokratska, pravna, civilizovana država. Njen najznaèajniji tvorac je Radovan Karadžiæ“.
Registriran(a): 21-12-2004 Lokacija: Suncana strana ulice Odgovori: 28091 IP: Maskiran
Re: Izvodi iz stampe
Bez chatanja molim
SVAKA CAST MAJSTORE !
Richard Moore: Mladic should be executed
Straight Talk - by Richard Moore | 7th June 2011
Share5
Bay of Plenty Times Column writer Richard Moore. Photo / John Borren.
How fitting it is that mass murderer and war criminal General Ratko Mladic should end up in The Netherlands facing charges of genocide.
For it was Dutch troops who allowed the Bosnian Serb military leader to commit one of the worst atrocities in Europe since World War II - the massacre of 8000 Muslim men and teenage boys at Srebrenica in July 1995.
The town, supposedly a haven from the ethnic cleansing sweeping the region, had been surrounded by Mladic's army of Muslim-hating troops, backed by artillery pieces and tanks.
Against Mladic and his forces were 400 lightly armed Dutch troops. The United Nations soldiers, it has to be said, were left out on a limb by their political leaders and were abandoned to do as they saw fit in protecting the Muslim Bosniak villagers.
They had limited ammunition, little food, no heavy weapons to fight Mladic's armour, and were refused multiple requests for air strikes to stop the advancing Bosnian Serbs.
Mladic had a grudge against the men of Srebrenica, who he believed were responsible for attacks on neighbouring Serb villages, and he wanted to punish them. He knew the UN had no stomach for a fight and so he bullied the Dutch into allowing his men access to the Bosniak internment camp.
All men and children of "battle age" were bussed away and were murdered at nearby Bratunac.
Advertisement
Up to 8000 are believed to have been killed and their bodies disposed of in mass graves.
Now Mladic faces judgment for crimes his forces committed from 1992 to 1995, in which 100,000 Bosnians died.
As happens with many of these monsters, he is now older and more frail and his health is not what it was. Instead of an arrogant military bully boy, Mladic is playing the "I'm-not-well" card. As the charges were put against him in the courtroom he needed help rising from his chair and even putting his headphones on.
Mladic's excuse for mass murder is that he was defending his country and his people.
That's a laugh, considering it was his brother Serbs who invaded Bosnia and started butchering its Muslim civilians.
He was also responsible for the terrible four-year Siege of Sarajevo, in which nearly 10,000 people were killed, more than 1500 of them were children. An additional 56,000 Sarojevans were wounded, including nearly 15,000 children.
Why so many killed and injured? Well, Mladic and his brutes regularly shelled marketplaces with mortars, and his snipers had a field day as people risked their lives in the open to find food and water.
One of the most poignant moments of the Siege of Sarajevo was when a couple of young lovers - he a Bosnian Serb and she a Muslim Bosniak - decided to flee the city and were given permission to do so.
They were a sign of hope for a hate-ravaged region and most people prayed for a good life for the Romeo and Juliet of Sarajevo.
They got on to the Vrbanja bridge out of the city when a Bosnian Serb sniper's shot killed Bo�ko Brkic instantly. Another shot rang out and the woman, Admira Ismic, screamed and fell wounded. She crawled to her boyfriend, hugged him, and died 15 minutes later. Their bodies lay there for four days.
Mladic and his Bosnian Serbs were the animals responsible. They could not allow such an expression of cross-cultural love to happen.
Let us hope that the International Court has more balls than the Dutch military at Srebrenica.
Mladic really should be executed, but instead he faces life imprisonment. Already two of his underlings have received that sentence and a third got 35 years behind bars for their roles at Srebrenica.
***
And here's a cheers to the mega-stupid Tauranga mother who allowed her young children to cross Girven Rd at peak hour on Friday to pick up their healthy serving of fish and chips.
It was a grey afternoon and the light was poor but, rather than escort them across, she sat on her backside in her car and sent them on their way.
As I have mentioned on a number of occasions, cars rocket past the shops there at a very fast rate and parents who let their kids navigate their own way across need to be visited by CYFs.
Anyway, a huge squeal of tyres later and we have a child of around 6 flattened in the middle of the road.
Mum was suddenly all care and the kid seemed okay. However, there but for the grace of God was another little one ending up dead because of the idiocy of someone who should never be a parent.
Mi Hrvaaaaati smo dobar narod. Samo smo se nekoliko tjedana valjali ulicama i urlikali tražeæi pravdu. Vlast, znajuæi s kim ima posla, rekla je policiji da ne izvlaèi pendrek jer æe se bukaèi ugasiti i bez pomoæi sa strane.
I bi tako. O èemu govore Hrvati dok piju kavu po deset kuna, što izgovaraju u mikrofon mladoj novinarki na cesti? Godinama ponavljaju isto: radimo a ne dobivamo plaæu. Bolesni smo a ne možemo doèekati operaciju ili pregled. Djeca su nam diplomirala ali ne dobivaju posao. Hulahopke za bebu staru tri mjeseca koštaju pedeset kuna. Djeèje cipelice tristo kuna. Izlet u London na koga po preporuci razrednika odlaze srednjoškolci, ne, nije to maturalno putovanje, samo skok do Londona na nekoliko dana, tri tisuæe kuna. Nitko od roditelja ne pita zašto djeca moraju u London, koliku proviziju diže profesor…
Mnogi stari Hrvati imaju stare roditelje, nepokretne i teško bolesne. Staraèki domovi pucaju po šavovima, ako i uhvatiš krevet cijene se kreæu od pet do dvanaest tisuæa kuna. Djeca boravak starcima u domu plaæaju u zlatu a vlasnik doma osoblje ne plaæa mjesecima. Medicinske sestre, èistaèice, terapeuti, da bi rijeè rekli.
Èemu se nadaju svi ti hrvatski glupani i glupaèe? Da æe im lova kad-tad sjesti na raèun? U Hrvatskoj? Odnosi sa bankama posebna su prièa. Te nam institucije obuèene u mramor, kamen i željezo preko svih medija nude tisuæu moguænosti kako izaæi iz dužnièkog pakla u kome ne bismo bili da nismo s njima imali posla.
Ali, kad uðeš u banku zatražiti pomoæ èuješ sasvim drugu prièu. Ne, ne može odgoda iako ste izgubili posao, ne, ne možete godinu dana plaæati samo kamatu dok malo doðete k sebi zbog skoka švicarca, mi zaista želimo pomoæi štedišama koje su u frci osim ako te štediše nisu, poput vas, iznimka.
Ogorèena stranka u tim trenucima urlajuæi spominje teve emisiju “Potrošaèki kod”, jedini as koga sirotinja izvlaèi iz rukava. Novinari te emisije bore se poput lavova za pravdu i istinu i trebali bi biti pravi strah i trepet za sve hrvatske lopine.
Ipak, banke se previše ne uzbuðuju. Sve hrvatske televizije žive od njihovih reklama. Što preostaje Hrvatima? Neki se hvataju pištolja, krenu u banku u kojoj nemaju kredit pa ukradenim novcem plate dug u onoj u kojoj imaju. Drugi prodaju gram marihuane i dobiju pravo na dvogodišnu besplatnu hranu i krov nad glavom. Uz puni pansion Hrvatu ili Hrvatici osiguran je i lijeènik do koga može u zatvoru doæi brže nego na slobodi, psiholog, psihijatar a, ako ti se smiluju bivši pajdaši i zatvorski èuvari, bez veæe frke možeš i do droge.
Koliko tema za hrvatske medije. Novinarima nikad nije bilo lakše. Još pred samo nekoliko godina morali su ispod omiljenih mostova danima èekati da neko siroèe skoèi u hladnu vodu da bi skonèalo. Veæ iduæeg jutra fotografija bi mu osvanula na naslovnici majèinog omiljenog lista.
Danas se sve promijenilo nagore. Drastièno. Toliko se ljudi ubija, svaki je most omiljeni most, novinari ne stižu snimiti sve utopljenike, one koji su si uvalili zlatni šut ili cijev pištolja u usta. A ljudi koji su nekad s velikim užitkom u crnim kronikama gledali mrtvace na obali rijeke danas ne èitaju ni novine koje im se besplatno nude u kafiæu. Znaju da veæ za koji tjedan u njima može osvanuti fotografija njihovog mokrog leša. Ako, poput mene, žive u Primorju ili u blizini duboke rijeke.
Naravno da èesto na dalekoj puèini plutaju i novinarska tijela. Plaæe su sve manje za stalno zaposlene, oni koji imaju ugovor povremeno dobiju pola od onoga što su ugovorili, a novinarima honorarcima sasvim je normalno da rade poput stoke a ne dobiju ni lipe.
I oni šute. Raspadaju se redakcije, ostaju novine koje ne lièe ni na što, tiraži padaju jer vlasnici misle da novini ne trebaju novinari nego samo oglašivaèi. A oglašivaèima trebaju novine koje neæe pisati kako varaju radnike, koliko zaraðuju na lihvarskim kamatama, u kakvoj su sprezi sa politièarima i sudstvom.
Ovom bi zemljom vladalo totalno beznaðe da nam nije došao papa. Država se smilovala, odriješila praznu kesu i iz nje izvukla èetrdesetak milijuna kuna. Previše je ali ljude veseli. Neke. Ne vole baš svi gospodina u dizajnerskoj odori optoèenoj zlatom. I nije im se svidio doèek.
Mladi su bili odjeveni u dresove na kojima je pisalo Benedikt XVI, mahali su šalovima i drali se kao da su na utakmici Hrvatski dragovoljac – Cibalija. Neki, oèito drogirani pop, dirigirao je nekom oèito napušenom zboru. Svi su mrdali tijelima i kesili se ali to nimalo nije lièilo na ono što crnci rade u svojoj crkvi kad su posebno nadahnuti iako je organizatoru vjerojatno to bilo na umu.
Zašto nam to rade? Papa je samo èelnik zloèinaèke organizacije koja dvije tisuæe godina ubija, krade, siluje i budalama koje sve to plaæaju obeæaje carstvo nebesko. Da smo bili pametni mogli smo ga u nedjelju locirati, uhititi i transferirao u Hag. Bijedne smo kukavice. Svojim gospodarima stalno poruèujemo kako nas ne mogu toliko muèiti koliko mi možemo izdržati.
Ili se varam? Možda svi oko mene uživaju u svojim životima upravo onakvima kakvi jesu? U ulici u kojoj živim naletjela sam na tri jumbo plakata, stoje jedan pokraj drugoga. Na jednome je Papa, na drugome se cere deèki sa pivom u ruci, na treæem je gola cura. To je odgovor? Hrvatima za sreæu trebaju samo tri p? Papa, pivo, p*èka.
/Nacional 7.6.2011./
[Edited by Crvena starka on 14-06-2011 at 10:10 GMT]
Otvoreno pismo papi Benediktu XVI.
Objavljeno: June 13th, 2011
Dragi Papa!
Ne bih Vas gnjavila da nisam dobila otkaz. Bilo je ovako. U petak u 21.30 zazvonio mi je mobitel. Urednik Nacionala. ?! Smrzla sam se. Znala sam što me èeka ali zašto ovaj put? Nije bio precizan, rekao je da mi se zahvaljuje na suradnji, da je veæinski vlasnik Nacionala gospodin Harald von Seefried “konzervativan”, nešto o “vrijeðanju vjerskih osjeæaja” ili tome slièno, njemu je žao, pa me lijepo pozdravio.
Danas je ponedjeljak. Tri dana i tri noæi ne spavam, ne jedem, vrtim u glavi svoje tekstove, a onda skužim, gospodin Harald von Seefried je gospodar moga života vrlo kratko…Jes! Zadnji tekst. Tu leži problem. Vi ne èitate Nacional zato moram citirati samu sebe. “Papa je samo èelnik zloèinaèke organizacije koja dvije tisuæe godina ubija, krade, siluje i budalama koje sve to plaæaju obeæaje carstvo nebesko.” I još sam dodala da bi Vas trebalo strpati u Haag.
Doduše, za Index sam bila preciznija, rekla sam da biste tamo trebali odsjesti u lošijoj æeliji od one u kojoj je Mladiæ jer su i Vaši zloèini veæi. Mislila sam na zapovjednu odgovornost, nisam èula da ste nekoga osobno ubili, opljaèkali hrvatski budžet ili silovali djeèaèiæa u Bostonu. To su èinili i èine Vaši deèki.
Di sam pogrišila? Da li Katolièka crkva krade, vara, laže, manipulira, obmanjuje… Imate milijune koje ne namjeravate udijeliti sirotinji kojoj obeæajete plaæu, socijalno i zdravstveno tek kad krepa od gladi. Sveti Oèe, na nogama nosite crvene prada cipele kakve sam i ja namjeravala sebi kupiti ako poživim i ostanem raditi u Nacionalu.
A vidite me danas! I mene cipele na nebu èekaju. Sveti Oèe, što je moj grijeh moj preveliki grijeh? Sjetite se koliko su Vaši veleèasni diljem svijeta potucali nevine djeèice, koliko je ljudi pobijeno u križarskim ratovima, koliko su neke pape imale djeèurlije… A naši popovi, to možda ne znate, u ovoj sirotoj zemlji u kojoj stotine tisuæa ljudi ostaje bez posla, grade dvere od oniksa, na Trsatu ne izdaju raèun kad prodaju gipsanu Majku Božju…
Da tako nešto uèini ženica koja radi u trafici držala bi glavu u kontejneru èitav dan a ne samo kad odradi smjenu. A to što sam napisala da biste morali u Haag, ako mislite da sam pretjerala sjetite se da ste Vi osobno, Vaša Milosti, tako pišu svi svjetski mediji, štitili pedofile u svojim redovima, selili ih iz župe u župu kao da silovanje djece nije zloèin, po meni za u Haag, nego otkaèeni naèin opuštanja neprihvatljiv zlobnim nevjernicima.
Sveti Oèe! Ovo me ne može opravdati ali æu Vam ipak napisati. Najprije je moja izjava glede Vaše Svetosti izašla na Indexu. Neæete vjerovati, 841 ljudi je napisalo da im se moje teze sviðaju. Provjerila sam. Nitko od njih nije dobio otkaz. Mislite da je to fer?
Doduše, jedno dvije stotine ljudi je u komentarima napisalo da sam kurvetina, da me treba j….., spaliti, raskomadati, ali to su katolici pa im opraštam. I na mom fejsu su me mnogi pohvalili. Ne, nemam ja toliko rodbine. Vaša Èistosti! Ovako bez posla, osjeæam se k’o peder na Splitskoj rivi. U pooomooooæ!
Èitam ovih dana kako ste jednu ciganku koju je Berlusconi namjeravao potjerati u p….m……., neka Vam prevedu, pogladili po licu pa je zato Berlusconi neæe dati umlatiti. Suze su mi na oèi došle. Zato Vam, Vaša Premilosti, i pišem. Moj gospodar Harald von Seefried, naši mediji pišu, “po nacionalnosti Nijemac”, kao da je to bitno, dao mi je otkaz èim je postao vlasnik Nacionala i moje sudbine.
Ja Vas molim da Vi, naravno uz Božju pomoæ, uèinite nešto da mi gore spomenuti gospodin istom brzinom i plati ono što mi je ostao dužan. Nadam se da ne oèekujem previše od Vas, Sveti Oèe.
Srebrenica -- U Memorijalnom centru Potoèari sutra æe biti obeleženo 16 godina od Srebrenièkog genocida, u kome su snage Vojske RS oko 8.000 Bošnjaka.
Foto: Tanjug
Jedanaestogodišnji Nesib Muhiæ je najmlaða žrtva od 613 koliko æe ih sutra biti sahranjeno u Potoèarima.
On je jedan od oko 8.000 ljudi ubijenih nakon što je vojska Ratka Mladiæa ušla u Srebrenicu. Meðu identifikovanim žrtvama koje æe sutra biti položene u grobove, nalaze se i posmrtni ostaci sina Kade Hotiæ.
Rekli su mi da nema šta da tražim. U neku ruku sam sreæna, ako se ovo može nazvati sreæom. Gora situacija bi bila da uopšte nisu našli njegovo telo" , kaže Kada Hotiæ.
"Èekanje nije bilo uzaludno. Možda jesam žrtva. Izgubila sam svoje bližnje, ali sam i pobednik" , dodaje ona.
U Srbiji su genocid u Srebrenici obeležile jedino "Žene u crnom", javnim èitanjem imena žrtava koje æe sutra biti.
Akcija na Trgu Republike u Beogradu "Nikada neæemo zaboraviti" je poziv svim graðanima da nikada ne zaborave žrtve genocida jer je zaborav i negiranje "omalovažavanje nas samih i ukidanje vlastitog dostojanstva", rekla je novinarima koordinatorka "Žena u crnom" Staša Zajoviæ.
Iz Srbije ove godine niko od predstavnika vlasti neæe otiæi u Potoèare.
Predsednik Srbije Boris Tadiæ posetio je tamošnji memorijalni centar na desetogodišnjicu i petnaestogodišnjicu masakra i izvinio se svima za zloèine poèinjene u ime graðana Srbije. Ove godine neæe iæi, ali je sa skupa omladine Demokratske stranke poruèio da svi odgovorni za zloèine moraju biti kažnjeni.
Ratni general vojske Republike Srpske Ratko Mladiæ nalazi se u pritvoru Haškog suda u oèekivanju da mu poène suðenje.
On je optužen za najteže zloèine protiv èoveènosti. Iako je vlast strahovala od nereda, hapšenje i izruèenje Mladiæa nije izazvalo veæe negodovanje graðana. 16 godina nakon Srebrenice u Srbiji je sve manje ljudi koje zanima istina o tom dogaðaju.
Aleksandar Popov iz Centra za regionalizaciju smatra da za to postoji više razloga. Kako kaže, graðanima nije dovoljno objašnjeno šta se desilo u Srebrenici, ali i loša ekonomska situacija, koja je veæinu graðana okrenula svojim porodicama, imaju uticaj.
S druge strane, istièe Popov, graðani ne žele da se suoèe sa teškom èinenicom da su i sami delimièno odgovorni za 8 000 žrtava u Srebrenici.
Nije lako pogledati se u ogledalo i priznati sebi krivicu da je neko zažmurio pred zloèinima i nije podigao svoj glas kada je trebalo, dodao je Popov.
Povodom šesnaestogodišnjice genocida u Srebrenici na sajtu B92 možete proèitati specijal.
Re: Izvodi iz stampe 
