Fudbalske anegdote jednog nefudbalskog pedesertjednogodišnjaka

Dok čitam upečatljivu, izvrsnu knjigu prijatelja Daniela Radočaja "Suprotno od nogometa" (Što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet), kroz otvorena balkonska vrata sa stadiona Tušanj odjekuje neartikulisana jeka sa koncerta Bijelog dugmeta s Bregom i dva slabija pjevača iz historije benda. Bebeka nema, inače bih i ja bio na stadionu Slobode. Publike očito ima jer se čuje horsko pjevanje ili ono što tako dešifrujem u svojoj dnevno-spavaćo-radnoj sobi pred desktopom.

Ne sjećam se kad sam posljednji put bio na stadionu Slobode. Zapravo ove godine se moglo desitio da odem na finale kupa BiH u koje se FK Sloboda plasirala, a ja gledao utakmice s ocem na televiziji i navijao nastojeći zainteresirati devedesetjednogodišnjeg oca za nešto drugo od pogleda na mezarje tušanjsko gdje ga čekaju majka, supruga, braća. Odglumljeno oduševljenje kad je Sloboda davala golove polako je preraslo u istinsku navijačku žeđ za pobjedom tima iz rodnog grada. Ipak, nije dugo trajalo premda sam se sjetio kako me je otac koji isto nije bio veliki navijač odveo na Slobodnu utakmicu jendo dva puuta, rekao mi da treba da navijam za Slobodu jer mi smo Tuzlaci, iako je on uredno navijao za Sarajevo dok bi slušao nedjeljne prenose utakmica prve lige SFRJ, sjećao se kako je Mirko Kamenješević Tuzlak i radovao golovima Slobode i Sarajeva.

Meni je fudbal bio sport koji sam volio manje pratiti od košarke, atletike, rukometa, vaterpola i plivanja. Smotan, nikad nisam dobro igrao, ali sam unatoč tome navijao za Slobodu i znao njen čitav sastav iz sedamdesetih godina koji više ne pamtim po brojevima, ali znam da su tu bili Cakić, Divanefendić. Miličić, Jovičić. Verlašević, Geca, Mulahasanović, Kovačević, Hatunić... Mešković mi nije bio baš omiljen jer je prešao u Hajduk, sva ta imena bila su uredno ispisana na lopti kojom sam se tada igrao napolju. Sloboda je bila 2. ili 3. Plasirala se u Kup UEFA i slavno izgubila od Las Palmasa u prvom kolu. Danas ne znam ni jednog igrača napamet, ali mi je drago da će Sloboda opet igrati u inačici tog istog kupa koji se sad zove nekako drukčije.

Pišem ovaj tekst jer sam to obećao Danielu Radočaju. Ne zato što ga volim, nego što je knjiga koju je napisao odlična, duhovita, bez viškova. Ako ima nešto što ne volim kad čitam, to je ponavljanje. Kod Radočaja je sve jasno, jezgrovito, duhovito i emotivno u isti mah. Tako bih i ja volio pisati. Još je jedan razlog što sam napisao ovaj tekst, prije dvije godine obećah Marijanu Grakaliću da ću napisati nešto o fudablu povodom tadašnjeg Svjetskog prvenstva na kojem je i BiH na moju veliku radost učestvovala. Dobro , nije baš daleko dogurala ali nije taj Brazil ni tako blizu. Nešto mi se nije dalo, pa to nisam učinio. Dvije godine kasnije ispunjavam moralnu obavezu prema samom sebi. Ko kaže da nogomet nije najvažnija (da li sporedna) stvar na svijetu.Čak i oni koji ga ne vole posebno, poput potpisnika ovih redova, provode sat vremena pišući o njemu. Bijelo dugme još svira u Tuzli ove junske noći. Možda je ipak trebalo da odem na koncert?!

N.M.River, 4.6.2016.

Ljubav na čekanju- Nihad Mešić River
NIHO MESIC·SATURDAY, JUNE 11, 201686 Reads

Selma je zabrinuto slušala glas vaspitačice Milene iz obdaništa koja je nazvala obavještavajući da se Selmin trogodišnji sin Mak ne osjeća dobro, ima temperaturu i jednom je povratio, traži mamu, ali ne plače. Tridesetčetverogodišnja profesorica historije u tuzlanskoj gimnaziji spustiviši slušalicu brzo krenu prema direktorovoj kancelariji i zamoli ga da je pusti da ode po Maka. Srećom, već je bio kraj juna, đaci su završili s obavezama, samo su prosvjetni radnici još popunjavali dokumentaciju, održavali posljednje sjednice i sanjali ljetni raspust, priliku da se odmore od kolega, direktora, đaka, ali i svojih nakupljenih frustracija i umora. Direktor Almir je uvijek imao puno razumijevanja za lijepu i elokventnu Selmu, posebno otkad joj je muž otišao da radi u jednoj od međunarodnih firmi koje su nudile za bosanske uslove odličnu zaradu u ratom opustošenom Iraku. Uprkos dobrom poslu u Tuzli, stručnjak za kompjutersku tehnologiju, Mirza, osjećao je snažnu potrebu da obezbijedi budućnost svojoj tročlanoj porodici, želio je da im kupi trosoban stan umjesto naslijeđene garsonjere njegovih roditelja u kojoj su živjeli, bolji auto i priliku da putuju češće i duže, ne samo do Neuma i najboljem slučaju Italije u nekom od jeftinih osmomartovskih aranžmana. Selma se nije slagala s njegovom odlukom da ide, ali nije “ pravila probleme”. Činjenica da Mirza nije prebolio rani odlazak roditelja koji su poginuli u ratu u jednom od granatiranja Tuzle, da se uprkos svojih 40 godina, još osjećao radoznalim dječakom koji bi osvajao svemir i nadasve njegova izrazita nježnost i ljubav u odnosu na nju i posebno Maka, govorila je Selmi da mora da ga pusti da konačno, na neki način, odraste i odradi dvogodišnji ugovor u nesigurnoj zemlji za novčani iznos za koji bi ovdje radio deset godina na svom dobro plaćenom mjestu u firmi koja je sarađivala sa skandinavskim kompjuterskim koncernima.
Selma odjuri svojim starim citroenom C3 u obdanište na Stupinama, trebalo joj je 5 minuta, Milena joj donese Maka koji se malo smirio i nije više povraćao. “Davala sam mu tekućine, temperatura je blago povišena, oko 37, ali za svaki slučaj, bolje je da bude s Vama”. Zahvalivši se iskusnoj vaspitačici Selma krenu kući, u garsonjeru gdje je bila najsretnija u životu, u kojoj je 5 godina živjela sa Mirzom dok prije 3 godine Mak nije donio novo svjetlo u njihov dom. Selma je odrasla u Domu za djecu bez roditeljskog staranja, nije znala ko su joj otac i majka, onda je došao rat, ona je marljivo učila da bi diplomirala kao najbolja u klasi, dobila posao odmah, doduše na određeno vrijeme i tako svake godine u proteklih 8 da bi konačno ove godine dobila stalni posao u gimnaziji. Imala je puno sreće. Ipak, u ovakvim prilikama, posebno otkad je Mirza bio u Iraku, a Mak postao prilično osjetljiv, zapitala bi se često šta bi bilo da ima majku i oca žive, da pomognu oko Maka i obaspu ga ljubavlju, ili da su makar Mirzini roditelji tu...Dala je Maku pripremljene lijekove koje joj je prepisala prijateljica, pedijatrica Spomenka, sirup koji je nerado progutao, značajno rekavši i pogledavši je svojim plavim očima, naslijeđenim od oca:”Dobro, mama, tebi za ljubav!” Sad je spavao. Uskoro će 7 sati naveče.Vrijeme da se Mirza javi “skajpom”.
U proteklih godinu dana, otkad je otišao u Bagdad, Mirza je boravio u Tuzli dva puta po mjesec dana, imao je odličan ugovor, preko 10 000 dolara mjesečno uz plaćeno zdravstveno i životno osiguranje, svaka 4 mjeseca, mjesec dana plaćenog odmora sa svojima. Ipak, život u radnom kampu, makar i za šefa kompjuterske podrške, bio je naporan. Nedostajala mu je njegova voljena Selma, a Maka je sanjao skoro svake noći. Nije bio izložen svakodnevnim opasnostima kao njegov jaran Sakib koji je pratio i obezbjeđivao konvoje koji su donosili materijal za obnovu telekomunikacijske infrastrukture za naftna polja koja su planirana za ponovno otvaranje.
- Gdje si Selma, kako mi je Makonja?, dopirao je Mirzin glas s ekrana laptopa.
- Evo me. Danas sam se opet natrčala i izbrinula zbog Maka. Ponovo su zvali iz obdaništa da je dobio temperaturu i malo povratio. Dobro je, Spomenka je maloprije otišla, pregledala je ga je ovdje, manja prehlada, pratićemo ga. Sutra neću na posao. Kako si mi ti?
- Super! Ipak, nedostajete mi. Volim vas! Volim te , Selma.
- I mi tebe! Jedva čekamo august da te vidimo. Suze u Selminim očima govorile su više od riječi. Mirza se ukočio ispred svog supermodernog, ekstrabrzog kompjutera, ali je uspio ne pokazati koliko ga brine Makova bolešljivost i podočnjaci ispod Selminih divnih, zelenih očiju.
- Čujemo se i vidimo, sutra. Volim te, ljubavi! Kao i obično Mirza nije štedio riječi da izrazi osjećanja. Selma je bila suzdržanija. Samo mu je domahnula i poslala poljubac išaretom.
xxx
Tačno 3 sedmice kasnije, 10.7.2015. neko je pozvonio na vrata Selmine garsonjere. Jedanaest naveče, ko je sad?!, pomisli Selma, pogleda kroz špijunku, brzo otključa vrata, plačući
“O, Mirza, otkud ti? Volim te!”
“ Volim te, dosta mi je bilo ljubavi na čekanju!” Dao sam otkaz. Važno je da smo zajedno sada! - reče Mirza kad su se nakon ustreptalog poljupca razdvojili.
“Tataaaaaaaaa, došao si”, zaorio se Makov glas kroz otvorena vrata haustorom. Mirza ga podiže i tako svo troje ostaše zagrljeni.
Kraj.

Nihad Mešić River, 11.6.2016.
Ljubav na čekanju je treća iz ciklusa savremenih ljubavnih priča koje će se naći u knjizi uskoro.

Svitac

Sinoć sam gledao svice
u sokačiću na ulazu
u Ulicu šeste bosanske brigade.
Noćas ih opet pogledom tražih.
Nije ih bilo.

Svjetlucaju mi ipak
pred očima.
Kao ustreptala nada
da će biti bolje.

Udaljeni svjetionik
na dalekom otoku
što svjetlom ljubi
uzbibano more.

Svjetla automobila
na auto-putu
kome se približavam
usamljenim, sporednim.

Gledao sam ima li te
među svicima
skrivenim u mraku,
ljubavi moja.

N.M.River, 28.6.2016.

Carpe diem, digitalni grobari!

Ljudujemo Anja, Jele i ja
na dan otvaranja
Dubrovačkih ljetnih igara,
družimo se uživo,
raspoloženi jer jesmo,
koristimo dan i
više smo realni,
manje digitalni,
iako napravismo svojka
u najboljoj selfie tradiciji.

Jele govori kako uči djecu
da budu druželjubivi Ljudi,
Anja plješće skupa
s Portugalcima na osvajanju
Evropskog prvenstva u fudbalu.
Kaže da će nam trebati
digitalni grobari za odvikavanje
ljudi od Interneta i Facebooka,
a ja sretan što ih znam.

Sretan što imam takve
prijateljice s kojima i pisanje
lakše klizi na podmetaču za pizzu.
To je Dubrovnik kojeg volim,
čak i kada nije vatromet.

Dubrovnik, Mea culpa koju ja uvijek pogrešno
zovem Carpe Diem, učiteljskom olovkom, 10-11.7.2016.

[Edited by Sufler on 24-07-2016 at 21:48 GMT]

Iskušenje - Nihad Mešić River, ljubavna pričica


Niho Mesic·Friday, July 29, 2016
.

xxx
Vesna umorno otključa vrata porodičnog četverosobnog stana, jednog od svega dva u zgradici blizu tuzlanskog Doma mladih. Pedesetjednogodišnja vlasnica arhitektonskog biroa “Futura”, majka dvadesetčetverogodišnje Mie koja je upravo dobilia odličan posao u Beču nakon studija međunarodnog prava i supruga, tri godine starijeg, profesora engleskog jezika na Tuzlanskom univerzitetu, Hamdije. Nakon nekoliko mjeseci svakodnevne terapije zbog problema s kičmom, vježbe su konačno urodile plodom i nije više šepala. Ipak nataloženi umor, nelagoda i bol osjetili su se u njenom stavu.
Uđe u hodnik, brzo skide cipele ne bi li makar malo razrahatila, otvori dnevnu sobu i ugleda kako se mlada i šarmantna, lijepa Hamdijina dvadesetosmogodišnja asistentkinja brzo odmače od šefa koji je držao neke studentske radove u ruci.
“ O, dušo, stigla si! Kako je protekao dan?” - pozdravi je Hamdija kao da je sve najnormalnije dok se na Ajlinom licu boja mijenjela od alabaster bijelog njegovanog tena do rumenila bulke.
Vesna odgovori da je umorna ne prokomentiravši scenu koju je zatekla, ljubazno pozdravi muža i asistentkinju koji rekoše da se vraćaju na posao nakon što su ocijenili seminarske radove i popili kafu, te ode u svoju sobu.
“Pazi ti Hame, nadam se da se Ajla zna čuvati!” ‘ pomisli Vesna dok je lijegala da popegla napregnutu kralježnicu. Nije joj trebalo dugo da zaspi.
xxx
Iako je bio prilično ljut, Hamdija je šutao dok su se Ajla i on vraćali pješice prema Fakultetu. Kad su ušli u kabinet, zatvorili vrata, sjeli za stolove s uključenim kompjuterima koji su čekali nastavalk rada, reče:
“ Draga Ajla, nadam se da Ti nisam davao povoda da misliš da bi između nas moglo biti nešto više. Draga si mi, ali volim svoju ženu, a da ne pominjem 25 godina između nas. Nadam se da Vesna nije primijetila ništa neobično kad je ušla. Molim Te da me više ne grliš i ne ljubiš osim kad se susretnemo. Nadam se da ćemo moći funkcionirati na poslu, a da ćeš uskoro naći nekog dobrog momka. Oprosti, ako sam malo grub, ali stvari moraju biti jasne, ako želimo nastaviti raditi skupa!
“ Oprostite profesore, već duže vrijeme sam prilično zaljubljena u Vas, ne znam šta mi je bilo, nisam željela da bilo šta uradim u vezi s tim, ali sam Vas poljubila jer Vas poštujem, cijenim, volim. Neće se ponoviti.”
“Hvala Ti. Moraćemo se potruditi da stvari između nas ostanu na profesionalnoj razini . Dobro je da ideš na šestomjesečnu edukaciju u London za koji dan, pa nećemo biti u iskušenju da se pokajemo. “
xxx
Kad se Hamdija vratio kući s posla, Vesna je još uvijek ležala, čitajući Norvešku šumu Harukija Marukamija.
“Opet čitaš Marukamija?”
“Norwegian wood mi je u mislima, bilo bi lijepo otisnuti se malo u planinu, ne mora baš biti norveška, može i bosanska. Nego, pazi kako se ponašaš prema Ajli, očito je malo zaljubljena u Tebe!”
“ Primijetila si! Nema ništa među nama, Boga mi! ‘Hamdija je mijenjao boje kao semafor.
“ Znam da nema. Samo pazi šta radiš, star jarac poput Tebe začas izgubi kompas, hehe.”
“Mogu li Te izmasirati?” Hamdija će ne bi ili izbjegao temu.
“Možeš!”


XXX
Pet mjeseci kasnije.
“ Znaš li da se Ajla neće vraćati na posao za mjesec dana?” ‘ Hamdija će nehajno Vesni.
“Ćuuj!” ‘ zafrkantski će Vesna.
“Dobila je posao za jednu englesku nevladinu humanitarnu organizaciju kao predstavnik za Balkan, a izgleda da je na pomolu i brak s nekim kolegom, Britancem koji je preporučio za posao.”
“ Super, ona je pametna i draga cura, nek joj je sa srećom! Hmmm, ne znam da li treba da budem ljubomorna i na Tvog novog asistenta, Emira, fin je i zgodan, hehehe.”
“Ma, ti si šašava!” ‘ s osmijehom će Hamdija...


Kraj
(Četvrta ljubavna pričica iz knjige u pripremi)

Osjećaš li noćas?

Osjećaš li noćas
lagani dodir
na vratu,
prstom milujem
zaobljenu liniju
brade i malenu
rupicu u njoj.

Osjećaš li noćas
dušom treptaje
srca što bi
ti se predalo
zauvijek?

Osjećaš li noćas
za bliskošću čežnju
što se odašilje
nevidljivim valovima
ljubavi moje?

Osjećaš li?
N.M.River, 9.8.2016.

Tata

Svako zašto, rekoše,
svoje zato ima.
Osmijeh na očevom licu,
pobijedi sve one
tužne sate bojazni.
Onda se nekako
dalje može.

U nove dane
što donose opet
radosti, strahove,
galame, nježnosti,
razočarenja i ponos.

Život pred nama
i u nama.
Dijete što se samo
pretvara da je odraslo.
Sve prođe,
Važno je da jeste.

N.M.River, 22.8.2016.

Dobro je
Lijepo popodne kasnog augusta
na Panonskim jezerima.
Plivanje i čitanje dok me
sunce blagotvorno
po licu milovalo
Gledao jesu li tri gracije:
Merima Hasic, Selma Kravić
i Binasa Kavazović u vodi,
ali ih ne vidjeh.
Krenuvši kući ostavio
gaće kupaće - plave s ćizom -
prebačene preko zida kabine,
ali me dobra nepoznata
žena upozori na to, pa to nisu
bile jubilarne pete ostavljene
dobrim kupačima većih gabarita
da im se nađu.
Vraćajući se kući
sretoh, gospođu Ramizu,
učenicu moje rahmetli majke Samije
koja mi opet ispriča kao anegdotu
kako je mati provjeravala
da li je neko pročitao lektiru,
kad je mislila da neko nije pročitao
pitala bi i da li je knjiga tanka ili debela
i obično suprotan odgovor dobijala.
Malo smijeha iz života Ekonomske škole
u Tuzli prije pedesetak godina.
Konačno, stigao kući,
otac i ja večerali
i onda skupa čitali Rumija u prijevodu
očevog brata Ahmeda.
Dobro je.
N.M. River, 27.8.2016.

120/90 uoči Bajrama
Kako se liječi umor?
Obišao majčin mezar
i još petoro mojih Mešića na Tušnju.
Išao s ocem i sestrom
u Gluhu Bukovicu,
podno Djevojačke pećine,
blizu Muške vode u općini Kladanj.
Otišao večeras u svoj stan po Enap H
jer me je nešto nosalo
po povratku s čarobnog
Panonskog mora u posezoni.
Pritisak 120-90, treba onaj
donji da je za 10 jedinica niži,
pa evo pijem čaj od kadulje
što mi ga je sestra,
inače kvalificirana mjeračica pritiska,
donijela s otoka Cresa,
jeo kolače koje nam tradicionalno
donosi strina Begzada,
i tata Džemo je pojeo svoje hise
nakon što smo pročitali ovovečernji
dio Mesnevije Dželaludina Rumije u prijevodu
Ahmeda Mešića.
Sutra valja obići one koje volimo.
Nije svaki dan Bajram.
N.M.River, 11.9.2016.