Priča o istočnosarajevskom narodnom poslaniku
Prvi milion Siniše Dodika
Radovan Papović


Mlad, uspješan, ukratko - Dodik
Photo: banjalukain.comPoslovna (bolje rečeno kriminalna) saga o istočno-sarajevskom narodnom poslaniku Siniši Dodiku se nastavlja, i svakodnevno na površinu isplivavaju nove mutne radnje narodnog poslanika, njegovog brata Ljubiše i drugih članova porodice Dodik. Široj javnosti u RS Siniša Dodik poznat je kao narodni poslanik iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata i jedan od lidera nove generacije mladih političara

Poslovna (bolje rečeno kriminalna) saga o istočno-sarajevskom narodnom poslaniku Siniši Dodiku se nastavlja, i svakodnevno na površinu isplivavaju nove mutne radnje narodnog poslanika, njegovog brata Ljubiše i drugih članova porodice Dodik. Široj javnosti u RS Siniša Dodik poznat je kao narodni poslanik iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata i jedan od lidera nove generacije mladih političara. On se takvim može smatrati od 2006. godine kada je iskoristio ushićenost naroda novim liderom Miloradom Dodikom i, zahvaljujući svom prezimenu, uspio da ostvari poslanički mandat, koji je prije pola godine obnovio. Prije toga, Siniša Dodik bio je samo vječiti student Elektrotehničkog fakulteta u Lukavici, na kojem bi se istražni organi najozbiljnije trebali pozabaviti kupovinom ispita, a mladi Dodik je idealan za početak. Studentski džeparac zarađivao je kao lokalni DJ. Nakon što je iskoristio svoje prezime i dobro ga unovčio, mladi Dodik je odmah prekinuo svoja kafanska gostovanja, a fakultet zapostavio, i posvetio se aktivnom zastupanju naroda u skupštini, ali i svojim poslovnim poduhvatima.

Osim Siniše, zanimljiv je još jedan član porodice Dodik, njegov brat Ljubiša, po vokaciji slikar, koji je duži niz godina studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju. Nakon bratovog političkog uspona iznenada je postao tehnički direktor porodičnog preduzeća „Galeb International“. Spominjanjem porodičnog preduzeća „Galeb International“ dolazimo do same srži ove priče i centra poslovne imperije porodice Dodik. Među najvećim i najuspješnijim projektima ovog preduzeća navode se radovi u Termoelektranama Gacko i Ugljevik, Rafineriji Brod, Olimpijskom centru Jahorina i mnogim drugim. Indikativno je to da su svi ovi projekti realizovani poslije 2006. godine, kada su SNSD-u lojalni kadrovi upravljali gatačkom i ugljevičkom elektranom, rafinerijom i olimpijskim centrom. Iako firma postoji od sredine osamdesetih, ne postoji nijedan vrijedan projekat koji je realizovala za 20 godina sve do trenutka dok njen osnivač Siniša Dodik nije izabran za narodnog poslanika.

Nije Siniša propuštao nijednu priliku da u sve poslove umiješa i svoje prste i zaradi još koju marku, pa se tako upetljao i u opšte kriminalnu fiskalizaciju u Republici Srpskoj. Proces fiskalizacije proveden je tako što je „Mikroelektronika“ iz Banje Luke jedina imala ovlaštenje za proizvodnju i prodaju fiskalnih kasa u RS. „Propust“ je ispravljen tek u drugom krugu fiskalizacije, kada je najveći posao bio urađen, a gle čuda glavni distributer preduzeća „Mikroelektronika“ za područje od Zvornika do Trebinja bio je upravo Siniša Dodik i njegov „Galeb International“. Prema podacima koje je objavio Dejan Arnautović, šef prodaje u „Galebu“, ova firma je u procesu fiskalizacije isporučila ukupno 3 000 kasa i prateće opreme. Ono što je dodatno zanimljivo u cijeloj priči je činjenica da je preduzeće „Mikroelektronika“ iskoristilo monopolistički položaj pa je umjesto proizvodnje vlastitih kasa, nabavilo fiskalne kase iz Bugarske, prepakovala ih i posredstvom „Galeba“ i drugih distributera preprodala domaćim poreskim obveznicima, i to po znatno višim cijenama. Recimo, bugarsku kasu model DP 500, preduzeće Mikroelektronika je nabavilo po cijeni 80 km, prepakovala ih i posredstvom distributera prodavala kao model „Impera“ po cijeni od 1058 KM, dok je ova kasa, zajedno sa štampačem, koštala čak 1923 KM. Jednostavnom matematikom može se utvrditi da je „Galeb International“ za 3 000 kasa, koliko je isporučio platio 240 000 KM, a iste zatim prodao za ukupno više od 3,5 miliona maraka i samo na taj način ostvario višemilionsku dobit.



Meka za kriminalce: Istočno SarajevoFavorizovanje preduzeća narodnog poslanika kod vladajućih struktura i više je nego očigledno, a najbolje se odslikava kroz saradnju sa Investiciono-razvojnom bankom. Prva u nizu zanimljivosti je da je njegovo preduzeće dobilo od IRB-a kredit u iznosu od 250 000 km, uz objašnjenje da se radi o „podsticaju malog i srednjeg preduzetništva“. Detalji projekta u koji su sredstva uložena, podaci o vraćanju kredita, ni bilo koji drugi podatak nikada nisu objavljeni. Sarađivao je IRB i sa drugom Dodikovom firmom – „Elektro Union“, na način da je odobrio više od 30 kredita u ukupnom iznosu od 2,1 milion KM, koji su svi uloženi u kupovinu stanova u Hilandarskoj ulici, koju je izgradio „Elektro Union“. Možda će se na prvu loptu zaključiti da u ovome nema ništa nezakonito, ali pitajte se ima li bar nemoralno?!

Zanimljivo je da je Siniša Dodik u Lukavici kupio kafe bar „Roma“, koji je platio 220 000 KM, a svoje ugostiteljske aktivnosti planira proširiti i na Jahorinu gdje je uložio značajna sredstva u izgradnju i opremanje jednog ugostiteljskog objekta. Svom bratu Ljubiši obezbijedio je stan u beogradskom naselju Mirijevo u vrijednosti 230 000 KM, a u istom naselju je kupio i poslovni prostor vrijedan 180 000 KM, što navodi na pomisao da svoje poslovne poduhvate planira preseliti i u Srbiju. Na imanju u Lukavici, u međuvremenu je, od porodične kuće izgradio velelepnu vilu u koju je navodno uloženo oko 650 000 KM. Razvijajući svoje poslove, mladi Dodik je proširio i svoj vozni park pa je kupio i automobil Volvo V70, vrijedan 105 000 KM, registrovan na firmu „Elektro Union“.

Na svu ličnu, porodičnu i poslovnu imovinu mladog Dodika treba dodati i njegovu platu na mjestu narodnog poslanika, koja pomnožena sa trajanjem njegovog mandata, dovodi do zaključka da je u parlamentu Siniša Dodik zaradio preko 200 000 KM. Za džeparca.

Na samom kraju ako uzmemo u obzir vozila, nekretnine, imovinu preduzeća, vrijednosti poslova i druge detalje iz imovine koju posjeduju braća Dodik, moramo se zapitati kako su za samo pet godina sa jednom poslaničkom platom, jedan student i jedan slikar, od nule stigli do imovine vrijedne nekoliko miliona maraka. Možda je to pitanje za pravosudne i istražne organe, ali je prije svega pitanje za sve građane, jer Sinišu Dodika je za narodnog poslanika ipak izabrao narod.

Uprava obavijestila MUP i Tužilaštvo TK: Iz Međunarodne galerije portreta nestalo 70 slika?!


Iz Međunarodne galerije portreta Tuzla (MGP), koja čuva neprocjenjivo nacionalno blago, tokom proteklih godina nestalo je 70 slika i skulptura čuvenih svjetskih autora!

Broj nestalih slika utvrđen je nedavnim popisom umjetničkog fonda galerije, nakon čega je o svemu Uprava ove kulturne ustanove obavijestila MUP TK i Kantonalno tužilaštvo.

iz bogatog umjetničkog fonda nedostaju slike Ismeta Mujezinovića, Safeta Zeca, Haima Pinte, Adele Ber-Vukić, Božidara Jakca, Vere Fišer, Marije Ujević i mnogih drugih velikana likovne umjetnosti.

- Radi se o neprocjenjivoj materijalnoj vrijednosti koja, sigurno, prelazi dva miliona maraka. S druge strane, ako se gleda umjetnička vrijednost nestalih djela, šteta je još veća. Mnoge Ismetove slike koje nedostaju nastajale su još četrdesetih godina prošlog vijeka.

Također, nedostaju i čuvena djela iz zbirke „Tito u djelima likovnih umjetnika“ koja su radili Safet Zec i Marija Ujević. Dvije slike iz ove zbirke posjedovala je samo Međunarodna galerija portreta na čitavom prostoru bivše države - kaže „Avazov“ izvor blizak MGP-u Tuzla.


/dnevni avaz/

Uvodnik



Budućnost je već počela

Niko u bh. medijima nije prenio šokantnu informaciju da se izvjesna Julie Bass, žena iz Oak Parka u Michiganu, susreće s mogućnošću tromjesečnog zatvora zbog uzgajanja organske hrane u dvorištu svoje kuće



Nažalost, većina bh. medija ovih će dana prenijeti “informacije” iz SAD-a vezane za razne budalaštine, dok će suštinske, životno važne vijesti za sve stanovnike planete Zemlje ostati skrivene daleko od očiju javnosti.

Naprimjer, skoro svi bh. mediji su nedavno prenijeli umobolnu “vijest” da je američka glumica i model Kim Kardashian napisala na svom Facebook profilu da je “vrijeme u Kaliforniji lijepo” (vjerovali ili ne, to je skraćeno cijela vijest u spomenutoj informaciji), ali zato skoro niko u bh. medijima nije prenio šokantnu informaciju da se izvjesna Julie Bass, žena iz Oak Parka u Michiganu, susreće s mogućnošću tromjesečnog zatvora zbog uzgajanja organske hrane u dvorištu svoje kuće!

Bassova je zbog ovog “zločina” već izvedena na sud, prenosi američka TV stanica FOX2, a u tužbi koju potpisuju gradski oci se navodi da se u bašti spomenute žene “uzgaja neprikladan biljni materijal”?!? A u taj “neprikladan biljni materijal” se ubraja mrkva, paradajz, paprika i krastavac... odnosno sve organski uzgojeno voće i povrće.

Nesretna žena je za FOX2 rekla da ne smatra da je počinila bilo kakav zločin, te da je zbog cijena organske hrane u Americi, koja raste nebu pod oblake, odlučila uzgajati malo povrća za svoju djecu u svojoj bašti. “Obzirom da cijena organske hrane raste, pomislila sam zašto je ne bih uzgajala sama. Djeca je vole jesti, a čak mi i djeca iz susjedstva dolaze pomoći oko uzgoja”, rekla je ona.

Ovo što se trenutno zbiva u SAD-u je zapravo samo očekivana posljedica nakon uvođenja takozvanog Codexa Alimentariusa širom svijeta. O ovom kontroverznom propisu već smo pisali u Danima, no, evo, napomenimo još jednom da je riječ o zbiru propisa koje nameće FAO širom svijeta kojim bi se ugušila organska poljoprivreda i uvela poljoprivreda zasnovana na genetski modificiranom (GM) sjemenu.

Naravno, iza ovog projekta uvođenja genetski modificiranog sjemena i hrane širom svijeta stoje GM proizvođači, uglavnom američke korporacije, čiji su pak vlasnici američki milijarderi okupljeni – kako je to opisao u knjizi Sjeme uništenja William Enghdal – oko ideje eugenike i smanjenja svjetske populacije. Danas najeksponiraniji predstavnici projekta uvođenja GM hrane širom svijeta su američka porodica Rockefeller te Bill Gates, vlasnik Microsofta, koji svesrdno zagovaraju širenje GM hrane po cijeloj planeti dok, s druge strane, za svoje potrebe tajno finansiraju projekat svojevrsne banke prirodnog, organskog poljoprivrednog sjemena (Doomsday Seed Vault) na norveškom malom otoku Svalbard u blizini Artika. Inače, sam Gates je nedavno na TED-ovoj konferenciji izjavio da očekuje, ako mu uspije posao sa vakcinama, da će svjetsku populaciju smanjiti za 10 do 15 posto.

Prema Enghdalu, iza cijelog projekta uvođenja GM hrane leži ideja eugenike da je Zemlja postala prenapučeno mjesto za življenje, te da bi se broj ljudi na njoj trebao znatno smanjiti i ograničiti kako bi se održala sadašnja “prirodna ravnoteža svjetskog bogatstva” raspoređena uglavnom na Amerikance i pokojeg Evropljanina. Zbog toga Enghdal svoju knjigu Sjeme uništenja počinje s tim kako je Amerikancima, nakon što su ušli u Irak, prva stvar bila da unište sve organsko, prirodno sjeme za uzgoj poljoprivrednih proizvoda te da uvedu genetski modificirano sjeme kao standard. “Irak dobiva američko sjeme demokratije”, naslov je prvog poglavlja Enghdalove knjige.

A za kontrolu svjetske populacije do danas nije izmišljena bolja stvar od GM hrane. U GM hranu se mogu ubrizgati geni koji će, naprimjer, sterilizirati žene (pogledati primjer spermicidnog kukuruza američke kompanije Epycite). Međutim, prvi preduvjet je ukinuti i zabraniti bilo kakav uzgoj organske hrane, što se ovih dana provodi širom svijeta, pa čak i u samim Sjedinjenim Američkim Državama.

Kontroverzni Codex Alimentarius od početka ove godine počeo se i službeno primjenjivati u susjednoj Hrvatskoj, a i u našoj Agenciji za sigurnost hrane blagonaklono gledaju na ovu zbirku propisa. Pojedine dijelove Codexa su prije par godina počeli primjenjivati i u SAD-u, a suđenje nesretnoj Julie Bass samo je logičan slijed događaja dosljedne primjene ovih propisa. I dok se cijela planeta, uključujući i nas, zabavlja sa glupostima Kim Kardashian, GM sjeme se nezaustavljivo širi. Pripremite se, dakle, budućnost nam je već počela.

Norveška
Nacistički manifest mržnje Monstruma iz Osla



Osumnjičeni za napade na centar Osla i kamp laburističkog podmlatka na ostrvu Utoja u kojima je ukupno stradalo 92 ljudi, izjavio je da je bio motivisan željom da približi revoluciju norveškom društvu, rekao je danas njegov advokat.

Kako prenose agencije, policija i advokat osumnjičenog rekli su danas da je osumnjičeni Anders Behring Brejvik priznao da je izveo oba napada, ali je odbio svaku kriminalnu odgovornost za najteže napade koji su se dogodili u Norveškoj od Drugog svetskog rata. Brejvik se tereti za terorizam i on će u ponedeljak biti izveden pred sudiju. Policija je danas saopštila da je u napadima u petak, prema najnovijim podacima, povređeno 97 ljudi.

"On je želeo promene u društvu i iz njegove perspektive, za to mu je bila potrebna revolucija. Želeo je da napadne društvo i strukture društva", rekao je advokat Geir Lipestad televiziji NRK.

Tokom ispitivanja, Brejvik je takođe, sve vreme tvrdio da je "sam" izveo oba napada. Policija je u subotu saopštila da proverava izjave očevidaca masakra na ostrvu Utoja koji tvrde da je postojao još jedan napadač.

Mediji u nedelju prenose i delove takozvanog manifesta od 1.500 strana koji je Brejvik postavio na internet na dan kada je izveo napade. Na tim stranicama punim ekstremno-desničarskih poruka autor poziva na "Evropski građanski rat" sa ciljem da se iskoreni "marksistička kultura" i unište muslimani.

Autor dokumenta i počinilac stravičnih napada u Norveškoj od petka u tekstu svog "manifesta" naveo da je na delovanje podstaknut još 1999. godine, iz protesta što se norveška vlada uključila u NATO bombardovanje Srbije. Anders Behring Brejvik, navodi da je ova kampanja bila pogrešno usmerena protiv "naše braće Srba koji su želeli da proteraju islam deportovanjem Albanaca natrag u Albaniju".

Blizak ektremnoj desnici, Brejvik se aktivno pripremao za napade još od jeseni 2009. sudeći prema seriji tekstova od oko 1.500 strana koje je objavio na internetu kratko pre napada. U tom dokumentu prepunom antiislamskih i antimarkstističkih uvredljivih poruka, 32-godišnji Norvežanin detaljno opisuje pripreme za napad poručujući da je "pribegavanje terorizmu način da se dignu mase".

On, pored toga, kritikuje Norvešku što je dodelila Nobelovu nagradu za mir bivšem palestinskom lideru Jaseru Arafatu.

"Situacija je jednostavno haotična", piše on, ističući da "hiljade muslimana" godišnje dođe u njegovu zemlju i dodaje da se "ovi suicidni izdajnici moraju zaustaviti".

"Ostaću upamćen kao najveći (nacistički) monstrum nakon Drugog svetskog rata", navodi Brejvik u svom manifestu pod naslovom "Evropska deklaracija nezavisnosti - 2083", napisana na engleskom jeziku.

I pored toga što je uz naslov pamfleta, navedeno da je autor "Endru Bervik", sam osumnjičeni na kraju teksta otkriva svoje ime i navodi da je on pisao tekst. Tekst je objavljen na engleskom jeziku. Taj tekst koji je delom politički pamflet, delom ispovednički, sadrži i plan akcije za terorističke napade koji su izvedeni u petak u centru Osla i na kamp laburističkog podmlatka u kojem je prema nekim podacima, bilo najviše mladih između 14 i 18 godina.

"Ako ste zabrinuti za budućnost zapadne Evrope ovde ćete sigurno naći interesantne i izuzetno značajne informacije", navodi autor koji priznaje da mu je trebalo devet godina za pisanje manifesta pod naslovom "Evropska deklaracija nezavisnosti - 2083".".

U tom manifestu Brejkvik optužuje premijera Jensa Stoltenberga i njegovu Laburističku partiju, koja ima većinu u norveškom parlamentu, da su insistiranjem na "marksističkim i multikulturalnim" idejama indoktrinirali mlade i da su zahvaljujući takvim idejama dopustili "islamifikaciju Evrope".

Autor ovog dokumenta, koji je postavljen na internet, takođe, kritikuje vladu u Oslu zbog "kukavičnog načina na koji se bavila pitanjem karikatura proroka Muhameda", misleći pritom na izvinjenje koje je norveška vlada uputila zbog toga što su privatni listovi u zemlji više puta objavili kontroverzne ilustracije.

U tekstu autor takođe, predviđa šta će mu se dogoditi ako preživi napade koja namerava da izvede.

"Ne samo da će me mrzeti svi moji prijatelji i porodica koji će me smatrati monstrumom, već će se svi mediji koji propagiraju globalnu multikulturu, imati pune ruke posla da na različite načine opišu moj karakter ubice, da me demonizuju i omalovaže", navodi se u tekstu.

Na YouTube-u je postavljen i dvanaestominutni snimak koji predstavlja rezime manifesta. Brejvik se na snimku, koji je ubrzo uklonjen, pojavljuje na tri fotografije, a na jednoj od njih je sa uperenm automatskom puškom, preneo je AFP. Video snimak je postavljen na internet u petak, kada je u bombaškom napadu u centru Osla poginulo sedam, a nekoliko sati kasnije u pucnjavi na ostrvu Utoja ubijeno 85 osoba.

Policija nije mogla odmah da komentariše da li je Brejvik postavio snimak, koji je uklonjen sa YouTube-a zbog nepoštovanja pravila tog vebsajta.

"Pre nego šo počnemo naš Krstaški rat, moramo da ispunimo našu dužnost desetkovanjem kulturnog marksizma", navodi se u jednom od tekstova koji se pojavljuju na snimku, na kojem je islam opisan kao "glavna genocidna ideologija". Snimak je postavio korisnik Bervik Endrju.



monstrum na djelu

Kad smrt ima plave oči


piše: Vedrana Rudan

Kako je život nama civiliziranima bio jednostavan prije ovog pokolja u Oslu i okolici. Jebeni muslimani dizali su svijet u zrak. Blizanci, avioni, autobusi u Londonu, čak i policijska postaja u mom gradu Rijeci… Nigdje čovjek nije mogao biti i nije siguran.

Često putujem, bar jednom u dva mjeseca na aerodromu skidam cipele, znam da u torbi ne smijem imati bočicu vode, ni škarice, ni lamicu za brušenje noktiju, jedina tekućina koju smijem unijeti u avion je parfem kupljen na aerodromu. Iako je civilizirani svijet učinio i čini mnogo na istrebljenju muslimana, svi mi mrzimo nosače turbana i pokrivene žene, ipak nije dovoljno.

Zato bombe padaju na Libiju, zato crkvaju u plamenu dječica u Pakistanu, sve su to bili budući teroristi koje treba zatrti ili na majčinoj sisi ili već u očevim jajima. Da se ne koti tamnooka teroristička gamad. Afganistan je u ime demokracije pretvoren u spaljenu zemlju, Irak također, Libija je na putu za pakao, Gaza, to rodilište terorista, ne smije se čak ni spomenuti.

Ako nekom luđaku ili luđakinji, ja sam ta, padne na pamet da kaže ili napiše kako u tom koncentracijskom logoru od gladi, žeđi, blata i neimaštine umiru ljudska bića pred očima “civiliziranog svijeta”, taj se ili takva odmah imenuje “antisemitom” pred kim se preko noći zatvaraju vrata svih medija koje kontroliraju “žrtve holokausta.”

A “žrtve holokausta” su svi koji se zalažu da se Gaza izbriše sa lica zemlje u ime života u mirnijem i boljem svijetu očišćenom od muslimana i terorizma. Jer, to nam je svima jasno, terorizam može biti samo muslimanski. Zbog nosača turbana mi bosi prolazimo kroz detektor metala na svakom aerodromu, zbog tih gadova bakice diljem svijeta moraju rukama i nogama carinicima objašnjavati da zvono zvoni, dok se one provlače kroz detektor, jer imaju umjetni kuk a ne bombu među starim, osušenim bedrima.

Da, još jučer svijet je bio mjesto u kome smo znali tko je tko u našim životima. Dijelili smo se na bijele i prebijele kršćane i smeđe, tamnosmeđe, blijedosmeđe, mrkosmeđe gadove koji bombama razaraju naše gradove i naše živote. Kad tamo… Oslo!

Bijeloputi mladić koji jedva da ima trideset i oči tako plave da ga čak ni na aerodromu ne bi prisilili da skine cipele pobio je stotinjak norveške djece a Oslo pretvorio u Bagdad. Zgromilo nas je to, nas bijelce i katolike i pravednike. Kad ginu mali Libijci, Pakistanci, Afganistanci, Iračani, dječica iz Gaze, sve nam je to nekako normalno. Jedna rečenica u medijima.

Ipak su svi ti klinci budući teroristi. Ali ovi bijeli dječaci i cure? Oslo? Bila sam u njemu. Savršeno čist, civiliziran i tako ledeno blistav grad. Na njihovoj sam rivi vidjela blijedopute ljude kako pjevaju i plešu. Njih pobiti? Njih koji tako prozirni nikad nisu i ne bi i neće mrava zgaziti? Nevjerojatno.

Za ovaj zločin nitko od onih koji nam stalno tumače što je to terorizam neće moći naći objašnjenje osim da je plavooki i plavokosi mladić teški duševni bolesnik. Samo bolestan kršćanin može učiniti masakr. Samo bolestan musliman nije terorist. Živimo u svijetu koji se dijeli na smeđe gadove i bijele bolesnike. Neka počivaju u miru klinci koji su perverzno umrli u Norveškoj umjesto da časno poginu u Afganistanu štiteći svijet od terorizma.

Njegovu mrznju prema muslimanima mogu donekle i shvatiti. Uostalom nije jedini ali nikako ne mogu da shvati zasto zbog mrznje prema muslimanima ubioja neduznu norvesku djecu.

Na ulici je postavio eksploziv zato sto je vlada dozvolila useljavanje odredjenog broja muslimana. Poginulo je nekoliko neduznih ljudi, ostecene su vladine zgrade ali zasto ici na otok i ubijati mlade Norvezane. Djeca su to i ona ce vremenom mijenjati svoja politicka opredjeljenja.

Ne znam sta on ocekuje poslije svega?

Nepravda koja je ubila tužiteljicu

Bolest kao metafora: Dijagnoza - piši propalo

Urednik magazina "Slobodna Bosna" u kolumni koja je izašla u aktuelnom broju sarajevskog sedmičnika osvrnuo se na tužnu sudbinu danas preminule tužiteljice Dijane Milić "koja je postala žrtva orkestrirane kriminalne odmazde", kao na najbolniju sliku kapilarne, nemilosrdne korumpiranosti ovdašnjeg pravosuđa, ali i društva u cjelini. Senad Avdić nam je ustupio kolumnu koju prenosimo u cijelosti.
Piše: Senad Avdić

Slabi su, nažalost, gotovo minimalni, izgledi da tuzlanska kantonalna tužiteljica Dijana Milić dobije bitku protiv teške bolesti s kojom se bori posljednjih nedjelja. Vijesti o njenom zdravstvenom stanju, koje dok pišem ove redove (srijeda navečer op.pr) stižu iz tuzlanske bolnice, su sve groznija od groznije, sve beznadežnija od beznadežnije...

Teška bolest nasrnula je na tužiteljicu Milić usred sudskog procesa koji se protiv nje vodi pred Kantonalnim sudom u Zenici. Zenički je sud odlukom Tužiteljstva Federacije proglašen nadležnim da procesuira monstruoznu optužbu koja je protiv tuzlanske tužiteljice dizajnirana u Sarajevu, Tuzli a, pokazat će se, i u Republici Srpskoj.

Tužba je temeljena, isključivo, na prijavi izvjesne lake dame (profesionalne međuentitetske prostitutke) da ju je tužiteljica Dijana Milić seksualno iskorištavala. Već tokom prvog ročišta odbrana optužene tužiteljice Milić (mostarski odvjetnik Josip Muselimović) razmontirala je svaki segment amaterski konstruirane optužnice protiv nje. Nakon toga je nesretna, javno osramoćena, profesionalno, ljudski, moralno ponižena tužiteljica Milić pala u bolesničku postelju iz koje će, avaj(!), teško ikada više ustati.
Strašno, prestrašno!

Pokušajmo, što jezgrovitije, koliko je brže moguće, rekapitulirati angažman tužiteljice Dijane Milić u posljednjih 4-5 godina. Odnosno od momenta kada je u svoje ruke preuzela istragu protiv profesora sarajevskog Pravnog fakulteta osumnjičenih da su prolazne ocjene od studentica naplaćivali seksualnim uslugama. Godinama je tuzlanska tužiteljica sama-samcata istraživala, djelić po djelić, dimenzije ovoga besprizornog akademskog kriminalnog skandala, saslušavala svjedok(inj)e, privodila osumnjičene profesore i njihove logističare (vozače, vlasnike ugostiteljskih objekata, kolege...). Za sve to vrijeme mediji su je ili ignorirali ili brutalno kompromitirali, kolege posprdno tretirale kao „ambicioznog karijeristu“, političari zaobilazili pod izlikom da se ne žele miješati u neovisnost pravosuđa. Uprkos svemu, unatoč potpuno nezdravom, zlonamjernom, neprijateljskom ambijentu u kojem je radila, tužiteljica Milić je ostala dosljedna svojoj profesiji i tužiteljskoj časti. Kada je manje-više cijela istraga privedena kraju, a prikupljeni dokazi stvorili čvrst temelj za podizanje optužnice protiv razuzdanih profesora, uslijedio je šok, kontraudar: instrumentalizirana, dobro honorirana prostitutka optužila je nju za seksualno zlostavljanje!

Mala je, ako je ikakva, bila satisfakcija tužiteljici Dijani Milić to što je istodobno sa početkom sudskog procesa protiv nje u Zenici Univerzitet u Sarajevu trajno zabranio profesorski angažman dvojici osumnjičenih profesora, dok je treći suspendiran na dvije godine zabrane približavanja studenti(ca)ma.

Paralelno, ali ne i bez stanovite uzročno-posljedične logike i korelacije, dok traje zdravstvena drama kantonalne tuzlanske tužiteljice Dijane Milić, Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu odustalo je od daljeg sudskog progona Huseina Seje Hasibovića, posljednjeg osumnjičenog u aferi „Reket“. Prije Hasibovića sa liste osumnjičenih izbrisana su dvojica aktera te SDP-ovske kriminalne svinjarije (u pokušaju, tako se to pravno zove), Damir Hadžić, načelnik općine Novi Grad i potpredsjednik SDP-a, i Marin Ivanišević, član rukovodstva stranke i SDP-ov finansijski perpetuum mobile. Prije samo godina dana, mjesec-dva pred opće izbore u Bosni i Hercegovini, nakon višemjesečne istrage, iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine imao sam čvrsta uvjeravanja da je višemjesečna istraga protiv SDP-ovih okončana, da je prikupljeno više nego dovoljno čvrstih dokaza za podizanje optužnice protiv Hasibovića, Hadžića i Ivaniševića. Dok je optužnica protiva rekataša putovala iz Tužiteljstva BiH prema Kantonalnom tužiteljstvu iz nje su poispadala imena Hadžića i Ivaniševića. Dešava se to često unutar tog pravosudnog bermudskog dvougla - onomad je tokom iste rute netragom nestala dokumentacija prikupljena protiv Dragana Čovića i braće Lijanović!?

Ovih dana oklevetani reketaši i svi njihovi stranački ahbabi (Lagumdžija, Behmen...), koji su u svojstvu osumnjičenih bili tretirani i saslušavani u različitim fazama istrage, najavljuju pokretanje krivične prijave protiv biznismena Nihada Imamovića zbog „lažnog prijavljivanja“. Izvjesno je, dakle, da će ruka pravde u slučaju afere „Reket“ stići objektivno najodgovornijeg za pokretanje te policijsko-istražnog operacije - biznismena Imamovića koji je prijavio policiji da su mu SDP-ovi silnici tražili 2,2 miliona maraka. Koliko se može iščitati iz šarlatanskog SDP-ovskog žuto-crvenog tabloidnog biltena Sana, krivična prijava ne gine ni tadašnjem direktoru Federalne uprave policije Zlatku Miletiću, koji je vjerovao Imamoviću nakon što je ovaj prijavio reketiranje. Pa je u u skladu sa tom prijavom, naravno uz suglasnost Tužiteljstva BiH, poduzeo zakonski predviđene istražne radnje: praćenje, prisluškivanje, dokumentiranje...

(Prvu rundu u dokazivanju svoje časti, ugleda i moralne neupitnosti SDP-ovci su klasičnim nokautom dobili tužeći Slobodnu Bosnu koja je pisala o njihovom reketaškom orgijanju. Istina, naša žalba na pilićarsku presudu Lejle Fazlagić, sutkinje Općinskog suda u Sarajevu, kiseli se u Kantonalnom sudu, ali čemu se uopće nadati, šta očekivati nakon što je Tužiteljstvo Kantona van svake razumne sumnje zaključilo da afere „Reket“ nije bilo ni u pokušaju, odnosno da su glavni akteri svi odreda pošteni, uzorni, porodični ljudi?!)

Ništa, ned'o Bog, nije vrijedno poređenja sa užasom, profesionalnom agonijom i zdravstvenom kalvarijom tuzlanske tužiteljice Dijane Milić niti je usporedivo sa cijenom koju je ona platila. Ogromnu cijenu Milićka je platila u ambiciji da u pravosudni prostor Bosne i Hercegovine udjene minimum neovisnosti, hrabrosti, dosljednosti, upornosti. Ali i jedan i drugi slučaj („tuzlanska je-be afera i sarajevski „Reket“) šalju istovjetne, uznemirujuće, poruke, isijavaju iste signale beznađa, uzaludnosti i kontraproduktivnosti svakog angažmana te vrste. I jedan i drugi slučaj ohrabruju bezakonje, favoriziraju nemoral, honoriraju osionost, bezočnost, divljaštvo.

„Bolest kao metafora“ naslov je kultne knjige pokojne umjetnice i spisateljice Susane Sontag. Bolest koja je snašla tužiteljicu Dijanu Milić teška je, neizlječiva metafora, dijagnoza koja se ne referira samo na stanje bosanskohercegovačkog pravosuđa, nego, općenito, na beznadežnost ovdašnjeg društva, na svakoj njegovoj razini - pravosudnoj, akademskoj, političkoj..

Alispahićevo uputstvo za satiranje homoseksualaca
Fatmirland Über Alles
Piše: Sanjin Pejković


Upropastiše nas cionisti i pederi: Fatmir Alispahić u fašističkom zanosu



Apokaliptični ton fašistoidnog karaktera se sasvim lijepo slaže i paše u razmišljanja Fatmirove braće i sestara drugih konfesija i ideoloških nazora, i van granica Bosne i Hercegovine. Valjda je homofobija još jedino što nas veže i što je jače od lokalnih nacionalizama i mitova o krvi i tlu na ovim prostorima

Prolazi i Stokholmski Pride. Izgleda da je bilo lijepo vrijeme, da su porodice izlazile i vodile djecu da slušaju govore i rasprave, uživaju u koncertima, gledaju paradu. Sve valjda protiče kako treba, čak su se javile i neke HBTQ organizacije koje upozoravaju da je Pride izgubio svoju ideološku oštricu, i da se sve pretvara u izlet i feštu zarad kritičke diskusije o položaju HBTQ zajednice u Švedskoj i Evropi.

Nažalost, Stockholm je predaleko da samo odem na Pride. Vidim da su neki dobri prijatelji tamo, a jedan od njih je napisao i odličan tekst za novine, o udruženjima mladih muslimana vjernika koji su pritom i homoseksualci, te o njihovom učestvovanju na Pride paradi. Sve to naravno padne u vodu kad, ne znam iz kojih povoda osim mazohističkih, čovjek pročita zadnju "kolumnu", pamflet, manifest, upustvo za ubijanje, proganjanje, uništavanje, satiranje, gaženje, Fatmira Alispahića. Da bude jasno, Fatmir piše: "Ovaj tekst, evo i eksplicitno, ne poziva na nasilje prema pederima, jer pederi imaju pravo da budu to što jesu, kao što nemaju pravo da svoje opredjeljenje nameću izvan svoga privatnog kruga." A implicitno?

Vidjećemo još na koji način njegove riječi izazivaju efekat kod čitalaca SAFF-a, gdje je sasvim uredno objavljen, i da li će na nekom budućem Sarajevskom Prideu koga se pribojava, zajedno sa "mladićima" kako to Olja Bećković kaže, stajati i sa čelnicima IZ - kao što su njihove kolege, pravoslavni sveštenici radili u Beogradu - te ljudima davati blagoslov da istjeruju pederluk iz glava i tijela pomamljenih, bludnih, podrivača skladnih i poslušnih, bogobojažljivih bošnjačkih familija. Istih familija koje smjerno i u dubokom duhu poštivanja više vjeruju Ceriću nego djevojčicama iz sela koje pričaju da su ih dirali raznorazne hodže po Gluhim Bukovicama. Istim familijama koje ponizno zovu uživo u program i pitaju hodžu da li smiju piti Coca Colu, na šta im ovaj u petominutnom monologu objašnjava da je u Coca Coli krv mrtvih životinja te da je čuo da, kada se limenka okrene naopačke, može se na arapskom pročitati nešto protiv Islama.




Photo: stockholm-gay-lesbian-network.comValjda na kraju krajeva, istih hodža koje se po Bosni i Hercegovini, a valjda svakog 11. jula i po Srebrenici, vozaju u džipovima sa zatamnjenim staklima. Onima koji kao Mufty, osnivaju akademije nauka i umjetnosti mada su nepismeni. Ali im se nekad omakne pa sasvim solidno napišu imena i prezimena ljudi koji su ih kritikovali pa to otisnu u neki crni mramor. Pa znaju objaviti i fašističke tekstove u Oslobođenju, a jedini koji na to naglas reaguje (čitaj: Zija Dizdarević) ostane bez posla. Koja je veza izmedju Fatmira i vrha IZ, te raznolikosti tema o kojima pišem? Pa ogromna.
Postoji monopol na razmišljanje koji IZ ustoličava već duže vrijeme, a ideološke olupine kao Fatmir svojim baljezgarijama raspiruju te zvanične i nezvanične stavove, po Bosni i u tzv. dijaspori. Bitke i zaplašivanja su bazirane na održavanju moći, stvaranju profita, iskorištavanju vjernika u ideološko-političke borbe sa individuama i političkim partijama koje ne slušaju velikog bošnjačkog "vožda" Cerića.

Natrag na Fatmirov fašistički tekst.

Nisam vjernik, i ne pada mi na pamet da objašnjavam ili da se pravdam nekom za svoje stavove. Ali, mislim da prepoznajem istinske vjernike od šovinista. Fatmir, sudeći po onome što piše, je duboko zabrazdio i ako nista zarad imidža sekularne države, neko u Bosni i Hercegovini bi ga trebao tužiti za ekstremističke i fašističke stavove, te za antisemitizam koji se perfidno i provlači u tekstu kao zmija: "da li se radi o zavjereničkom planu za smanjenje stanovništva na planeti, ili o cionističkom projektu koji ide za globalnim uništavanjem kulture porodice, kako bi sačuvana jevrejska porodica ostala uporište novim vladarima svijeta... - sve su to pitanja o kojima bi se dalo posebno pisati", te "Ko je onda diskriminiran: pederi koje gura cionistička mreža političkih i medijskih utjecaja, pa uspijevaju slomiti i najjače zapadne vlade, i okrenuti ih protiv vjere i tradicije svojih naroda, ili građani koji smatraju da je pederluk bolest, ali se moraju povinovati sili zakona, koji se nameće korupcijom, suprotno prirodnom poretku i interesima večine!?"

Ima u tekstu još bljuvotina o degeneracijama, degradacijama, upozoravanja i strahova o propastima familije. Tu su se našli i majmuni koji siluju jedni druge, priroda, tj. opstanak ljudske vrste. Homofobi često potenciraju da će parade kao Pride doprinijeti povećanju "pederluka", da će to rezultirati nestankom čitave ljudske vrste itd. Sve to uvijaju u neke cifre. Pa tako i Fatmir. Osim fantazmagorične statistike (za koju ne dobijamo izvor, ali jebeš ga, internet je to) koja nam daje do znanja da su pederi promiskuitetni te da se jebu gdjegod stignu, Fatmir se potrudio i da pronađe foto dokaze razvratnosti pederske zajednice. Vidimo slike iz San Francisca gdje muškarci jedni drugima puše, pa mokre jedni na druge itd.
Fatmire, mora da si bio malkice usamljen koju noć, pa te prevelo sa youporna, a možda si nedajbože neke od tih stranica stavio i u favorite?
Iznimno zadovoljstvo mi je pružila misao da si sjedio negdje oko dva u noći i bacao se po nepreglednim poljanama internetskog pederluka, te ako ti nije mrsko i napišeš novi "tekst" o pederima, molim te da objaviš na kojim si stranicama sve bio i koje si sve slike gledao prije svrša... hoću reći završavanja teksta.


Photo: stockholm-gay-lesbian-network.comApokaliptični ton fašistoidnog karaktera se sasvim lijepo slaže i paše u razmišljanja Fatmirove braće i sestara drugih konfesija i ideoloških nazora, i van granica Bosne i Hercegovine. Valjda je homofobija još jedino što nas veže i što je jače od lokalnih nacionalizama i mitova o krvi i tlu na ovim prostorima. To se vidi i po nereagovanjima na Fatmirove papazjanije, a DEPO.ba prenosi tekst u originalu, bez komentara s naslovom: FATMIR ALISPAHIĆ U RAMAZANSKOM 'SAFFU' ODERAO PEDERE: Došlo je vrijeme da bosanski pederi hrabro izađu iz ilegale i da svojim devijacijama odbrane bosansku multikulturu.

O mješanju fašizma i komunizma u tekstu mogu raspravljati ideolozi, i ne bih da sad u to ulazim i još više zapetljavam ionako konfuzno-oneroidno stanje i stav pisca. Najgori dijelovi se ipak tiču Fatmirove zaslijepljenosti i mržnje prema ljudima od krvi i mesa. Uvijek sam živio u zabludi da vjernici trebaju da vole i poštuju. Da se možda ne slažu s određenim stvarima, ali da ipak poštuju i uvažavaju. Zato se nakon Fatmirovih gorkih ispljuvaka ponovo vraćam na tekst o Stockholmskom Prideu, gdje se uz dogovor, komunikaciju, uzajamno poštivanje može biti i gay i vjernik, i postiti za Ramazan i biti zaljubljen u ljude, bez obzira na spol.

Juče je bilo 17 godina od mog dolaska u Švedsku. Kad se sve sklopi, ipak mi je puno bliži Stockholmski pride sa mladim gay muslimanima u povorci nego isprazno budalašenje samoprozvanih ideologa koji svoje postojanje smatraju normom. Uspjeli su u jednom, a to je da ljude različitih opredijeljenja koliko toliko udalje od zemlje iz koje su potekli, pa im želim svu sreću u opstajanju u čistoj sredini, bez gayeva, mješanih i ostalih koji će nauditi idili. Fatmirland je nažalost već pobijedio i jedina mi je utjeha da u njemu ne moram da živim. Nada mi se sastoji u činjenici da postoji šansa da Alispahić Junior ili Juniorka, u neki vakat kažu: "Babo, imam ti nešto reći". Mislim, ne pozivam ja ni na šta eksplicitno.

Prvi put u životu pročitah neki članak F. A.
Novinarski i meni nije nešto plaho gore od ovoga što Sanjin P. napisa. I o stavovima i jednog i drugog dalo bi se raspravljati.
Moram samo upozorit one sa slabijim želucem da ne gledaju link koji je F. A. postavio. Ja se zajeba i otvori. Ko mi je kriv kad mi lijepo stoji upozorenje da je pregled te stranice na sopsvenu odgovornost. Nije porno stranica nego slike sa Up Your Alley Fair (festival dignutih salgija u slobodnom prijevodu) festivala u San Franciscu. http://en.wikipedia.org/wiki/Up_Your_Alley_Fair
Malo ću obrnuti redosljed teksta i na početak staviti napomenu urednika stranice (www.posusje-online.info ?!), s koje sam i skinuo cijeli članak F.A.

citat:

---

Magistar nauka Fatmir Alispahić je jedan od rijetkih bošnjačkih nacionalista koji se ne krije iza vela multikulturalizma i građanštine i kao takav zaslužuje duboko poštivanje uredništva Posušje-online.info. Fatmir Alispahić je autentični izdanak bošnjačkog mentaliteta i kulture. On svoje stavove iznosi bez uvijanja, bez kompleksa i, katkada, bez skrupula, jer je njegova isfrustriranost stanjem u kome su se Bošnjaci našli prevelika, tako da ponekad ne bira riječi kako bi svojim stavovima probudio uljuljkanu svijest Bošnjaka.Ono što je nama bitno je da Fatmir Alispahić zagovarajući Bošnjaštvo to ne radi na štetu drugih naroda negirajući njihova prava. Zbog toga prenosimo njegove kulumne jer mi protiv Bošnjaka i protiv Muslimana uistinu nemamo ništa.Protiv građanske opcije koju zagovaraju velikobošnjačke stranke na čelu sa SDP-om imamo i imati ćemo.

Posušje-online team


___________Pederizam – rat protiv Boga i Čovjeka__________



Ima nešto u čemu ćemo se složiti s pederima: ta njihova bolest, ne može se zvati homoseksualizmom, već se treba zvati pederlukom, a kao politički projekt – pederizmom

Potkraj juna 2011. godine u Zagrebu je organizirana deseta i najpompeznija povorka pedera i lezbejki (Zagreb pride), koje je u povodu tog jubileja primio i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, nakon čega je uslijedila pobjednička euforija čije ambicije, evo, sežu i do pokoravanja Sarajeva.

U nekoliko medija nagovještena je mogućnost da bi Sarajevo moglo dobiti svoju prvu „povorku ponosa“, ako tu titulu u međuvremenu ne zgrabi Tuzla, gdje je već organizirano obaranje Ginisovog rekorda u masovnom i javnom žvaljenju, u čemu je učešća uzelo i nekoliko pederskih parova. Jedan od glavnih pederskih ideologa u Zagrebu, Gordan Duhaček, potiče iz Tuzle, pa je i to razlog ovim špekulacijama da bi Tuzla mogla postati bosanska metropola pederluka. Nesporno je da će pederska internacionala kidisati i na bosanske prostore, posebno one sa bošnjačkom većinom, budući da vrijeđanje islamske tradicije uključuje medijsku pozornost i podršku.

Orgijanje Queer festivala u Sarajevu, prije četiri godine, u vrijeme ramazana, ukazuje na marketinšku računicu pederskih agenata koji su isposlovali navodnu ugroženost od tzv. vehabija. Zato su u strahu od tzv. islamskog terorizma iduće godine morali svoj festival održati u ilegali i preko plakata na kojima su se, koliko se sjećamo, pederisale dvije sijalice. Pošto su dovoljno, a i specijalno bili ugroženi, i to od tzv. talibana, došlo je vrijeme da bosanski pederi hrabro izađu iz ilegale i da svojim devijacijama odbrane bosansku multikulturu. To bi bio sažetak političkog programa ovdašnjeg pederizma, koji jedan mentalni i nagonski poremećaj stavlja na pijedestal uvjeta za demokratsko ozdravljenje multietničkih prostora. Na isti način pederi zloupotrebljavaju holokaust, pokrećući svoje razvratne povorke ispred sinagoge, i poistovjećujući sebe sa ubijenim Jevrejima, a one koji su protiv pederizma sa fašistima. (Jedina je enigma kako Jevreje ne vrijeđa ova zloupotreba holokausta, nad kojim, opravdano, bdiju svim čulima.) Podvala o doprinosu multikulturi i toleranciji među bh. narodima glavno su uporište za ulazak pederizma na velika vrata. ...Kao da je Aleksa Šantić, kad je pisao „Eminu“ i kao da je Skender Kulenović kad je pisao „Stojanku majku...“, imao u vidu važnost pedera za opstanak Bosne i Hercegovine!? Pokušajmo ovo ludilo, koje nam se nameće kao vrlina, razmotriti sa pozicije krajnjih ambicija.

Krivično gonjenje Biblije i Kur'ana

Ima nešto u čemu ćemo se složiti s pederima: ta njihova bolest, koja je 1973. u okolnostima korupcije skinuta s liste mentalnih oboljenja, ne može se zvati homoseksualizmom, već se treba zvati pederlukom, a kao politički projekt – pederizmom. Naime seksualnost je u funkciji produžetka vrste, pa kao takva ne može biti istospolna, homoseksualna. To što u prirodi ima slučajeva da majmun siluje majmuna izraz je defektnosti prirode, koja bi, da je takva, odavno izumrla.

Čovjek, valjda, nije majmun da bi se ugledao na te izrode u majmunskom rodu. Savremeni pederi insistiraju da se zovu pederima, za njih riječ homoseksualac ima, kako vele, „dehumanizirajuće i medicinsko značenje“, a to se vidi i iz serije tekstova koje je u povodu Zagreb pridea objavio dvotjednik „Zarez“, gdje svi autori odreda s ponosom sebe zovu pederima. Oni danas agresivno teže prikazivanju svoje suštine, i u jezičkom, i u manifestacionom obliku, i kad si o vrat vješaju natpise „Peder u duši“, i kad na „povorkama ponosa“ hodaju našminkani kao prostituke, polugoli, pijani i drogirani, kad jedni po drugima mokre i meljaju se izmetom, prezentirajuci narodu svoje devijantne običaje i opća demokratska dostignuća. (Npr. http://www.zombietime.com/up_your_alley_2008/part_1_full/index.php)

Bolesti ove bilo je otkad je svijeta i vijeka, ali nikada pederluk nije bio izdignut na jezički i funkcionalni oblik pederizma, kao političke doktrine, sa ideološkom, akademskom, ekonomskom i medijskom, napose, kulturalnom aparaturom, u jednakoj mjeri kako su to, recimo, bili marksizam, komunizam, fašizam... Onako kako su komunistička društva kompletan društveni model, od umjetnosti i arhitekture, do jezika i igara za djecu, prilagođavala vjernosti partiji i vladajućoj ideologiji, tako i pederizam zahvata mnogo više od puke istospolne požude. Pederizam je globalni projekt za degeneraciju i porobljavanje ljudskog roda! Građanin, čija prava oblikuje teatar demokratije, a zapravo interesi vladajuće strukture, pod medijskim će utjecajima i političkim pritiscima vremenom prihvatati pederističke svjetonazore kao uvjet za egzistenciju i napredak, onako kako su porobljeni građani prihvatali totalitarne poretke fašizma i komunizma.

Kome je to stalo do degeneracije ljudske rase, do degradacije majčinstva i očinstva, do uzdizanja tzv. trećeg spola, koji je postao opće mjesto modne industrije, a sada osvaja zapadna obdaništa u kojima ulogu muških i ženskih junaka preuzimaju bispolci tipa „teletabisa“, dok ulogu ulogu porodice zamjenjuju rastavljeni roditelji i slikovnice pod naslovom „Prijatelj moga tate“...; da li se radi o zavjereničkom planu za smanjenje stanovništva na planeti, ili o cionističkom projektu koji ide za globalnim uništavanjem kulture porodice, kako bi sačuvana jevrejska porodica ostala uporište novim vladarima svijeta... – sve su to pitanja o kojima bi se dalo posebno pisati.

Činjenica je da ulazak pederizma u zakonodavne sisteme, kroz zakone protiv diskriminacije pedera i kroz ozvaničenje istospolnih brakova – s onu stranu zakona stavlja Bibliju i Kur'an, na čijim učenjima je zasnovan stav monoteističkih kultura o pederluku kao izopačenosti i kao grijehu. To znači da će sutra krivično biti gonjen onaj sveštenik koji bude propovijedao Sveto pismo Novoga zavjeta, koje se nastavlja na starozavjetnu tradiciju gdje se pederski odnosi smatraju sramotnima i protunaravnim, kad bude citirao Svetog Pavaa: ,,...Tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima...“

Imam koji bude citirao Luta a.s.: “Zašto činite razvrat koji niko prije vas na Svijetu nije činio? Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi!” – biće krivično gonjen za diskriminaciju pedera, jer njihovo zakonsko pravo na istospolne odnose naziva razvratom i zlom. A kroz krivično gonjenje sveštenika i imama koji prenose učenja iz Biblije i Kur'ana biće krivično gonjenje ove svete knjige, tradicija i kultura koja je na njima zasnovana, i biće krivično gonjen Svevišnji, kao tvorac prirodnog poretka. Time dolazimo do spoznaje da je pederizam, kao i sam fašizam, kao i sam komunizam, usmjeren protiv Boga i protiv ljudi, protiv kulture i slobode, jer nastoji potrati sve što je bilo, u ime onoga što nikad nije bilo – da ljudi žive bez Boga, bez porodice i potomstva.

Ko je onda diskriminiran: pederi koje gura cionisticka mreža političkih i medijskih utjecaja, pa uspijevaju slomiti i najjače zapadne vlade, i okrenuti ih protiv vjere i tradicije svojih naroda, ili građani koji smatraju da je pederluk bolest, ali se moraju povinovati sili zakona, koji se nameće korupcijom, suprotno prirodnom poretku i interesima većine!? Komunizam je tako utjerivao narod u šutnju, ali je vjera u Boga opstala, kao što danas pederizam utjeruje građane u šutnju, ali se ne uspijeva zatrti uvjerenje kako je pederluk bolest, i to opasna bolest, utoliko što je ambicija te bolesti da ovlada svijetom i potre Božije i prirodne zakone. Pederisti (u smislu ideoloških sljedbenika pederizma) već su se odomaćili u ovladavanju svijetom i saopćili nam svoje konačne političke ciljeve. Druga je stvar što mi nemamo afiniteta, a ni kapaciteta, da taj pederizam razumijemo kao najveću prijetnju čovječanstvu, čak i goru od fašizma, jer će pederizam biti totalitarni poredak u kome će istospolni razvrat biti iznad braka, potomstva, porodice, iznad Boga i prirode, iznad svega što normalan čovjek prihvata za prostor svoga života.

Pederistička zloupotreba pedera

Na Balkanu izlaze nekoliki pederistički časopisi i djeluju nekoliki websiteovi, ali je dovoljno pročitati reakcije na Zagreb pride pa uočiti tu opasnu političku ambiciju za osvetom, osvajanjem, maltretiranjem, iživljavanjem, vladanjem... Iz citata koji slijede može se opipati bestijalna agresivnost pederizma, koji je vec postao toliko samouvjeren da prijeti neistomišljenicima i planira buducnost svijeta samo za pedere i one koji ih podržavaju. ...Baš kao fašizam i komunizam, svojevremeno.

Pomenuti pederski guru Gordan Duhaček pedere proglašava pobjednicima koji ce sada pisati povijest, a njegovi stavovi zaudaraju na najcrnje fašističke tekstove. Evo nekoliko: „Neće nama našu slobodu i ravnopravnost nitko dati, nego ćemo je mi za sebe uzeti, ako treba iščupati iz zapjenjenih ralja onih koji nam je uskraćuju, a u tom procesu im možda izbiti i nekoliko zuba. Homofobi su već sada krezave spodobe... (...) Ne smijemo se plašiti da će se netko osjećati ugroženim od pedera i lezbi; dapače, neka se osjeća baš tako, neka strepi i kuka, jer i treba biti ugrožen dok nam poriče ravnopravnost... (...) To konkretno znači da se o nama ima govoriti kako mi odlučimo i odredimo da treba. (...) Vlastitog bijesa se ne treba stidjeti, jer on je beskrajno više pravedan nego svi oni Božiji bijesovi. (...) Nećemo nikad odustati niti ćemo ikome popustiti, jer borimo se za naše živote. Naša je pobjeda jedini način da preživimo!“ – piše, između ostalog, u ludačkom, hitlerovskom programskom tekstu Gordana Duhačeka, pod naslovom Naš cilj je pobjeda“.

A kako Duhaček zamišlja tu pobjedu pederizma? „Želimo da jednog dana gradonačelnik Zagreba bude gej, kao što su to trenutno gradonačelnici Pariza i Berlina“. Ova rečenica je suština pederističkog programa! Na funkcijama moraju biti pederi, ili u najmanju ruku oni koji pedere podržavaju, kao Ivo Josipović, što ne isključuje konačnu ambiciju da peder bude predsjednik države. Kad se interesna piramida u društvu uspostavi na ideologiji pederizma, mnogi će postati pederi, ili glumiti da su pederi, kako bi se dočepali političke i finansijske moči. To se već i dogada u mrežama koje beskompromisno protežiraju pederizam kao sinonim demokratije.

I ostali autori otvoreno govore o političkom programu. Izvjesni Franko Dota, koji je po zanimanju „gej historičar“, dakle, historičar pederizma (kao što su postojali profesori marksizma), piše da „povorka ponosa mora proći ulicama i trgovima, mora blokirati promet i mora biti javni politički skup“, jer se „polazi od teze da je pitanje seksualnosti političko pitanje, svaki seksualni čin i politički čin (koji se) bori za politizaciju naše intime“. Postoji još niz citata kojima bi se moglo ilustrirati kako pederski pokreti i manifestacije nisu usmjerene tek na navodnu odbranu pederskih sloboda, već na ovladavanje zakonodavnim, političkim i društvenim mehanizmima, u svrhu nametanja jednog protuprirodnog sistema vrijednosti. Kome treba progon vjere i morala, ko će profitirati od razaranja čovjekove porodice, ko će biti novi vladar svijeta, ako ne onaj koji protežira ovo pederističko ludilo, jednako fašizmu i komunizmu!?

Ovaj tekst, evo i eksplicitno, ne poziva na nasilje prema pederima, jer pederi imaju pravo da budu to što jesu, kao što nemaju pravo da svoju opredjeljenje nameću izvan svoga privatnog kruga. Ničija seksualnost ne može biti javno prikazivana, jer je to ugrožava građanske slobode apsolutne većine koja smatra nepristojnim i gadnim prikazivanje ma čijih, pa i pederskih, nagonskih afiniteta. Pederske slobode treba da budu ograničene slobodama apsolutne većine, koja ne želi da gleda ni pedersku, ni nepedersku golotinju po ulicama, i po parlamentima. Ovaj tekst je protiv svake vrste proganjanja tih nesretnih ljudi, koji nisu krivi što su se rodili u društvu koje nije spremno pederluk zakonski zaštititi kao nečije ljudsko opredjeljenje, ali ga istovremeno i distancirati od političkih utjecaja na vjeru, tradiciju i budućnost. Namjesto da sadašnjost ima kapacitete da prihvati te nesretne ljude, da im ponudi medicinski tretman, kao šansu za izlječenje i usmjerenje ka porodičnoj sreći i duševnom miru, globalno carstvo laži i prevare zloupotrebljava pedere i ubjeđuje ih da su na pravom putu. Lažni pederski dušebrižnici samo produbljuju njihovu privatnu nesreću, koja neće biti manja time što će im dati pravo da hodaju goli cestama i uriniraju jedni po drugima. Kao što su u komunističkim revolucijama radnici bili sredstvo za istjerivanje Boga iz društvenog poretka, tako su i danas pederi upregnuti da vuku kočije jednog drugog cilja, bezbožničkog i protuprirodnog. Sigurno je da postoji veliki broj pedera koji svoju privatnu tragediju vide izvan ambicije da se pederizam uspostavi kao globalna ideologija za trijumf ateizma, za ubistvo porodice i potomstva. Kao što se većina Nijemaca prepustila Hitleru, a većina radnika komunističkim vođama, tako i većina pedera danas sa distance promatra akcije koje se u njihovo ime vode. A ta većina Nijemaca nije bila za Hitlerove zločine, niti je većina radnika bila za komunističke zločine, kao što ni većina pedera nije za fašistički projekt pederizma. Pitanje je samo kako u općoj medijskoj blokadi i demokratskoj retardaciji afirmirati poruku o nužnosti pravovremenog ustanka protiv novog svjetskog fašizma. Kad su Hitler i komunistički diktatori ovladali zakononskim mehanizmima, bilo je već kasno, jer je zločin postao slovo zakona. Ako pederizam ovlada našim zakonima, autori ovakvih tekstova ce završavati u zatvorima.
„Saff“, broj 297, 29. juli 2011.

Razvrat u brojkama

- Prema istraživanjima, 83 % pedera tokom života ima seksualne odnose sa više od 50 istospolnih partnera, a od njih 29 % sa više od 1000 partnera, a samo 1/16 živi sa partnerom u vezi neko vrijeme!
- Perverzije u koje ulaze pederi nadilaze najgore horore i najmorbidnije scene. Kada se vrše policijska istraživanja vrsta zločina koji se počine u različitim društvenim zajednicama, jasno se dolazi do zaključka da su ubojstva koje se počine u pederskim zajednicama nešto najstravičnije, praćeno strašnim masakrima i iživljavanjima nad žrtvom. To samo dodatno oslikava stanje pederskog uma.
- Godine 1998. objavljeni su rezultati znanstvenog istraživanja u kojemu se pokazuje da jedan od tri pedera pokuša samoubojstvo.
- Pederi se epidemiološki uvijek kategoriziraju skupa sa narkomanima, prostitutkama i promiskuitetnim osobama.
- Pederi u SAD-u imaju 44 puta veću šansu da dobiju AIDS. Više od pola miliona od ukupno milion ljudi u SAD-u koji imaju SIDU su pederi.
- Pederi imaju veću šansu za zarazu Hepatitisom A i B, isto je i sa sifilisom - 65% svih slučajeva zaraze sifilisom u SAD-u čine pederi iako zasigurno ne čine 65% populacije. Pederi su glavni prijenosnik i razlog zašto se sifilis koji je zamalo iskorijenjen prije 10 godina opet pojavio u statistički brojevima. Također 15% pedera ima klamidiju. Pojava gonoreje 3,68 puta češca kod pedera, ujedno je 14% pedera njome i zaraženo.
- Da je odnos kakav oni prakticiraju nezdrav jasno je iz činjenice da pederi imaju 17 puta veću šansu da dobiju karcinom rektuma
- Pederi imaju smanjenu očekivanu životnu dob za 8 do 20 godina
- Pederima je zabranjeno donirati krv (u SAD-u od 1983.). Ne zato jer su vodeći ljudi u Zavodu za transfuziju 'homofobi' nego iz straha za one koji bi primali takvu krv.

Piše: Fatmir Alispahić

---

Ovo je uistinu bolesno
Stanje uma FA mi je odranije kroz njegove textove, bilo poprilično definisano ali se on potrudi svaki put da me iznenadi. Što je tragično u čitavoj ovoj priči je da jedan notorni tomsončić likuje što je našao ideološkog istomišljenika i alibi za svoje bolesne nacionalističko-necističke stavove. Sada on slavodobitno izjavljuje: "imamo pogodnog Bošnjaka"