Muškarac iz BiH umro na plaži kod Makarske
Autor Srna 2011-08-09 21:58:00


Na plažu je odmah pozvana Hitna pomoć, ali ga ljekari nisu uspjeli spasiti
Šezdesetsedmogodišnjak iz BiH preminuo je dok se sunčao na plaži u Živogošću, na južnom dijelu Makarske rivijere, javlja hrvatski portal "Indeks".
Na plažu je odmah pozvana Hitna pomoć, ali ga ljekari nisu uspjeli spasiti.
Mrtvozornik je utvrdio da je smrt nastupila usljed srčanog udara.

Boris Dežulović: Je li Fatmir Alispahić peder?
Piše: Boris Dežulović, Oslobođenje




Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Komentar na homofobiju Fatmira Alispahića




Elem, šetao Fatmir Alispahić Ferhadijom i sreo Muju. Đe si, Mujo, šta ima?, evo bio u Buybooku kupio neku knjigu, kakvu knjigu?, veli Mujo - "Logiku".

- Šta ti je bogati to logika? - pita Fatmir.
- To ti je zgodna jedna stvar - krenuo objašnjavati Mujo. - Evo, na primjer, ti ono imaš u kući akvarijum?
- Imam - odgovorio Fatmir.
- To znači da voliš male ribice, jel tako?
- Tačno.
- A ako voliš ribice, znači da voliš životinje.
- Volim.
- E, ako voliš životinje, onda voliš i ljude.
- Volim, jašta.
- A ako voliš ljude, voliš i žene.
- Naravno.
- E, vidiš: ako voliš žene, to znači da nisi peder. Kontaš?

Svidjela se Fatmiru Alispahiću ta, kako se zove, logika, i odmah otrčao da kupi knjigu. Taman izašao iz knjižare, kad naišao Suljo. Đe si, Spaho, šta ima?, evo bio u Buybooku kupio neku knjigu, kakvu knjigu?, veli Fatmir - "Logika".

- Šta ti je bogati to logika? - pita Suljo.
- To ti je zgodna jedna stvar - krenuo objašnjavati Fatmir. - Evo, na primjer, imaš li ti u kući akvarijum?
- Nemam - odgovorio Suljo zbunjeno.
- Marš, pederčino!

Jest, dobro, znam, vic je star i glup, ali točno toliko stara je i glupa logika Fatmira Alispahića, najustrajnijeg bosanskog borca protiv pederluka, autora one blistave logičke konkluzije, objavljene prije godinu dana u najuglednijem bosanskohercegovačkom naučnom časopisu Saff, pod naslovom "Pederi su očevi pedofila".

Nabavio tako Fatmir Alispahić akvarij, pa krenuo u križarski džihad protiv homoseksualizma, najveće pogube suvremenog svijeta i Bosne u cjelini. Vječno dežuran na straži heteroseksualnog šerijatskog bošnjaštva, vidio tako ovoga ljeta kako je Gay Pride u Zagrebu održan bez ijednog, najmanjeg incidenta, pa u posljednjem broju Saffa oglasio opću uzbunu: došli pederi do Une.

Prema Alispahićevim saznanjima, gologuzi pervertiti sa zapada nadiru na čestitu i čednu islamsku Bosnu iz dva pravca - prvi cilj im je, jasna stvar, Sarajevo, a drugi njegova Tuzla. Kako Alispahić to zna? Logično je: "Jedan od glavnih pederskih ideologa u Zagrebu, Gordan Duhaček, potiče iz Tuzle, pa je i to razlog špekulacijama da bi Tuzla mogla postati bosanska metropola pederluka."

Otkako je nabavio Mujinu "Logiku" i akvarij, Fatmira bogami baš krenulo. Kao onda kad je zaključio kako je "priča o ugroženosti pedera samo paravan ispod koje zjapi tortura pedera nad prirodom i čovječanstvom", pa to ilustrirao zgodnim primjerom s akvarijem i Hrvatima.

"To je isto kao kad nam kardinal Puljić poruči kako su Hrvati ugroženi u Sarajevu", logički je tada zaključio Alispahić, "a Hrvati drže sve važnije institucionalne pozicije i ekonomske tokove, i u Sarajevu i u drugim gradovima sa bošnjačkom većinom; ako je ko ugrožen u krajevima sa bošnjačkom većinom, onda su to Bošnjaci".

Nabavimo i mi stoga akvarij i Mujinu "Logiku", pa pogledajmo kako stoje stvari s Alispahićevim tezama u manifestu "Pederizam - rat protiv Boga i Čovjeka", poput one iznesene u okviru "Razvrat u brojkama", s taksativno nabrojenim naučno dokazanim činjenicama o homoseksualizmu, rezultatima višegodišnjih istraživanja, brojkama i postocima, među koje je i hladno, faktografski ubrojena i sljedeća znanstvena istina, citiram: "Perverzije u koje ulaze pederi nadilaze najgore horore i najmorbidnije scene. Kada se vrše policijska istraživanja vrsta zločina koji se počine u različitim društvenim zajednicama, jasno se dolazi do zaključka da su ubojstva koja se počine u pederskim zajednicama nešto najstravičnije, praćeno strašnim masakrima i iživljavanjima nad žrtvom. To samo dodatno oslikava stanje pederskog uma."

Policijski forenzičar iz CSI Rijada ništa ne kaže, već čeka da zaključimo sami. Fatmir je, naime, pobornik one drevne kineske mudrosti, koja kaže - ako želiš gladna čovjeka nahraniti, daj mu ribu, a ako želiš da bude sit cijeli život, nauči ga da napravi akvarij.

Nabavio tako i ja akvarij, pa mi se sve samo kazalo. Ako su "ubojstva koja se počine u pederskim zajednicama nešto najstravičnije, praćeno strašnim masakrima i iživljavanjima nad žrtvom", ispada - samo malo, da još jednom provjerim na akvariju - da je Bosna cijela jedna golema pederska zajednica! Ozbiljna je to revizija suvremene povijesti, koja je rat u Bosni pojednostavljeno tumačila kao srpsku agresiju, a zapravo se - kako vidimo na osnovu vještačenja Alispahićevim znanstvenim metodama - radilo o unutarpederskom sukobu, takorekuć pederskom građanskom ratu. U "strašnim masakrima i iživljavanjima nad žrtvom" najveći su doprinos pri tom dali fundamentalisti svih triju vjera, upravo dakle oni što nas uvjeravaju kako su najveći borci protiv pederluka.

Vidi se to uostalom i danas, kad je praktički jedina zajednička ideja koju dijele kršćanski i islamski fašisti na liniji Zagreb-Sarajevo-Beograd upravo - iskorjenjivanje pedera. Laike i ignorante poput vas zbunjuje, pretpostavljam, to što ste cijelo vrijeme mislili da su pederi oni koje privlači isti spol, a ne oni koji se - znam da je malo komplicirano - bore protiv pedera.

Nije, dakako, policijsko vještačenje ratnih zločina jedini dokaz pederluka, bilo bi to malo neozbiljno. Kao da - parafrazirajmo Fatmirovu "Logiku" - nekoga proglasite homoseksualcem jer ne voli, štajaznam, svinjetinu. "Pederizam" je po njemu, naime, "gori od fašizma, jer će pederizam biti totalitarni poredak u kome će istospolni razvrat biti iznad braka, potomstva, porodice, iznad Boga i prirode, iznad svega što normalan čovjek prihvata za prostor svoga života".

Imate li kod sebe akvarij, lako je izračunati: fašizam je - molim, po Alispahićevoj logici - poredak u kojemu su na vrhu brak, potomstvo, porodica, Bog, ukratko "prostor života" kojega prihvaća svaki "normalan čovjek". Za razliku valjda od bogobojaznih, obiteljskih fašista, "pederski pokreti i manifestacije" - nastavlja Alispahić - "nisu usmjerene tek na navodnu odbranu pederskih sloboda, već na ovladavanje zakonodavnim, političkim i društvenim mehanizmima, u svrhu nametanja jednog protuprirodnog sistema vrijednosti."

Ako je, međutim, pederizam "ovladavanje zakonodavnim, političkim i društvenim mehanizmima" u cilju uspostavljanja "totalitarnog poretka", "teror manjine nad ugroženom većinom", pri čemu se, kako nas uči suvremena povijest, pederi ne libe ni "strašnih masakra" ni "iživljavanja nad žrtvom", onda upravo fundamentalistički fašizam Waltera, Ljiljana, baš kao sada Saffa, "samo dodatno" - što bi se reklo - "oslikava stanje pederskog uma".

Kako bi rekao Claudio Caniggia - "ako je kokain droga, onda sam ja narkoman" - a parafrazirao Fatmir Alispahić: "Ako je eliminacija drugačijih fašizam, onda sam ja fašist."

Na što Mujo stvarno nema druge, nego reći: "Marš, pederčino

Lažna dama Banjaluka

Autor: Uglješa Vuković

Objavljeno: 13.08.2011 u 06:46





Ona nosi pompezni šešir širokog oboda, a tvrdi da je njen šešir diskretan. Nesigurnim rukama nakrivljuje ga prema dole, te tako prekriva veći deo lica. Nakinđurena je biserima, ogrlicama, ali je opet daleko od ekstravagancije. Uobražava da je klasična, a zapravo je besprekorno bezlična. Pardon, toliko je bezlična da joj moram oduzeti pridev besprekorno. Boje su na njoj jednobojne, i kada su višebojne. Belisa se belina njenog jedva otkrivenog obraza jer ona krije meso.

Ona vam pruža samo krpe podno kojih krije narav. Ona bi da je stalno nazivate lepom, a vi joj lice ne vidite. Ona veruje da je lice haljina koju nosi.

Oči su joj u tami šeširove senke.

Na njoj je sve skupoceno i novo, neodređeno i smušeno upareno, i kod pronicljivijeg posmatrača ona izaziva gađenje ili žal, u zavisnoti od raspoloženja posmatrača. Upadljiva bezličnost šepuri se u odeći koju kupuje vikendom u Zagrebu, gde popije i kafu misleći da tamo neko primećuje njenu nameštenu lepotu. Ona živi raskošno, a raskoš je ovde porok. Putuje li joj se do Beograda skoknuće i tamo, ne bi li nabacila na sebe odeždu kojom krije godine, izgled tela i duha, stanje u kojem se nalazi. Ipak, više voli da putuje u Zagreb. Zvuči više šik i kulturnije. Ona se loži na kulturu. Uvek sedi u prvim redovima retkih predstava koje gleda i obavezno se pojavljuje na zabavama pre i posle predstava, a i sama predstava je zabava. Ona ćuti i ne iznosi svoje mišljenje o onomo što čuje, vidi, prečuje, previdi. Ćutnja je njen zakon življenja. Odora modnih suvišnosti govori više, misli ona, i diže glavu visoko u prepotentno nazvanoj Gospodskoj ulici. Ona veruje da je manje Balkan od Beograda. Veruje da je gospodstvena jer je ukočena i jer ne otkriva telesno i duhovno. Ona se jako loše jebe.

Ona je hodajuća materija neukusno odabranih primeraka poslednje mode. Sebe ne vidi, ne čuje i ne otkriva, i kao takva je benigno dopadljiva drugima. Ne znate da li ima puno godina ili je stasavajući starmal ukočenog držanja i nepodnošljive umišljenosti. Analizirate li je, sažalićete se na nju, čak i ako ste preke ćudi. Ali vi je nećete analizirati jer ona je neodvojivi deo tmuše. Ako ste vi ona, nećete se samoposmatrati jer tu si budalaštinu ne dopuštate. Ona samo strese prljavštinu sa odore, skokne do Zagreba, obuče se u svoju udobnu vanjštinu skupocenosti.

Ona ne pleše. Ona se ne mrda. Tužno je njeno ubeđenje da je smešna zaigra li uz muziku. Redovno guši zvukove u sebi i oko sebe. Dopušta jedino glasnu crkvenu zvonjavu, a nije vernica. Držanje joj je smerno i kraljica spoljne bitnosti uspešno je uverila druge u veru svoju. Ona se kinđuri svim i svačim, a bezlična je. Prokletstvo je što na njoj đinđule blede i lepota iščezava, ili se krije u kukavičkoj sakrivenosti.

Ona je zatočila duh koji je možda nekad imala, a sve se manje veruje da ga je i imala jer duh zahteva obnavljanje, čime se ona ne bavi. Ona obnavlja krpice. Ona ne ume da se izražava. Govor joj je opskuran i lažno zvaničan. Sleng joj je zamro jer ona ne trpi vulgarnosti pošto je pedantno učtiva i samo ponavlja neinteligentne urlike ulice: ekstra, isfur, ufur, nafur... Ona ne shvata bitnost ulica, bulevara, trgova, zato i ne ispisuje grafite, a retke dobre ne zamećuje. Majstor je neizjašnjavanja, i ignoriše tminu oko sebe. Ona ne vidi tamu. Vidi svoju impozantnu doteranost, a ne poseduje ogledalo. Njoj sve sjaji kako živi u uverenju da ona sjaji jer sijaju njeni napadni biseri. Ne osvrće se na primedbe, priče o teškom životu, probleme. Njoj je dobro. Doterala se i živi svoju doteranost. Ona je lažna dama Banja Luka.

Grad bez knjižara. Grad bez protesta. Grad najmirnijih studenata. Grad divnih aleja koje su nebo bezdogađajnim pločnicima. Grad koji mrzi svoje došljake jer je načuo da gradovi mrze došljake. Grad koji ne zna ko u njemu nije došljak. Grad sa pozorištem koje se posećuje samo zbog predstave o sebi kao uljudnoj osobi. Grad bez sporta. Grad lep.

Vijuga zelena, brza reka i niko ne mari za tu jedinu autentičnost. Uz nju, hrpa nesrećnog kamenja urušava se, gubeći se u zaboravu, a preko puta starine uglancana, nova crkva prkosi prohujalom kamenju poručujući mu: Moja je zadnja! Lažna dama Banjaluka je mnogo grešna i mora kupiti indulgencije, izgraditi mi hram i mnoštvo drugih crkava, a ti, tvrđavo davnina, ne pružas utehu, ne brišeš grehove i zato propadaš. Srednji vek ovde vaskrsava. Ono što zvaše mrakom obelodanilo se u savremenosti i dreče reflektori crkve odlučujući ko je ispravan, a ko nije. I to znam samo ja, crkva, vladarka lopovskog života i još lopovskije smrti.

Lažna dama Banjaluka aminuje milujući crnu mantiju, ruši Kastel, gradi nove crkve, te kome ovo smeta uputiće mu se mirni pogled uzvišenih crkvenjaka, a mirnoćom poručuju koliko se malo boje. Najmanje se plaše često spominjanog Boga.

Lažna dama Banjaluka je grad samozadovoljan i bahato samouveren u pogrešnom, nesiguran u ispravnom.

Tih grad, tj. odjekuju dozvoljeni zvukovi prepodobnog pravoslavlja dok miruju minareti, a sramežljivo se čuje katoličanstvo. Grad slasnih ćevapa. Grad zaista lep, ali to je ona prazna lepota lepuškaste devojke vrlo nesigurne u svoju dojmljivu lepotu. Ne zna kakvo obličje nosi fino oblikovana jer iznutra ne nosi ništa, a ne vidi sebe i ne zna da se pogleda, da uvidi šta nosi i kako to da nosi. Banjaluka je jedna od onih neostvarenih lepotica lepote kojoj nedostaje nepoznati faktor kog imenovati niko ne zna. Lepa je putniku prolazniku u časku prolaska i taj utisak traje koliko i časak. Kažu da posetilac gradova u mraku spuštenih trepavica ljubomorno čuva prizore nezaboravnih gradova. U tom mraku lepotica nesvesne lepote sigurno nije.

Štikla štiklu stiže, čuje se extra sa svih strana. Ona misli da živi. Ona ne zna da umire.

Sigurnim hodom bezzavičajca hodim njenim alejama i bezdogađajnim pločnicima živeći vlastite doživljaje. Pomeram joj šešir i stavljam šminku kako bi joj dodao osobenost, ali uglavnom ne uspevam jer na njoj je sve jednobojna mrlja umesto jarka šminka. Loš seks vodimo Banjaluka i ja. Smeta joj što joj na uvo šapućem da umire u zidinama svojih crkava i ruševinama svoje jedine tvrđave, što pričam protiv nje, kako ona umišlja, mada priče se ne pričaju da bi se ugurale u za ili protiv stranu. Ako ja i pričam protiv nje, ponovo pričam o njoj, a ona uporno ćuti o sebi. Dakle, ja verujem više u nju od nje same. Sva sreća pa ja mogu bez njenih događaja i dovoljni su mi moji doživljaji.

Kakav seks vi vodite sa lažnom damom Banjalukom? Mene pokatkad prezrivo izgura iz postelje gadeći se zbog sumnje da sam prosti došljak. Objašnjavam joj da mi ne smeta da me naziva došljakom, ali da ja nisam niotkud došao i nemam geografsko ishodište jer u takvo ishodište ne verujem. Ne verujem u rodnu grudu. Bezzavičajan sam. Zakleti apatrid. Kakve gluposti, misli lažna dama. Došljak i tačka. Obožava da sudi, a još više da presuđuje lažna dama. Banjaluka sa lakoćom donosi teške osude drugačijima i potom odlazi mirno na spavanje ušuškana u svilenu posteljinu maženu toplim crkvenim zvukovima. Kad spava, ne sanja. Bezlični gradovi ne sanjaju, zato im je java, satkana od sanjanog i nesanjanog, bezlična.



Arhiva BUKE

citat:

---

Jeleč: "Boris Tadić i Ivo Josipović destabilizuju Bosnu i Hercegovinu"

Andrej Nikolaidis je u svojoj najnovijoj kolumni, objavljenoj na jednom portalu, izrekao nekoliko sjajnih misli koje zaslužuju da ih se stalno ima na umu: "Ja znam da fini, liberalni i tolerantni regionalni intelektualci o politici Borisa Tadića trebaju govoriti u komplimentima. To je em u duhu pomirenja, em u duhu nove saradnje, em u duhu evropskih integracija. Promovisati - šta promovisati, slijediti - politiku samoproglašenog regionalnog lidera u duhu je vremena. Problem je, u najkraćem, u tome što je Boris Tadić regionalni lider samo u jednoj stvari - u destabilizaciji regiona". U daljnjem tekstu Nikolaidis svoje stavove argumentovano obrazlaže analizujući Tadićevu politiku prema Crnoj Gori i Kosovu. Vrlo je zanimljiva, na primjer, Tadićeva interpretacija zadnje krize na sjeveru Kosova gdje smo svjedočili reprizi već viđene balvan-revolucije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a predsjednik Srbije sugeriše mogućnost da u tim događajima i u paljenju graničnih prijelaza svoje prste imaju i ubačeni albanski provokatori koji su, po toj logici, valjda rezali balvane i postavljali ih na ceste zagrljeni sa lokalnim Srbima. No ostavimo po strani događaje na Kosovu, i ono što Tadićeva politika, ujedinjena sa Srpskom pravoslavnom crkvom, poduzima na destabilizaciji Crne Gore i osvrnimo se na posljedice takve politike u Bosni i Hercegovini, jedinoj zemlji u kojoj je, nažalost, u velikoj mjeri uspio velikosrpski projekat. Boris Tadić prema našoj zemlji vodi politiku zacrtanu drugim Memorandum SANU-a koji je kreirao njegov otac akademik Ljubomir Tadić skupa sa kućnim im prijateljem Dobrišom Ćosićem. Za bolje shvaćanje ukupne srpske politike svakako vrijedi pročitati knjige renomiranih srpskih historičarki Latinke Perović, Olge Popović Obradović i Dubravke Stojanović koje temeljito seciraju službenu politiku Srbije prema susjedima. Nakon toga će svako onaj ko još uvijek gaji bilo kakve iluzije o konstruktivnoj politici Borisa Tadića ostati poprilično razočaran. Tu svakako treba pridodati i nekoliko beogradskih intelektualaca poput Srđe Popovića, Sonje Biserko i inače čitave ekipe okupljene oko Lukovićeva sjajnog portala e-novine koji je Tadićevoj vlasti postao nepodnošljiv trn u oku pa čini sve da ga ugasi. Sonja Biserko, predsjednica HHO-a Srbije, zajedno sa kolegama iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na nedavnom je sastanku u Mostaru ustvrdila kako Tadićeva Srbija želi u miru ostvariti Miloševićeve ratne ciljeve. Tadić to doduše radi na znatno uglađeniji i zapadnom uhu i "nezavisnim intelektualcima" prihvatljiviji način od Miloševića: tako on javno govori da podržava integritet Bosne i Hercegovine, a u stvari srpska politička i intelektualna elita preko Milorada Dodika čini sve da destabilizuje ovu zemlju i drži je u stanju konstantne napetosti. I dok se destruktivnoj politici Borisa Tadića u provođenju velikosrpskog i memorandumskog projekta u regiji ne treba previše iščuđavati – jer Tadićeva Srbija nije doživjela nikakvu katarzu niti je prihvatila odgovornost za ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu – aktivnost hrvatskog predsjednika Ive Josipovića u sekundiranju politici Borisa Tadića u regiji u najmanju je ruku zabrinjavajuća. Umjesto lobiranja po svijetu i posjeta međunarodnim institucijama po Washingtonu, Briselu, Moskvi, Pekingu, itd., u svrhu promovisanja interesa zemlje na čijem je čelu, skoro se sva "međunarodna" politika Ive Josipovića svela na dosad nebrojene susrete sa prijateljem Borisom Tadićem koji je zbog tog prijateljstva sa hrvatskim predsjednikom "vrlo skromno" ustvrdio kako njih dvojica svojom politikom idu deset godina ispred drugih u regiji. Da nije tužna, ovakva bi samohvalna izjava bila više nego smiješna. U posljednjem intervjuu za "Magazin" Jutarnjeg lista na izričito pitanje novinara o tomu kako Bosna i Hercegovina može napredovati ako na čelu jednog entiteta ima čovjeka koji je konstantno iz dana u dan negira i ponižava, Josipović pilatovski izbjegava odgovoriti i niže par pustih fraza koje nemaju nikakve veze sa postavljenim pitanjem. Nakon nekih argumentovanih javnih upozorenja na pogubne rezultate Josipovićeva odnosa prema Miloradu Dodiku (vjerovatno po savjetu zajedničkog im prijatelja Tadića), Josipović je u intervjuu Nacionalu ustvrdio kako će on takvom svojom politikom vratiti Hrvate u Posavinu, a više puta je ponavljao i rečenicu kako je Milorad Dodik ispunio sve što je obećao, ne objasnivši javnosti nikada o kakvim se to obećanjima radi. No zato je Dodik u međuvremenu, nakon tih susreta u kojima je navodno bilo riječi o poboljšanju situacije za Hrvate u RS-u, donio zakon u kojem se u miru dovršava proces etničkog čišćenja nad Hrvatima (i Bošnjacima) u tzv. Republici Srpskoj. Radi se o zakonu o katastru koji je nedavno, uz opštu šutnju domaćih i međunarodnih instanci pa i same Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, usvojila skupština tog entiteta. Protestvovali su jedino bošnjački zastupnici u skupštini RS-a. Prema tom će zakonu, ionako poniženi, pobijeni i istjerani Hrvati (i Bošnjaci) iz Posavine i tzv. RS-a, koji se nisu uspjeli vratiti i obnoviti svoje domove, morati plaćati porez na svoja zgarišta, zarasle njive i po nekoliko puta već posječene šume. Ukoliko to ne učine, biće im oduzeta imovina, njive, šume i pašnjaci, i to sve po zakonu!!!! Nema tu sad Ive Josipovića da protestvuje protiv takvog zakona (od dva HDZ-a kao satelitâ SNSD-a to se ni ne može očekivati) i da upita "čovjeka koji je ispunio sve što je obećao" kako je moguće danas donijeti jedan takav zakon koji krši sve moguće principe moralnosti i pravednosti. Dakle, Dodikova paradržava ne samo da nema u planu obnoviti kuće koje je sama porušila (Republika Hrvatska je obnovila porušene kuće srpskim povratnicima), nego želi dodatnim odredbama oduzeti i preostala imanja i nekretnine onima koji se nisu vratili, a nisu u stanju plaćati taj nametnuti porez. Iza toga zakona stoji dijaboličan plan dovršetka etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva u RS-u, jer Dodiku i njegovim sljedbenicima itekako smeta činjenica što većina zemlje u Posavini i dalje katastarski pripada Hrvatima jer je oni, na svu sreću, još nisu počeli masovno prodavati, osim u sporadičnim slučajevima i ja ih ovim putem pozivam da to nikada ne urade, a crkvene i političke prvake u Bosni i Hercegovini da zajednički dignu glas protiv ove u nebo vapijuće nepravde. Dodik želi one koji se još nisu vratili i obnovili svoja imanja, a nemaju sredstava za plaćanje poreza na porušenu imovinu, potaknuti da prodaju sve što imaju, jer će ionako, ukoliko ne plate porez, ostati bez svojih šuma, oranica i okućnica koje su njihovi preci, uz tešku muku i odricanja, stjecali i obrađivali vijekovima. I to je taj – po Čovićevu i Ljubićevu mišljenju – najvjerniji branitelj interesa Hrvata u BiH koji skupa s njima "hrabro" stoji na "zadnjoj crti obrane hrvatstva". O više nego tragičnoj sudbini posavskih, krajiških i kotovaroških Hrvata u hrvatskim medijima s obje strane granice vlada skoro potpuna šutnja, no zato su emisije HRT-a i vodećih hrvatskih tiskanih medija puni Dragana Čovića i Bože Ljubića, te dvojice-trojice njihovih odavno istrošenih trabanata iz Hercegovine sa zagrebačkim adresama, koji vrte uvijek istu priču o navodno neizdrživoj potlačenosti Hrvata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nikoga ne briga što je stvarnost na terenu sasvim drugačija, što su Hrvati u tzv. RS-u, za razliku od Federacije, i fizički i gospodarski i institucionalno potpuno eliminisani. Sad je, naime, u hrvatskim medijima sa obje strane Save trend izvrtanja stvarnosti prema kojoj Hrvatima u RS-u manje-više cvjetaju ruže, dok je Federacija za njih prava tamnica u kojoj im se gaze sva ljudska i građanska prava. Nikoga očito ne zanima istina, važan je spin i obnovljeno savezništvo na relaciji Mostar – Banja Luka u rušenju institucija ove zemlje. Hrvatska politika u Zagrebu, na čelu s Ivom Josipovićem se umjesto službenih i snažnih protesta protiv ovakve otimačine imovine posavskih, krajiških i kotorvaroških Hrvata, bavila se i bavi time ko je legalan a ko nelegalan hrvatski predstavnik u aktualnoj vlasti u Federaciji BiH. Tako se hrvatski predsjednik može po nekoliko puta sastajati sa Dodikom i primati nagradu njegovih Nezavisnih novina za "ličnost godine", ali zato, "ne može" naći vremena za susret sa predsjednikom Federacije Živkom Budimirom, jer ovaj nije po Dodikovu i Čovićevu kriteriju (očito i Josipovićevu) "legalno" izabrani Hrvat u vlasti. Nema iz hrvatske politike spomena o tomu da je iz Bosanske Posavine i RS-a istjerano i pobijeno kudikamo više ljudi nego iz čitave bivše tzv. Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj. Sudbina izbjeglih Srba iz Hrvatske je dignuta na najviši međunarodni nivo, o njoj se govori i u relevantnim svjetskim institucijama, a sudbina postradalih Posavljaka i Hrvata u RS-u se gura pod tepih i nju nije uputno spominjati. Tužnu i tragičnu priču o Posavini nije ni danas, kao ni '92 kada je izdana i predana agresoru, dobro potezati i podsjećati na nju, jer još jedino ona može malo zaškripati u "milozvučnom suglasju" srpskih i "legalnih i legitimnih" hrvatskih stranaka u uništavanju ove zemlje. Sve se češće i od samih Hrvata iz južnog dijela naše zemlje čuju ljutiti prigovori kako su "Posavljaci više dosadni sa pričom o Posavini jer nam to ruši jedinstvo sa Srbima". Kad se podvuče crta, svesam uvjereniji da su Tadićeva i Josipovićeva politika vrlo pogubne za budućnost Bosne i Hercegovine (Tadićeva doduše znatno više). No srbijanski predsjednik je bio barem u jednom u pravu kad je pohvalio sebe i Josipovića: oni su zaista deset godina ispred drugih, samo će od tog njihova "vizionarstva" i "liderstva" Bosnu i Hercegovinu, nažalost, još godinama boljeti glava. fra. Petar Jeleč BH DANI Izvor vijesti: http://www.24sata.info/kolumne/fatamorgana/70001-Jelec-Boris-Tadic-Ivo-Josipovic-destabilizuju-Bosnu-Hercegovinu.html#ixzz1V9MpSoLZ

---

Eto i to se desava
Nema razumijevanja, nadvladala tradicija. Za neke sigurno cin za osudu, za druge opet cin za pohvalu. Ja osudjujem ovaj cin. Ako je i od koga trebala imati razumijevanje, onda su to njeni roditelji.

citat:

---

NAKON ŠTO JE RODILA BLIZANCE HICEM U GLAVU UBIO JE OTAC
Autor: B.net

Jedan je Jordanac optužen za ubojstvo iz časti svoje 24-godišnje kćeri koja je rodila blizance četiri godine nakon što je izgubila muža, doznaje se od sudskog izvora. Osumnjičeni je optužen za ubojstvo s predumišljajem i ilegalno nošenje oružja nakon što je u rodilištu ubio kćer koja je netom rodila blizance, prenosi AFP. On se predao policiji i rekao da nije znao da mu je kći trudna, a kada je doznao da je rodila, otišao je u bolnicu i ubio je hicem u glavu. Ona je prije četiri godine ostala udovica, a u međuvremenu nije stupila u novi brak. Ubojice u Jordanu dobivaju smrtne kazne, ali sudovi su često blagi kada je riječ o zločinima zbog zaštite obiteljske časti. Svake godine u Jordanu iz tog razloga bude ubijeno između 15 i 20 žena, javlja HRT.

---

SAD platio previsoku cijenu Bushevih ratova


Joseph E. Stiglitz, prof. dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju

Povećana potrošnja na obranu, uz Busheve porezne rezove, ključni je razlog zašto je Amerika s položaja fiskalnog viška u iznosu od 2% BDP-a pala na današnji opasni deficit

Teroristički napadi al-Qa'ide izvršeni 11. rujna 2001. godine imali su namjeru nauditi Sjedinjenim Američkim Državama, što im je i pošlo za rukom, ali na načine koje Osama bin Laden vjerojatno nije mogao ni zamisliti. Odgovor bivšeg predsjednika Georgea W. Buha na te napade doveo je u pitanje temeljna američka načela, poljuljao njezino gospodarstvo i oslabio stanje sigurnosti u zemlji. Napad na Afganistan koji je uslijedio nakon spomenutih terorističkih napada bio je samorazumljiv, no kasnija invazija Iraka bila je potpuno nepovezana s al-Qa'idom, koliko se god Bush trudio uspostaviti poveznicu između njih. Taj umjetni rat ubrzo je postao vrlo skup (stajao je mnogo više od 60 milijardi dolara, koliko se tvrdilo da će koštati na samom početku), s obzirom da se nepojmljiva nesposobnost spojila s neiskrenim i krivim predstavljanjima svega vezanog uz nj.

Krivo financiranje
Kad sam s Lindom Bilmes prije tri godine pokušao izračunati koliko je taj rat stajao, konzervativne procjene kretale su se između tri i pet bilijuna dolara. Otad se nagomilalo još troškova. Kako gotovo 50 posto vojnika koji su se vratili ima pravo potraživati određenu razinu isplate invalidnine, a dosad je u veteranskim zdravstvenim ustanovama liječeno njih preko 600 tisuća, sada procjenjujemo da će buduće isplate invalidnine i zdravstveni troškovi ukupno iznositi između 600 i 900 milijardi dolara. No, društveni troškovi, koji se odražavaju u broju samoubojstava među veteranima (koji je posljednjih godina porastao za 18 posto), kao i raspadu brojnih obitelji, uopće se ne mogu izračunati. Čak i da Bushu oprostimo što je poveo Ameriku, kao i veći dio ostatka svijeta, u rat iz krivih razloga, te što je namjerno krivo predstavio troškove tog pothvata, nema isprike za način na koji ga je odabrao financirati. Ovo je bio prvi rat u povijesti koji je u cjelosti financiran na kredit. Kad je Amerika krenula u rat, deficit je već vrtoglavo rastao zbog poreznih olakšica uvedenih 2001. godine, ali je Bush svejedno odlučio provesti još jedan krug poreznih olakšica za bogate. Danas je Amerika usredotočena na nezaposlenost i deficit. Korijeni obje te prijetnje američkoj budućnosti mogu se, i to ne u maloj mjeri, naći u ratovima u Afganistanu i Iraku. Povećana potrošnja na obranu, uz Bushove porezne rezove, ključni je razlog zašto je Amerika s položaja fiskalnog viška u iznosu od 2% BDP-a u trenutku kad je Bush izabran na vlast pala na današnji opasni deficit i dovela se u poziciju dužnika. Izravna vladina potrošnja do ovog trena na navedene ratove ukupno iznosi ugrubo dva bilijuna dolara, što znači 17 tisuća dolara po kućanstvu, a još trebaju doći neki računi koji će taj iznos povećati za više od 50 posto. Nadalje, kako smo suautorica Bilmes i ja ustvrdili u knjizi Rat od tri bilijuna dolara, ti su ratovi znatno pridonijeli američkoj makroekonomskoj slabosti, što je pogoršalo stanje s deficitom i dužničko opterećenje.

Izgubljen moralni autoritet
Tada su, kao i danas, trzavice na Bliskom Istoku uzrokovale višu cijenu nafte, što je Amerikance primoralo da troše više novca na uvoz nafte kojega su u suprotnom slučaju mogli potrošiti na kupnju dobara proizvedenih u SAD-u. Ali onda je američki FED (Savezne rezerve) prikrio te slabosti stvaranjem mjehurića na tržištu nekretninama, što je dovelo do naglog procvata potrošnje. Sjedinjenim Američkim Državama trebat će godine da se oporave od pretjerane zaduženosti i viška nekretnina koji su iz toga proizašli. Ironija leži u činjenici da su sporni ratovi naškodili američkom (i svjetskom) stanju sigurnosti, ponovno na način koji Bin Laden nije mogao ni zamisliti. Nepopularni rat u bilo kakvim bi se uvjetima susreo s otežanim novačenjem u vojsku. No, kako je Bush pokušao zavarati Ameriku glede troškova tog rata, on postrojbama nije osiguravao dovoljno sredstava, te im je odbijao čak i novac za osnovne troškove, primjerice blindirana vozila koja su bila potrebna za očuvanje života Amerikanaca ili primjerenu zdravstvenu skrb za veterane koji su se vratili kući. Nedavno je američki sud presudio kako su prava veterana prekršena. (Začudo, Obamina administracija sada tvrdi kako bi se trebalo ograničiti pravo veterana na sudske žalbe!) Vojna prerastegnutost dovela je, što se moglo i predvidjeti, do nervoze glede uporabe vojne moći, a činjenica da drugi to znaju također prijeti oslabjeti američku sigurnost. Međutim, prava snaga Amerike nije ni njezina vojna, ni ekonomska moć, već njezina "meka moć", njen moralni autoritet. A i to je oslabljeno: naime, s obzirom da su Sjedinjene Američke Države prekršile osnovna ljudska prava kao što je habeas corpus i mučile zatvorenike, dovedena je u pitanje njezina dugogodišnja predanost poštivanju međunarodnih zakona.

Žrtve u Iraku
Sjedinjene Američke Države i saveznici bili su svjesni kako dugoročna pobjeda u Afganistanu i Iraku podrazumijeva pridobivanje srca i umova na svoju stranu. No, pogreške u prvih nekoliko godina tih ratova samo su zakomplicirale ionako složenu bitku. Kolateralna šteta ratova bila je golema: prema određenim računicama, izravno ili neizravno u tom ratu poginulo je preko milijun Iračana. Prema nekim studijama, u posljednjih deset godina u Afganistanu i Iraku nasilnom smrću umrlo je najmanje 137 tisuća civila, dok samo među Iračanima ima 1,8 milijuna izbjeglica i 1,7 milijuna raseljenih unutar same države. No, nisu sve posljedice bile katastrofalne. Deficiti kojima su američki dužnički ratovi tako snažno doprinijeli sada su primorali Sjedinjene Američke Države da se konačno suoče sa stvarnošću proračunskog stezanja. Dvadeset godina nakon kraja hladnog rata, američka vojna potrošnja još uvijek iznosi koliko i ukupna vojna potrošnja ostatka svijeta. Dio povećane potrošnje otišao je na skupe ratove u Iraku i Afganistanu te na obuhvatniji globalni rat protiv terorizma, ali uglavnom je novac potraćen na oružje koje ne radi u borbi protiv neprijatelja koji ne postoje. Sada će se ta sredstva bar u nešto preusmjeriti, pa će SAD vjerojatno dobiti više sigurnosti po nižoj cijeni. Iako al-Qa'ida nije poražena, njezina prijetnja doima se mnogo slabijom nego u danima koji su uslijedili nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine. Međutim, cijena koju su platile Sjedinjene Američke Države i mnogi drugi da bi se došlo do ove točke, bila je golema i uglavnom se mogla izbjeći. Ta će nas baština još dugo pratiti. Isplati se promisliti prije kretanja u akciju.

© Project Syndicate, 2011.

Joseph E. Stiglitz, profesor je na sveučilištu Columbia i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju



[Edited by Dajdza on 08-09-2011 at 04:50 GMT]

Pošto je tema o vjeronauci za djecu zaključana,onda ću ovde...tema je vrlo aktuelna u našem real life....


Bog u školskim klupama

Heroj, a ne zločinac?

Piše: Samir Šestan

Nema razlike između političara koji dopuštaju nekontrolisano vršljanje vjerskih zajednica po školama i seljana Gluhe Bukovice, koji su, braneći hodžu pedofila od „islamofobičnih medija“ i pravne države, vlastitu djecu nastavili da mu izručuju na „vjersku naobrazbu“. Pritom ih još tjerajući da izjavljuju da oni vole svog hodžu.

„Niko ne može više voliti djecu od nas“, izjavio je, svojevremeno, Reis Cerić, u kampanji zaštite hodže-pedofila, iz gluhe, slijepe i nijeme bosanske vukojebine. Kardinal Puljić se s tim, ćutke, klimajući, složio, svjestan da mu vlastita planetarna organizacija kao dokaz uvijek može ponuditi spiskove hiljada maloljetnih konzumenata njene „ljubavi“. A Vladika Kačavenda je, milujući šipku u striptiz baru svog dvora, samo dodao: „Ni decu, ni omladinu!“ Pa su onda, složno, krenuli prema školama i obdaništima.

PARENTAL ADVISORY ili „IPAK SE NE OKREĆE!“

U razgovoru o vjeronauci u školama i obdaništima gotovo redovno se zanemaruje suština. Priča, i kad je ima, svodi se na, za kritičare teološke ofanzive na obrazovni sistem, opterećene optužbama za militantni ateizam, koliko-toliko sigurni kolosjek ponavljanja mantre o odvajanju religije od države kao Zapadnom civilizacijskom dostignuću, ne dirajući u sadržaj religijskih učenja, koji se, faktički, tretira kao „lična stvar“ organizacija i pojedinaca koji ih tretiraju kao dogmu.

No, poenta je da se radi o tekstovima i praksi koji, u najmanju ruku, zahtijevaju zabranu omogućavanja njihove konzumacije maloljetnim osobama ili bar oznaku „neophodna roditeljska pažnja“, te, ozbiljnu intervenciju države, u cilju zaštite ustavnog poretka, odnosno svojih građana (pogotovo maloljetnih) i njihovih prava.

Pedofilija. Poligamija. Govor mržnje. Zastrašivanje. Poticanje na nasilje. Incest. Uvrede na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Glorifikacija monstruoznih zločina. Ekstremni muški šovinizam. Patrijarhalni fašizam. Kriminalizacija slobode misli. Segregacija. Nepoštovanje ljudskih prava, do odricanja prava na slobodu i život drugim i drugačijim. Zagovaranje totalitarnih društvenih sistema. Sve su to integralni elementi vjerskih knjiga i praksi različitih vjerskih zajednica, od kojih je većina navedenih karakteristična i za sve tri ovdašnje s najmasovnijim članstvom. I sve su to zakonom kažnjiva (ne)djela.

Kao što je i navođenje ljudi na zločin. Ili prevara. Da o permanentnom, hiljadugodišnjem, sukobu s naukom i umjetnošću, u kom su organizovane religije zvjerski mučile i ubijale nevine ljude, u cilju sačuvanja svoje ekskluzivne pozicije na ovom(!) svijetu, ne govorimo (Papa Ratzinger i danas opravdava zločine inkvizicije i tvrdi da je "crkveni proces protiv Galileja bio opravdan i pošten”, a nijedan islamski čelnik, uključujući i Reisa Cerića, ne dovodi u pitanje pozive na ubijanje „islamofobičnih“ književnika, karikaturista, filmadžija,... – podsjetimo, Salman Rushdie je još živ, zahvaljujući jakom osiguranju britanske Vlade, ali su prevodioci njegovog romana u Japanu i Italiji ubijeni, norveški izdavač je jedva izvukao živu glavu u atentatu 1993. godine, a u pokušaju ubojstva turskog izdavača ubijeno je 37 ljudi.).

Neovisno od toga, nasuprot zdravom razumu (čija je vrijednost na lokalnim tržištima, suprotno kapitalističkoj logici, direktno proporcionalna količini – dakle, vrlo mala), religija se, postkomunističkim prostorom, zahvaljujući simbiotskoj vezi s politikom (pogotovo u sredinama u kojima je ona svedena na nacional-šovinističko bjesnilo, ksenofobiju i segregaciju), širi nekontrolisano. Uvodi se u škole, pa čak i u predškolske ustanove. S jasnom namjerom da se jedinki ne omogući pravo izbora. Nego da joj se mozak ispere u najranijem stadijumu i religija pretvori u rođenjem definisanu kategoriju. Sve u cilju stvaranja monolitnih fašisoidnih kleronacionalističkih blokova. Ili (u varijanti društva na sedativima) obezbjeđivanja „zdravih“ temelja za bolest u (skoroj) budućnosti.
PUŠENJE ŠTETI ZDRAVLJU ili ŠTA ZNA DIJETE ŠTA JE ZAKLAT ČOVJEKA S OSMIJEHOM

Totalitarni mentalni okvir, pritom, zloupotrebljava koncept ljudskih prava, i najznačajniju prednost Zapadne civilizacije pretvara u oružje protiv nje same. Pod slobodom vjeroispovjesti prodajući čisto nasilje, a pod ljudskim pravom jedinke, njeno utapanje u borgovski kolektiv i mazohističko pristajanje na samoponižavanje. Ljudsko pravo, u ovoj poremećenoj igri, postaje pravo na odbacivanje svojih ljudskih prava, u istorijskom smjenjivanju jedne brutalne indoktrinacije drugom.

No, dok se to može tolerisati kad se radi o odraslim ljudima, stavljajući takve vrste odluka u ravan sa uzimanjem narkotika (od nikotina, preko alkohola i ozbiljnijih droga, do pušenja nacionalističke kurčine svom vođi) ili praktikovanjem seksualnih perverzija (šta god ko pod tim podrazumijevao, a na ovim prostorima su svakako najrašireniji sadomazohistički bliski kontakti ludih i zbunjenih), drogiranje maloljetnih osoba i seksualno opštenje s djecom, su zločini.

Kad si punoljetan, sa svojim životom (bar hipotetički ili po nekoj liberalnoj filozofiji), možeš da radiš šta hoćeš, sve dok ne ugrožavaš druge, ali kad si dijete, država ti je dužna garantovati zaštitu.

Od svih, pa i religioznih sadista, kao što je naprimjer onaj u Hrvatskoj što, u okviru religijske nastave, djeci pušta Gibsonovu Pasiju, sa odvratnim realističnim scenama mučenja (da sad zanemarimo antisemitsku dimenziju filma), od kojih pozli i odraslim ljudima. Ili od sofisticiranog psihološkog nasilja vjeroučiteljica koje ovih dana, na početku školske godine, naglas prozivaju učenike koji su se izjasnili da neće na vjeronauku, „da vide da li su se predomislili“ (one druge, naravno, ne pitaju). Od kreatora zločinačke politike „dvije škole pod jednim krovom“, koji djecu različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti razdvajaju preziđivanjem školskih hodnika. Od onih koji po školama zakucavaju vjerske simbole, u uobičajenoj ovdašnjoj igri zapišavanja teritorija, a onda vrište o svojoj ugroženosti kad ih neko pokuša skinuti. IIi od ludaka koji prave, štampaju i djeci prodaju ili poklanjaju slikovnice u kojima se otac, koga bi se zbog sličnog pokušaja danas promptno & doživotno strpalo iza rešetaka ustanove za teške psihijatrijske slučajeve, sprema da, „primivši u snu zapovijest od Boga“ zakolje vlastitog sina, nasmiješenim(!) nožem (zamisli tu traumu djeteta, kome se zaštitnička očinska figura prikazuje kao potencijalni ludak i koljač, a oružje kojim se kolje, kao vesela igračka). I, kao, sve je super, jer je „dobri Bog“ oca u zadnji trenutak spriječio da zakolje sina, i rekao mu da, umjesto njega, veselim handžarom, pokolje isto tako vesele ovčice koje skakuću naokolo(). Zaštitu od onih koji, djeci (i infantilnim punoljetnicima), potrebu vjerovanja u Boga, utjeruju pričama o tome kako Bog kažnjava nevjernike: „Dugo nije bilo kiše i sve je osušilo. I životinje su crkavale od žeđi. A djeca, u stomacima majki, još nerođena, umirala.“(). Da ponovim – „DJECA, U STOMACIMA MAJKI, JOŠ NEROĐENA, UMIRALA“. Jer im roditelji nisu vjerovali u Alaha! Pa je i njih, nerođene, za kaznu pobio() (Mala digresija – da podjelim s vama nedavno lično iskustvo – u pokušaju da budem tolerantan, kupih par izvanredno dizajniranih slikovnica vjerskog sadržaja, prijateljevom klincu, i srećom ih otvorih, netom prije planiranog uručenja (navedeni detalji su iz njih), i – povratih! A klincu dadoh Diznijevu Atlantidu.) Da o slavljenju praznika, kome je pozadina „ljubav“ koju je Bog ukazao nama, tako što je pobio svu prvorođenu djecu naših neprijatelja ne govorimo – „Heroj a ne zločinac“, rekli bi savremenim jezikom obožavalaca masovnih ubica.

SLOVENIJA – MOJA DEŽELA ili BOGA, CIGARE I ALKOHOL, ZABRANJENO PRODAVATI U BLIZINI ŠKOLA
Tu zaštitu, od strane države, u segmentu obrazovanja, na Balkanu, svojim maloljetnim građanima, i društvu u cjelini, pružaju tek Slovenija (čiji zakon o obrazovanju eksplicitno zabranjuje obavljanje bilo kakvih vjerskih aktivnosti u javnim školama, a što je svojom odlukom, potvrdio i Ustavni sud), Crna Gora i Kosovo (čiji je Parlament, ovih dana, opetovano odbio uvođenje vjeronauka u školu i ostao pri zabrani isticanja vjerskih simbola u odijevanju u obrazovnim ustanovama, ne obazirući se na zapjenjene reiscerićevske reakcije tamošnjih vjerskih ekstremista, frustriranih nemogućnošću da i oni ovladaju ovim segmentom društva i nagrizu sekularni ustroj iznutra, na njegovom najosjetljivijem dijelu).

U Bosni i Hercegovini, čak i nakon oštrog razlaza Islamske zajednice sa bošnjačkom nacionalističkom strankom, sa kojom su čitave devedesete bili u krajnje radikalnom simbiotskom odnosu i dolaska navodnih socijaldemokrata na vlast u dijelu zemlje sa bošnjačko-muslimanskom većinom, vlada status quo. Ili: „Ko je jamio, jamio“.

Sraslost nacionalnog, vjerskog i zvjerskog u tvorevini nastaloj na genocidu, i dalje je neupitna, potpuna i u funkciji dovršenja u ratu započetog zločinačkog projekta (Vjera se i dalje nastavlja koristiti u svrhu etničkog čišćenja, provociranja, dizanja tenzija i izazivanja međuetničke netrpeljivosti). S druge strane, stidljivi pokušaj SDP-a da, u Kantonu Sarajevo (koji, jeli, obuhvata i glavni grad ove nadasve demokratske i sekularne države) napravi neku promjenu u tom segmentu, i dokine bar kažnjavanje djece koja ne pohađaju vjeronauk (slabijim prosjekom ocjena), naišao je na zastrašujuću reakciju lidera Islamske zajednice, koji je, u sumanutom, nekontrolisanom, ostrašćenom govoru, u kome je po ko zna koji put zloupotrijebio žrtve genocida, SDP optužio da „hoće oni da mi ponovo dajemo svoju djecu bezbožnicima, da ne budu spremna da se brane kad dođe ponovo etničko čišćenje“(), predsjednicu Helsinškog komiteta za ljudska prava Veru Jovanović, dodikovski-seljački-primitivno je ne persirajući, označio kao metu: „Ti služiš onima koji mrze islam, koji mrze nas muslimane”, ministru obrazovanja uvrijedio i mrtvog oca, te, zaprijetio čak i masovnim uličnim nasiljem i državnim udarom. I sve to samo zato što je SDP-ov kantonalni ministar obrazovanja, najavio da ocjena iz vjeronauka više neće ulaziti u prosijek ocjena na kraju godine().

Epilog je poznat – SDP se, umjesto da radikalizira svoj zahtjev i na društvenoj sceni pozicionira kao zaštitnik sekularnog vrijednosnog sistema (te inicira donošenje „slovenačkog“ zakona o obrazovanju, koji će religiju udaljiti od javnih obrazovnih ustanova), kukavički povukao, pred prijetnjama (definitivno, kao i većina građana, zatečen njihovim intenzitetom), a onda nam, kao novo „rješenje problema” ponudio uvođenje “alternativnog predmeta” „Društvo, kultura i religija”, koje će pohađati oni koji ne idu na vjeronauku (da sad zanemarimo, najnovije prodavanje magle, s „trećom opcijom“, koja je ustvari ona „opcija“ koja postoji čitavo vrijeme – da jednostavno ne ideš na nastavu, odnosno nemaš izborni predmet).

ZLOČIN I KAZNA ili AKO NEĆEŠ NA VJERONAUK, ONDA ĆEŠ UČIT DA BUDEŠ TOLERANTAN
No, kao prvo, problem se ovim ne rješava, nego dovodi do dodatnog apsurda. Koji je, najbolje izrazio, svojevremeni HNS-ov kandidat za ministra obrazovanja Hrvatske, Pero Lučin: „Vjeronauk može biti u školama, treba biti izborni predmet, a za učenike koji ga ne pohađaju treba osigurati drugi izborni predmet na kojemu će učiti o drugim religijama, što bi pridonijelo i razvijanju tolerancije i multikulturalnosti“. Elem: Vjeronauk mora ostati, a ateisti i ostali koji neće na vjeronauk nek razvijaju toleranciju i multikulturalnost(). (Ili nek budu neobrazovani, što je najnovije SDP-ovo solomonsko rješenje).

Pomenuti predmet, međutim, ne može biti alternativa nastavi iz religije, nego je, zapravo, upravo on taj koji bi učenici trebali da pohađaju. Svi. A pogotovo(!) oni koji pohađaju vjeronauku (ako bi taj predmet ostao u nastavi). Učenicima treba (mada to neće dobiti, ni ovim predmetom, koji SDP uvodi nabrzinu, ekstremno traljavo, tek da bi prikrio svoj poraz, čime nanosi dodatnu štetu) opšte znanje o religiji, njenom razvoju kroz istoriju, kritički osvrt na njene zloupotrebe i zločine počinjene u njeno ime, njena društvena uloga i mjesto u savremenim državama, problematiziranje njenih zabluda, promašaja, tvrdnji demantovanih naukom, neprihvatljivosti nekih stavova, sa stanovištva savremene civilizacije, temeljene na ljudskim pravima i slobodama jedinke, te, upoznavanje sa osnovama svih religijskih zajednica koje djeluju u ovoj državi. Pa tek onda, ako si stekao potrebno predznanje, možeš ići i na vjeronauku. (Ili ne ići na nju - jer, da se razumijemo, ateizam, koji u svom korjenu ima ljenost, neznanje, uticaj porodice ili istorijsku inerciju, a ne svjesnu odluku jedinke temeljenu na znanju i razmišljanju, tek je druga strana gluposti).

Ali, ni tada (ukoliko je nastava organizovana u javnoj školi) ne možeš ići na časove predmeta čiji program i predavače određuje vjerska zajednica. Jer škola ne smije biti ustanova za vršenje ideološke propagande i ispiranja mozga. Niti predavanje “predmeta” koji unutar sebe nosi i krajnje neprihvatljive poruke (od antinaučnih, do govora mržnje) može biti povjereno osobama koje ne posjeduju elementarni odmak i kritičnost prema materiji koju predaju, nego je tretiraju kao dogmu. Dodatno, varanje ljudi je krivično djelo. I država ne bi smjela tolerisati da joj se djecu uči stvarima u potpunoj suprotnosti sa naučnim istinama, i da se unutar obrazovne ustanove stvara šizofrena situacija.

No, da podsjetimo, svaki put kada se, u javnom prostoru, pojavljivala opcija uvođenja obaveznog predmeta koji bi proučavao religiju kao opšti pojam, odnosno kao društveni i kulturni fenomen, sve vjerske zajednice bi se složno obrušile na nju. Jer njih ne interesuje obrazovanje (pogotovo upoznavanje sa različitim religijama i kritički osvrt na njih i njihovu društvenu ulogu ili multikulturalizam i tolerancija). Njih interesuje indoktrinacija i kontrola nad stadom koje smatraju svojim. I jasna granica, koja će tu kontrolu pojednostavljivat.

POČELI SMO SE I ŠAMARAT ili ALTERNATIVA NA POGREŠNOM MJESTU
U tom kontekstu, za sva postjugoslovenska društva, indikativno je iskustvo iz Sjeverne Irske, koje u svojoj knjizi „Bog nije velik“ iznosi Christopher Hitchens: „Oni su željeli škole u kojima je glavnu riječ vodila crkva. I segregaciju stanovništva, kako bi lakše uspostavili kontrolu. I tako su, u ime Boga, novim generacijama školaraca počeli usađivati staru mržnju. A to čine i danas.“

Konačno, umjesto da se alternativa vjeronauku uvodi u javnim školama ona bi trebala biti uvedena u školama pod kontrolom vjerskih zajednica. Dok upad vjeronauke u javni školski sistem jedne sekularne države nema nikakvog opravdanja (i zbog neprimjerenih sadržaja za taj uzrast i zbog ispiranja mozga kao cilja i zbog suprotstavljenosti naučnim istinama, koje je školski sistem obavezan prenijeti djeci i zbog imperativa razdvojenosti religije i države, kao civilizacijskog dostignuća) dotle je davanje bar alternative djeci kojoj se ispire mozak unutar vjerskih zajednica i kontrola tih paralelnih sistema, obaveza (sekularne) države.

Odluka kosovskog parlamenta, o zabrani primicanja religijskih zajednica školi, nije šamar samo kosovskim teokratama, nego i balkanskim političarima, u onim zemljama čiji je establišment kapitulirao pred nezaježljivim apetitima, drskošću i prijetnjama njihovih vjerskih zajednica i predao im vlastitu djecu. Smišljajući, pritom, neuvjerljive izgovore i dimne zavjese koje će prikriti njihovu nemoć, jad i izostanak namjere da učine nešto ozbiljno, na protjerivanju virusoidnog uljeza iz sistema i uspostavi zaista sekularne države.

Nema razlike između političara koji dopuštaju nekontrolisano vršljanje vjerskih zajednica po školama i seljana Gluhe Bukovice, koji su, braneći hodžu pedofila od „islamofobičnih medija“ i pravne države, vlastitu djecu nastavili da mu izručuju na „vjersku naobrazbu“. Pritom ih još tjerajući da izjavljuju da oni vole svog hodžu.

http://www.e-novine.com/stav/50632-Heroj-zloinac.html

Mediji i rat: Kako je “Politika” izveštavala 1992. godine - e-Novine

Džihad, džihad, čet'ri noge



Izdanje dnevnog lista "Politika" od 31. avgusta 1992. godine

Zabrinutost u Atini zbog pogoršanja situacije u Bosni: "DŽIHAD" PODSTIČE JURIŠE NA SARAJEVO (Atina, 30. avgusta)
Apel Radovana Karadžića britnskom premijeru Džonu Mejdžoru da zaustavi muslimansku ofanzivu na Sarajevo, glavna je informacija u grčkim medijima danas.

U popodnevnim listovima se, pored ostalog, pominje da je u Izetbegovićevoj vojsci sve više muslimana iz sveta koji - kako se ističe - više ne kriju da su došli da bi vodili "džihad" (sveti rat) protiv Srba, pravoslavaca. Pozivajući se na pisanje "Sandi tajmsa", "Monda" i nekih drugih listova, navodi se da su ovi ratnici došli u Bosnu preko Hrvatske iz - Alžira, Saudijske Arabije, Pakistana, Sudana i Turske.

U novoj situaciji, u Bosni je sve više muslimanki pod feredžama, pišu grčki listovi, što izaziva zbunjenost u nekim hrvatsko-muslimanskim sredinama, jer se Hrvati protive islamizaciji Bosne.

Danas je, takođe, dat publicitet rezoluciji Svetskog saveta crkava, na sastanku u Švajcarskoj, u kojem se ističe protivljenje uvođenju embarga protiv Srbije i Crne Gore, kao veoma jednostranom i nepravednom postupku.

U grčkoj štampim se svakodnevno opširno prati jugoslovenska kriza, sa stalnim nastojanjem da se ukaže da rat mora prestati, ali i da se krivica ne može svaliti na Srbe.

U najtiražnijem grčkom listu "Ta nea" (opozicioni, PASOK) ističe se, pored ostalog: "Međunarodno javno mnenje je bombardovano medijima, dan za danom, sa porukom da su Srbi oni koji ubijaju, siluju, muče njihove zarobljenike. Javnost, u apatiji, prihvata prenošenje jugoslovenske drame u toni+ovima crnog i belog, žrtve su uvek Hrvati i Muslimani, i - Srbi su uvek kriva strana. Svako ko gleda televiziju ili čita novine bi zaključio da nema stradalih Srba, izbeglica ili žrtava sa druge strane.


Jugoslovenska kriza, stvorena od strane zapadnih diplomatija, dokazala je da su ratni zločini počinjeni u srcu Evrope od svih strana. Pokušaj da se prikaže Srbija kao jedina kriva strana je takav da je to uvreda za svetsko javno mnenje. Srbi su "varvari", Hrvati i Muslimani "anđeli" i žrtve. Nemci su, prvenstveno, otvorili ovu krizu, dok su Amerika i Evropa, u globalu, samo "nevini posmatrači" tragedije.

Sve strane u jugoslovenskoj krizi su krive za počinjene zločine - uprkos pokušajima zapadnih medija da okrive samo jednu stranu. Bivši susedi, prijatelji, kolege u fabrikama i kancelarijama, sada se ubijaju, muče i siluju, dokazujući, još jednom, da rat menja ljudska bića u čudovišta.

Kad se ovak rat završi - nadamo se da će to biti uskoro - svaka nacionalnost u Jugoslaviji će se zapitati: šta ih je nateralom da ubijaju njihove komšije i prijatelje, sa kojima su živeli u miru desetinama godina, ističe "Ta nea".

"Katimerini", ugledni konzervativni i nezavisni list, piše: "Pitanje je: šta se dogodilo u Londonu na konferenciji o Jugoslaviji. Na papiru postoji mnogo odluka da se stane nakraj prolivanju krvi. Sve je bilo pažljivo promišljeno: poštovanje granica, povlačenje naoružanih snaga, oslobađanje ratnih zarobljenika i predaja teškog naoružanja snagama Ujedinjenih nacija. Ali, kako će sve ove odluke postati stvarnost?

Od sledeće nedelje sva humanitarna pomoć će biti obezbeđivana sa više trupa i snaga Ujedinjenih nacija iz Zapadnoevropske unije. Borbe se, ipak, nastavljaju.

Ono što se može reći o londonskoj konferenciji to je da je uspela u dovođenju tri strane u konfliktu da obećaju da mogu sesti za pregovarački sto za suštinske razgovore sa ciljem da uspostave mir u zaraćenim jugoslovenskim republikama.

Konferencija nije uspela u zaustavljanju konflikta u Bosni. Sada će strategija da se podeli na sledeće tri. Prvo: povećano prisustvo snaga Ujedinjenih nacija u Bosni. Drugo: biće povećan pritisak, sa više sankcija, da se zaustavi Srbija u pomaganju srpskih snaga u Bosni. I, treće: komplikovani problemi bivše Jugoslavije biće na razmatranju šest grupa sa sedištem u Ženevi. Švajcarski grad je, naravno, daleko od Sarajeva ili Kosova", ističe "Katimerini". (Radislav Ćuk)

Snovi i lopovi
Otvoreno pismo Momiru Dropcu
Piše: Aleksandar Stanković


Bila su takva vremena, Momire.Ti ćeš reći nepravedna, ja ću reći ponosna. Ti ćeš reći tužna, ja ću reći veličanstvena. Možda ćeš reći užasna i tragična, a ja ću te podsjetiti, Momire, za većinu nas, za veliku većinu (a dozvolit ćeš Momire da bi ipak trebao uvažiti mišljenje velike većine) bila su to veličanstvena i neponovljiva vremena. Vremena u kojima smo postali slobodni, u kojima smo se riješili okupacije, stranog bića u svojem tijelu, vremena žrtve i borbe, ponosa i slave, zajedništva i patnje. I sada se pojavljuješ ti, Momire

Dragi Momire!
Ovih dana pred sjedištem HDZ osvanuli su natpisi 'Jaco, može li Drobac u tvoj stan' i oni su me natjerali da ti napišem ovo pismo. Naoko šaljiva poruka, u stvari je duboko uznemirujuća i kao takva natjerala me da se zamislim: Što smo mi Momire dužni tebi, a što si ti eto, ostao dužan nama?

Pusti uspomene
S obzirom na količinu tekstova koji se pišu, s obzirom na medijsku pažnju i tretman koji imaš i s obzirom na konstantno prisutnu tezu da si puno više izgubio nego što smo ti mi dali, voljela bih ovim putem da razjasnimo neke stvari. Ja sigurno nisam neosjetljiva kuja kao što mnogi misle. Mene je ova gore poruka duboko pogodila i natjerala na razmišljanje jesmo li negdje pogriješili, što smo si uzajamno pružili, i ima li mogućnosti za častan uzmak? I što više mislim i što više pokušavam biti objektivna i što više razmišljam o tebi kao poštenom i dragom čovjeku koji se našao u nezavidnoj situaciji, to sam sve čvršće uvjerena da bi tvoj dolazak u taj stan, Momire, bio bi duboko uznemirujuć za sve nas. Već su prošle neke godine kako si ga napustio i vjerojatno bi tvoja nanovo obnovljena sjećanja zasjenila ispravan pogled na stvari i vjerojatno bi ti Momire pod dojmom uspomena stekao krivi dojam da smo mi, Momire, tebi nešto dužni i da bi možda bio krajnji čas da taj dug namirimo. Međutim Momire, uspomene nisu saveznik razuma.

Trebamo li se mi tebi ispričati, Momire?
Bila su takva vremena, Momire.Ti ćeš reći nepravedna, ja ću reći ponosna. Ti ćeš reći tužna, ja ću reći veličanstvena. Možda ćeš reći užasna i tragična, a ja ću te podsjetiti, Momire, za većinu nas, za veliku većinu (a dozvolit ćeš Momire da bi ipak trebao uvažiti mišljenje velike većine) bila su to veličanstvena i neponovljiva vremena. Vremena u kojima smo postali slobodni, u kojima smo se riješili okupacije, stranog bića u svojem tijelu, vremena žrtve i borbe, ponosa i slave, zajedništva i patnje. I sada se pojavljuješ ti, Momire. I tvoja slika je nešto drukčija i tvoja priča je uznemirujuća i tvoj gubitak neopravdan. Da, Momire, sve je to nažalost tako i dogodilo se. Nije lijepo da si izbačen iz stana, da ti se brat ubio, da živiš k'o pas, da nemaš struje i grijanje. Sve su to stvari koje bih najradije zaboravila, koje me svaki dan muče, koje bih nekako riješila, ispričala ti se, zamolila te da nam oprostiš, da nas ne mrziš previše…
Ali, dragi moj Momire, nerealno je to očekivati od mene. Pokušaj me shvatiti, pokušaj se staviti u moju poziciju, pokušaj shvatiti moju muku i probleme i možda ti neke stvari budu jasnije. Zamisli, da javno priznam da smo ti oteli stan? Zamisli da priznam da je to učinio Gojko Šušak? Kako bi se on osjećao da je živ?

Momire, bio si višak
Uostalom, ako ćemo biti iskreni, Šušak je to učinio zbog mene, a ne zbog sebe. Šušak je iskreno vjerovao da si višak, a ruku na srce mnogima si se u to vrijeme i činio kao višak. I što ćemo sad, sve te ljude, sve te idealiste proglasiti bandom, najobičnijim uzurpatorima i otimačima? E pa nije red Momire! Kao što nije red ni Jadranku Kosor optužiti za tvoju muku. Istjeran si, šutnut i osramoćen, ali žena to nije znala. A kad je doznala prošlo je previše vremena da bi u to vjerovala. I zar je zbog toga treba optužiti? Pa Jadranka je idealist koja iskreno vjeruje da je sve po zakonu. Momire, ti si po zakonu gladan i po zakonu nemaš struje i po zakonu se možeš jebat i po zakonu nam ne možeš ništa. I dozvoli nam Momire, da ne osuđujemo Jadranku, jer ako je sve po zakonu, onda nam je i savjest čista, a ako nam je savjest čista onda ti se ne trebamo ni zbog čega pravdati.
Međutim, dragi Momire, ja sam prestara i preiskusna da ne bih naslutila tvoju tragediju, da bih na takvu sudbinu ostala imuna i da u tebi ne bih prepoznala mnoge slične sudbine koje me muče Momire, i zato ti ovo pišem.

Momire, nebitan si
I sad opet dolazimo do pitanja s početka teksta 'Što smo mi dužni Momiru Dropcu, a što je Momir Drobac dužan nama'? Dragi moj Momire, mi smo tebi dužni objasniti da s razlogom imaš sjeban život, dužni smo sve napraviti da konačno shvatiš da nema nikakvog krivca za tvoju tragediju, dužni smo sve staviti u kontekst vremena u kojem su Kosor i Šušak heroji, vremena u kojem se nije moglo kontrolirati baš sve, a s druge strane, ti si na neki način dužan shvatiti da si žrtvovan za veliku ideju i da si u odnosu na tu ideju potpuno nevažan i da smo za tu ideju spremni žrtvovati tisuće takvih kao što si ti (citiram Žarka Domljana), jer tu ideju su sanjale generacije pa bi samim time tvoja osobna dužnost bila da to poštuješ, da se izdigneš iznad osobne žrtve i da osjetiš izvjesni ponos, što si, premda u nesretnim okolnostima, bio svjedokom jednog veličanstvenog i neponovljivog procesa, procesa rađanja jedne države.
S ljubavlju, tvoja Hrvatska.


* Tekst preuzet sa Portala Oko

Joj Lucic je kralj




Razgovor Vuka Jeremića i Aleksandra Konuzina
Čovek, drug, Rus i svadbarski kupus
Piše: Predrag Lucić




Poslednja dva branitelja Kosova razgovaraju telefonom na večne teme: da li Jeremić više liči na Lajku ili na Gagarina; zašto se na Jarinju kuva svadbarski kupus u vreme okupacije; šta je sve ambasador Konuzin morao da proguta da Srbi ne bi postali Bugari...

- Sine Vule, pa gde si ti? Baš sam te se uželeo...

- Jao, čika Aco, superiška što ste se javili! Vi znate da mene sunce ogreje čim vam čujem glas...

- Gde si to, sine? Nešto te slabo čujem.

- A gde bih ja bio, čika Aco? Evo me nebu pod oblacima, tačnije rečeno: nebu nad oblacima.

- Opet u avionu?

- Jeste, čika Aco. Samo što mi krila ne izrastu.

- Ništa ti, sine, nemoj da se sekiraš. Nisu izrasla ni Jurju Gagarinu, ni Lajki nisu izrasla...

- Pu-pu-pu... Nemojte tako, čika Aco, naopako bilo.




Photo: Miloš Cvetković- Nemoj ti da pljuckaš odozgo! Nikad ne znaš gde može vetar da odnese.

- Ne bojte se, čika Aco, neće na vas. Ja sam negde nad Atlantikom.

- Pusti ti, sine, to što neće. Poslušaj starijeg i pametnijeg, pa kad ti lepo kažem da ne pljuckaš iz aviona, ti nemoj da pljuckaš.

- Ali, čika Aco, svi prozori su zatvoreni. Nema kuda da izađe.

- Nemoj da si tako tvrdoglav! Slušaj šta ti se kaže, pa ćeš daleko da doguraš, reko sam ti već. I šta uopšte treba da se pljucka?

- Pa to je naš narodni običaj, čika Aco. Protiv uroka.

- Kakvog uroka?

- Tog vašeg, sa Gagarinom i sa Lajkom.

- Oćeš da kažeš, sine, da bi tebe tvoj čika Aca ureko? E, dete, dete... I to mi je hvala za sve što sam uradio za tebe i za Srbiju...

- Nemojte tako, čika Aco... Nisam ja mislio da vi to namerno. Ali shvatite: nije mi ugodno da na deset hiljada metara visine slušam kako me poredite sa Gagarinom koji je poginuo u avionu ili sa Lajkom koja je, sirota, ispustila dušu negde u Kosmosu, daleko od otadžbine.

- Jao, sine, ti ga baš cepidlačiš... Dobro, izvini, evo puj-pike ne važi ono što sam maločas reko... Dakle, sine Vule, nemoj da štrecuješ da će da ti izrastu krila, pošto nisu izrasla ni Belki ni Strelki. Je li to sad u redu?

- Pa ne znam baš, čika Aco...



- Šta, bre, ne znaš?! Pa jesu li se Belka i Strelka srećno spustile na Zemlju u Sputnjiku 5? Jesu! I šta onda još ima da zakeraš?

- Pa nije baš diplomatski, čika Aco, da me poredite sa kerovima. Ipak sam ja čovek, diplomata i ministar...

- Au, izvini, molim te... A s kim da te poredim? Sa kokoškama? Ti si, čoveče, Vuk i tako treba da se ponašaš.

- Ako sam Vuk, čika Aco, nisam džukela.

- Oćeš da kažeš da su najslavniji psi u vasceloj ruskoj istoriji obične džukele? Sram te i stid bilo! Pa jesi li ti Srbin, šta si ti?!

- Znate da jesam, čika Aco. Sami ste to rekli, i to ne jedared.




Braniću Kosovo do poslednjeg Srbina: Aleksandar Konuzin, srpska majka
Photo: BETA/Nenad Petrović- Pa jel' se tako jedan Srbin odnosi prema bratskim ruskim svetinjama?

- Izvinite, čika Aco, al' ja ne mogu da prihvatim da su mi Belka i Strelka braća...

- Pa ko je reko da su ti braća? Kako kuje mogu da ti budu braća? Jesi to i ti počeo da brljaviš po polnom pitanju ko ovi degenerici sa degenerisanog Zapada?

- Znate da nisam, čika Aco, al' ne mogu da prihvatim ni da su mi Belka i Strelka sestre. Poštujem njihova herojska dela, razume se, ali...

- Kod vas Srba, ako ste uopšte Srbi, uvek neko „ali“...

- Nemojte tako, čika Aco... Pa ko bi mogli da budu Srbi ako ne mi Srbi?

- Slušaj, Vule, ja celo vreme razmišljam o tome, pa nikako da se domislim... Samo vidim da ovako dalje ne ide. Izem ti takve Srbe kad pre neki dan, na onom Beogradskom bezbednosnom forumu, niko sem mene da progovori ko Srbin i da onim inostranim plaćenicima kaže šta ih ide.

- Čika Aco, nemojte tako preko da sudite...

- Nego kako da sudim? Je li istina da sam tamo samo ja govorio ko Srbin?

- Pa jeste i nije... Ne možete da kažete da na primer naš predsednik nije Srbin...

- Ko? Onaj što je govorio na Forumu na onom tunjavom engleskom?

- Pa i vi ste, čika Aco, govorili na engleskom...

- A kako, sine Vule, da govorim kad tamo niko nit je govorio nit je diso srpski?! Ko bi me razumeo da sam ja na tom, kako ste ga nazvali, Belgrade Security Forumu, izgovorio više od tri srpske reči?!

- Koje tri reči, čika Aco? Sorry, bio sam u New Yorku, pa nisam pratio...



- Kosovo, Vuk i Jeremić, eto koje tri! Sorry, sine, ako sam te tim uvredio! Evo, neću nikad više...

- Nemojte, čika Aco, da ste nakraj srca...

- Ma ja sam, sine, nakraj Srba. Ja, ja, ja to ne mogu da razumem... Da na celom svetu samo ti i ja govorimo ko pravi Srbi i da samo mi branimo svetu srpsku zemlju, pa to je da čovek iz kože iskoči!

- Pa nije baš tako, čika Aco! Svetu srpsku zemlju brane i oni naši hrabri ljudi koji su ostali na Kosmetu...

- Koji ljudi? Je li oni iz Jarinja? Oni što su okupatorima iz NATO-a i KFOR-a kuvali svadbarski kupus i delili im ga onako badava, da izazovu njihovo milosrđe, da ovi zavojevači svoj sledeći granični prelaz ne bi postavili negde kod Obrenovca?

- Ne razumete vi, čika Aco, to je specifičan srpski humor...



Vatra gori, vreme je da se pristavi kupus: Restoran opštenarodne kuhinje "Jarinje"
Photo: BETA- Kakav crni humor? Svadbarski kupus se kuva kad je svadba, a ne kad je okupacija.

- Pa šta je trebalo da skuvaju, čika Aco?

- Svašta može od kupusa da se skuva, samo kad se oće. Može boršč, a može i šči.

- Može, čika Aco, ali problem je što to nisu naša narodna jela.

- A g***a kao jesu naše narodno jelo, naš specijalitet?

- Kakva g***a, čika Aco?

- g***a koja jedemo zbog vas Srba i zbog vašeg Kosova.

- E pa ako je tako, onda nemojte više da ih jedete.

-Molim? Dobro. Evo ovog trenutka prestajemo. Tvoja želja je, sine Vule, meni zapovest. I veliko mi je to hvala, sine, za sve čega sam se nagutao da bi Srbi još uvek mogli da se zovu Srbima, da ne postanu ko Bugari, Rumunji i ove ostale američke slugeranje. Ali dobro, šta smo gutali, gutali smo. Sada je s tim gotovo.

- Ne, ne, ne... Nemojte, čika Aco, molim vas, nemojte!

- Šta ima da me moliš?

- Da ne prestanete da gutate, da ovaj... jao, bre... izvinite na izrazu, ali to su vaše reči, to da ovaj... da ne prestanete da jedete to, ovaj, što ste, je li, rekli...

- Čekaj, šta oćeš da mi kažeš?




Photomontage: xenini.com- Pa da jedete... ovaj, ne da jedete već da... jao, čika Aco, izvinite... skroz sam se pogubio, ne znam kako da vam to objasnim... tako mi je neugodno, najrađe bih u zemlju propao...

- Pu-pu-pu... Nemoj tako, sine Vule, naopako bilo...

- A što vi sad pljuckate, čika Aco?

- Pa da oteram urok, sine, aman-zaman. Gde ćeš, bre, u avionu da govoriš da bi najrađe propo u zemlju?!

- Nemojte da se toliko brinete, čika Aco. Ispod mene nije zemlja nego okean.

- Mnogo utešno, sine, mnogo utešno. To je ko da ja kažem da ovo ispod mene nije Srbija nego ne znam ni ja šta.

- Kako ne znate, čika Aco? Pa šta bi drugo bilo ispod vas ako ne Srbija?

- Otkud ja znam, sine?! Vidim, gurate se pod taj NATO-ov kišobran...

- Nemojte tako, čika Aco. Ovi iz NATO-a nam isto tako govore da se guramo pod ruski vodokotlić... Pa nismo mi ko ovi Hrvati i Šiptari da nam strani gospodari kroje kapu.

- Jel' ti to oćeš da kažeš da smo mi Rusi za vas strani gospodari?

- Ni slučajno, čika Aco, šta vam pada na pamet?! Kakvi crni strani gospodari?!

- Nego kakvi, sine Vule, nego kakvi?

- Pa domaći gospodari, čika Aco.