'Bh. Alžirac' o paklu Gvantanama
Lakhdar Boumediene
U srijedu, američki pritvorenički kamp u Gvantanamu će obilježiti deset godina svog postojanja. Sedam od tih deset godina proveo sam tamo bez objašnjenja ili optužnice, riječi su kojima Lakhdar Boumediene počinje svoju ispovijest, esej „Gvantanamo: Moja noćna mora“, kojeg je u nedjelju objavio New York Times.

Boumediene, rođen u Alžiru, državljanin je Bosne i Hercegovine i pripadnik tzv. „Alžirske grupe“. Zemlju u kojoj je rođen napustio je još 1990, a sedam godina kasnije došao je u BiH, poslom, kao pripadnik organizacije Crvenog polumjeseca. Boumediene piše kako je u Sarajevu radio kao direktor humanitarne organizacije za pomoć djeci koja su izgubila najbliže tokom posljednjeg balkanskog rata. Državljanin BiH postaje 1998.

„Kada sam došao na posao 19. oktobra 2001, obavještajni oficir me je već čekao. Zamolio me je da ga pratim kako bi odgovorio na određena pitanja. I tako sam uradio, slobodnom voljom – ali poslije su mi rekli da se ne mogu vratiti kući. Sjedinjene Države zahtijevale su od lokalnih vlasti da uhapse mene i pet drugih osoba. Mediji su javili u to vrijeme kako SAD vjeruju da sam spremao zavjeru protiv njihove ambasade u Sarajevu. Nikad, ni za jednu sekundu, nisam razmišljao o ovome“, navodi Boumediene i ističe kako je činjenica o američkoj grešci bila jasna od samog početka:

„Najviši bosanski sud istražio je američke navode i nije našao nijedan dokaz protiv mene te su naredili moje puštanje. Ipak, onog trenutka kada sam pušten, američki agenti uhapsili su mene i još petoricu drugih. Svezani smo poput životinja i odvedeni u Gvantanamo, američku mornaričku bazu na Kubi“.




Boumediene u tzv. „Gitmo“ stiže 20. januara 2002. I dalje je, kako tvrdi, imao povjerenja u američku pravdu, međutim kada ispitivačima nije dao odgovor koji su tražili postali su izrazito brutalni. Ne ulazeći u detalje mučenja, Boumediene tek navodi kako se radi o stvarima koje želi zaboraviti. Piše i kako je štrajkao glađu dvije godine jer mu niko nije želio objasniti zašto je zatočen, a pitanje je dokad bi sve trajalo da 2008. njegov zahtjev za poštenim suđenjem nije došao do najvišeg američkog suda.

„U odluci, koja nosi moje ime, Vrhovni sud je odlučio da zatvorenici poput mene, bez obzira na ozbiljnost optužbi, imaju pravo na dan na sudu“, ističe Boumediene, koji je na slobodu pušten nakon što su SAD odustale od optužbi za teroristički napad na Ambasadu u Sarajevu, 15. maja 2009.

Bivši zatočenik u Gvantanamu najviše žali jer mu na samom početku nije bilo omogućeno da se pojavi pred sudom. Posljedice su, navodi Boumediene, razorena djetinjstva njegove djece i siromaštvo u kojem se našla njegova porodica.

Danas, Boumediene živi u Provansi, u Francuskoj koja mu je dala novi dom i početak. Međutim, teško je, piše bivši zatvorenik, jer sedam i pol godina u Gvantanamu znači da ga je tek nekolicina organizacija za ljudska prava spremno zaposliti. O Gvantanamu ne želi pričati, ali osjeća da mora – još je 171 muškarac ostao tamo. Među njima, navodi Boumediene, jeste i Belkacem Bensayah, također uhapšen u BiH, kao pripadnik „Alžirske grupe“.

Boumediene esej upravo završava riječima o preostalim zatočenicima koji su i dalje u Gvantanamu ne jer su krivi, već što se nemaju gdje vratiti, a SAD im ne žele dati dom.



Radiosarajevo.ba

hehehehehehehe

Lucic je kralj


Stenogrami i kamenogrami: Rođendan Republike Šumske
Bevanda i rakidža
Piše: Predrag Lucić
Veličina slova:

Photo: APTranskript prijateljskog ćeretanja na proslavi 20. rođendana Republike Šumske: da li su Tadića kamenovali palačinkama; kako objasniti patrijarhu da Šumska još nije deo Srbije; da li je pronc Aleksandar prestolonaslednik Evropske Unije; ko je kome premijer, a ko predsednik...

DRAGAN ČOVIĆ: Haj, veseeeliiii seeeee, kuućniiii domaaaćineee...

MILORAD DODIK: Tiše malo, dragi Dragane, nismo u Laktašima.

ČOVIĆ: Nismo ni daleko, mili Milorade. U našoj smo Banjoj Luci.

DODIK: Čuj: vašoj?

ČOVIĆ: Pa da. Srpskoj, a našoj.

DODIK: Joj, nemoj tako, molim te...




Photo: StockČOVIĆ: Jesam li nešto krivo kazao? Nisam mislio ništa loše.

DODIK: Znam da nisi, dragi Dragane. Kad smo ja i ti nasamo, onda možeš da govoriš šta oćeš. Ne moraš ni da misliš. Ali sad su mi ovdje zvaničnici iz Srbije, pa je malo nezgodno...

ČOVIĆ: Šta je nezgodno, mili Milorade?

DODIK: Pa znaš, oni su traumatizovani. Nije njima do našeg šegačenja.

ČOVIĆ: Ja se ne šegačim. Ja se stvarno osjećam ko u svojoj kući. Ko što se i ti, nadam se, osjećaš u Mostaru.

DODIK: Sve je to lijepo i krasno, dragi Dragane, ali znaš, naša braća iz Srbije mogu pogrešno da shvate to kad ti kažeš „Srpska, a naša“.

ČOVIĆ: A što bi pogrešno shvatili, mili Milorade?

DODIK: Pa znaš... ovi Šiptari u Prištini se šegače oko toga.

ČOVIĆ: Oko Republike Srpske?

DODIK: Ma ne, već oko Vajfert piva.

ČOVIĆ: Šta ima da se šegače s Weifert pivom? Super pivo. Možeš ga i s vinjakom, a možeš i onako samo...

DODIK: Nije stvar u pivu, pusti sad pivo! Stvar je u reklami. Dakle, bila reklama za Vajfert pivo i na njoj pisalo: „Svetsko, a naše!“ A onda ovi Šiptari usred Prištine ispisali grafit „Kosovo – srpsko, a naše!“




Photomontage: E CheČOVIĆ: Ma ne mogu vjerovat...

DODIK: Evo, pitaj naše ljude koji su išli tamo. Jedva žive glave izvukli. Boro, ajde kaži našem drugaru Draganu kako je bilo kad su te kamenovali na Kosovu.

BORIS TADIĆ: Na Kosovu i Metohiji.



DODIK: Izvinjavam se: na Kosovu i Metohiji.

BORJANA KRIŠTO: Joj, znači – dvaput su vas kamenovali.

TADIĆ: Kako dvaput?

KRIŠTO: Pa na Kosovu i na toj Metohiji.

TADIĆ: Tačnije, tamo kod Dečana.

KRIŠTO: Znači: triput? A čime su vas kamenovali?

TADIĆ: Aman, bre, ženo, čime da me kamenuju sem kamenjem?! Čime se kod vas kamenuje? Palačinkama?

KRIŠTO: Ne znam za palačinke, ali znam da se onako narodski kaže...

TADIĆ: Šta se kaže: kamen po kamen – palačinka?

KRIŠTO: Joj, što je to smiješno... Ali ne kaže se tako nego se kaže: bacali se drvljem i kamenjem...

DODIK: Ajde da ne drvimo više o tom drvljenju i kamenovanju. Dođite da vas upoznam s našim patrijarhom. Vaša Svetosti, ovo su naši prijatelji Hrvati: gospođa Borjana Krišto, gospodin Dragan Čović, predsjednik HDZ-a...

IRINEJ: Kad pre smeniše onu sedokosu devojku?

DODIK: Mislite na Jadranku Kosor? Nisu je smijenili. Ona je predsjednica HDZ-a u Hrvatskoj, a naš drug Dragan je predsjednik ovdašnjeg HDZ-a, HDZ-a, kako da kažem...

IRINEJ: Šta ima i HDZ Republike Srpske?

DODIK: Pa nema još, Vaša Svetosti... Vidiš, Dragane, to je odlična ideja. O tome ćemo kad se drugi put vidimo... Dragan je, Vaša Svetosti, predsjednik HDZ-a, kako da vam to objasnim...

ČOVIĆ: HDZ-a BiH.

DODIK: Dragane, ja sam te lijepo pozvo na krsnu slavu i rođendan Republike Srpske, a ti meni tako. I to pred Njegovom Svetošću.

ČOVIĆ: Pa nisam ja kriv što mi se stranka tako zove.

DODIK: Jok, ja sam kriv. Ja bi to na tvom mjestu nazvo HDZ Herceg-Bosne, pa neka oni ajatolasi u Sarajevu vrište... Ali nećemo sad o tome. Vaša Svetosti, evo tu je još jedan Hrvat, osvjedočeni prijatelj Republike Srpske, naš novi premijer Vjekoslav Bevanda...



Photo: BETAIRINEJ: Kad pre smeniste ono dete, kako se zvaše, Džombića?

DODIK: Vaša Svetosti, nismo ga smijenili. Džombić je premijer Republike Srpske, a Bevanda je premijer u Vijeću ministara...

IRINEJ: Ništa ja to, sine, ne razumem. Mnogo ste zakomplikovali.

VJEKOSLAV BEVANDA: Da vam ja objasnim. Ja sam premijer na razini cijele države u kojoj se nalazi i slavljenica Republika Srpska.

IRINEJ: Tadiću, kad ste postavili Hrvata za premijera Srbije?

TADIĆ: Nemam pojma o čemu govorite, Vaša Svetosti.

DODIK: Ja ću da objasnim. Znate, Vaša Svetosti, Republika Srpska još uvijek nije, radi raznih spoljnih faktora, ona još uvijek nije u sastavu Republike Srbije, već u sastavu tako nečeg što još uvijek formalno postoji, ali neće još dugo...

BEVANDA: Ja sam, da se ne uvrijedite, premijer toga što oni nekrsti i talibani nazivaju Bosnom i Hercegovinom.

IRINEJ: Au, dete, na šta ti trošiš svoje vreme... Ti nam ga, znači, ovde dođeš ko premijer susedne države?

BEVANDA: Bože sačuvaj. Susjedna država, to vam je jedna džamahirija u kojoj mi Hrvati nemamo nikakva prava...

DODIK: Ajde, ajde... Nije prilika za kuknjavu, nego za veselje.

IRINEJ: Stani, sine Milorade, da mi čovek objasni. On je u komplikovanijoj situaciji od našeg princa Aleksandra. Ako sam dobro razumeo, ovaj gospodin Vojislav Lubarda...

DODIK: Vjekoslav Bevanda, Vaša Svetosti. Lubarda je naš pisac, akademik...





Photo: radiosarajevo.baIRINEJ: Dobro, izvinjavam se... Gospodin Bevanda je, ako sam dobro razumeo, premijer u državi za koju ne bi hteo da uopšte postoji, a princ Aleksandar je prestolonaslednik zemlje koja više ne postoji. Je li tako, Aco?

ALEKSANDAR KARAĐORĐEVIĆ: Ou jes, Jor Holines, it's big pležer for mi tu bi hijer in d hart of maj Kingdom, in dis bjutiful siti of Bendža Lajk.

DODIK: E ne može da izgovori Banja Luka, pa da se naopako okrene.

KARAĐORĐEVIĆ: Ou, maj frend Majlorad, it's marvelus selebrejšn vid sou mač bijer end eprikot rakidža...

TADIĆ: Nemoj slučajno da ga ispravljaš, jer ako pokuša da izgovori kajsijevača, ima da ga slušamo do zore.

DODIK: Jes, jes, rakidža, rakidža... Ajde, dečko, natoči i meni jednu rakidžu, pa da nazdravim sa Njegovim Veličanstvom. Da nam Bog poživi počasnog prestolonasljednika Republike Srbije i Republike Srpske!

ČOVIĆ: Mili Milorade, kako može republika da ima prijestolonasljednika?

DODIK: A tvoja ga kao nema?

ČOVIĆ: Misliš Hrvatska?

DODIK: Dobro Hrvatska, ali ja mislim na Herceg-Bosnu.

ČOVIĆ: Pa ja još nemam tu republiku...

DODIK: Nema veze, dragi Dragane, imaćeš. Princ Aca je i tvoj prestolonasljednik.

ČOVIĆ: Nisam baš siguran...

DODIK: Nego ko je? Da nije princ Mutaib od Saudijske Arabije?

ČOVIĆ: Nemoj tako, mili Milorade.

DODIK: Ako je princ Aca prestolonasljednik bivše Jugoslavije, onda to znači da će jednoga dana da bude kralj cijele Evropske Unije.

ČOVIĆ: Kako sad to?




Photomontage: E CheDODIK: Fino. Je li Slovenija samo parče njegove Kraljevine? Jeste. Je li Slovenija ušla u Evropsku Uniju? Jeste. I šta to znači?

ČOVIĆ: Šta?

DODIK: To, burazeru, znači da Evropska Unija pripada srpskoj kruni i da ovi iz Brisela treba da dolaze ovdje u Banja Luku da im mi dijelimo zadatke, a ne da oni nama popuju. Mi smo gazde, a ne oni!

ČOVIĆ: Ali ako je tako kao što ti kažeš, onda će i Sarajevo skupa s nama biti u Europskoj Uniji...

DODIK: E jebiga, dragi Dragane, ti bi puko da mi ne zagorčaš krsnu slavu!

KRIŠTO: Mile, Mile, hajde me slikaj s Kusturicom da stavim na Fejs!

DODIK: Oćeš prije da te slikam sa Čovićem?

KRIŠTO: Može. Hoćemo ovdje?

DODIK: Nećemo.

KRIŠTO: Nego gdje ćemo?

DODIK: Na rentgenu.



*Tekst preuzet sa sajta Radija Slobodna Evropa

Iz dijaspore u BiH prošle godine stiglo više od 2,5 milijardi KM

U periodu od januara do septembra 2010. godine BiH je viz inostranstva dobila 2,49 milijardi maraka. Iz dijaspore je u BiH za prvih devet mjeseci prošle godine stiglo 2,62 milijardi maraka, što je za 130 miliona KM više u odnosu na isti period 2010. godine, potvrdili su u Centralnoj banci BiH.

Prema podacima Centralne banke, u periodu od januara do septembra 2010. godine BiH iz inostranstva dobila 2,49 milijardi maraka, dok su u cijeloj 2010. godini doznake iznosile 3,4 milijardi KM.

Ovi podaci pokazuju da se finansijska pomoć iz inostranstva rođacima u BiH poslije tri godine počela povećavati jer je globalna kriza ostavila značajne posljedice i na finansijsku moć građana BiH u inostranstvu, pa su, prema službenim podacima, od 2008. godine doznake rođacima u BiH značajno smanjene.

Prema procjenama, u inostranstvu živi više od 400.000 stanovnika porijeklom iz Srpske, a otprilike jedna trećina građana u RS ima bar jednog člana porodice u inostranstvu.

Podgorica bez komentara o demaršu zbog Nikolaidisa



18.01.2012
Srđan Janković
I pored brojnih poziva u crnogorskom Ministarstvu vanjskih poslova se nije mogao naći sagovornik koji bi potvrdio ili demantovao da je zvanična Srbija uputila demarš povodom teksta crnogorskog književnika Andreja Nikolaidisa, koji je u kolumni beogradskim E- novinama govorio o mogućnosti ukidanja Republike Srpske.

Dio teksta koji je izazvao pravu buru u srpskoj javnosti odnosi se na Nikoladisovo korišćenje vijesti o navodnoj pripremi atentata na najviše srpske zvaničnike tokom proslave 20 godina Republike Srpske:

“Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS. Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska pravda”, napisao je Nikolaidis.
Beograd uputio demarš, medijska hajka na Nikolaidisa

Ovo je u srpskoj javnosti doživljeno kao poziv na terorizam.

Na to su reagovale i dvije opozicione stranke u Crnoj Gori, Pokret za promjene i Nova srpska demokratija, a zbog činjenice da je književnik Andrej Nikolaidis savjetnik šefa crnogorskog parlamenta Ranka Krivokapića, koji se ovim povodom još nije oglasio.

Genocidni diskurs

Crnogorski književnik Ognjen Spahić naglašava da pisci imaju prilično nezahvalnu poziciju, posebno ako se radi o značajnim piscima kao što Andrej Nikolaidis jeste.

Negativne reakcije dolaze, po mišljenju Spahića, od ljudi iza kojih ne stoji nikakav talenat, a najčešće se radi o političarima koji žele da ostvare sitne političke poene ili korist zbog čega je pisac najčešće žrtva

"Andrejov tekst je izlišno komentarisati jer reakcije koje su uslijedile su upravo potvrdile mnoge teze koje je on iznio u tom štivu. Ako samo pogledate
Nikolaidisov tekst u E-novinama
​​galeriju ljudi koja se javila i reagovala na njegove pogrešno protumačene i zlonamjerno protumačene riječi. Neću da ulazim u političke konsekvence i neke indirektne političke pritiske koji pokušavaju da se ostvare kritikovanjem pisci Andreja Nikolaidisa. Dakle, ako samo pogledate te ljude i vratite se na njihove stavove koji se dešavaju u posljednjih 10, 15 godina onda vam je jasno da se jednostavno kroz njihove riječi nastavlja jedan genocidni diskurs koji ovdje još uvijek nije zamro", ocjenjuje Spahić.

Spahić smatra da je Nikolaidis uspio da skrene pažnju na probleme, da većina onih koji su ga kritikovali nisu pročitali cijeli tekst, a za sam demarš zvanične Srbije upućen Crnoj Gori kaže - da odnosi Srbije i Crne Gore u ovom kontekstu predstavljaju stereotipnu i potrošenu priču.

"Ja se samo nadam da će Andrej napisati još tekstova koji će izazvati sličnu reakciju u javnosti jer taj posao koji on radi je misionarski u svakom smislu. Na žalost, najgore je njemu ali ovakvom vrstom tekstova i hrabrosti u izrazu otvaraju se neke priče i to je na kraju krajeva neka vrsta neophodne pomoći da se te priče i završe. Ja se samo nadam da će ljudi u Crnoj Gori, ljudi koji su na vlasti u ovoj državi shvatiti da su oni ti koji treba da zauzmu pozicije i da stanu iza čovjeka koji, ako se ovo ovako nastavi može biti ugrožen u svim parametrima pa čak i u parametrima nekih ljudskih prava i fizičke egzistencije", navodi Spahić.
"Ideja velike Srbije je bolest i čitava ova priča to potvrđuje", ocjenjuje režirser Branko Baletić.

Režiser Branko Baletić ocjenjuje da reakcije na Nikolaidisov tekst predstavljaju i tragikomediju i neku vrstu vodvilja u kome se prepoznaje zastarjeli način mišljenja i djelovanja određenih službi koji govori o manipulaciji od početka, odnosno od dana kada je pronađeno oružje pred skup u Banja Luci.

"Mislim da je reč o jednoj manipulaciji od početka. Što se samog teksta tiče, ta rečenica je izvučena iz konteksta, naravno da zvuči grubo. Međutim, meni se čini da nekima nije smetala ta rečenica nego sve ostalo u Nikolaidisovom tekstu, koji je vrlo ozbiljna analiza situacije u regionu sa akcentom na ideju velike Srbije koja se samo transformiše iz dana u dan a zapravo takva ideja opstaje i dalje. Tu bi dodao nešto o čemu stalno govorim i do čega sam došao i što ovaj slučaj potvrđuje, a to je jedna teza da taj projekat ideje velike Srbije nije zapravo politički projekat, kao što se mislilo, jer politički projekti se realizuju ili nestanu. Ideja velike Srbije je bolest i čitava ova priča to potvrđuje", naglašava Baletić.

http://www.e-novine.com/stav/57158-Velikosrpstvo-strahu-Nikolaidisa.html
http://www.e-novine.com/stav/57048-Kako-Andrej-Nikolaidis-postao-terorist.html
http://www.e-novine.com/stav/57116-Vrijeanje-genocidne-tvorevine.html
http://www.e-novine.com/stav/57072-Nikolaidis-preduhitrio.html
http://www.e-novine.com/srbija/vesti/57254-Srbija-protestuje-zbog-Nikolaidisovih-romana.html

(e-novine.com)

AVAZ:


Načelnik Šipova Dušan Malinović pitao Dodika: Predsjedniče, je... li ti šta?
Načelnik Šipova Dušan Malinović ostavio predsjednika RS bez teksta

Autor A. Š. | Objavljeno 21.01.2012. u 10:24

Malinović: Srdačan doček, šokantno pitanje; Dodik ostao šokiran
Život političara piše razne priče i anegdote, a pogotovo ako je riječ o istaknutoj i eksponiranoj javnoj ličnosti kojoj se mnogi sljedbenici nastoje dodvoriti kroz razne doskočice.

Posebno kada se radi o predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, takvih situacija ne manjka, a jedan događaj iz bliske prošlosti, u vrijeme Dodikove posjete općini Šipovo, graniči s nadrealnim scenama iz filmova čuvenog italijanskog reditelja Federika Felinija (Federico Fellini).

Kuloarska priča, naime, kaže da je načelnik Šipova Dušan Malinović, inače SNSD-ov čovjek, svojim postupkom šokirao i samog Dodika, što je iznimo rijetka pojava. Srdačno dočekujući Dodika u svojoj općini, Malinović je predsjednika odalamio po ramenu i, valjda da mu se što više dodvori, šeretski ga upitao:

- A, je li, predsjedniče, je... li ti šta?

Svjedoci događaja tvrde da je ovo pitanje bilo previše i za samog Dodika, koji je ostao bez teksta te u šoku samo produžio dalje.

Genocid, ba: Šumski Rajh u raljama Dodikovog poraza

Nije ovo bio prvi put da šegrt u udruženom kulinarskom poduhvatu javno povrdi kako je dostojan dodijeljene mu uloge čuvara genocidnog nasljedstva haške postave RS tima, te da se bitno i ne razlikuje od onih koju su dobili ili iščekuju svoje presude za genocid i niže klase zla, koje se, naprimjer, zovu zločini protiv čovječnosti. Dodik ne samo da je zorno učio od svojih haških RS prethodnika i suvremenika, nego ih je u nekim stvarima skoro pa i nadmašio – od laganja i vike do izigravanja lafo državnika.

Bahatost, primitivizam, glupost, neukost, laganje, mržnja i galama bili su dio palete TV performansa traktoriste iz Laktaša, koji svoje pojavljivanje na televiziji u „duelu“ sa svojom suštom antitezom, gospodinom Čedomirom Jovanovićem, može samo zahvaliti plejadi „haških sužnjeva“, utemeljitelja eresa i iskorijenitelja svega nesrpskoga s prostora koji će postati (privremeno) okupiranim teritorijem i feudalnim posjedom krkana iz Lijevče Polja. Naime, jedina prividna veza između krkana Dodika i gospodina Jovanovića jeste činjenica da su obojica dio političke scene u post–YU regionu. I tu svaka veza i komparacija prestaju.

Dok Dodik uporno zakuhava iz svoje genocidne kuhinje, Jovanović, generacijski i politički odgovorno, čini sve kako se u bosanski lonac pun ljudskih kostiju nikada više ne bi dodavalo svježe ljudsko meso. Jer Jovanoviću, i svima nama, su odveć poznati kulinarski recepti šumskog kanibala; njemu očito fali još „ljudetine“ u tom krčkajućem loncu u koji je ubačeno tek nekih tričavih stotinu hiljada ljudskih života. Malo, brat bratu, po šumskim standardima. Zna Mile von Šumska da je još i njegova mezimica Biljana Plavšić – ta predana šumska domaćica i domišljata RS veteranka koja je već „odležala“ genocid – bila spremna ubaciti i koji miliončić srpskih koski u taj lonac, koji je sama gazala i zapržavala s timom mesara i pomoćnika (nadahnutih patriotskom lirikom: „Ubićemo, zaklaćemo...“, ili onim kanibalskim pokličem iz predgrađa Vukovara „Miloševiću, šalji nam salate biće mesa klaćemo Hrvate“). I dok danas svi veliki majstori genocidne RS kuhinje, po službenoj dužnosti, borave na privremenoj obradi u Haagu (ili trajno pod zemljom), Miletu su zapovijedili da ništa ne dira, samo da redovno raspiruje tinjajuću vatru i zakuhani bosanski lonac drži na krčkanju kako bi raspadanje sastojaka bilo potpuno. A Dodiku poteku nekrofilske bale i sav se srećom ozari čim čuje tu milozvučnu riječ – raspadanje. E, o tom je loncu govorio gospodin Čedomir Jovanović u studiju Tanjuga 1. februara 2012. Treba pamtiti ovakve datume i ko je šta, kome, i kada rekao – jer doći će jednom dan kada će se dodijeljivati i drugačije ordenje, ono pravo i dobrim djelima zasluženo.

Nije ovo bio prvi put da šegrt u udruženom kulinarskom poduhvatu javno povrdi kako je dostojan dodijeljene mu uloge čuvara genocidnog nasljedstva haške postave RS tima, te da se bitno i ne razlikuje od onih koju su dobili ili iščekuju svoje presude za genocid i niže klase zla, koje se, naprimjer, zovu zločini protiv čovječnosti. Dodik ne samo da je zorno učio od svojih haških RS prethodnika i suvremenika, nego ih je u nekim stvarima skoro pa i nadmašio – od laganja i vike do izigravanja lafo državnika.

U tom takozvanom duelu, u Miloševićevom stilu („ako ne znam debatirati, znam vikati“), predsjednik apartheidskog entiteta, također poznat i kao ratni švercer Milo(k)rad, nesposoban za bilo koju formu civiliziranog dijaloga temeljenog na činjenicama i intelektu, više je puta podviknuo, što na spetljanu Tanjugovu voditeljicu, što na sugovornika čije jasne i „pismene“ rečenice nije mogao ukapirati, bez obzira što mu se čovjek obraćao na tečnom srpskom jeziku. Nasuprot Jovanovićevoj jasnoći misli i jezika, Dodikovo trapavo korištenje oskudnog vokabulara od pedesetak riječi maternjeg mu jezika – u nekoj originalnoj kombinaciji ekavice, ijekavice i njakavice – obogaćenog čak i s jednom riječi engleskoga (тајминг), bio je atak i na uši i na inteligenciju svakoga ko je barem na nekoliko minuta izdržao poslušati njegovo verbalno oranje po Tanjugovom studiju. Kad bi sam sebi oduzeo dah sopstvenom neartikuliranošću i šumskim bijesnilom a la Veselin Vlahović Batko, zadrigli Führer Šumske bi posegnuo za ratarskom terminologijom te podviknuo na Jovanovića kako “truni“ i „laprda“. A kad god bi zatrokirao u pola riječi (jer do pola prostoproširene rečenice nije ni uspijevao stići) ponovio bi napamet naučenu šumsku mantru (ravnu onoj da se sunce okreće oko zemlje): da je RS starija od Bosne i Hercegovine, da RS nije nastala na genocidu...

Pored prezentiranja svoga idiotluka, u tiradi protiv svega što nije Srpstvo onako kakvim ga on zamišlja i definira, u tom TV performansu Dodik je počinio niz prekršaja koji bi se u svakoj normalnoj zemlji smatrali krivičnim djelima: negirao je genocid, vrijeđao je žrtve genocida i njihove porodice, raspirivao je vjersku i etničku mržnju, a potičući separatizam i insistirajući na tome kako će se Bosna raspasti indirektno je pozivao na rat. Naravno, uz to se svakako mora dodati i veleizdaja matične mu države Bosne i Hercegovine s kojom bi se bh. pravosudne državne institucije trebale pozabaviti.

Ono što Dodik nije stigao reći taj dan u Tanjugu, sutradan je, u istom šumskom stilu, dopisala nepismena živina što se potpisuje imenom Rajko Vasić. Ljakse Vasić, sekretar Dodikove sNSd partije, koji se uživio u ulogu Göbbelsa šumskoga Führera, ovaj put je svoj strah, mržnju i opsjednutost prema svemu drugačijem od eresovskog fašizma usmjerio na nedužne odjevne predmete što pokrivaju glavu i guzicu respectively, dakle fes i dimije. Ovim je dotični Vasić, i ne znajući, značajno doprinio stručnjacima koji će se pozabaviti izučavanjem psihopatologije svakodnevice šumskoga kadra. Među tim, do sada neopisanim, obsessive–compulsive disorders iz fetiš domena, živina Vasić ostat će upamćen kao prvi zabilježeni slučaj fesofilije i dimijefobije. U svojoj edipovskoj rastrojenosti, to šumsko živinče halucinara o dimijama i fesovima u najluđim kombinacijama, a onda te svoje halucinacije histerično „opiše“ za tatu Dodika.

I nije vrijedno trošiti više dragocjenog elektronskog prostora na živinu Vasića i krkana Dodika, pogotovo ne nakon što ih je, prosti kakvi jesu, Petar Luković onako temeljno rasčlanio na proste faktore u svojim člancima koji se ovih dana čitaju, kopiraju, forwarduju i prepričavaju diljem regiona, a i svijeta. Ustvari, Pero je ovaj put samo klinički uredno katalogizirao učinjenu štetu na Dodiku i identificirao mu fragmente nakon kolizije sa Jovanovićevim intelektom, dok je stručni konzilij e–novina u Vasićev zdravstveni karton pribilježio najnovije simptome ptičije groznice iz šumskog ornitariuma.

Pored e-novina, niz drugih medija je također objavio reakcije i komentare istaknutih pojedinaca i organizacija na Dodikove nebuloze. Tako je, naprimjer, FENA prenijela zvanično priopćenje Srpskog građanskog vijeća koje tvrdi da „Milorad Dodik, predstavlja novi, mnogo ogoljeniji, očigledniji i neuvijeniji potez razobličavanja sebe kao navodnog zaštitnika svesrpskih, a ustvari sopstvenih, lažnih, očiglednih, prevarantskih interesa.“ Za online portal DEPO.ba Emir Suljagić, čovjek koji je ne samo preživio genocid koji Dodik negira, nego je na tu temu i doktorirao na prestižnom njemačkom univerzitetu, je precizirao da „nema sumnje da je krv srebreničkih Bošnjaka i na Dodikovim rukama, jer je posljednja faza svakog genocida poricanje“.

Među mnogim sličnim stavovima i komentarima iznenađuje zbunjujući komentar Bojana Bajića, donedavnog predsjednika Naše stranke, koji je ustvrdio kako „Republika Srpska ne može biti pravno kvalifikovana kao genocidna tvorevina, ali jedan od njena tri kamena temeljca jeste genocidan.“ Kako li to naš Bajić samo zamišlja, pitam se? Ovo „objektivno“ političko mudroserstvo, čak da je i politički korektno, ne može proći gramatički – kao da se može biti samo malo trudan, malo mrtav, malo genocidan... Ta druga (ili prva) dva eresotvorna kamena temeljca, po Bajiću, su „demokratska želja Srba da Republika Srpska opstane“ i „Dejtonski sporazum“. Znamo pod kojim je uvjetima Dejtonski sporazum potpisivan i šta mu je trebala biti svrha (zaustavljanje rata i reintergacija BiH u funkcionalnu državu) i o tome ne bih dalje diskutirao. Ova „demokratska želja Srba“ da mi na babovini prave paradržavu me puno više tangira. Ukoliko je bio mlad da zapamti, ili lijen da se raspita i istraži, podsjećam lidera Naše stranke da se nikakvo ilegalno proglašavanje SAO-a diljem BiH, u toku 1991. i početkom 1992., proces koji je by–the–way išao uporedo s ilegalnim naoružavanjem srpskoga puka u BiH, ne može smatrati demokratskim, odnosno manje genocidnim temeljcem onoga što je kasnije postalo RS. Jer RS nije nikada postojala u bilo kojoj geografskoj, povijesnoj, političkoj ili ekonomskoj formi, niti je ikada mogla nastati bez genocida. Upravo ta „demokratska odluka“ da se formira RS jeste, pravno gledano, genocidna namjera zločina koji su uslijedili. Naime, nedavno objedodanjeni, a i odranije poznati transkripti tih „demokratskih želja“ obznanili su činjenicu da je genocid uvijek bio dio plana stvaranja srpske paradržave u BiH. Kad su „srpske demokrate“ Karadžić, Karajišnik, Plavšička i ostali eresotvorci predočili izvršni dio plana stvaranja Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije Republike Srpske) Ratku Mladića, on je konstatirao sljedeće: ”Prema tome mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je ... to neće ... ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid. Mi moramo da pozovemo svakog čovjeka, koji je čelom poljubio ove prostore i teritoriju države koju hoćemo da napravimo.“

Ovo iznad su Mladićeve riječi, izgovorene na Skupštini bosanskih Srba 12. maja 1992. Kao što znamo, genocidna namjera ga, nažalost, nije pokolebala; čim je saznao šta mu je činiti to je i (po)činio – stvarao je Republiku Srpsku upravo, i isključivo, genocidom. Zato je svaki kamen temeljac RS-a, a ne samo to kameno sveto trojstvo, dakle, i onaj drinski kamen oblutak u Foči, i onaj sedreni na Sokolović pašinom mostu u Višegradu, i svaka sitna kaldrmica u Bratuncu, Zvorniku, Bijeljini, Brčkom, Trebinju, Gacku, Prijedoru, Ključu, Sarajevu, kao i one krvave cigle što su ostale u logorima Luci, Sušici, Omarskoj, Manjači, Keratermu, Trnopolju... Svaki je kamen temeljac i svaka cigla RS-a genocidna. Kao što je i Jovanović nedvosmisleno sugerirao, RS je genocidna i u teoriji i u praksi, i takvom, i nakon 20 godina, nastavlja biti. Bajićeve polukvalifikacije tu ništa neće promijeniti, jer fašizam se ne može pripitomiti, niti spontano evoluirati u nešto dobro i humano. Stanje u BiH ostavljeno nakon rata i Daytona zahtijeva hitne korijenite i revolucionarne promjene. Za to ne treba novi rat, novo zlo i novo meso u bosanskom loncu, nego primjena osnovnih principa pravde, pravne države, ljudske empatije i uvažavanje onoga što se u BiH vazda uvažavalo, prava na različitosti.

Denacifikacija Republike Srpske mora započeti s promjenom imena entiteta. Neka se zove zona A, B, C, 1, 5, 6, Banjalučki entitet, nije bitno, ali ne može, npr., bošnjačko selo Hegići kod Prijedora, u kojem je u ljeto 1992. Vojska Republike Srpske strijeljala sve muške stanovnike (86 civila!), biti dio Republike Srpske. Niti povratnička djeca u bošnjačkoj Žepi trebaju biti prisiljena pohađati OŠ “Sveti Sava“, u kojoj su oni jedini učenici. Nema tog boga, ni toga naroda, niti političara, ni Daytona koji će me ubijediti da je to prihvatljivo i da to nije zločinačka otimačina i nastavak genocidnog nasilja! Svoju Srebrenicu neću ni da spominjem, jer ne radi se, i nikada se nije radilo, samo o Srebrenici. Ponavljam, Srebrenica, iako najkrvavija, nije bila izuzetak, nego pravilo stvaranja RS-a, samo jedna od epizoda utemeljenja genocidne tvorevine. Ali, da se razumijemo, nije ovo nikakvo moje držanje bukvice političaru Bajiću, tek da ga podjsetim da politika ne mora uvijek biti „kurvanjska“, kako je on sam nazva. Poštena politika je ono što Čedomir Jovanović prakticira. Na njega se trebaju ugledati, i od njega učiti, i Bajić i ostali bh. političari. Jer Bosni i Hercegovini upravo treba jovanovića da započnu denacifikaciju zemlje, kao što je Jovanović bio pionir u započinjanju istoga procesa u svojoj državi.

Bit će to uistinu veliki civilizacijski iskorak i napredak za sve narode BiH i regiona kada jednom neki bosanski Čedomir Jovanović, ili neko drugo čedo mira, isporuči Karadžićevog šegrta i nasljednika Dodika na znanu destinaciju u Haagu i time otpočne jedno sretnije poglavlje u ovom prelijepom dijelu Evrope. Živi bili pa vidjeli! Toga dana će i cijela e-bojna Pere Lukovića trijumfalno u vis baciti svoje crvene fesove i viknuti: hip, hip hurray! Inshallah!

Izvor: e-novine...

Još jedno sjećanje na Markale

Lutke od krvi i mesa

Piše: Nermin Čengić

Snajpera me nije bilo strah. Navik’o. Granate? One avio-bombe su znale jače prasnut. I to navik’o. Al’ što se mrtvih bojim. Ne svih nego ovih što ih znam, što sam ih upozn’o prije osamnaest, devetnaest, dvadeset godina. Od tad ih svakodnevno gledam i slušam kako me pitaju – jesu li džaba nestali. Ja šutim. Tebi neću nikad. Nikom ne šutim. Već se zna da iz mene vazda suklja. Al’ njima šutim. Mrtvima nemam šta da kažem. Stid me što je zvanično neriješeno, a u stvarnosti neman ubjedljivo vodi

Vidiš ti što ti je ta ‘prirodna i druga nepogoda’, da prostodušna čovjeka udalji od interneta i čuda, pa mu se ne da na vakat ni potpisat’ na sjećanje. A prođe već osamnaest. Godina! Nije fraza, stvarno ko da je juče bilo.

Bio je miran dan, 5. februar 1994. godine u Sarajevu. Sporadična pucnjava kako smo to redovno slušali s tranzistorčića što rade i na kiselu vodu. Naviklo se na to nešto što u daljini zvuči k’o pucketanje isluženog akumulatora kad se pred smrt probudi još jednom. Labuđe onako. A bio miran dan i Dženin stari trkn’o do pijace. Je l’ po cigare, je l’ da malo promijeni, ne znam. Toga se ne sjećam. Znam da je otiš’o i da se nije vratio.

Nisam nikad pit’o Dženu je l’ vidio starog i je l’ bio iskriškan k’o što je bila iskriškana većina od 68 poklanih te februarske subote na Markalama. Mislim, ‘dje ću ga to pitat’, a baš me zanimalo jer, samo još malo, zera, Karadžić Radovanu treba da ubijedi i mene i sve skupa da su tad po Markalama lutke bile poredane. Još samo malo. Svoju je zadužbinu ozvaničio, a danas ima i neupitne čuvare da Republika Srpska vječno bude, da ne ode nigdje, niti bi je umobolni sada dali. Još da se Markale ponište. I Prve i Druge. Pa da skoro opet ljuljnemo neke Treće i Četvrte.

Ma znaš šta: blago glupima, blago šutljivima, blago zaboravnima, blago četnicima. Jadni smo mi koji se sjećamo, kojima su životi pretvoreni u gelere svakodnevnog ismijavanja, izrugivanja, plaženja jezika svih spašenih. Mi nismo stigli da se spasemo jer smo ostali jer smo vjerovali da sobom možemo svijet spasiti. Da sačuvamo. Da se imaju gdje vratiti. Jadni smo, pogledaj se u ogledalo i vidjećeš da si i ti jadan i bijedan. j***** nas oboje najduža opsada na svijetu. Da nas j*****. To smijanje u facu bi nekako predever’o da je kako izbit’ iz glave fijuke, praštanje, gruhanje, rokanje što me smrznu kad se najmanje nadam. I mrtvi. Oni mi dođu kad sam najsretniji. Kako? Ne znam. Samo se stvore i pitaju me: “Kako si?”. A u meni se g***o smrzne kad skontam da ih fakat i čujem i vidim. Snajpera me nije bilo strah. Navik’o. Granate? One avio-bombe su znale jače prasnut. I to navik’o. Al’ što se mrtvih bojim. Ne svih nego ovih što ih znam, što sam ih upozn’o prije osamnaest, devetnaest, dvadeset godina. Od tad ih svakodnevno gledam i slušam kako me pitaju – jesu li džaba nestali. Ja šutim. Tebi neću nikad. Nikom ne šutim. Već se zna da iz mene vazda suklja. Al’ njima šutim. Mrtvima nemam šta da kažem. Stid me što je zvanično neriješeno, a u stvarnosti neman ubjedljivo vodi.

Da mi je iz nosa iseknut ovaj miris baruta i sa sebe saprat’ tragove krvi. Ma, da je promijenit’ kožu. A ne može. Barut je srast’o s nozdrvom, s obje. Zgrušana krv svakog prenijetog beživotnog u mrvicama se sjedinila s dlakom, ušla kroz pore, nastanila se. Koža je otvrdla i podnosi sve. Prilagodljiva je svim vremenskim prilikama. Jedino ovim bezvremenskim, poput sjećanja, ne može ništa. Kad sjećanje navre i koža se pogužva, naježi po rukama, namršti na čelu, izblijedi po obrazima, kupa se suzama. Osamnaest, devetnaest, dvadeset godina starim suzama.

Evo, prije nego mene i sve nas definitivno uvjere da 1992, 1993, 1994, 1995… da tih godina nije ni bilo, da se zapitam: ako je Dženin stari bio lutka, je l’ i Dženo onda lutka? A ako Dženo jeste lutka, a neki dan smo sjedili na kafi, onda sam i ja lutka? Pa i ti si lutka koji ovo čitaš jer – kako bi inače razumio jezik kojim ti plačem?

Ne brini. Šuti. Samo šuti i ništa se neće pamtiti. Niko se neće sjećati. Nemoj ih nipošto onako bezobrazne i grlate ni pokušati nadglasati. Nek stvaraju nove istine. Nek’ se diče svojom jazbinom kojoj tepaju Republika Srpska, nastaloj na iskriškanim lutkama. Lutkama od krvi i mesa, od kose i nokta, od gladi i žeđi.

Eno ih: šepure se svaki dan po “Snajperskoj dolini” i prisjećaju se kad su s grbavičkih nebodera posmatrali hodajuće mrtvace. Eno ih po ministarstvima: otimaju, kradu, a ne priznaju ni ono od čega kradu. Eno ih: puna ih SIPA, heeej sigurnosna agencija ih puna k’o šipak. Čuvaju nas od čega? Od sebe? Sobom? Eno ih: s minobacača se preobratili u pisare, po Marindvoru guzeljaju i svakodnevno se pitaju kud nas još više ne pobiše, kud nas još duže ne opkoliše. Eno ih. A ti šuti. Fukaro! I nek’ su te ubijali pa te ne ubiše.

A mrtvi? Oni i dalje pitaju. Do kada im misliš prešućivati odgovor na pitanje – jesu li džaba poklani Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović, Senad Žunić i hiljade drugih zahvaljujući kojima ti sada možeš s mirom tu sjediti i pitati se šta ti bi, budali, da sve ovo iščitaš?

* Tekst prenosimo sa prijateljskog Protesta(e-novine)

Bećirović: Priča o ukidanju Suda i Tužilaštva BiH je prazna priča

Zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Denis Bećirović je danas, u pauzi zasjedanja tog doma, kazao novinarima da je priča o pokušaju ukidanja Suda i Tužilaštva BiH jedna "neutemeljena, prazna" priča te da se bez potrebe dižu tenzije u vezi s tim.

Ustvari, dodao je, mislim da ovo nije toliko veliki izazov za institucije BiH, koliko je veliki izazov za EU, institucije međunarodne zajednice.

"Znate da je prošle godine u junu i evropski komesar za proširenje pokrenuo strukturirani dijalog o bh. pravosuđu. Oni koji su pristali na njega obavezali su se da konstruktivno učestvuju u tom strukturiranom dijalogu", kazao je Bećirović.

Nažalost, ustvrdio je, neki sada potežu neke vrlo radikalne stvari koje ruše taj strukturirani dijalog.

Dakle, kazao je Bećirović, ovdje je na potezu EU koja je već jasno rekla da su Sud i Tužilaštvo BiH u skladu s Ustavom.

"Drugo pitanje je ustavnosti Suda i Tužilaštva. Ni u jednoj državi se to ne odlučuje i ne radi na ovakav način. U BiH također postoji onaj ko kaže da li je nešto ustavno ili nije, to je Ustavni sud BiH, kojem su date ingerencije u Ustavu BiH. Tačno se zna šta mu je jurisdikcija, kakav je sastav, kako odlučuje itd. Na to su neki očigledno zaboravili", kazao je Bećirović.

Po njegovim riječima, drugi tumač dejtonskog ustava je visoki predstavnik „i to je zapisano u Aneksu 10. Dejtonskog mirovnog sporazuma“.

"Dakle sve treba vratiti u neke mirnije tokove, pokušati spustiti tenzije i pokušati da se bavimo nekim bitnijim problemima za ovu zemlju, a strukturirani dijalog da teče u jednoj mirnoj, konstruktivnoj i argumentovanoj atmosferi", kazao je on.

Upitan zašto je jučer uputio pismo predstavnicima međunarodne zajednice u BiH, Bećirović je kazao da Dejtonski mirovni sporazum, Aneks 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma, dakle Ustav BiH, nije samo rješenje građana i naroda BiH, već je kreator tog sporazuma i međunarodna zajednica.

Po njegovim riječima, ona ima svoj dio odgovornosti i ona također treba da radi svoj dio posla. To je, dodao je, odgovor zašto pozivam da se i oni uključe i da rade sve ono šta je propisano Dejtonskim mirovnim sporazumom.

"Na pitanje zašto sam danas primio predstavnike udruženja, moram reći da je taj poziv bio upućen svima. Zašto drugi nisu, neka oni kažu. Ali moram reći i nakon razgovora s ljudima, da su to ljudi koji su na ivici fizičke i psihičke snage. Ljudi koji su pretrpjeli genocid, ratne zločine, teške ratne torture i najmanje šta ja mogu učiniti jeste da primim i saslušam te ljude", kazao je Bećirović.

Oni su, dodao je, prenijeli sve nevolje s kojima su bili suočeni, s kojima se danas suočavaju. Njihova glavna poruka je da traže pravdu, pravdu za sve u ovoj zemlji.

Predstavnici nekoliko udruženja žrtava rata okupili su se danas ispred zgrade PSBiH i tražili da ih prime članovi Kolegija Predstavničkog doma.

Oni su izrazili nezadovoljstvo zbog zahtjeva poslanika iz RS-a da se ukinu Sud i Tužilaštvo BiH.

(FENA)

Ovaj tkz. lider ove neke SBB totalno puk'o...

SBB-ova peticija za javno Tihićevo i Silajdžićevo izvinjenje gospođi Angelini Jolie

Savez za bolju budućnost BiH, kao lider opozicije, pokrenuo je danas „online“ Peticiju za javno izvinjenje Tihića i Silajdžića gospođi Angeline Jolie i žrtvama agresije.

Kao što je javnosti poznato, dana 13. oktobra 2010. godine, Vlada FBiH koju je činila koalicija SDA i Stranka za BiH, odlukom svog potpredsjednika, donijela je „Odluku o poništenju odobrenja za snimanje filma Angeline Jolie u BiH“.

I pored nedržavničkog i uvredljivog čina vlasti personificirane u liku Tihića i Silajdžića, Jolie je nakon svega ipak uradila pošten film prema istini i sudbini naroda čiji su je neodgovorni i oholi lideri bili otjerali iz Bosne i Hercegovine.

Također, vjerovatno bi i po film koji je ionako izvanserijsko umjetničko ostvarenje, sa istinskom moralnom i historijskom porukom, bilo još pogodnije da su scene zločina i nasilja snimane na auetničnim lokacijama gdje su se stvarno i dogodile, a ne u inozemstvu.

Tom sramnom, antidemokratskom i antikulturnom Odlukom, stranke na čelu sa Sulejmanom Tihićem i Harisom Silajdžićem, nanijele su, pored ostaloga, i finansijsku štetu BiH od više miliona dolara, koliko je producent platio za snimanje istog filma u Mađarskoj.

Zbog toga Savez za bolju budućnost BIH, kao lider opozicije i predstavnik moderne i demokratske BiH, organizacijom „online“ peticije traži od gospodina Sulejmana Tihića i Harisa Silajdžića, da zbog historijske greške njihove Federalne vlade od koje se nikada nisu ogradili, upute javno i oficijelno izvinjenje gospođi Angelini Jolie i svim žrtvama agresije kojim se film bavi.

Ovo izvinjenje je utoliko neophodnije što su mnogi zvaničnici i šefovi država, čak i predsjednik SAD Barack Obama, primili ekipu filma „U zemlji krvi i meda“ sa gospođom Jolie.

Na kraju, ovaj će film za Bošnjake imati sličan značaj kakav ima „Šindlerova lista“ za jevrejski narod. Stoga je izvinjenje najmanje što trebaju učiniti samozvani zaštitnici bošnjačkog naroda, od kojih je Jolie učinila mnogo više za širenje istine o agresiji na BiH i njenoj brutalnosti.

Pres- centar SBB BiH obavještava sve zainteresirane da je „online“ peticiju moguće potpisati na web portalu www.sbbbh.ba", počevši od 18. februara.

saFunica se nastavlja...

SDA: Fahrudin Radončić i Dnevni avaz su ti koji se moraju izviniti Angelini Jolie i žrtvama

SDA i njeni ministri, pogotovu ne njen predsjednik Sulejman Tihić, nikada nisu podržali jednostranu odluku tadašnjeg ministra kulture i sporta u Vladi Federacije BiH o zabrani snimanja filma Angeline Jolie u našoj zemlji, stoji u saopćenju Stranke demokratske akcije (SDA).

"Budući da je filmska produkcija izričito u nadležnosti resornog ministarstva, Vlada Federacije BiH ni u kom slučaju nije mogla biti involvirana u takvu odluku.

Ministar Grahovac je izdao dozvolu za snimanje filma, ali je upravo Dnevni avaz vršio pritisak i davao svesrdnu podršku nekim udruženjima koja su bila protiv toga, što je vjerovatno uticalo na ministra da poništi prethodno datu suglasnost. Medijska hajka i kampanja protiv snimanja filma Angeline Jolie predvođena je Dnevnim avazom i dokumentirana njegovim izdanjima od 18. oktobra 2010. na strani 24., te 23. oktobra 2010. godine prilogom u podlistku Sedmica.

Dakle, činjenica je da su UPRAVO Fahrudin Radončić i Dnevni avaz ti koji se MORAJU IZVINITI Angelini Jolie i žrtvama! Tadašnji ministar kulture i sporta u Vladi Kantona Sarajevo i kandidat SDA Emir Hadžihafizbegović reagirao je na ovakvu odluku i podržao snimanje filma, ali to nije bilo dovoljno da se greška ispravi.

Sulejman Tihić je prisustvovao premijeri filma 'U zemlji krvi i mdea', nakon koje se upoznao sa Angelinom Jolie odavši joj priznanje za ovaj projekt, budući da on najbolje zna i razumije šta znači tortura i mučenje u logorima. Ispričao joj je kako je i sam prošao pet srpskih koncentracijskih logora, uključujući i dva u Srbiji - tačnije u Batajnici kod Beograda i Sremskoj Mitrovici, a onda je bivši logoraš 2004. godine u Srbiju otputovao kao predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine i dočekan sa svim počastima! Jolie je ove činjenice ocijenila nevjerovatnom pričom o ljudskoj sudbini i izrazila želju da zbog toga sa Tihićem ostane u kontaktu", stoji u saopćenju stranke SDA, prenosi Fena.

Izvor: DEPO