Predbožično veče 2020.
Ljubici Ribić

Nastaviti dalje
je snaga
najveća, ovladati
sobom misterij
za otkrivanje
energije u sebi.

Sebstvujuće energije
akumulator napuni
i opet iznova
u divnu životnu tugu
s novogodišnjim
bljeskalicama što
romantično gore,
bez eksplozija.

Zato odmah
onaj topli radosti
osjećaj
u trbuhu osjeti,
tu se snaga krije.

N.M.River, 24.12. 2020

Zakon Marfijeve nužde

Marfijevi zakoni
bili su nedvojbeno
popularniji od Njutnovih
u doba odrastanja.

U suštini ih se ne
sjećam svih,
samo nam da ako
nešto treba negdje
da krene, ići će
za inat gdje ne treba.

Posljednjih mjeseci
dok nastojim
biti od pomoći
sve dementnijem
i bolesnijem inokosnom
preostalom roditelju,
osmisio sam novo pravilo,
da mi Marfi prosti.

Naime dok je otac miran u svojoj sobi
a ja u toaletu nastojim
obaviti ono što se
lijepo zove velika,
a ne mala nužda
neko zvoni,
ili je rodica donijela pečenu ćurtu,
ili je Bahra donijela domaće
mlijeko, jaja i sir,
ili se telefon kućni
oglasio jedom u velevakta,
ili neko prosi.

Već od što bi neki rekli broja 2
imam traume.
Na zvono što
u poslu prekida
ne mogu,
a da ne zagalamim
"Jah! Sačekaj!"

Svima koji pokucaju
ili pozvone u ovakvim trenucima
unaprijed izvinjenje.

S druge strane
možda kad nešto hoćemo
treba potaknuti posao
da krene.

N.Mešić River, 27.12.2020.


[Edited by Sufler on 27-12-2020 at 11:26 GMT]

[Edited by Sufler on 27-12-2020 at 11:28 GMT]

Kuda, kamo?

Kuda, kamo?
Dubinu sebe pohoditi.
Mira, samo!
Zatvorene pute otvoriti.

Kuda, kamo?
Tuge puste obojiti.
Diši, malo!
U ljepote pogledati.

Kuda, kamo?
Stare nade poslušati.
Pusti, samo!
Ljude drage pridobiti.

Kuda, kamo?
Samog sebe propustiti.
od kapije neprozirne
katanac životni
otključati!

N.M. River, 17.1.2021.

Čuvari uspomena, Grupa Styx, kino Mladost i Mira Furlan
Prije nekih 40 godina, najviše zbog pjesme Boat on the River, kupih dvostruki album grupe Styx, iako te pjesme na dvostrukom albumu nije bilo. Return to Paradise govorio je naime o zatvaranju kultnog kina, negdje u dalekom bijelom svijetu, a ja sam naravno, sentimentalan do bola, plakao za sudbinom dvorane u kojoj su neki ljudi dijelili emocije i umjetnost.

Sjetih se eto tog dvostrukog albuma večeras kad sam naletio na ogradu oko tuzlanskog kina Mladost i obavijest stanarima obližnje zgrade da se ne parkiraju do kina Mladost zbog njegovog rušenja. Naravno da zapuštenu zgradu treba srušiti, sve teče i prolazi i nikad ništa nije isto, ali mi se čini da onakvih emocija, druženja, aplauza i mijenjanja trake više nikada i nigdje neće biti, kao što je i dojam da je sadašanja mladost u stvari starost.

Ovih dana otišla je i MIra Furlan koju smo u tom kinu često gledali. Bila je hrabra, liberalna, pametna, sjajna umjetnica. Šteta. Odlaze tako ljudi, ostaju uspomene. Ne vjerujem da je historija nauka, ali vjerujem da treba da postoje čuvari uspomena u koje će nekad neko u nekom budućem vremenu moći zaroniti i sjetiti se kako je bilo divno slušati grupu Styx i gledati Miru Furlan u Povratku u Vučjak Ede Galića po Krleži u tuzlanskom kinu Mladost jedne od osamdesetih godina dvadesetog stoljeća....
N.M.River, 23.1.2021.

O samosažaljenju

Sažalijevati sebe sama
nikad uputno nije,
a ni gajiti osjećaj
da si ljudima dobar
isključivo onda
kad im usluge činiš.

Ljudski je, znam,
podleći tome,
mada ponosno ističem:
još znam da
najsnesretnije biće
na dunjaluku
nisam!

N.M.River, 26.1.2021.

Nakon odlaska

Poslije nekoliko godina
opet sam išao na šišanje
sam.
Kaže naša frizerka
- meni se učinilo da ga vodiš
za ruku i da ćete obojica ući
u radnju.
Nedostaje, zar ne?!
- pitajući tvrdi komšinica
koja je i sama nedavno
izgubila oca.

A ja zaista jesam opet
bespomočno dijete
koje se negdje bilo izgubilo
dok smo morali biti odrasli
proteklih desetak godina
i brinuti za oca koji to više
za nas nije mogao,
koliko god da je želio.
Prolazni kao što svi i sve
jeste i jesmo,
idemo dalje.
Do novog osjećaja svrhe,
pa opet.

N.M.River, 2.2.2021.

Zašto još volim Sarajevo?

U ulici koja se nekad
odazivala na ime
Vase Miskina,
preko puta zgrade
u kojoj je nekad bila
najveća knjižara
u Bosni i Hercegovini
"Svjetlost", a sad je kafana,
djevojka priprema i prodaje
sok od nara i pjeva
"I will always love you"
na sav glas.

S drugom Marijanom
po promotivnoj cijeni
uzletjeh žičarom do Trebevića
Malo adrenalina. pa i
ekstremnog uvlačenja
reumatične tjelesine u kabinu,
polijetanje i čuđenje
kako to da lijep pogled
nikad ne zvuči tako otmjeno
kao bella vista ili bellevue.

Amra, Nedim i Emin
su me onda istrpjeli
obilazeći skupa sa mnom
Zemaljski muzej.
Poslije trideset i nešto
godina u ledeno subotnje
jutro lijepo je obilaziti
etnološke, biološke, geološke,
zoološke i druge zbirke.
a ima i suvenira.

Susret s dragim prijateljima
Aleksandrom i Mikijem,
i dobru Begovu čorbu
u Kolobari nije pokvarila
činjenica da ne služe alkohol,
čak ni kao aperitiv, a kamoli antidepresiv.
Nekako sam okabulio.

N.B. Alkohol nadoknađen s mlađim drugom Mirzom na Dolac Malti.

N.M.River, 14.2.2021.

Pomalo

Kad se malo šta da.
onda uzmi malo
pa pomalo.

Kad ti svaki dan
na prethodni liči
ti promijeni malo,
pa pomalo.

Kada crno preovlada,
dodaj bijelo,
sivo bit će,
pa pomalo.

Kad te život
samo slatkim časti
ti odvadi, malo,
pa pomalo!

N.M.River, 21,2,2021.

Jadikovka rogobatna

Rogobatnim ruhom
ruju ridikuli
raduju rupe
ridajuće rodoslove

Junački jauče
jezik jučerašnjice
još jadnijji.

Misleći mora
maštati mudro
molitve malobrojnima.

Sada svitanja
svuda sunčana
sanjati sjajem
silnim, slatkim.

N.M.River, 3.3.2021.

Solidarnost, kocka, namicanje sredstava i prevelika očekivanja
Nekad tako imam porive da na neki način pomognem nekome. Posebno kad se neko bavi uličnom prodajom, recimo knjiga ili kad neko poznat prodaje neke proizvode, ne bih li na taj način doprinio osjećaju uspjeha osobe o kojoj se radi. Ne očekujem naravno ništa zauzvrat. Makar tako mislim. Biće da sam ipak vjerovao ili vjerujem da se dobro vraća dobrim. Ponekad ipak posumnjam u to.
Jednom sam mladom čovjeku kojeg sam površno znao odnekud iz grada pomogao kad mi je na vratima tražio novca jer nema da jede, nema posla. Kažem evo izvoli, skupim konzervi iz frižidera, mlijeko bez laktoze, neki sirni namaz i pakovanje palente koje mi stoji u špajzu za svaki slučaj od kad je nastupilo koronaško vrijeme i deset maraka. Poslije 4-5 dana, eto njega opet, ovaj puta sam mu dao 5 maraka, neki dobar i skup očev džemper koji vjerovatno neću nositi i šal. Uredno kaže hvala, ali evo njega opet za dva dana, tad mu dam samo sitno koje sam imao. Od tada on skoro svaki dan zvoni sa vanjskog zvona, a ja u vrijeme ovo nedruštveno znam da je on i ne puštam ga u haustor, ne javljam se. Ako me susretne na ulici, dam mu koju paru, a ne radi se o osobi koja ne bi mogla raditi. Pomislim da ipak nisam baš tako dobar jer ne pomažem svaki dan onome kome treba ,makar i ako taj novac koristi za kocku ili je narkoman ili jednostavno lijen, a ovaca za šišanje poput mene ipak ima. Biće ipak samo da je prošao obuku iz namicanja sredstava.

U cvjećari u mom kvartu već poznajem odavno sve tri cvjećarke jer tu uredno desetak godina kupujem cvijeće koje redovno sadim na majčin grob i one mojih tetaka, a sada i oca. Ponekad tu ostavim lijepu svoticu, posebno jer skuplje cvijeće neko skoro obavezno brzo ukrade s mezara. S obzirom da nam je od rodtelja ostao i zapušteni voćanjak i njiva na Piskavici, a da su nam sve makaze u Lipnici gdje je i vikendičica, odlučili sestra i ja da kupimo makaze koje bi stajale u tatinom stanu, a da mi pomalo orezujemo zapušteno voće na Piskavici ponekad subotom. Krenem ja tako i pitam prvo u jednom supermarketu imaju li makaze za orezivanje , rekoše da nemaju. Potom mi padne napamet da možda imaju na prodaju makaze u cvjećari, ako nemaju, znat će gdje ih ima. Dođem do cvjećare i upitam jednu od cvjećarki, zapravo onu koju najduže i recimo najbolje poznajem imaju li makaze za orezivanje biljaka. Ona završavajući odgovor drugoj mušteriji, odbrusi: " I mi svoje kupujemo!" Sačekao sam da drugi kupac još nešto kaže. pa objasnih da nisam htio posuditi makaze, nego sam pomislio da ih možda imaju na prodaju, ili da će mi makar reći gdje ih ima ovdje u blizini. Nešto ljubaznije dala mi je pravu informaciju. Opet čovjek se zapita, šta bi bilo da sam zaista htio posuditi škare, očito potrošačka vjernost malo vrijedi, kad ljudi već ne shvate da nekad neko neke stvari kupuje i da pomogne malom poslovnom poduhvatu u komšiluku. Previše razamišljam i očekujem. Makaze kupljene za 26 maraka, prave njemačke kaže prodavac u trgovini u očevoj zgradi na koju nisam isprva pomislio. Isprobane su. Nisu loše.

Konačno, preturam tako¸ juče, knjige koje ću čitati i nailazim na Kockara kojeg je onomad napisao Dostojevski , kupljenog negdje blizu na Drini ćuprije, u Višegradu iz solidarnosti s kolegom koji prodaje knjige, a one podobro pokisle i ne baš reprezentativne. Bilo je to prošlog ljeta na lijepom putovanju s Antonijom i Lukom. Kupio sam i Frojdovu knjigu da ne bude samo Fjodor, nego i Frojd. Danas čitam i zaista Fjodor u Kockaru kao da objašanjava današnju psiholoigiju. Sigurno nije ni slutio da će početkom 21. vijeka ogroman broj stanovnica i stanovnika da ogrezne u kocki, na ovaj ili onaj način. Zanimljivo da mi je ova knjiga baš sada dospjela u ruke, skrivena ispod onih nabavljenih kasnije. Valjda stoga što je i život danas više nego kocka. Podsjeća na naslov sjajne nekadašnje sjajne beogradske serije "Više od igre". Ipak, to je, eto, primjer da se nekad dobro dobrim vrati jer ćitati Dostojevskog, uvijek je dobro! Šta li će tek biti kad Sigismund na red dođe.
N.M.River, 5.3.2021.