Šesti april, godišnjica opsade Sarajeva
Ovo je naša borba za disanje
Piše: Marko Vešović

Petar Luković me pitao: mogu li nešto da napišem povodom 6. aprila
kad je počela opsada Sarajeva. Evo šta sam mu odgovorio.

Dragi Petre, glede 6. aprila ne sjećam se gotovo ničega pojedinačnog, ni ja ni moja da oprostiš žena, kako bi rekli u Crnoj Gori. A ima i gore. Od onoga što me u doba opsade Sarajeva snalazilo zaboravio sam gotovo sve, i nije mala sreća što u te dane nisam bio crnogorska ljenčuga nego sam i krupnice i sitnice zapisivao, i to grozničavo, čak bjesomučno, jer sam utrkivao sa Rašovim topništvom: htio sam napisati ili barem zapisati što više prije nego što granata i od mene, kao od mnogih oko mene, napravi ajvar razmazan po sarajevskom zidu. Ali danas kad čitam mnoge od tih tekstova, nije se jednom dogodilo da otkrijem da se ne sjećam ničega od onog što sam u njemu opisao. Ni to nije sve: nije se jednom desilo da namrtvo zaboravim ne samo ovaj ili onaj događaj nego sam zaboravio i da sam o njemu ikad napisao išta, pa kad slučajno nagazim na takav tekst zaprepastim se dvostruko: ne sjećam se ni jedne rečenice pisane mojom rukom, a ne sjećam se ni onog o čemu moj zapis govori. Ljudski mozak nije olovka za bilježenje nego gumica za brisanje, što je posve razumljivo: taj nam organ nije dat, osim po izuzetku, da shvatimo život nego da nas brani od života. Od njegovih grozota.

Ali ako je u mome pamćenju od 6. aprila ostalo premalo, nisam sasvim zaboravio Arkanov upad u Bijeljinu 4. aprila, ni ono kako mu je suhop*z** Biljana Plavšić pred kamerama uvaljivala jezik, ni Arkanove zaludne pokušaje da pred kamerom izgovori riječ “fundamentalist“ koju je, vidjelo se i sa Trebevića, prvi put u životu čuo prije dva sata. Plavšićku sam u ratnim tekstovima zvao “vuk s vaginom“ i “Arkanovo gondže“ (pupoljak).

Nisam sasvim zaboravio ni 5. april kad sam otišao na demonstracije za mir na kojima su poginule Suada Diberović i Olga Sučić. Rekao sam Gordani:

“Hajdemo svetroje“. Moja kćer Ivana je pisnula: “Nećuuu!“ Nikad neću to zaboraviti: imala je šest i po godina, ali je kožom osjetila da je želim odvesti tamo gdje je užas. I njih dvije su ostale kući.

Na demonstracijama Rašovi snajperisti su, na moje oči, pogodili dva mladića, doduše u nogu. Nikad neću zaboraviti lice plavog dečka, čije čelo bilo orošeno znojem dok su ga odnosili ne znam kamo. Na tom licu čitko je bilo napisano da ne zna šta mu se dogodilo i da se čudi zašto ga i kuda ga nose. Potom smo “osvojili“ Skupštinu: pamtim da nam je jedna žena, koja je unutra ušla među prvima, sa jednog od skupštinskih prozora mahala buketom forzicija, a ime toga žbuna, koji prvi i žuto procvjeta u Sarajevu, doznao sam iz jedne priče Vladimira Pištala. U skupštini, gdje smo smo proveli noć, i ja sam govorio. Pamtim da sam, misleći na predsjednika Skupštine, pitao: “A đe je domaćin, narode? Došli mu gosti u kuću, a on im okrenuo prkno“, što je izazvalo smijeh. Pamtim da sam nacoše prokleo: “Dabogda vas majka u pljeskavici prepoznala“. Pamtim i da su Aliji Izetbegoviću, kad se pojavio pred nama, strahovito i dugo zviždali. Nikad nisam naučio da zviždim i ne mogu pouzdano kazati bih li i ja, da sam umio, zviždao sa svima. Vjerovatno bih. Pamtim i da sam pred kamerom kazao: “Ovo je naša borba za disanje“. I sjetiću se onog što sam te noći u Skupštini čuo, ali ne znam je li to priča ili istina. Raspravljalo se o državnom udaru, ali se Izetbegović s time nije složio. Sjećam se i da je čovjek koga neću imentovati kazao: “Ne da Aljo vlast“. A drugi, meni nepoznat, dodao je: “Nek je vlast i u rukama crnog vraga samo da nije u rukama komunista“. Pamtim i da sam, kad sam odlazio kući, pred zgradom Skupštine vidio čovjeka koji je nosio veliku Titinu sliku. Meni je Tito ubio oca informbirovca, ali nisam zaboravio da sam ga od tog trenutka počeo malo drukčije gledati. Docnije, nije se jednom dešavalo, kad vidim šta radi demokratska ološ koja Titu naziva diktatorom, da javno kažem: “Đe si, diktaturo, stope ti ljubim!“

Jedan od razloga zašto od 6. aprila ne pamtim gotovo ništa sigurno je i to što prethodnu noć u Skupštini nisam zaspao ni za trenutak, pa sam to morao nadoknaditi kod kuće. O 6. aprilu u mojim bilježnicama postoji samo jedan detalj. Brat od tetke mi je iz Beograda telefonom javio da je Rajko Nogo na televiziji gledao mene u Skupštini i da je kazao: “Poludio Marko“. Ispod toga sam napisao: “To njino srpstvo u kojem svi oni plivaju kao, u Andrića, fra Lukini akrepi u zejtinu“. U ratu sam svakodnevno bilježio ovakve slike i docnije ih upotrebljavao u tekstovima protiv četnika. A glede Noga dodajem: i danas je na snazi aksiom da je normalan taj fašista iz Mladićeva Kalinovika, a da je lud antifašista Marko Darinkin. I pamtim da se Dabić, koji je toga dana zbrisao na Pale, na televiziji žalio: “Ni košulje nismo poneli, čoveče“.

Ne sjećam se više koliko sam od tog 6. aprila prespavao, ali nisam zaboravio da su oči moje i moje hanume, a uvjeren sam i oči svih Sarajalija, ili bar većine, bile prikovane za televizijski ekran. Ne samo toga dana, nego i više ne znam tačno koliko mjeseci potom, sve dok nam četnici nisu isključili struju, nismo skidali oči sa ekrana, a čemu smo se nadali, nije danas lako reći. Pokušaću da tu stvar bar donekle objasnim engleskom anegdotom. Ispod jedne lampe na banderi čovjek pretražuje travu. Nailazi drugi čovjek i pita: “Šta to tražite?“. “Izgubio sam ključeve od kuće“. “A kako znate da su vam baš tu ispali?“ “Ne znam, ali ovo je jedino osvijetljeno mjesto“. I televizijski ekran je bio jedino osvijetljeno mjesto gdje su oči Sarajlija mogle tražiti izgubljene ključeve svog svijeta.

A od svega što sam toga dana vidio i čuo na televiziji, sjećam se jedino Dragana Vikića, šefa specijalaca, koji je rekao da su grad i BiH bez odbrane i pozvao ljude da ih brane. Vikićevo i Divjakovo lice od početka rata do danas na ulici mi je draže sresti nego sva ostala.
(e-novine)

SONJA BISERKO POČASNA GRAĐANKA SARAJEVA

Na svečanoj sednici Gradskog veća povodom Dana Sarajeva gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen uručio je povelju "Počasni građanin Grada Sarajeva" Sonji Biserko, predsednici Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije.

U obrazloženju odluke Gradskog veća, koje je sinoć pročitano u Narodnom pozorištu, navodi se:

"Još u vrijeme patnje opkoljenog Sarajeva, sigurno ne sama i jedina, ali jedna od najglasnijih, najhrabrijih i najistrajnijih, nesebično se zalagala za zaustavljanje krvoprolića nad nedužnim građanima naše zemlje i zaustavljanje agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tada je, nedvosmisleno i javno, osuđivala nacionalističku hegemoniju i upozoravala na ratne zločine.

Danas kontinuirano insistira na osuđivanju i kažnjavanju ratnih zločinaca i na dokumentiranju istine tako da bude dostupna svjetskoj i javnosti u regiji.

Uprkos verbalnim napadima i fizičkim prijetnjama kojima je bila izložena, a i danas je, nastavlja svoju pravednu borbu, glasnim i osnovanim zahtjevima za zaštitu i unaprijeđenju ljudskih prava.

Zalaže se za istinu kao jedan od osnovnih preduvjeta za stabilnu budućnost u regiji. Cijeni da generacije koje slijede, u međusobnoj komunikaciji koja je jednostavna na našim sličnim jezicima, na temelju spoznaje o istini, moraju tražiti razumijevanje i razvijati suradnju.

Svjetska javnost je prepoznala njezinu pravednost i istrajnost u demokratskoj borbi na putu zaštite ljudskih prava, temeljenom na načelima solidarnosti, humanosti i toleranciji među ljudima o čemu svjedoče međunarodna priznanja čija je dobitnica. Dosljednost i hrabrost u njezinom angažmanu zaista zadivljuje i odlika je humaniste i pravednika. Gospođa Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije, zaista zaslužuje posebno poštovanje. Ovom poveljom građani Sarajeva iskazuju joj svoju zahvalnost."

Zahvaljujući na priznanju, Sonja Biserko je, između ostalog, rekla:

"Već dvadeset godina moja pažnja i angažovanost fokusirani su isključivo na odbranu elementarnih ljudskih prava i političkih sloboda na Balkanu. U Bosni i Hercegovini, posebno.

Na Bosni i Hercegovini sam naučila sve o današnjem poremećenom svetu, sve o ljudskoj prirodi, sve o mogućnostima ljudske zajednice da odgovori na teška pitanja koja su tu još uvek otvorena. Sarajevo je simbol svega onoga protiv čega sam dizala svoj glas. Simbol otpora ratu, agresiji, destrukciji, nečovječnosti, isključivosti. Sarajevo je simbol svega onoga za što sam se i ja zalagala svih ovih godina. Simbol borbe za istinu, za toleranciju, za zajedništvo, humanost, požrtvovnost i, na kraju, i za sposobnost da oprosti.

Kada se istinski odbrani Bosna i Hercegovina, odbraniće se čitav vrednosni sistem za koji su se zalagali građani Sarajava i mnogi drugi koji žive u ovom regionu, ali i u svetu. Jedinstvena, demokratska Bosna i Hercegovina, jedna domovina sva tri naroda, biće znak da je svet na putu oporavka. Sarajevo još nije izdejstvovalo tu pobedu. Zašto? Zašto se Bosna i Hercegovina još uvek nije uspela izgraditi kao država?

Već 16 godina na delu je politika koja negira sve ono šta je Sarajevo demonstriralo tokom četiri godine opsade. Istina o karakteru rata na teritoriji bivše Jugoslavije, posebno u Bosni i Hercegovini, još uvek nije prihvaćena u regionu, ni u delovima same ove zemlje. Neki se u svetu i dalje odnose prema tom ratu kao građanskom ratu u kojem su sve tri strane podjednako krive.

Srpska politička i intelektualna elita na taj rat gleda uglavnom kao oslobodilački rat. Lideri Republike Srpske, prihvaćajući tu interpretaciju, uradili su sve da što više udalje građane Republike Srpske od Federacije i od samog koncepta jedinstvene, demokratske Bosne i Hercegovine.

Na tenzije između države i nacija, kao i na sve probleme koji prozilaze iz različitih, pa i kalkulantskih interpretacija ovih tenzija treba uporno tražiti demokratske odgovore.

Odgovori se ne traže samo ovdje. Traže se i širom sveta.

Uverena sam da je podela između države i nacije veštačka i nerealna. Sve dok se sami građani Bosne i Hercegovine, a ne samo Srbi, Bošnjaci i Hrvati, ne dogovore o načinu zajedničkog života neće biti jedinstvene, demokratske Bosne i Hercegovine.

I sve dok međunarodna zajednica Bosnu i Hercegovinu ne počne tretirati kao državu prema njezinim specifičnim, vlastitim kriterijima, neće se razrešiti balkanska kriza. Sve dok Sarajevo ponovo ne postane simbol građanstva i građanskih vrednosti ni sama Evropa neće biti spremna za izazove nove epohe. Duboko verujem da Sarajevo ponovo može dati primer kojim pravcem treba krenuti.

Još jednom, hvala na priznanju koje me je duboko dirnulo.

Zahvaljujem i u ime svojih suradnika, svojih prijatelja i svih onih u Europi i svetu koji svojom podrškom omogućuju moj rad i rad Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.

Čestitam svim prisutnima i svim građanima Sarajeva Dan grada.

Velika mi je čast i obaveza biti Vašom počasnom građankom."



ImageShack.us

(HO za ljudska prava Srbije)




[Edited by soraya on 10-04-2011 at 16:22 GMT]

Bez rijeci...


Penzioner silovao kerušu lutalicu pred zgranutom unukom

VALJEVO – Dragiša R. (62) osumnjičen je da je silovao kerušu lutalicu koju je prethodno namamio u svoje dvorište na periferiji Valjeva, u blizni puta Valjevo-Loznica. Svedoci monstruoznog događaja bili su Dragišina unuka i prvi komšija, koji je pozvao policiju. Kako pričaju komšije, bizaran slučaj dogodio se u subotu veče u Dragišinoj garaži, kada je cviljenje ženke mešanca, koja je nekoliko dana boravila u njegovom dvorištu, čula njegova unuka i o tome obavestila prvog komšiju. „Devojčica, koja s roditeljima živi u prizemlju kuće i koja je te večeri bila u društvu s drugaricom, videla je šta se dešava i dotrčala do mene. Nisam mogao da poverujem kad mi je rekla da deda siluje psa. Međutim, kada sam ušao u Dragišinu garažu, šokirao sam se. Pantalone su mu bile svučene i silovao je štene koje je tako cvilelo da sam se naježio. Molio sam ga da prestane, govorio mu da je to videla i njegova unuka, ali se uopšte nije obazirao, kao da me nije ni čuo ni video“, potpuno šokiran priča Dragišin komšija Branko Obradović, koji je alarmirao policiju.

U međuvremenu, ostale uzbunjene komšije koje su čule šta se dešava primetile su da je Dragiša iz garaže kuče odneo na sprat kuće i zaključao se. Iako su, kako pričaju, lupali na vrata i dozivali ga, nije reagovao, a sa sprata se, kako kažu, još izvesno vreme čulo zavijanje šteneta. U kuću te večeri nije uspela da uđe ni policija, a on je tek sutradan psa pustio na ulicu i sam otišao u policiju. U Policijskoj upravi potvrdili su bizarni događaj i najavili da će pokrenuti krivični postupak. Valjevsko Društvo za zaštitu životinja takođe je najavilo da će protiv Dragiše R. podneti krivičnu prijavu za zlostavljanje životinja.

hebi ga...doslo vrijeme da se covjek ne smije ni braniti...


Gotovini 24, Markacu 18 godina zatvora, a Cermak oslobodjen


HAŠKI sud proglasio je generale Antu Gotovinu i Mladena Markača krivima za ratne zločine i udruženi zločinački pothvat sa ciljem istjerivanja srpskog stanovništva iz Hrvatske. Gotovina je u Haagu prvostupanjski osuđen na 24 godine zatvora, dok je Markač dobio 18 godina zatvora. Ivan Čermak oslobođen je po svim točkama optužnice, iako je prikrivao zločine u Gruborima. Čermakovi odvjetnici nakon presude novinarima su kazali da već dogovaraju njegov povratak kući. Presuda protiv generala na ukupno 1378 stranica dostupna je na internetskim stranicama Haškog suda. Donosimo kompletne dokumente o presudi:Sudsko vijeće kojim je predsjedao Alphose Orie prihvatilo je gotovo sve argumente tužiteljstva, dok je teze koje su iznosili branitelji trojice generala gotovo sasvim odbačene. Gotovina i Markač proglašeni su nevinima tek po trećoj točki optužnice, koja se odnosi na prisilno premještanje kao zločin protiv čovječnosti. No, proglašeni su krivima zbog progona, deportacije, pljačke, bezobzirnog razaranja, ubojstva, nečovječnog djela i okrutnog postupanja što je okarakterizirano kao kaznena djela zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja.

Gotovini je sud kao olakotne okolnosti u obzir uzeo njegovo ponašanje u sudnici i tijekom privođenja. Otegotne okolnosti su težina kaznenog djela, počinjenje zločina na širem geografskom području, ranjivost žrtava i zlouporaba položaja vlasti. Odvjetnici Gotovine i Markača sasvim će sigurno uložiti žalbu na ovu presudu: imaju 30 dana da najave podnošenje žalbe i 75 dana da podnesu potrebnu dokumentaciju.

Krivi za granatiranje civila u Kninu, Gračacu, Benkovcu i Obrovcu

Čim je Orie počeo obrazlagati sažetak presude, bilo je jasno da će veći dio javnosti koji je očekivao oslobađajuću presudu ostati razočaran. Orie je kazao da je sudsko vijeće utvrdilo da su pripadnici Hrvatske vojske i specijalne policije tijekom Oluje počinili brojne zločine ubojstava, mučenja, razaranja i pljačke, prilikom čega se pozvao na iskaze nekolicine svjedoka.

To su zločini koji se prije svega stavljaju na teret Gotovini, isto kao i granatiranje civilnih ciljeva u Kninu, Gračacu, Benkovcu i Obrovcu. Markaču se, pak, na teret stavlja granatiranje civilnih ciljeva u Gračacu, kao i zločini koje su počinili pripadnici specijalne policije kojom je zapovijedao. Sud je također zaključio da je granatiranje civilnih ciljeva u tim gradovima služilo stvaranju straha i protjerivanju civila s hrvatskog teritorija.

Tuđman organizirao udruženi zločinački pothvat

No, najobziljnija točka optužnice svakako je tvrdnja tužiteljstva da je Oluja bila udruženi zločinački pothvat u kojem su Gotovina i Markač sudjelovali, a kojeg je isplanirao i proveo državni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom. Sudsko vijeće zaključilo je da je tužiteljstvo uspjelo dokazati ovu optužbu.

Kao ključni dokaz za dokazivanje udruženog zločinačkog pothvata navedeni su transkripti sa sastanka u Brijunima. "Udruženi zločinački pothvat stvoren je krajem srpnja 1995. godine i nastavljen je tijekom perioda kojeg pokriva optužnica", rekao je Orie, uz obrazloženje da je Tuđmanov cilj bio protjerati Srbe iz Krajine i umjesto njih na taj teritorij naseliti hrvatsko stanovništvo. Na sastanku koji se održao na Brijunima sudjelovali su i Gotovina i Markač, ustvrdio je sud, dok Čermak nije bio svjestan udruženog zločinačkog pothvata.

Gotovinine rodne Pakoštane u šoku

Obitelj Ante Gotovine nije otputovala u Haag već su u Pakoštanima dočekali presudu. Prije toga nisu htjeli davati nikakve komentare za javnost. Dunja Zloić presudu je dočekala u Zagrebu. Podršku generalima u Haagu su došli dati hodočasnici-dragovoljci iz Osijeka i Zagreba - Branko Čulo, Branko Lozančić, Zlatko Vrbošić i Mario Filipi. Sucu Alphonsu Orieu donijeli su krunicu i križ iz Šarengrada.

U rodnom mjestu Ante Gotovine, Pakoštanima, nakon izricanja presude zavladali su šok i nevjerica. Pakoštanci su poslušali Gotovinin savjet, te presudu nisu dočekivali udruženo, na ulicama, ali lokalni kafići su bili puni, a sve oči bile su uprte u televizore. Mještani Pakoštana nakon izricanja presude u izjavama za različite tv postaje izrazili su negodovanje i razočaranje haškom pravdom.

Radončić u glavnom štabu balkanskog mafijaškog klana

Policije sedam evropskih država, a preko Interpola, upratile su i prikupile dokaze o djelovanju opasnog balkanskog mafijaškog klana. Na čelu je Naser Keljmendi s Kosova koji živi u Sarajevu, a jedan od njegovih bliskih saradnika zadužen za prvljave poslove je Fahrudin Radončić, vlasnik „Avaza". Istraga protiv ovog klana traje već godinama, tačnije od 2008. kada je sve pokrenuto u sjedištu Interpola u Lionu. Formiran je tim agenata koji su zaduženi za istragu pod kodnim imenom „Igman".

Uskoro procesuiranje

Prema informacijama s kojim raspolaže „San", u najskorije vrijeme se može očekivati i epilog ove istrage što podrazumijeva procesuiranje prvenstveno članova štaba klana.

Prema onome što su otkrili agenti policija sedam država, ova mafijaška grupa uključena je u krijumčarenje droge, cigareta, iznude i reketiranja, pranje novca, utaju poreza, trgovinu ljudima... Ona djeluje u BiH, Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj, na Kosovu i nekim zemljama Evropske unije, a ima svoje ogranke u Njemačkoj, Sloveniji, Austriji, Švedskoj, Ujedinjenim Arapskim Emiratima...

Prema izvještaju Interpolove Direkcije za posebni kriminal i analizu, šef grupe Keljmendi nikada nije direktno uključen u kriminalne operacije nego to radi preko svojih ljudi, a ovaj mafijaški klan ima i dobre veze s nekim osobama iz političkog, pravosudnog i policijskog vrha u BiH, Crnoj Gori, Srbiji i na Kosovu koje im omogućavaju zaštitu.

Na čelu je Naser Keljmendi koji ima državljanstva BiH i Crne Gore. Posjeduje imovinu na Kosovu, u BiH, Crnoj Gori i nekim drugim državama, ali su uglavnom sve nekretnine uknjižene na imena članova njegove porodice. Uz njega su i njegovi sinovi Liridon, Elvis i Besnik. Svi oni rođeni su u Peći na Kosovu. Liridon Keljmendi nedavno je uhapšen u Hrvatskoj i isporučen Crnoj Gori koja je za njim raspisala potjernicu zbog toga što je falsifkovanim papirima došao do crnogorskog državljanstva i ličnih dokumenata. Crnogorsko pravosuđe raspisalo je potjernicu i za Elvisom Keljmendijem zbog istog krivičnog djela, ali se on još nalazi u bjekstvu.

Prikupljeni svi dokazi

U glavnom štabu ovog klana su i članovi šire porodice Keljmendija - Jasmina Babić, nevjenčana supruga Nasera Keljmendija čije je prebivalište u crnogorskom Baru, zatim Sedina Ademović, ljubavnica Nasera Keljmendija, potom Redžep Keljmendi, Šefćet Keljmendi, Isuf Keljmendi, Bećir Keljmendi, Valdet Keljmendi, kastriot Keljmendi i Artan Keljmendi. Svi ovi Keljmendiji žive na Kosovu osim Bećira koji u Sarajevu ima fabriku sladoleda.

U glavnom štabu klana su i Almir Kukan, Amir Kasumić i Sead Kujović i nezir Bajraktari iz Sarajeva, zatim Aslan Peci, Agim Vosa i Ljirim Bitići s Kosova.Prema izvještaju Interpola, za Fahrudina Radončića se kaže da je uključen u prljave poslove klana.

Također se kaže da obavlja prljave poslove preko firme „Prezident nekretnine" koju je u Sarajevu 2007. godine zajednički osnovao sa Miroslavom Miškovićem, vlasnikom beogradske „Delte". Na mutne poslove Radončića javno je prošle godine upozoravao i američki diplomata Rafi Gregorijan, a na osnovu podataka do kojih su došli međunarodni istražitelji i Interpol.

Kako saznajemo, međunarodne istražne organizacije posljednjih dana intenzivno se bave poslovima Miškovića i Radončića nakon što se došlo do tajnih sveski u kojima su detaljno navedena imena i načini ogromnog krijumčarenja cigareta preko Crne Gore.

Dobro obaviješteni izvori iz Crne Gore u petak su za „San" kazali da se u najskorije vrijeme može očekivati da „BiH napokon otkrije pravo lice Fahrudina Radončića iz Gusinja i tada će i njegovi zaštitnici ostati nemoćni, a njegovo osnivanje političke stranke da bi dobio imunitet će ostati bez rezultata koji priželjkuje, jer su činjenice i materijalni dokazi neumoljivi".

Izetbegović odbio Dodikovu ponudu

Prije dva dana, Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH, javno je izrazio svoj optimizam da će uskoro biti konstituisana državna zakonodavna i izvršna vlast. Razloge za optimizam sasvim sigurno nalazi u informacijama s kojima raspolaže.

S druge strane, „San" je saznao da je Bakir Izetbegović dobio ponudu Milorada Dodika, predsjednika SNSD-a i predsjednika Republike Srpske.

Naime, Dodik je Izetbegoviću prenio da je spreman da se odmah formira Vijeće ministara BiH, ali pod uslovom da se iz nove državne vlasti izbaci SDP. Po njegovoj ponudi, novi državni ministri bi bili iz njegovog SNSD-a, HDZ-a, SDA. Dodao je da bi on lako riješio pitanje bošnjačkih stranaka u državnoj vlasti , jer bi lično odmah dogovorio sa Fahrudinom Radončićem i Harisom Silajdžićem da preuzemu određene državne funkcije.

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović energično je odbio ovu Dodikovu ponudu i pozvao se na izborne rezultate SDP-a uz naglasak da se principi moraju poštovati.

Prema informacijama „Sana" iz Banjaluke, Dodik je bio bijesan zbog Izetbegovićeve odbijenice. Zajednička namjera Dodika, Dragana Čovića i Fahrudina Radončića nije eliminacija SDP-a jer računaju da bi u toj stranci našli određene partnere, nego likvidacija Zlatka Lagumdžije s političke scene koji im je najveća prepreka u ostvarivanju cilja - podjeli BiH na tri dijela.

Čović i Ljubić i dalje režiraju blokade

Dragan Čović i Božo Ljubić, šefovi HDZ-a i HDZ 1990, režirali su u petak prekid sjednice Skupštine Hercegbosanske županije na kojoj su trebali biti izabrani delegati Doma naroda Parlamenta FBiH. Radi se zapravo o nastavku opstrukcija kojima već mjesecima pokušavaju da blokiraju i parališu život u Federaciji BiH.

Međutim, sedam zastupnika Skupštine Hercegbosanske županije o ovome su obavijestili Centralnu izbornu komisiju, OHR i Dom naroda parlamenta FBiH. U zajedničkoj izjavi koju su potpisali zastupnici iz Tomislavgrada Josip Perić, Ivan krstanović i Drago Stanić i zastupnici iz livna Ivica matković, Ilija Šljivić, Ivica Bodulušić i Krunoslav Vrdoljak se kaže:

Nakon još jednog u nisu prekida sjednice Skupštine Hercegbosanske županije i nastavka blokade konstituiranja institucija vlasti u HBŽ, svjesni smo da je temeljni razlog prekida sprečavanje točke dnevnog reda o izboru izaslanika iz Skupštine HBŽ u Dom naroda Parlamenta FBiH. Kako zbog opstrukcija, nismo u mogućnosti konzumirati svoje pravo da biramo i budemo birani, na ovaj način želimo riješiti nedoumice oko našegg opredjeljenja za listu izaslanika za Dom naroda Parlamenta FBiH i pod pounom odgovornošću izjavljujemo sljedeće: Naš glas i potporu za Dom naroda FbiH ima lista zastupnika Josipa Perića.

Poslanici redovno dobivaju ogromne plaće za nerad

Poslanici Predstavničkog doma Parlamenta BiH dobili su prije nekoliko dana plaće iako ništa ne rade već mjesecima. Naime, 30. novembra prošle godine konstituisan je novi saziv, ali su od tada poslanici na tretmanu „prirodnog buđenja".

To im naravno nije prepreka da svakog mjeseca u džep stave po 5.000 - 6.000 maraka. Prema zvaničnim podacima, mjesečno se iz budžeta na njihove plaće potroši oko 200.000 maraka.

Od prekinute sjednice 30. novembra prošle godine, koja nikada nije nastavljena, Predstavnički dom više nije imao zasjedanja, osim što su se prošle sedmice poslanici sastali da salušaju predavanje Žozea manuela Barosa,predsjednika Evropske komisije.Od 42 poslanika Predstavničkog doma, njih 31 je profesionalno zaposlen u Parlamentu BiH i njihova osnovna plaća iznosi 4.200 maraka. Tome treba dodati i raznorazne naknade pa nijedan poslanik nema plaću ispod 5.000 maraka.

Iz budžeta se također redovno isplaćuju i plaće 17 poslanika iz prethodnog saziva koji su podnijeli zahtjev s objašnjem da nisu našli novi posao. Pravo na plaću oni imaju 12. mjeseci, dakle zaključno s novembrom ove godine.

TRIFUNOVIĆ ĆE OD INZKA TRAŽITI PROCESUIRANJE PREDSJEDNIKA SDP-A: 'Zlatko Lagumdžija je prevario državu i obmanuo javnost'
Subota | 16.04.2011.
Sud BiH je donio pravosnažnu odluku kojom se Darku Trifunoviću, profesoru na Fakultetu bezbjednosti u Beogradu i prvom sekretaru Misije BiH pri Ujedinjenim nacijama mora isplatiti 360.000 maraka, zbog nezakonitog otpuštanja iz diplomatske službe još 2002. godine, na čemu je insistirao tadašnji ministar spoljnih poslova Zlatko Lagumdžija, pišu 'Novosti'


Naime, Trifunović je po nalogu Zlatka Lagumdžije 2002. godine otpušten sa mjesta prvog sekretara Misije BiH pri UN, uz obrazloženje da nije državljanin Bosne i Hercegovine i da je falsifikovao pasoš BiH!

Poslije uložene tužbe i višegodišnjeg sudskog postupka, Sud BiH je presudio u korist Trifunovića i dokazao da je Trifunović državljanin BiH i da je njegovo otpuštanje nezakonito.

Darko Trifunović kaže za "Novosti" da je i očekivao pozitivnu presudu Suda BiH i da se sada jasno vidi da je Zlatko Lagumdžija prevario državu i obmanuo javnost, kad je u pitanju njegov rad pri Misiji u Ujedinjenim nacijama.

SAD ODBACIO OPTUŽBE

Pošto je 2002. godine uručio otkaz Trifunoviću, Lagumdžija je i njegov pasoš BiH proglasio nevažećim. Trifunović se odmah obratio State Departmentu, koji mu je saopštio da oni ne prihvataju odluku Lagumdžije i tadašnjeg rukovodstva BiH. Produžili su mu vizu za boravak u SAD na još četiri godine.

- Moj otkaz je usledio odmah pošto sam otkrio da u diplomatskoj mreži BiH u Ujedinjenim nacijama rade ljudi koji su povezani sa Al-Qaidom. Otkrio sam da se na platnom spisku Misije nalazi tajanstveni ministar savetnik Safet Ćatović, koji je jedno vreme u SAD istupao kao portparol navodne humanitarne organizacije "Benevolencija međunarodna fondacija", a kojoj je kasnije zabranjen rad, zbog veza sa terorizmom. Isti čovek u avgustu 2001. godine vodio je "letnji džihad kamp" u Pensilvaniji, a sve su glasnija upozorenja zapadnih obaveštajnih službi da se pod tim imenom krije, niko drugi do komandant "El mudžahedin" odreda, Alžirac Abu al Meali, što se na kraju ispostavilo tačnim - priča Trifunović.

On dalje dodaje da čim je o ovome obavijestio Lagumdžiju, kao šefa diplomatije, on je, umjesto istrage oko Ćatovića, otkaz uručio njemu.

- Kasnije je i FBI potvrdio moje otkriće o Ćatoviću i još nekolicini samoprozvanih službenika BiH diplomatije u UN, ali Lagumdžija za to nije hteo ni da čuje. Za njega sam ja u tom trenutku bio velika smetnja i morao je da me skloni iz Misije BiH pri UN - ističe Trifunović.

Poslije odluke Suda BiH u njegovu korist, Trifunović najavljuje pismo visokom predstavniku u BiH Valentinu Inzku, od koga će tražiti procesuiranje Zlatka Lagumdžije.

- Zahtevaću da OHR suspenduje Lagumdžiju iz političkog života, jer poslednja presuda govori o tome ko je u stvari Zlatko Lagumdžija i koga štiti u BiH. Sada je na OHR red da napravi potez - poručio je Trifunović.

(Novosti.rs, BLIN MAGAZIN, DEPO PORTAL/tg)

Mehanizmi zastrašivanja i zaglupljivanja
Kako je državna propaganda zatrovala narod
Piše: Tomislav Klauški
Kao što je vladajuća propagandna mašinerija godinama narodu govorila da hrvatskih zločina nije bilo, tako mu sada govori da je za te zločine osuđen čitav narod. Perfidna manipulacija, tako tipična za HDZ.
Godinama se nije smjelo znati za zločine u Oluji i nakon nje. Nije se smjelo znati za famozni sastanak na Brijunima. Nitko, uključujući osumnjičene, nije smio znati da Haag krajem devedesetih istražuje Oluju. Nismo smjeli znali tko je optužen, gdje se skrivaju dokumenti i dokazi, gdje su famozni topnički dnevnici i tko ih je uništio.

Tijekom višegodišnjeg trajanja suđenja trojici generala nismo uopće znali kako teče sudski proces, već nam se u medijima sve prezentiralo iz perspektive obrane. I sada se svi čudimo kako su to naši generali osuđeni na visoke zatvorske kazne, za udruženi zločinački pothvat, za zločine o kojima se nije smjelo govoriti.

Perfidna manipulacija: Kao što je vladajuća propagandna mašinerija godinama narodu govorila da hrvatskih zločina nije bilo, tako mu sada govori da je za te zločine osuđen čitav narod. Perfidna manipulacija, tako tipična za HDZ.

Trovanje traje punih petnaest godina. U euforiji nakon Oluje jedino su Feral i Novi list donosili izvještaje o ubojstvima i pljačkama, o paleži čitavih srpskih sela i napadima na izbjegličke kolone koje su milile prema Srbiji. Državna propaganda sve to je sustavno zataškavala. A one koji su o tome izvještavali proglašavala državnim neprijateljima. Bilo je, naime, popularno lagati u interesu Hrvatske.

Izvješće HHO-a o zločinima nakon Oluje: Kad je Hrvatski helsinški odbor sastavio izvješće o zločinima nakon Oluje, pobrojao mrtve civile i spaljene kuće, tek su se malobrojni mediji usudili o tome smjeli pisati.

Potkraj devedesetih, kad se Haaško tužiteljstvo počelo zanimati za hrvatske osumnjičenike, Franjo Tuđman zabranio je bilo kakvu istragu Oluje i kontakt hrvatskih generala s istražiteljima. Da je Gotovina tada dobio priliku dati iskaz, možda ne bi zaglavio u Haagu.

Ubijte glasnika: Državna propaganda godinama je skrivala informacije o Brijunskom sastanku, koji je sada postao okosnica presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču, da bi se sada histerično upiralo prstom u Stjepana Mesića optužujući ga da je on taj krunski dokaz dostavio Haagu. Nije sporno što u transkriptu stoji, već kako se on našao u rukama "neprijatelja".

I onda, kad je napokon dignuta optužnica protiv Gotovine, vlast ga je pustila da pobjegne, nije se znalo gdje se nalazi ni tko ga skriva, tko manipulira dokazima, tko ne daje Haagu topničke dnevnike i koje bi posljedice takvo ponašanje moglo imati za optužene generale.

A sada, nakon všegodišnjeg laganja i manipuliranja, nakon medijskih izvještaja u kojima su se iznosili samo argumenti Gotovinina odvjetnika Luke Mišetića, hrvatski građani dočekali su presudu sa šokom i nevjericom.

Otkud sada zločini?: Otkud zločini kad nam nitko o njima nije govorio? Otkud udruženi zločinački pothvat, kad zločina nije bilo? Kako to da su generali osuđeni, kad je HDZ još jučer govorio da će biti oslobođeni?

Narodu toliko zatrovanom propagandom teško je sada progutati niz događaja prezentiran haškom presudom: kako se na Brijunima - pored oslobođenja teritorija - planirao egzodus Srba, kako se nakon oslobođenja taj egzodus i dogodio, kako su Srbi su otišli, a oni koji su ostali ubijeni u krevetu, kako su njihove kuće spaljene, a njihov povratak godinama je onemogućavan, te da nitko zbog toga nije kažnjen.

Kako se ne bi ljudi bacali kroz izloge: Teško je narodu sve to prihvatiti kad je državna propagadna o svemu tome godinama šutjela, pravosuđe nije procesuiralo pljačkaše i ubojice, vlast je zabranila bilo kakvo procesuiranje Oluje, a državna politika godinama govorila kako su generali nevini. Kako se onda ljudi ne bi bacali kroz izloge?

U tome su veliku ulogu odigrali isti oni mediji i novinari koji su nakon Oluje okretali glave i kamere od auta nakrcanih ukradenom srpskom robom, a sada na naslovnicama i u emisijama govore o herojima. Veliku ulogu odigrala je politika koja je pravdala hrvatske zločine i veličala hrvatske (osuđene) zločince, kao i Crkva koja je molila za hrvatske zločince.

Zločin se pravdao domoljubljem: Najmanje su krivi ljudi koji se bacaju kroz izloge. Oni koji nose Gotovinine slike i govore o bjelosvjetskoj zavjeri i nekakvom izjednačavanju Tuđmana i Miloševića. Oni su tek produkt atmosfere u kojoj se zločin pravdao domoljubljem, a laganje u interesu države proglašavalo patriotizmom.

Njihov šok je autentičan, a nevjerica prirodna. Samo, jesu li šokirani i oni koji su ubijali starce, palili njihove kuće, pljačkali njihovu imovinu i fizički prijetili svakom srpskom povratniku? Nose li i oni na reveru sliku generala koji će robijati (i) zbog onoga što su oni učinili? Imaju li grižnju savjesti? Da, sigurno...

* Tekst je preuzet sa Index.hr