Samija Mešić Čokić - U slastičarni, prilično raspoložene
Draga moja Nidžo!
Kako si Ti i svi Tvoji najbliži? Iznenadila sam se da si se ponovo preselila jer sam ja shvatila, prema Tvojim ranijim javljanjima da si sišla samo sprat niže u istoj kući u kojoj su i Tvoja kćerka i zet. Nisam shvatila zašto si poslala novu adresu, Ja zapravo nemam Tvoj broj telefona, a voljela bih to.
Ja i moji smo, hvala Bogu, dobro. Sa sestrama se često ovako sastanem kako je na ovoj fotografiji. To je u slastičarni moje snahe Amire. Pored mene na ovom snimku je moja Sajda. Šaljem Ti ga da nas vidiš. U ogledalu je moja snaha. Taj dan smo bile prilično raspoložene, a Enisa nas uhvatila.
Željela bih da se uživo vidimo. Biće i to, ako Bog da. Mnogo selama svima. Voli Te
Samka.
Samija Mešić Čokić - jedno od pisama Nidžar Tanović u Ameriku.

Samija Mešić Čokić

Ljeto, Kovači, Boračko jezero i svakodnevica

Pismo Nidžar Tanović u Ameriku, 2004.

Draga moja Nidžo,

Ovamo je stiglo pravo ljeto poslije dugotrajnog kišnog perioda. Vrućine nastupile i privezale nas za kuću i hlad. Moja djeca su bila na kraćim odmorima, a mi smo s njima bili samo na Ilidži tri dana i odatle pravili izlete, u Sarajevo i okolinu. Duboko me se dojmilo šehidsko mezarje "Kovači". Na početku, kao prethodnica, dočekalo me obilježje posvećeno onima koji su ranije, kao i svima onima koji su u doba naše mladosti, preselili u nezaborav. Fatiha i suza je trenutak moga vraćanja u one davne dane. Neka ih Svevišnji obdari ljepotama vječnosti.

Posebno i prilično stravično bila je za mene posjeta Boračkom jezeru. Da sam znala za one visine, mislim da se ne bih usudila. Sleđena od straha bacala sam poneki pogled duiboko u dubinu gdje se ugnijezdio Konjic, a s druge strane, također duboko ispod drevnih i zastrašujućih strmina dočekalo nas jezero. Lijepo je, prelijepo. Uživala sam sjedeći na obali, pored nekadašnjeg odmarlišta, dok su se djeca osvježavala plivajući. Sjetila sam se da si pričala da tamo imate vikendicu i pitala se koja je jer ih tamo ima više praznih, kao zaboravljenih. Obišli smo jezero kolima dok se moglo i onda se vratili obogaćeni divnim doživljajima.

Voljela bih znati kako ste svi. Nadam se i želim dobro. Mi smo, hvala Bogu, zasada zdravi. Ovje kod kuće ništa se posebno ne dešava. S Nisom smo razgovarali. Fata je otišla u subotu iz Istambula u Beč. Nisa se predomišlja da otputuje malo u Zagreb, ali, kaže, još se ne osjeća sigurnom u hodanju.

Želim Tebi i Tvojima zdravlja i rahatluk. Svako vam dobro dragi prijatelji. Voli Te

Samka.

Pismo Nidžar Tanović u Ameriku, 2004.

Prolaznost i Veliki Štrumf

Plavo - crveno - bijela
krpa na asfaltu
ispred zgrade u komšiluku.
Pomislim, opet je neko poklonio
neku nošenu odjeću,
koja se nije dopala molitelju.
Poizbliže, rekoh sebi,
- liči na Velikog Štrumfa.
kad ono zbilja jeste
istoimeni krpeni lutak.

Crveno-plava odjeća i bijela brada.
Izgleda da je neko pedesetgodišnje dijete
izgubilo nadu da će mu Veliki Štrumf
riješiti probleme i odagnati strah
čarobnim napitkom,
ili taj čarobni napitak postoji
samo u Asterixu.

Biće da prečesto gledam
kvaziihistorijske emisije
o skupljanju vrijednih
predmeta na odlagalištima.
Prolaznost se ipak,
nikako izliječiti ne da.
Radilo se makar
o Velikom Štrumfu.

N.M.River, 24.3.2021.

POZNII SAT

Biti karakter ili praktičan
kad te uhvati glad
za hranom
u jedan po ponoći
u gadno vrijeme?

Spavati, gledati kasni film
na jednom od
dvije stotine kanala,
bolje bi bilo da imaju dva
s fajrontom u ponoć
da ne vilenim
osim ako je subota i
vikend program na rasporedu.

Brojati pale ili vakcinisane,
zafrkavati se o čipovanju
ili hvatati neki prevoz
do države susjedne
da nas "od iste bolesti pelcuju".

Gladan.

N.M.River, 28.3. 2021.

Ipak, nešto zznam

Trudim se,
slabo uspijeva,
potisnuti osjećaj
da sam nešto
nekom obećaoč.

Biće da jesam
a možda i nisam.
Ipak je bitno.
Volio bih
opušteno razmotriti pitanje,
bez nerviranja.

Stoga, ako sam
kome obećao
da ću se uključiti na zoom
ili nešto napisati i poslati,
slobodno se javite.
Pare znam da nisam obećavao.

N.M. River, 4.4.2021.

Nemoj zanemariti (Kašmir) - Samija Mešić Čokić i NIhad Mešić River
Prije dvadeset godina išao sam u tri navrata u Poljsku na neke edukacije o ljudskim pravima i seminar koji smo organizirali o važnosti učenja iz prošlosti da se ratovi i ubijanja nikada nikome ne ponove. Krenuo ja tako u Krakov preko Varšave neke 2001., zima bijaše. Kaže mi prije puta rahmetli mati Samija, Samka, koju sam ja decenijama oslovljavao s "Mikice" da kupim njoj i tetki Sajdi kašmir i donesem.
- Mama, ne vjerujem da ću stići, letimo avionom iz Zagreba za Varšavu LOT-om, pa onda iz Varšave vozom u Krakov, tamo puna dva dana radimo, na pripremi seminara i u Varšavi sam samo jedno popodne.
Mati me podsmješljivo gleda i kaže; Nemoj odmah tražiti izgovore. Toliko putuješ po inostranstvu, nikad ništa ne tražim od tebe da doneseš, a u Poljskoj je uvijek bilo odličnog kašmira!!"
Došlo je vrijeme da se krene na put. Prije polaska, mati mi daje jednu kesicu s uzorkom materijala i ovom porukom na presavijenoj ceduljii na kojoj je pisalo: Nemoj zanemariti! Samka
Kad se cedulja otvori, može se proćitati:
"Nihade!
Želim da mi kupiš kašmir 100 % vuna, ili približno tako, 5 metara za mene i tetku Sajdu. Kupi jedno 5 metara ako nije skuplje od 20 DM (njemačkih maraka) po metru. Ta vrsta materijala izgleda otprilike ovako, Dezen izaberi sam, povedi neku kolegice, neka ne bude drečave boje. Hvala na pažnji.
Tvoja Mikica"
Po povratku iz Krakova u Varšavi sam se sreo s dragaim prijateljem Piotrom, antropologom. koji je u Bosni dugo radio na teškom i značajnom poslu otkopavanja masovnih grobnica. Cijeli Božiji dan smo hodali Varšavom te hladne zime 2001. tražeći materijale u robnim kućama, različitim prodavnicama i nigdje ni prodavnice, a kamoli kašmira. Na poslijetku iza jednog modernog nebodera pronađosmo prodavnicu materijala i sretni upitasmo prodavačicu ima li kašmira. Žena ljubazno reče, nemamo, nestalo je, a sad su svi materijali više sintetički, ne znam kad će opet doći."
Kad sam se vratio kući u Tuzlu, mati mi baš nije vjerovalo da sam tražio i nisam našao kašmir u Varšavi. Zato sam sad našao cedulju dok preturamo papire i knjige sestra i ja po majčinom i očevom i našim stanovima da vidimo šta treba čuvati, a čega se riješiti. Ovakve bisere poput ove cedulje, svakako čuvam, ali lijepo ih je naći poslije dvadeset godina.
"Mama, sad sigurno znaš da nisam zanemario!
Napisali Samija i Nihad, 2001 -2021.

Biti svoj

Nikada neću,
kao Agatha Christie,
pisati knjige,
po želji čitatelja
da saznaju šta je bilo dalje,
iako se nadah tome
kad mi je petnest bilo.

Nikada neću,
kao Steve McQueen,
skakati u more
s ogromne
otočke stijene
zatvora u Francskoj Gvajani,
i biti Leptir, čemu se nadah
kad mi je trinaest bilo.

Nikada neću,
kao Branko Čopič,
sjetnom duhovitošču
slati važne poruke
narodu, iako bih
pomislio na to
i kad mi je bilo četrdesetpet.

U pedesetšestoj
vrijeme je
u potpunosti
biti svoj.

N.M.River, 10.4.2021.


[Edited by Sufler on 12-04-2021 at 22:49 GMT]

Igla inata

Interes izgubljeni
iniciram iznad
internaliziranog imaginarnog
ishoda.

Imati ikakav,
iako islužen,
istrošen iznos
iskrenosti.

Igla inata
ipak istrajava
iščući ivicu
iskonsku istine.

N.M.River, 14,4,2021.

[Edited by Sufler on 29-04-2021 at 18:39 GMT]

Novi dan u sebi
Pokušati zapisati
nešto što za posao
svagdašnji vezano
nije, a nije ni izraz saučešća
osobama dragim
na društvenoj mreži
na djelu biva.
Pročisititi sebe nekako
riječima jasnim,
razumljivim truditi se
opet iznova
kad ide i dok ide.
Ne zaboraviti da čak
i kada nemaš nekih
želja posebnih,
pokušaš li nešto,
desit će se drulčije
od prvobitne postavke.
Dok drukčije
opet istom nosi,
ruke ispruži
i prihvati novi dan
u sebi.
N.M.River, 29.4. 2021,


[Edited by Sufler on 30-04-2021 at 00:25 GMT]

Šteta sira

"“Yes, all my illusions will burn into illumination of joy, and all my desires ripen into fruits of love.”
— Rabindranath Tagore

Na semaforu kod
robne kuće
što se opet Tuzlankom zove
prosi momak.
Mlad, izgleda zdravo.
u Rukama na kartonu
ispisano
"Pomoć za žendbu".
Jasno mi nije, je li šala,
ali njegov ozbiljan izraz
govori da je, iako mi
ne djeluje kao ,migrant,
žrtva neke praktične šale
koja nimalo smiješna nije
kad se čovjek malo zamisli.

Godinma opet
kupujem dobar domaći dimljeni sir
ne bih li naivno podržao prodaju
domaćih proizvoda zgotovljenih
u vezirskom bosanskom gradu
u kojem je nekad bilo
i konzula tadašnjih velesila,
a i roditelji se vjenčaše tamo 1954.
Danas vidim kako taj proizvođač
vodotok zagađuje i ruši
posljednje promile iluzija
koje gajim svemu zainat.
Šteta sira. Puter im ionako
nikad nije valjao.

N.M.River, 31.5.2021.