Oštećeni spomenici borcima Armije RBiH i partizanima kod entitetske linije

Spomenik poginulim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), u mjestu Bijelo Polje kod Mostara, u nedjelju ujutro je osvanuo išaran uvredljivim grafitom "četiri S". Policija je u 11 sati napravila uviđaj, a o detaljima će, kako ističu, javnost biti obaviještena naknadno, javila je u sinoćnjem dnevniku "TV1". Podsjećanja radi, riječ je o spomeniku koji se nalazi iznad mjesta Humi, na planinskom putu prema izletištu Rujište, iza kojeg se nalazi entitetska linija razdvajanja i naselje Zijemlje, koje se nalazi u općini Istočni Mostar, u Republici Srpskoj. Spomenik poginulim borcima Armije RBiH nalazi se, dakle, kod ratne linije razdvajanja snaga Armije RBiH i Vojske RS-a, odnosno svega nekoliko kilometara zračne linije od granice dva bh. entiteta.

"Ovdje su osujećene zle namjere agresora prema bošnjačkom narodu", stoji u posveti na oskrnavljenom spomeniku. Bivši borci Bijelog Polja, područja sjeverno od Mostara, kažu kako je spomenik podignut na mjestu gdje su borci Armije RBiH i HVO-a, 13. jula 1992. godine zaustavili tenkovski proboj jedinica JNA i srpskih paravojnih snaga prema tom naselju i dolini Neretve. "Bila je to jedna od ključnih bitaka u tom periodu. Tog 13. jula 1992. godine na tom mjestu uništena su tri agresorska tenka i osujećene su namjere agresora da se probije prema Bijelom Polju", kažu bivši borci.

Dodaju kako su vjerovatno isti počinitelji, na isti način, oskrnavili ne samo spomenuti, nego i spomenik partizanskim borcima iz Drugog svjetskog rata, te još jednu spomen ploču borcima Armije RBiH, na Prevoju, odmah prije Rujišta, dakle još bliže entitetskoj liniji razdvajanja.

Nije mi jasno dokle ce vise ova kriminalno placenicka lopuza da se mijesa u politiku u BiH...




Lajčak je ponovio da je najava o održavanju referenduma u Republici Srpskoj loša poruka i korak u lošem pravcu

Direktor za zapadni Balkan u službi za spoljne poslove EU Miroslav Lajčak izjavio je, uoči posjete BiH, da nikakva rješenja u BiH koja dolaze samo s jedne strane i koja ne odgovaraju interesima ostalih zainteresovanih strana, nisu dobra, kao što nisu dobra ni bilo kakva rješenja koja bi nametnula međunarodna zajednica.

Lajčak je ponovio da je najava o održavanju referenduma u Republici Srpskoj loša poruka i korak u lošem pravcu koji, smatra on, otvara probleme umjesto da ih rješava.

- To je odluka koja prekoračuje puno crvenih linija - i za međunarodnu zajednicu i za narod u BiH. Ako želimo da vodimo razgovor o radu institucija, onda se to ne radi preko referenduma. Nažalost, to je odluka koja BIH udaljava od cilja, odnosno pridruživanja porodici evropskih država, ocijenio je Lajčak.

On je rekao da zahtjev nedavno održanog Hrvatskog narodnog sabora za formiranje federalne jedinice sa hrvatskom većinom "nije ništa novo" i da je odgovor EU jednostavan i glasi da su "sve promjene u Ustavu i teritorijalnoj organizaciji BiH moguće, pod uslovom da su rezultat dogovora predstavnika i Bošnjaka, Hrvata i Srba."

Evropski diplomata smatra da, ukoliko Hrvati imaju utisak da njihova prava nisu dovoljno zaštićena u institucijama BIH, te institucije treba time ozbiljno da se pozabave i u tom smislu je, kako ocjenjuje, bitno da je Sabor poslao jasnu poruku da će djelovati u okviru institucija i zakona BIH.

- Ne bi bilo dobro da se sada od tog sabora pravi nešto što on nije. To je bio glas koji kaže da se veliki dio hrvatskog naroda u BiH ne osjeća dobro u sadašnjoj situaciji. Mislim da taj signal treba da analiziramo, dodao je on.

Što se tiče federalne vlade, ona sada treba da se dokaže, smatra Lajčak.

Prema njegovim riječima, EU od političara BiH očekuje da formiraju institucije vlasti i vladu na način da ta vlada ima snagu i podršku u parlamentu da uspješno sprovede reforme.

Logori u Srbiji: Begejci

Najmlađi zatvorenik je imao 14, a najstariji 82 godine. Oko stotinjak zarobljenika je imalo preko 60 godina. Preko 80 odsto logoraša, prema izveštaju UN, bili su civili. Od ukupnog broja zarobljenih, bilo je 30 žena, većina je bila starosti od 50, 60 godina

Prvi logori u Srbiji otvoreni su tokom opsade i pada Vukovara kako bi se u njih transportovali zarobljeni civili i ratni zarobljenici. Većina ih je sa područja Istočne Slavonije i iz Vukovara i Borova naselja, a doveženi su u logore Begejci i Stajićevo, da bi ih kasnije prebacivali dalje u Sremsku Mitrovicu, Beograd, Niš...

Logor u Begejcima bio je otvoren od 1. oktobra do 21. novembra 1991. godine. Kroz njega je, prema nepotpunim podacima UN iz 1994. godine i Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, prošlo oko 1.600 ljudi. U svakom trenutku je unutra bilo oko 500 zarobljenika.

Kako se navodi u izvještaju UN, iako je logor zbog jako loših uslova zatvoren krajem 1991. ili početkom 1992. godine, zarobljenici su zapravo samo prebačeni u drugi logor u Sremskoj Mitrovici. Logor je, prema tom izveštaju otvorila JNA, a čuvari su bili rezervisti. Imena tada nisu bila poznata, a i danas se dobar dio krije iza nadimaka. Podsetimo, Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnice protiv general - pukovnika Aleksandra Vasiljevića i potpukovnika Miroslava Živanovića po komandnoj odgovornosti, jer su znali za zločine u logorima kojima su rukovodili i nisu učinili ništa da ih spreče. U logorima, je prema podacima odvjetništva, ubijeno 19 ljudi.

Begejci su selo u Banatu u opšini Žitnić kod Zrenanjina blizu rumunske granice. Logoraši su bili smešteni na salašu, zapuštenom imanju obraslom šikarom, skrivenom iza šuma, „nigdje vidljiva traga da je ovdje doskora boravila ljudska duša”.

Na salašu se nalazila jedna starija zgrada pod dvostrešnim krovom, građena pre 60-70 godina. U njoj je, kako se navodi u knjizi „Putevima pakla kroz srpske koncentracijske logore u 21. stoljeće” smeštena upravna zgrada logora – prostorije dežurnih policajaca i stražara i dve male prostorije u kojima su smeštene žene. Južnije u sredini su dve male prostorije gde su brijači šišali zatvorenike, a i Međunarodni crveni krst obavljao razgovore sa zatvorenicima uz prisustvo prevoditelja.

Zgrada je bila u derutnom stanju, a bila je sagrađena za uzgoj krupne stoke. Uz zgradu su bili postavljeni poljski WC, a bila je opasana bodljikavom žicom. Oko logora je postavljeno 10 stupnih svetiljki, a oko žice stražari i kod ulaza mitraljesko gnezdo sa stražom. Čuvari objekata su nemilice tukli logoraše u objektima palicama, kundacima, čizmama, neke od žena su silovane, a pojedince su izvodili na ispitivanje i vraćali ih dobro premlaćene. I žene i muškarci su prebijani, a prema podacima UN, zna se da su tri osobe u tom logoru podlegle posledicama batinanja.

Najmlađi zatvorenik je imao 14, a najstariji 82 godine. Oko stotinjak zarobljenika je imalo preko 60 godina. Preko 80 odsto logoraša, prema izveštaju UN, bili su civili. Od ukupnog broja zarobljenih, bilo je 30 žena, većina je bila starosti od 50, 60 godina.

Svedočanstva koja donosimo zabeležena su u knjizi Danijela Rehaka „ Putevima pakla kroz srpske koncentracijske logore u 21. stoljeće” koju je objavilo Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora. Svi iskazi logoraša su koncipirani tako da se pominju imena ljudi kojih se sećaju, kako logoraša, tako i čuvara logora, jer je to bio jedini način da se skupe podaci o tome ko je sve bio u srbijanskim logorima početkom devedesetih godina. e-Novine objavljuju delove svedočanstava bez imena žrtava.

SVJEDOČANSTVA
(A.B.) ..... Popisali su nas i ukrcali u autobus. Pretpostavljao sam da mi je ovo zadnji dan, ovo im je prilika sve nas pobiti. Nije me bio strah smrti streljanjem, nego mučenja i klanja što se vidjelo u njihovim očima, sva mržnja i pokušaj da uđu u autobus sa noževima i punom ratnom opremom na sreću spriječeni su od pratnje i nekih oficira, ali njihov uzvik i pokazivanje da nas vode na klanje ukazivao mi je da idemo na put pun neizvjesnosti. Prolazili smo kroz okupirana hrvatska sela naseljena pravoslavnim stanovništvom i čekali sudnji dan. Sam prolazak kroz ta neoštećena sela puna vojske, puna lakog i teškog naoružanja stvarala je u meni ponos protiv kakvog smo se mi to oružja borili i pružili dostojanstven otpor. Kad smo prešli bogojevski most, autobus je skrenuo u neku šumu i prva mi je pomisao bila da je djelomično mukama došao kraj, međutim autobus su napustili vozači i pratnja jer je nastao kvar. Cijelo vrijeme vožnje morali smo biti sagnuti s glavom među koljenima. Dok je autobus stajao iz šume su prema nama išli uniformirani vojnici u raznim odorama i s raznim obilježjima. Tada počinje naša patnja, njihovo iživljavanje nad nama samo zato što smo Hrvati. Ušli su u autobus i počeli nas nemilice tući, a mi nismo smjeli ni glavu podići. To fizičko mučenje, ti krici i jauci čuli su se daleko u šumu, pomoći naravno niotkud. Sve smo to u gorčini podnosili. Tada nam su nam oduzeli sve što smo imali uz sebe, odnosno sve što su smatrali da je vrijedno, uz prijetnju da će onoga tko podigne glavu strijeljati, jer u logoru ionako nema puno više mjesta. Tog trena nam je bilo jasno kamo uopće idemo.(...) Stigli smo na salaš sa više zgrada u šumi okružen bodljikavom žicom, svuda mir i tišina. Autobus staje ispred velike i dugačke zgrade posebno ograđene bodljikavom u više redova, pušta nas naoružani stražar. Noć je, prošla je ponoć. Izlazimo sa ono malo prtljage što nam je preostalo i sada dolazi ono čemu smo se nadali: dočekalo nas je dvadeset korpulentnih vojnih policajaca, dobro opremljenih palicama, letvama, željeznim šipkama, željeznim bokserima itd. Kasnije smo saznali da su za ovakve prilike specijalno obučavani u Bubanj potoku kod Beograda, gdje je stacionirana baza vojne policije.

Nisu čekali da nas postroje i pregledaju, nego su odmah počeli mlatiti po nas pedesetak iz autobusa, pri tom nismo smjeli ni vikati ni jaukati. Samo su urlali na nas da spustimo glavu dolje, a ruke na leđa. U jednom sam trenu izgubio svijest, digli su me i nastavili tući ne birajući pritom po kojem dijelu tijela udaraju. Ova je tortura trajala oko dva sata, nakon čega su nas postrojili i uzeli od nas još ono što nam je preostalo. Uvode nas u zgradu. Na podu vidimo deke i naziremo samo da su u njima umotani ljudi za koje ne znamo jesu li živi ili mrtvi. Dalje slijedi prozivka i popis i usputno batinanje. Nešto oko četiri sata dozvolili su nam da sjednemo, a već u 5 sati ulazi nekoliko vojnih policajaca s uzvikom „Ustajte ustaše!” Tada vidim da su ovi ljudi u dekama živi i da neke od njih i poznajem. Svi stojimo u stavu mirno, a nas nove počinju tući i iživljavati se nad nama. Ja osobno dobio sam najprije nekoliko udaraca nogom u rebra i pri tom mi je nekoliko rebara slomljeno, slijedio je zatim karate zahvat po glavi i nakon toga sam ostao bez tri zuba.

Kako sam već ovamo dopremljen ranjen u glavu i nogu, klonuo sam i pao u nesvijest, no nitko mi nije smio pomoći. Nekoliko dana je trajalo ovakvo fizičko maltretiranje, nakon čega prelaze na psihičko maltretiranje. Jedan je slučaj kada me je jedan časnik izveo pred zarobljenike naredivši mi da kleknem i stavim ruke na pod, te me upitao „gde da me bije?”. Ponovio mi je to više puta dok mu nisam odgovorio, na što mi je opsovao majku ustašku da „neću ja njemu govoriti gde da me bije, nego će on da me bije gde on želi”. Naredio je da se ustanem, a pošto nisam bio sposoban ustati odvukao me je, bacio na beton i pokrio dekom. Narednih 10 dana nisam se mogao ustati, nego su dozvolili da mi donose ono malo hrane što smo dobivali. Niz takvih i sličnih maltretiranja doživjeli su i ostali. Sjećam se Lj. M., trgovca, njemu su razbili lice i donju čeljust, Rimca su vezali i sa ispitivanja je dolazio sav plav. Mnogi su mladići udarani po genitalijama i vjerojatni mnogi od njih nikada neće moći imati djece.



Nakon tromjesečnog boravka u podrumu, građani Vukovara su završavali u logorima i sabirnim centrima po Srbiji
Photo: Stock... B.V. je bio najmlađi zatočenik. Imao je 16 godina. Bio je preplašen. Prije nekoliko dana njegov otac , član pričuvnog sastava ZNG, ubijen je od jugovojske ispred tovarničke pravoslavne crkve. Uočio ga je policajac Gugi. Svakodnevno ga je salijetao, propitivao tko je, odakle je, što je došao ovamo (), kako je došao ovamo (). Tjerao ga je nositi vodu zatočenicima, policajcima čistiti obuću, svakodnevno prati zahode, kvrckao bi ga palicom po glavi, po ušima i neprekidno ga uznemiravao. (...) A.P. je bio star 40 godina, po zanimanju autolakirer. Povučen, politički nije bio aktivan. Bavio se zanatom i poljoprivredom. Kritičnog dana, između 3 i 10 listopada 1991. išao je iz Iloka u Ljubu k svome tastu. Zaustavila ga je šidska policija , naredila da napusti svoj i uđe u njihov automobil. Nakon saslušanja je završio u šidskoj sportskoj dvorani. U dvoravi su često ulazili vojni policajci i plašili zatvorenike („ustaše”), prijeteći da će ih poklati, odsjeći nosove i uši, izvaditi oči; držali su u rukama oštre noževe i bajunete stavljajući ih pojedincima pod vrat. Anđelko je jednom otišao do zahoda pušiti, kako je pričao. U zahodu je primjetio ostatke krvi, i opravdano sumnjajući da je tu netko već stradao, da to čeka i njega, uplašio se do kraja. Odlučio je pobjeći i izašao kroz prozor. Primjetili su ga vanjski stražari čim se našao na ulici. Uhvatili su ga malo dalje uz pomoć jugovojske. I tada su počele njegove muke. Putem do logora Begejci bio je udaran. U zgradi su ga tukli po čitavom tijelu, nogama rukama, palicama, kao vola. On tad nije bio ni svjestan što su od njega sve učinili. Buncao je. Na to bi dolazili policajci, naređivali mu da sjedi u miru, a prije toga ga dobro domlatili. Trajalo je to tako dan - dva, pa su ga policajci počeli i vezivati lisicama i privezivati za stup. On je buncao, policija nije skidala lisice, već ga je danonoćno cipelarila, čizmama i nogama, gdje su stigli... palicom po glavi... Na rukama mu se lisice usjekle. Nastale su rane. Upozoravali smo policajce da on vjerojatno više nije normalna osoba, da je bolestan, depresivan. tek nakon dolaska potpukovnika Živanovića sa liječnikom oslobođen je lisica. Legao je, liječnik mu je dao injekciju, i spavao je dan i pol - 36 sati. Kad se probudio i došao svijesti, osjećao je veliku slabost i bolove; ležao je i dalje nepomičan, iscrpljen, ne uzimajući ni hranu zbog bolesti. Počeo je jesti tek nakon nekoliko dana, a policajci su ga puštali na miru.(...) Jednom je pukovnik Živanović pozvao A.P. da govori pred kamerama kako je u njegovoj kući i u dvorištu bila kuhinja i kako je njegova žena kuhala gardistima hranu. P. je odbio dati takvu izjavu, rekavši da on to ne može reći jer nije istina. Živanović se na to naljutio na P.

(Š.Š)... Oko deset sati u štalu ulazi desetak rezervista i počinju mlatiti pendrecima po nama kao da smo drogirani ili pijani. Morali smo pjevati „Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala”, zatim himnu (Hej Sloveni op.a.), a sve vrijeme oko nas je hodao pas i njuškao nas kao da nešto traži. (...) Jedno jutro nismo morali ići van raditi, jer je došao autobus s novim zatočenicima. Nastala je panika i metež, čuli su se uzvici „dolaze ustaše”, potom su ušli u štalu i počeli nas tući, morali smo leći na trbuh i nismo smjeli gledati novopridošle zatočenike. Razmišljao sam jesu li među njimamožda moja braća ili koji od mojih suboraca, glavu nisam smio ni pomaknuti, jer bi za to slijedile batine od strane odvratnih i prljavih rezervista. Čuli su se jauci, srce mi je pucalo jer sam dobro znao što ti ljudi sada proživljavaju, jer sam torturu izlaska iz autobusa i sam prošao. Autobus je bio pun. Većine su bile žene iz Vukovara, te nekolicina muškaraca koje su dobro izmlatili pendrecima i štapovima. Jednoga su lisicama vezali za drveni stup u štali, molio nas je da ga oslobodimo, a mi se nismo usudili ni pomaknuti. Tako smo ležali neko vrijeme na betonu, vani je puhao strašan vjetar i ubrzo sam se smrznuo. Žene su smjestili u drugu prostoriju. Kad je pala veče išli su ispitivati žene. Svašta se je tada čulo od moljenja do jakih ženskih krikova, a oni bi se samo smijali i puštali pri tome glazbu. Moja su leđa bila sva ljubičasta od udaraca, no za to više nisam mario. (...) Jednog dana sam bio određen s još nekolicinom zatvorenika da idem kopati kanale. Išli smo do cesteprema granici sa Rumunjskom. Dobili smo krampove, motike i ostali alat i počeli kopati kanal pokraj ceste za telefon. Čuvari su zaustavljali vozila, pokazivali nas kao okorjele ustaše, koljače i crnokošuljaše, na što bi nas razjareni vozači, pa čak i putnici jednog autobusa udarali i šutirali, pljuvali nam u lice i psovali. (...) Zahladilo je, počeo je i snijeg propadavati. Dobili smo po jednu smrdljivu i prljavu deku na kojoj su prije ležali psi. Navečer bi pse napucavali na nas, a mi smo morali moliti na koljenima da nas poštede, na šta su se oni smijali , govoreći: „Niste više hrabri, sad molite a kad ste ubijali srpsku djecu bili ste hrabri”.(...) Kad je pala večer ponovo su uletjeli stražari i kao drogirani počeli udarati po nama. Nedugo zatim ponovo su se začuli kamioni, dovezli su nove zatočenike. Opet po starom: „Lezi bando ustaška, pokrij se po glavi, brzo, p.... vam materina”. Čuli smo jauke, molitve novopridošlih za milost. Trajalo je duže nego obično, pa sam pomislio da su uhvatili neke diverzante, no kad sam provirio ispod deke vidio sam da su to sve stari ljudi, preko 60 godina.

(J.K) .... Jedno vrijeme su i žene spavale s nama na podu jedna pored druge. U napunjenoj štali po mojoj procjeni bilo nas je preko 500 zatočenih muškaraca i oko 25 žena. (...) Pomenuo bih P. iz Iloka kojeg su teško fizički zlostavljali. Zatim je bio i F. koji je posjedio za boravka u logoru. A zašto i kako? Od dobrote sigurno nije. Kljukali su ga tabletama za smirenje. Jednog su vezali za stup jer je čovjek poludio, nije se mogao kontrolirati. Jednu grupu od 10 muškaraca su skrivali da ih MCK ne popiše.(...) Svaki dan pa i po kiši smo izlazili u jutarnjim satima ispred logora i pjevali himnu „Hej Slaveni” jasno i glasno. Pri svakom kretanju, odlasku na doručak, ručak i večeru, morali smo svi držati glavu dolje pognutu i ruke na leđima. Niti jednog trenutka drugačije, ako je primjećeno drugačije, slijedile su batine, vika, psovke. Hrana je bila više nego očajna. Smršavio sam 20 kilograma, tako da sam izgledao kao kost i koža, za neprepoznati. Jeli smo prstima, a samo za ručak smo dobivali „kašiku”. Nismo imali mogućnosti redovito prati ruke, to je bio luksuz, a to su nam namjerno radili. Npr. dobijemo za doručak paštetu i dijelimo je trojica i to tako da prstima vadimo iz konzerve i mažemo si na kruh. Konzervu sardina smo dijelili na dvoje, svakome po 2, 5 ribice. Za večeru dvije žlice tijesta, stavimo dva puta u usta i večera gotova. Ručak se sastojao redovito od graha i naizmjenično krumpira. U ručku smo tražili zrno graha, a u krumpiru koji krumpir. Sama čorba. Kad na to pomislim prisjećam s eprizora našeg kuhara. Bio je iz Vukovara. Jednom su ga tako pretukli da je jedva hodao, a morao je kuhati. Pretukli su ga samo zato jer su mu našli čavao u džepu. Svatko tko je u logor ulazio morao je platiti ulaznicu, a ta je ulaznica bila jako skupa i gotovo neizdrživa: svaki su se dan čula zapomaganja, krici, jauci od boli. To je bila ulaznica.

(AND) ... Kad sam ja došla na red i mene su predžeparili i ispitali (ime, prezime, ime oca). Opet su me pitali gdje mi je zet. Za njega su mi stalno prebacivali. Ja sam samo rekla iskreno gdje su mi djeca, da za kćerku ne znam, da je blokirana u Vukovaru, za zeta isto tako, da mi je muž zarobljen, da mi je druga kćerka u Subotici. Pitali su tko je bio u HDZ, tko je pljačkao i klao. Rekla sam im da sam ja bila u podrumu, da nisam ništa vidjela. Opet su rekli da lažem. Smjestili su me sa još tri žene. Jedna je optužena da je bacila bombu na vojsku. Imala je jedanaestro djece. Muža su joj ubili. Bila je i jedna Lj. I nju su tukli. Jedna je bila iz Sotina. Ona i muž su bili privedeni zbog sinova. Neki su privedeni u sitražni zatvor. Uvjeti su bili užasni. Hrana jako slaba. Bili smo na golemom betonu, samo malo slame i ceradna krila. Jako su tukli ljude. nas su poslije odvojili u stacionar jer smo s eporazboljevali na tom betonu. U tom stacionaru je isto bio beton i bilo je puno bolesnika, a nije bilo nikakve pomoći. Ja sam skoro dva mjeseca ležala. U početku je u Begejcima bilo samo pet, šest žena. Bile smo zajedno sa muškima u štali, u jednom kutu. Kako je dolazila koja grupa tako su nas sortirali kao sardine. Poslije je došao jedan autobus od Veleprometa (tad sam čula da mi je muž živ) u kojem je isto bilo žena. Najviše je bilo 32 žene. To sam zapamtila jer tad su mi dvoje unučadi i kćerka kojoj je muž poginuo iskrcali u Bečeju kao u bolje prihvatilište. Kad je stigao taj autobus i oni su počitani. Tim autobusom je stiglo još žena pa nas je bilo sveukupno 32. Onda smo jedno vrijeme sve bile u štali. Kad su došli iz Međunarodnog crvenog križa stavili su im primjedbu da žene ne bi trebale biti zajedno sa muškarcima i to u štali. Onda su nas odvojili u stacionar. Tamo je bilo tijesno, beton, hladna voda. Tko je htio mogao je ostati u Srbiji ili ići u razmjenu. Nisu mi dali, kad je bilo najteže, ići kćerki u Suboticu, od tuda bi već nekakako otišla, a sad sam samo htjela da pređem u Hrvatsku. Muž mi je ostao u Hrvatskoj. (...) Kakav nam je život bio u logoru. Nas žene nisu mnogo kritikovali. Neki su govorili da smo razbojnice. Bilo je i mlađih žena. Poslije su došle i dvije gardistkinje. Kad su ih doveli jedna je bila sva mokra, valjda su je tukli, možda se popišala. (...) Nekada bi nas pustili da se operemo vani na česmi. Bila je hladna voda. Žene su znali izvesti oko 11 ili nekada oko jedan iza ponoći. Dođe taj koji je zaprimio tu žensku. Taj koji je vodio računa o ispitivanju. Onda je odvede. Žene se nisu povjeravale. Nije se skoro ni smjelo pričati. Tako da ja nisam čula za silovanja. Jednu grupu su poslije sakrivali od MCK.



Crtež logoraša iz Begejaca(Š.B)....3. listopada priveden sam u takozvani zatvor u kuću pokojnog C.Đ. Tamo se događao pakao. Bilo je tu 10-ak zatvorenika. Jednog su toliko pretukli da je od batina umro. Tri dana je ležao zajedno sa nama u sobi mrtav. Ljudski smrad pokojnika je najotrovniji na svijetu. Tuče te, muči te, neda ti jesti, piti, još moraš spavati pored mrtvaca. Nakon tri dana nama četvorici je naređeno da ga sahranimo. Od nas četvorice, samo sam ja danas živ. Ispred zatvora smo u traktorsku prikolicu utovarili tijelo pokojnika. U prikolici smo morali klečati na koljenima s rukamana leđima i gledati u pod prikolice. Osim pokojnika i nas četvorice u prikolici su bili i četiri četnika sa četničkim obilježjima i naoružanjem. Dovezli su nas na grobljansku zemlju i naredili da kopamo grob, ali malo veći. Tamo su već u dugački rov bili sahranjeni naši, njih oko 15-20. Cijelim putem sam razmišljao kako pobjeći. Prilika mi se ukazala kad smo prolazili na šest koraka od kukuruza. Četnici su pucali po križevima na groblju i pili su rakiju. Skočio sam i potrčao iz sve snage u kukuruze. Pucali su za mnom. Činilo mi se da za mnom puca cijeli korpus. Trčao sam pedesetak koraka i pao. Nisam ni znao da li sam pogođen. Povraćao sam od muke. Pucali su jedno vrijeme i stali, nakon nekoliko minuta čuo sam rafale koji nisu bili sumjereni ka kukuruzu, jasno sam čuo da se puca iz većeg broja osobnog naoružanja. Ostajem neko vrijeme u kukuruzima, vraćam se, i pri izlasku nailazim na iskopan grob u kojem leži Ante Markanović, nezakopan. Pored groba leže ubijeni ljudi koji su sa mnom kopali grob, Danijel Marinković (1930), Marko Bošnjak i Mato Čurić (1924). Vraćam se u kuću mog prijatelja u selo. Tamo ostajem dva dana i hvata me druga grupa četnika, odvodi me ponovo u zatvor i sutradan me šalju u Begejce. Iz Begejaca u Sremsku Mitrovicu, odatle u Bubanj Potok. (...)

Bubanj Potok je nastvani centar Vojne policije JNA. Tamo su me zatvorili u ćeliju, samicu po čijem podu protiče tekuća hladna voda, otprilike do koljena. Prebijen i umoran legao sam na dasku, ali je ona iznenada propala i našao sam se u vodi, kompletno mokar. Ustao sam i stajao. Noge su mi se smrzle i oduzele. Zatim su nas sve odveli u prostoriju za ispitivanje. Svo vrijeme me ispitivao Safet Bečalija. Vezali su me za stolicu i prisilili me da pojedem oko 4-5 kašika soli i bibera. Nakon toga sam oko dva sata bio vezan. Mislio sam da nemam više taj dio stomaka. Nakon toga sam ponovo išao u prostoriju za ispitivanje. Na stolu me dočekao pravi arsenal pića, ali sam ponovo vezan i ispitivan. U međuvremenu Safet je to piće predamnom prosipao po stolu. Mislio sam da sam odvezan, ne znam da li bi bježao ili mu oteo piće. (...) Stalno su nas batinali, maltretirali. Nabavili su čak i električne pendreke. Svi su morali pisati izjave. Bilo je bitno držati se prvobitne izjave. Tko god je naknadno dodao nešto u izjavi, bio je neprekidno ispitivan. Stražari su bili rezervisti i aktivna vojska JNA.

10.10.1991. godine ujutro sam ponovo dobio priliku da sve priznam, međutim nisam imao što priznati. U toku tih ispitivanja pitali su me za T.M. Rekao sam da smo dobri, ali da smo se posvađali jednom prije, ne zbog politike. Mislim da je tamo bio netko iz Tovarnika tko im je dao neke podatke. Nisam im imao što priznati. Ostao sam pri prvom iskazu. Dobio sam naveče i komadić kruha i prebačen sam u Begejce, negdje oko 16 sati. (...) Maltretirali su nas na sve moguće načine. Propaganda je bila jaka. Govorili su da nas Tuđman ne treba jer smo sve odali, da će nas sve poslati na prvu liniju da izginemo, ako budemo razmjenjeni. Kad je bilo lijepo vrijeme nisu nas puštali van, a kada je padala kiša tjerali su nas van. Morali smo pjevati himnu i razne druge srpske pjesme. Neki ljudi su dobro prošli, nisu bili tučeni, a da su bili u selu vjerojatno bi ih ubili.(...) Kad je Vukovar pao okomili su se na dovedene Vukovarce, da na njima iskale svoj bijes zbog neuspjeha. Tada je nama bilo nešto lakše. “Gostivarcu” (jedan od čuvara op.a.) je na Vukovaru poginuo brat, pa je žestoko mučio zatvorenike. Znao ih je staviti s glavom kroz bodljikavu žicu i batinati. Oko nas su bile dvije ograde od bodljikave žice, psi i minsko polje, te straža.

Razmjenjen sam 10.12.1991. godine u Bos. Šamcu. Iz Begejaca nas je krenulo osam autobusa, kod Beograda nam se priključilo još šest autobusa. U svakom autobusu su bili vozač i 2-3 stražara, vojna policija - drugi ljudi, ne oni iz Begejaca. Tih šest autobusa su bili iz Aleksinca i Niša.

Većina stražara su bili korektni. Nisu nas tukli i nismo morali držati ruke na leđima i glavu dolje.

U Kasarni u Brčkom su točili gorivo, išli smo na WC i dali su nam suhu hranu. Nakon toga su psihološki djelovali na nas da nas neće naši. Skoro se to obistinilo. Naših nije bilo. Jedna strana je dužna čekati dva sata.

Posumnjali smo da je ono što su nam govorili istina. To je bilo 15 minuta, ali je trajalo kao 15 godina. Ne mogu ispričati osjećaj kada smo vidjeli da dolaze naši autobusi. Dogovaranje je trajalo oko pola sata: utvrđivanje lista poimenice. Zatim je počela razmjena. Oni su imali 85, a nas je bilo 280. Nekoliko se vratilo u Srbiju, dvije žene iz Vukovara koje su otišle negdje kod kćeri u Srbiju.

Završen sastanak u Karađorđevu

Tadić: Srbija nikad neće podržati referendum o podjeli BiH...

KARAĐORĐEVO - U Karađorđevu je upravo završen trilateralni sastanak predsjednika Srbije i Turske, Borisa Tadića i Abdulaha Gula, i tročlanog Predsjedništva BiH - Nebojše Radmanovića, Željka Komšića i Bakira Izetbegovića. Lideri Srbije, BiH i Turske potvrdili su međusobnu podršku za nastavak evropskih integracija, kao i princip nemiješanja u unutrašnje stvari drugih države.

Otvoreno smo razgovarali zajedničkim ciljevima Srbije, Bosne i Hercegovine i Turske u integracijama u evropsku zajednicu - rekao je predsjednik Srbije Boris Tadić nakon trilateralnog sastanak s predsjednikom Turske Abdullahom Gullom i tročlanim Predsjedništvom BiH - Nebojšom Radmanovićem, Željkom Komšićem i Bakirom Izetbegovićem.

- Što se tiče historijske uloge mjesta Karađorđeva za ovaj sastanak, moja ideja je bila da se prevaziđu neke historijski loše odluke za narode na prostoru bivše Jugoslavije koje su ovdje donesene. I u tome smo se složili - da upravo ovdje treba početi integraciju nakon događaja zabilježenih prije 19 godina - kazao je Tadić, nadovezujući se na konstataciju Komšića, koji je rekao da je u početku tročlana bosanska delegacija imala primjedbi što se ovaj susret dešava u Karađorđevu.

- Ali, nakon svega što se danas čulo zadovoljni smo što se trilateralni sastanak desio upravo u Karađorđevu, koji narod BiH asocira na lošu prošlost - rekao je Komšič.
On je dodao da se razgovaralo otvoreno i da su pokrenuta mnoga bolna i nerazjašnjena pitanja, kao što su referendum RS-a ili hapšenje i izvođenje pred sud ratnih zločinaca...


- Milo mi je da je Tadić rekao da Srbija neće priznati nikakvu referendumsku odluku koja bi značila teritorijalno i svako drugo cijepanje BiH - kazao je Komšić.

Predsjednik Turske Abdullah Gull je rekao da Turska, iako nije članica EU već država kandidat, može svojim iskustvom pomoći Srbiji i BiH u pripremama za kandidaturu.

- I Španija se više od 11 godina kao kandidat za EU pripremala za prijem u ovu zajednicu i napokon je postala članica. I Turska će kao mnogoljudna i višemilionska država napokon postati članica EU iako još uvijek ima izvjesnih problema za pijem u članstvo - rekao je Gull i dodao:

Što se tiče Balkana, smatramo da Balkan nije kraj već srce Evrope, i samo stabilan Balkan može doprinijeti prosperitetu i svakoj drugoj saradnji - rekao je Gull.
Predsjedavajući Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović je kazao da su osim o političkoj saradnji razgovarali i o ekonomskoj, kulturnoj, naučnoj, sportskoj. Srbija je naš najveći vanjskotrgovinski partner i najveći investitor u BiH. Ova država do sada je investirala više od 850 miliona eura u privredu BiH - rekao je Radmanović. Nakon pres-konferencije učesnici trilaterale su prošetali Karađorđevim i ručali u ovom kompleksu. Nakon toga planiran je bilateralni sastanak predsjednika Turske s tročlanim Predsjedništvom BiH, dok je drugi bilateralni sastanak, u kome su učestvovali Tadić i predstavnici BiH, održan ranije ujutro. U Karađorđevu se okupilo više od 100 novinara i snimatelja. Interesiranje je veliko, brojni su novinari stranih medija i agencija, kao i predstavnika sedme sile iz BiH, prenose beogradske agencije. Dogovoreno je da će naredni sastanak biti održan u Sarajevu. Tadić i predstavnici BiH doletjeli su u dva posebna helikoptera u Karađorđevo, a oko sat vremena nakon njih automoblilom iz Beograda stigao je i Gul u pratnji ambasadora Turske u Srbiji i vojnog atašea. Bh. predstavnici su doletjeli helikopterom MI-8 ruske proizvodnje, a Tadić američkim helikopterom DELA. Prije trilaterale održan je bilateralni sastanak Tadića sa tročlanim Predsjedništvom Bosne i Hercegovine. Predsjednik Srbije Boris Tadić izjavio je danas da Srbija nikada neće podržati referendum koji bi vodio podjeli Bosne i Hercegovine i na bilo koji način doveo u pitanje integritet te zemlje. Nakon trilateralnog sastanka sa predsjednikom Turske Abudlahom Gulom i tročlanim Predsjedništvom BiH u Karađorđevu. Tadić je ponovio da Srbija u potpunosti poštuje Dejtonski mirovni sporazum kao i teritorijalni integritet svih svojih susjeda, ali da isto očekuje i od njih po pitanju Kosova.

Na pitanje novinara o referendumu koji je Republika Srpska raspisala o Tužilaštvu i Sudu BiH, Tadić je rekao da ne želi da se miješa u bilo šta što je unutrašnje pitanje BIH i što se tiče interesa njenih građana. Tadić je rekao da bi se eventualnim miješanjem u unutrašnje stvari BiH prešla "crvena linija" i ponovile neke greške iz prošlosti, javljaju srbijanski portali, pozivajući se na agenciju "Beta".

Na pitanje da li čvrst stav Srbije o poštovanju integriteta BiH znači i promjenu dosadašnje politike o specijalnim vezama Srbije sa RS, Tadić je rekao da Srbija želi da sarađuje sa svim institucijama u BiH.

Predsjednik Srbije je negirao da je današnji skup međunarodna konferencija o BiH, rekavši da se radi o trilateralnom sastanku na kojem učestvuju predstavnici Srbije, BiH i Turske. Tadić je ponovio da Srbija stoji čvrsto na stanovištu o nužnosti osude i procesuiranja svih ratnih zločina i da je to jedini način da se dođe do istine i punog pomirenja među narodima.

Kao dokaz da je Srbija opredijeljena za saradnju sa Haškim sudom Tadić je podsjetio da je do sada izručeno 44 od 46 osumnjičenih za ratne zločine i rekao da se sve čini da i preostala dvojica haških bjegunaca - Ratko Mladić i Goran Hadžić budu uhapšeni.

Izetbegović: Lično sam posredovao između sukobljenih bošnjačkih struja u Sandžaku
Bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavio je danas u Karađorđevu da je lično posredovao između sukobljenih bošnjačkih struja u Sandžaku da se izmire i zauzmu jedinstven stav u onome šta hoće da ostvare u Srbiji.

"Rekao sam im jasno da mi više ne dolaze u Sarajevo u odvojenim posjetama. Želim da vidim sukobljene strane izmirene i da su prije bilo kakvih kontakata sa mnom zauzele jedinstven stav o onome što žele u Sandžaku, u Srbiji", rekao je Izetbegović novinarima poslije trilateralnog sastanka šefova država Srbije, Turske i članova Predsjedništva BiH.

Na pitanje SRNE kako komentariše nedavne istupe muftije Muamera Zukorlića u BiH u kojima položaj Bošnjaka u Srbiji ocjenjuje kao katastrofalan, Izetbegović je odgovorio da je to Zukorlićevo pravo.

"U BiH Zukorlić ima pravo da iznese sve svoje stavove, pa i da istakne kandidaturu za reisa Islamske zajednice. Međutim, kada je riječ o položaju Bošnjaka u Srbiji on je u mnogo čemu u pravu. I sam predsjednik Srbije Boris Tadić istakao je tokom razgovora da se na nekim stvarima treba poraditi kako bi se i Bošnjaci osjećali punopravnim građanima Srbije", rekao je Izetbegović.

Hrvatski general Ljubo Ćesić Rojs prijeti RS: Ako nas budete provocirali oslobodit ćemo Banju Luku

"Nikada ne bi došlo do Dejtonskog sporazuma da nije bilo hrvatskih snaga", smatra ovaj hrvatski general

Bivši hrvatski general Ljubo Ćesić zvani Rojs zaprijetio je da će u Hrvatskoj, ako budu provocirani optužnicama zbog vojnih akcija 1995. godine u Republici Srpskoj, "ponovo formirati snage i osloboditi Banju Luku, jer ionako historijski pripada Hrvatskoj". Komentarišući medijske napise o istragama za "zločine" Hrvatske vojske u Republici Srpskoj s akcentom na akcije "Južni potez", Ćesić je potvrdio da je učestvovao u tim akcijama i da je Mrkonjić Grad bio zadnja operacija Hrvatske vojske.

"Nikada ne bi došlo do Dejtonskog sporazuma da nije bilo hrvatskih snaga", smatra ovaj hrvatski general. On je hrvatskim medijima prenio kako je njihovim kolegama u Banjoj Luci rekao da "nikada ne bi imali Republiku Srpsku da nije bilo predsjednika svih Hrvata Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška i komandnog generala Ante Gotovine".

"Ako nas budete provocirali opet ćemo formirati snage i osloboditi Banju Luku, jer ionako historijski pripada Hrvatskoj", poručio je Ćesić. On je istakao da, ako treba da se sudi učesnicima tih akcija, onda da to učine hrvatski sudovi, ponoviviši da se ne odriče svih tih akcija.

Ćesić je jedan od generala Hrvatske vojske, među kojima su i Ante Gotovina, Rahim Ademi, Damir Krstičević, Miljenko Filipović, za koje vlasti RS smatraju da trebaju odgovarati zbog "ratnih zločina" počinjene na teritoriji BiH tokom operacija "Maestral" i "Južni potez" 1995. godine. Među njima je i nekoliko generala i viših oficira HVO-a.

Tužilaštvo BiH demantovalo je tvrdnje hrvatskih medija da su pripremljene optužnice protiv generala Hrvatske vojske za ratne zločine. Portparol Tužilaštva BiH Selma Hećimović rekla je da su podnesene krivične prijave i da se provode istrage.

Haški sud provodio je istrage o istim događajima, ali nikada nije podigao optužnice.

Eksplozija u Rudniku uglja Banovići: Pet povrijeđenih, ljekari se bore za život jednog rudara

Pet rudara Rudnika mrkog uglja "Banovići" povrijeđeno je u rudarskoj nesreći koja se dogodila noćas 15 minuta poslije ponoći u jami "Omazići". Do nesreće je došlo nakon aktiviranja zaostalog ekplozivnog punjenja od prethodnog miniranja na radilištu.

Od pet rudara povrijeđenih u rudarkoj nesreći u oknu Omazići, Rudnika mrkog uglja Banovići, jedan je u jako teškom stanju i ljekari se bore za njegov život, potvrđeno je "Dnevnom avazu" u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla. Saznajemo da se radi Senahidu Kahvedžiću (40) pomoćnom radniku u jami.

Pored njega teže su povrijeđeni Emir Gutić (33) i Admir Husić (31).

"Rudar Senahid Kahvedžić se nalazi u jedinici intenzivne njege i priključen je na aparat za disanje. On ima višestruke povrede, očiju, glave, praktično cijelog tijela. Njegovo stanje je jako teško", rekla je glasnogovornica UKC-a Tuzla Amra Odobašić.

Još dva banovićka rudara nalaze se na liječenju. Admir Husić se nalazi na odjelu hirurgije, dok je Emir Gutić smješten na očno odjeljenje.

Lakše su povrijeđeni Nihad Smajlović i Muhidin Hasić i oni su nakon ukazane pomoći na UKC-u Tuzla pušteni kući.

"Dnevni avaz" saznaje da je izvlačenje povrijeđenih rudara trajalo više od pola sata, a komorati su nadljudskim naporima uspjeli povrijeđene kolege prebaciti do trake, a nakon toga i izvan jame, gdje su čekale ekipe hitne pomoći.

Federalni rudarski inpektor Nuraga Duranović rekao je da su radnici tokom redovnih aktivnosti u rudniku bušilicom zahvatili staro neeksplodirano eksplozivno punjenje koje je tom prilikom eksplodiralo i tako povrijedlio rudare.

''Tri rudara su teže povrijeđena i nalaze se u bolnici, dok su dva rudara lakše povrijeđena i nakon medicinske pomoći pušteni su kući'', precizirao je Duranović.

Mikel Kutuzis, vodeći evropski kriminolog: Većina Gaddafijevih plaćenika dolazi iz Bjelorusije i Srbije

Evropski plaćenici uglavnom su specijalizovani za teško naoružanje, helikoptersku tehnologiju i taktiku i plaćeni su i sa 2.000 dolara dnevno

Između 300 i 500 evropskih plaćenika, među kojima ima i državljana EU, ratuje na strani libijskog lidera Moamera Gadafija, rekao je danas vodeći evropski kriminlog Mikel Kutuzis, porenosi internet portpar "EUobzerver".

Evropski plaćenici uglavnom su specijalizovani za teško naoružanje, helikoptersku tehnologiju i taktiku i plaćeni su sa nekoliko hiljada dolara dnevno. Većina plaćenika je iz Bjelorusije, Srbije i Ukrajine, dok je značajan broj iz Poljske, Belgije, Velike Britanije, Francuske i Grčke.

Evropljana ima mnogo više među plaćenicima nego onih iz Centralnoafričke Republike, Čada, Nigera, Malija i Somalije, koji su plaćeni do 2.000 dolara dnevno.

Plaćenici odlaze i dolaze preko 15-tak operativnih vojnih aerodroma na jugu Libije.

Ove informacije objavio je Kutuzis, grčki stručnjak za organizovani kriminal, čija je kompanija registrovana u Francuskoj "Lotofaž konsalting" i vrši ispitivanja o bezbjednosnim pitanjima za institucije EU, UN i francusku vladu. On je tokom februara i marta putovao sjeverom Afrike.

"U libijskom društvu tabu tema je ubistvo ljudi iz sopstvene plemenske grupe. To je jedan od razloga zbog kojeg Gadafi angažuje strane vojnike", rekao je Kutuzis.

Dan pobjede nad fašizmom Sarajevska djeca su ubijana u igri, u školskim klupama, u redu za vodu...

U Velikom parku u Sarajevu kod Spomen-obilježja ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992.-1995. polaganjem vijenaca obilježen je 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom, i minutom šutnje odata počast ubijenoj djeci.

Gradonačelnik Grada Sarajeva Alija Behmen kazao je da se Evropa mora uporno boriti protiv fašizma jer se te klice teško mogu iskorijeniti.

"Od svih spomenika koji su obilježili antifašističku borbu naroda BiH ovo je jedan od najdirljivijih spomenika. Nalazimo se pored spomenika koji obilježava više od 1.500 ubijene djece u opkoljenom gradu Sarajevu. Što je ovdje rađeno s djecom, bezgrešnim mladim dušama neponovljivo je u modernoj historiji Evrope", dodao je gradonačelnik Grada Sarajeva Alija Behmen.

Premijer Kantona Sarajevo Fikret Musić kazao je da je spomenik ubijenoj djeci Sarajeva otvoren sa ciljem da se ne zaboravi da je počinjen zločin i da su nevino stradali građani Sarajeva.

"Najmlađi su platili cijenu onoga što danas neki pokušavaju svesti u okvire koji nisu primjereni u modernoj Evropi, demokraciji, modernom razmišljanju ili svijetu kakav ne treba da bude. Ovo su dokazi da niko historiju ne može iskriviti ni falsificirati", dodao je Musić.

Predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva Fikret Grabovica kazao je da su se okupili na mjestu koje je simbol stradanja djece glavnog grada od 1992. do 1995. Istaknuo je da je za stravične zločine odgovarao mali broj zločinaca.

"Danas se širom svijeta obilježava Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope. Rezultati fašizma koji je zadesio naš grad su stravični. Djeca su najčešće ubijana tokom igre, u školskim klupama, u redu za vodu, hljeb i u svojim domovima i uglavnom daleko od vojnih ciljeva i objekata, u najvećem broju granatama i vrlo često snajperom", dodao je Grabovica.

Prisutnima se obratila Ajša Pekez, majka ubijene 10-godišnje djevojčice Tine Pekez.

"Kada žena ostane bez muža ona je udovica, kada muž ostane bez žene on je udovac, dijete bez roditelja je siroče, a kako nazvati roditelja koji ostane bez djeteta? Pred time ljudski um staje i valja nama preko rijeke", kazala je ona.

http://www.sarajevo-x.com/bih/sarajevo/clanak/110509058#

Bleiburg - Jasenovac - Srebrenica
Sramotna manipulacija žrtvama i vjeronaukom
Piše: fra Petar Jeleč





Lepeza manipulatora je široka, od velikosrpskih mitomana i političara, režimskih povjesničara, do velikohrvatskih revizionista i crkvenjaka koji uporno izbjegavaju progovoriti i o velikoj Pavelićevoj odgovornosti za Bleiburg. No sve je njih na blajburškom polju prekjučer daleko nadmašio predsjednik HDZ 1990 Božo Ljubić koji je svojom tvrdnjom da „Hrvati u BiH ovih dana proživljavaju novi Bleiburg“ izrekao jednu od najnemoralnijih izjava koja se mogla čuti u zadnjih nekoliko desetljeća na ovim prostorima, izjavu od koje svakom čovjeku kojem je zaista stalo do svih žrtava zastaje dah

Prekjučer je na Bleiburgu održana komemoracija blajburškim žrtvama nastradalima na završetku Drugog svjetskog rata kada su jedinice Titove Jugoslavenske armije izvršile masovan pokolj nad poraženim vojnim snagama NDH i određenim brojem civila. Točan broj pobijenih nije nikada utvrđen, a u historiografiji se još uvijek najrelevantnijim drže podaci Vladimira Žerjavića koji smatra da je oko 50.000 ljudi izgubilo živote na Bleiburgu i „Križnom putu“, a 10.000 ih je izručeno partizanima iz logora Viktring. Njima Žerjavić pribraja i oko 10.000 poginulih Srba, Crnogoraca i Slovenaca, što u konačnici daje ukupnu brojku od oko 70.000 osoba koje su partizanske jedinice pobile na završetku rata.

Ti podaci naravno ne moraju biti konačni i na povjesničarima je i državnim institucijama da se založe za objektivno istraživanje ovog stradanja. Poznato je da se žrtvama Bleiburga kao i onim u Jasenovcu kroz povijest, sve do današnjih dana manipuliralo u političke i ideološke svrhe i malo komu je tu zapravo bilo stalo do samih žrtava i njihova iskrena komemoriranja. Lepeza manipulatora je široka, od velikosrpskih mitomana i političara, režimskih povjesničara, do velikohrvatskih revizionista i crkvenjaka koji uporno izbjegavaju progovoriti i o velikoj Pavelićevoj odgovornosti za Bleiburg. No sve je njih na blajburškom polju prekjučer daleko nadmašio predsjednik HDZ 1990 Božo Ljubić koji je svojom tvrdnjom da „Hrvati u BiH ovih dana proživljavaju novi Bleiburg“ izrekao jednu od najnemoralnijih izjava koja se mogla čuti u zadnjih nekoliko desetljeća na ovim prostorima, izjavu od koje svakom čovjeku kojem je zaista stalo do svih žrtava zastaje dah. Uspoređivati tisuće nesretnih, izmanipuliranih, gladnih, žednih, poniženih i pobijenih ljudi na Bleiburgu i Križnom putu s činjenicom da se tom vječitom gubitniku i njegovom šefu Draganu Čoviću još jednom omakla fotelja u vlasti, može samo onaj tko je izgubio osjećaj za realnost, moral i intelektualno poštenje. Našao je Ljubić i mjesta da optuži „unutarnje neprijatelje“ među onim Hrvatima koji su ušli u vlast u Federaciji povezujući ih sa snagama koje su izvršile odmazdu nad blajburškim stradalnicima. Ljubićev govor u Bleiburgu može poslužiti kao ogledan primjer koliko nisko može pasti jedan političar u svom djelovanju.




Photo: www.jutarnji.hrNo, da ne bude samo Ljubić onaj koji koristi žrtve u manipulativne svrhe, pobrinuo se i reis Cerić u Blagaju kada je u svom zapjenjenom govoru opet iznova napao kantonalnog ministra Emira Suljagića zbog njegove odluke da vjeronauk u sarajevskom kantonu ne ulazi u opći prosjek ocjena. Zaprijetio je reis Cerić, naočigled čitave javnosti, da će oni „koji budu dirali u vjeronauku na sarajevskim ulicama imati 'sarajevsko ljeto kao što se Mubaraku desilo 'egipatsko proljeće'“ i da na Suljagićevo mjesto treba doći „netko tko ne mrzi islam i muslimane“. Pročelnik Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Petar Jukić dao je podršku reisu Ceriću patetično nazivajući odluku ministra Suljagića ni manje ni više nego „kršenjem temeljnih ljudskih i vjerskih prava“, uz obavezno ponavljanje omiljene mantre svih crkvenjaka o kontinuitetu komunističkog djelovanja protiv vjere.

U ovoj inicijativi ministra Emira Suljagića ne vidim ništa sporno i smatram je sasvim ispravnom. Zaista je više nego zanimljivo vidjeti kako se naše vjerske elite, koje su inače tako malo napravile na pomirenju među ljudima i koje se oko malo čega mogu dogovoriti, spremno nađu na istom fonu kada treba braniti stečene povlastice moći što je pokazalo i zajedničko priopćenje Međureligijskog vijeća BiH, organizacije na čijem čelu je vladika Kačavenda, revni branitelj „lika i nedjela“ Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Osobno sam bio i ostao mišljenja da vjeronauku uopće nije mjesto u školama jer je dosadašnja praksa pokazala i u Hrvatskoj i Srbiji, a evo i BiH, da se radi o promašenom projektu. Zlatno doba vjeronaučne poduke je bilo onda kada se ona održavala u okviru župnih zajednica i džamija, na dobrovoljnoj bazi, kad je se nije ocjenjivalo i od nje pravilo ono što je danas učinjeno. Umjesto vjeronauka, u školama bi trebalo djeci i mladima predavati religijsku kulturu preko koje će im biti posredovano opće znanje o svim religijama, a onda dalje u okviru vlastitih vjerskih zajednica produbljivane pojedine vjerske i postulati. Na ministra Suljagića se već tjednima udara iz svih oružja, a u tome prednjači Islamska zajednica i reis Cerić koji je u čitavu priču degutantno uvukao i pobijene članove obitelji ministra Suljagića u Srebrenici. Inače ta praksa reisa Cerića da svakom svom neistomišljeniku odmah nalijepi etiketu da ne „poštuje žrtve genocida u Srebrenici“ predstavlja još jedan sramotan primjer velike manipulacije žrtvama tog strašnog zločina. A njegovom prijetnjom uličnim neredima i rušenjem vlasti trebale bi se pozabaviti i neke druge vladine i nevladine institucije.


Photo: blogspot.comManipulaciji žrtvama, kao svom omiljenom hobiju, neki dan se pridružilo vodstvo Republike Srpske, predvođeno Miloradom Dodikom i najvišim predstavnicima Srpske pravoslavne crkve koje je u Donjoj Gradini odalo počast stradalima u Jasenovačkom logoru. U odnosu na prošlu godinu kada se govorilo o 700.000 pobijenih ljudi u Jasenovcu, broj je ove godine narastao za još 100.000 ljudi, tako da su govornici na bini složno spominjali brojku od 800.000 ljudi, s tim da je „samo u Gradini pokopano oko 360.000 ljudi, pretežno Srba“. (Nezavisne novine). Miloradu Dodiku, negatoru velikosrpskih zločina nad Hrvatima i Bošnjacima, i najvjernijem političkom partneru Dragana Čovića i Bože Ljubića, nije dovoljno velika brojka o 80.914 žrtava logora Jasenovac. To su dosadašnji službeni podaci Jasenovačkog spomen područja gdje su sve žrtve popisane imenom i prezimenom. Dodiku nije dovoljno što je u tom strašnom ustaškom logoru pobijeno 38.236 muškaraca, 22.767 žena i 19.911 djece do četrnaest godina starosti. Najveći broj ubijenih bili su Srbi – 45.923, zatim Romi – 16.045, Židovi – 12.765, Hrvati 4.197, Muslimani 1113. Njega uopće ne zanimaju te žrtve ustaškog režima, nego mu trebaju „stotine tisuća pobijenih Srba“, sve kako bi relativizirao činjenicu da je entitet na čijem je on čelu nastao na zločinu nad Bošnjacima i Hrvatima. Za svoju politiku uništavanja budućnosti ove zemlje Milorad Dodik već godinama ima punu potporu tzv. međunarodne zajednice koja je ovih dana, u liku i djelu Catherine Ashton i Miroslava Lajčaka izvela žalosni igrokaz u Banjoj Luci kada je Miloradu Dodiku i dalje ostavljena mogućnost da širi međunacionalne tenzije, potkopava državne institucije i odvraća ljude od pravih problema koji muče sve građane Bosne i Hercegovine. S ovakvim vjerskim i političkom elitama našim narodima i građanima ne predstoje nikakva topla „proljeća i ljeta“, nego „hladna i sumorna jesen i zima“ kojima se nažalost još uvijek ne nazire kraj.

* Tekst je preuzet sa portala tacno.net

Slučaj "Vjeronauka": Ministar nauke i obrazovanja KS Emir Suljagić podnio ostavku

Suljagić je ostavku htio podnijeti još jučer, ali ga je nešto spriječilo u tome.
Ministar nauke i obrazovanja Kantona Sarajevo Emir Suljagić poslao je premijeru Fikretu Musiću pismenu ostavku na ovu funkciju, saznaje FTV.

Prema dostupnim informacijama Suljagić se odlučio na ovaj korak jer nije želio povući raniju odluku prema kojoj ocjenjivanje iz predmeta "Vjeronauka" ne ulazi u opći uspjeh učenika.

Iako je Suljagić odluku o ostavci donio još jučer, u trenutku kad ju je htio objaviti nešto ga je spriječilo u tome, nakon čega je preko press-službe medijima poslao kratku izjavu u kojoj kaže da mu "ne pada na pamet da odstupi".

Međutim, da li zbog današnjeg raskola ministara i poslanika SDP-a i SDA u Kantonu Sarajevo ili nekog potpuno drugog razloga, Suljagić je odlučio odstupiti.

Naime, poslanici SDA danas su izjavili da nisu saglasni sa saopštenjima kantonalne Vlade, koja "ne odražavaju dogovor Kolegijuma u vezi sa predmetom vjeronauka" nakon čega su zahtijevali da se o ovome hitno izjasni kantonalni premijer Fikret Musić.