Čovjek

Suzdržavam se
da hljeba više
ne jedem,
a ni manje.

Suzdržavam se
ne pisati o
dnevnim izazovima
koji izviru
u neželjenim kvantitetima.

Suzdržavam se
da glupo
objašnjavati ljudima
koliko su pametni
ne počnem.

Suzdržavam se
od većeg podizanja glasa
i ponekad uspoijem.
Znači, još sam čovjek.

N.M.River, 15.8.2024.

Izbori naši neslučajni - Sokobanja

Donesu čovjeku ponekad okolnosti prilike da se sjetno prisjeti vremena prošlih. Onih dana kad smo doživljavali nešto novo u životu i onda, onda ih se sjetimo pedesetak godina docnije. Na poziv divne žene, sjajne pjesnikinje Zorice Stanković pozvan sam u Niš na pjesnički dio festivala posvećenog Šabanu Bajramoviću u organizaciji Veselih Roma. Kako sve teže odlučujem da putujem sam, nagovaram sestru da me vozi i ona to s ljubavlju čini pogotovo što ćemo otići na grob našeg niškog Tuzlaka Gorana, Prijatelja i sjajnog ljekara, nefrologa poput Enise i družiti se sa divnom Sunčicom, Goranovom sestrom.

Kažu da naši izbori nikad nisu posve slučajni, pa smo drugog dana koji smo imali na raspolaganju odlučili da odemo do Sokobanje, divnog banjskog mjesta ne tako daleko i ne tako blizu Niša. Sunčica ide s nama, Enisa vozi Suzuki, kao i obično sestra i ja se svađamo ili ubjeđujemo dok starim putem podno planine Ozren stižemo u Sokobanju pedest godina nakon naših boravaka 1973 i 1974. Prvi puta smo bili brojniji uključujući majku Samiju, oca Džemu, dajdžu Faruka, dajnici Amiru, malu rodicu Eminu, Enisu i mene. Dajdža i ja bivamo tretirani na alergije, bronhitise, astme, čuda u čuvenim inhalacijama u čuvenoj banji. Oblilazili ljepote, jeli mekike, sireve i kajmake i bilo nam je lijepo dok je Celentano pjevao Jupi du, a Čola Bling blinge bling.

Naredne godine išli smo mama i ja sami autobusom Tuzla-Beograd, pa Beograd - Niša, pa Niš - Sokobanja.
Sunčica nam je kupila mekike, a ja svoju proždirem u roku odmah. Šetnja centom podsjeća na one nekadašnje. Pronalazim raspored inhalacija za odraskle i djecu i sjetim se kako sam se posebno družio s djećakom iz Obrenovca Draganom jer smo sjedili svaki dan na inhalacijama skupa u objektu u sklopuu jedinog očuvanog hamama u Srbiji. Kroz glavu proleću veliki transparenti povodom Prve harmonke Evrope 1974 i slavnog voditelja Miće Orlovića oko kojeg se okupio biuljuk djece u traženjiu autograma, pa i nas dvojica. Nismo dali čovjeku da pije kafu. Sjetim se kako sam negdje pokupio buhu i kako je mama muku mučila da je ukeba i ubije tretirajući ubodna mjesta sinopenom kojeg od tada vazda po odmorima nosam.

Popeli smo se autom do rijeke Moravice, pećine Lepterije, dobro se ručalo na Vidikovcu i vrijeme je da se krene, a samo smo malo probrčkali nožice u rijeci. Žurio sam na popodnevne obaveze, gostovanje na Tv-u sa Zoricom kod krasne novinarke Cece, susret s prijateljem Miljkom, nastup na pjesničkoj večeri, a tek obilazak niške tvrđave i nastavak druženja. Volim da se vraćam na neka mjesta, mada neki pametnjakovići govore kako ne treba živjeti u prošlosti. Što više starim sve mi je jasnije da je prošlost kao u knjizi pokojnog Petra Lukovića uvijek bolja.

N.M. River, 16.8.2024.

Legende stare, legende nove

U Veroni posjetih Juliju tri puta
i gledah balkon s kojeg se
Romeu obraćala.
Nekako me stid bijaše
statuu njenu milovati
po grudima s jedne od
dvije strane,
ne pamtim baš koje.

Omiljeni Dubrovnik
uvijek iznenadi
novom atrakcijom.
Do Kneževa dvora
Držićev kip godine ove
popularan kao nikad ranije.
Turisti se fotografišu
i nos skulpture trljaju.
Ko zna hoće li opet doći
u ovaj Grad, a eto
nos protrljaše.
Već se izlizao.

Na lijepom mjestu
lijepo je legendu čuti,
makar i i najnoviju.
Sretne Legende
sastavljati valja.

N. M. River, 18.8.2024

Hvala na blagoslovu

Podsjećam se koliko sam privilegiran
što me nervira
da mi voda curkajući
polako nestaje iz vodovodnih cijevi,
u 23 sata, što još mogu naliti jednu kantu
da izlijem u wc šolju po učestalim potrebama noćnim
kad zabotravim da za nuždu malu
ne praznim vodokotlić.

Podsjećam se da je veliko
što uopće vode u staništu imam.
Mnogi je na ovoj vrućini ljeta Gospodnjeg
2024. nemaju.

Podsjećam se da zahvalim
što sam živ, imam krov nad glavom,
ne boli me ništa strašno,
čitam, pišem,
radim, putujem, družim se,,
živim.

Hvala Bože.

N.M.River, 26.8.2024.

Pričopjesma o rasijanom pametnjakoviću, dobrim ljudima i modernom dobu mobitela

U fantastičnom romanu
Žila Verna "Djeca kapetana Granta"
postoji krasan lik
profesora Žaka Paganela čija persona
je obilježena dvjema
karekteristikama - genijalnošću
i rasijanošću.

Uvijek sam imao tendenciju
da budem rasijan, a kako
genijalan definitivno nisam,
mada se trsim da nisam baš
najgluplji na dunjauku, pokušavam
iritantne situacije sopstvene
smotanmosti prikazati
humorističnim.

Pažljivo dvoje pratilaca mujih
doživljaja s mobitelima neće
iznenaditi da sam isto veče
kad zaboravih oba mobitela
kod kuće, strašan faux pas
u današenje vrijeme,
ostavio ista dva mobitela
nakon ugodnog druženja s Majdom i Amilom
u tuzlanskom Pizza baru
po noći na stolu nakon što sam
popio sam jednu viljamovku i nešto
zdravo gazirano po imenu kola
te pojeo dva palačinka
marmeladom namazana
kao za šećeraša
po mom zahtjevu,
da je sjajni konobar Acko
kome nikad ne smetaju moji posebni zahtjevi o
debljini sloja marmelade
ili da u tabaskinu bude samo suho meso
i od koga vazda naručeno dobijem
kao što tražih, trčao za mnom
u pogrešnom pravcu da rasijanom
čilageru vrati komunikaciona i radna sredstva.

Došao kući u 23 sati, napisao osvrt
za novo djelo drage priateljice
Julie Blum, i onda u
u 1 ujutro ptrimijetio da mi
mobitela obadva nema i
da je upitno ko će me probuditi
kad sam pokvareni budilnik
onomad ukinuo.

Ljutnju na sebe i strah od dolazeće demencije
ipak savladah,
u 2 sata zaspah, a sutra mi je ljubazno
osoblje u Pizza baru vratilo oba mobitela.
Sreća smotane prati,
a dobrih ljudi ipak ne manjka.

N.M. River, 14.9.2024.

Samačka prijepodnevna nedjelja

Nekada gode i sivi, kišni dani,
nakon dugog, sušnog, vrućeg
ljeta što zamiče kroz moj proor
s pogledam na budućnbost
mezarja tušanjskog.

Zato samac
provinijencije muške
tada pere veš u mašini
nekadašnjoj skakalici,
kuha kompot ili pretvara
male tortilje prozvedene u Turskoj
u palačinke što ih krsti
pekmezom domaćim.

Ponešto čita, ponešto pogleda,
pomalo analizira
neuspjehe i uspjehe životne,
jede nesmetanim apetitom,
konta šta je zaboravio jer nešto
definitivno jeste
i pušta da konačna ocjena
lagano lebdi iznad njega
dok se ne razbije o
parketni pod stana.

N.M.River, 15.9.2024.

Samopritisak
Ima perioda u životu kad malo šta polazi za rukom iz prve, druge ili treće. U posljednjih 15 dana svaki termin važne aktivnosti mi se u potpunosti poklapa s nekim drugim terminom jednako bitne aktivnosti. Ako izrazim želju da nešto ne bude tog datuma prilikom dogovora, ono baš tog dana mora. Sadaku dajem redovno, trudim se da budem normalan i pristupačan. Mnogo toga se uspije odraditi i završiti, samo uz više potrošnje prenapregnutih nerava, valjda i godine čine svoje. Život pod pritiskom nekad sam sebi stvoriš i stvaraš. Ako nema drame, de da je izmislim. U međuvremenu nastavlja se obaranje viskokih stabala u Tuzli, ovaj put u blizini moje zgradice, samo su se sad sjetili da to zakamufliraju sadnicama od kojih će možda 5 posto preživjeti godinu dana, ali su dobre za pranje para. Što reče učitelj u filmu Zdravka Šotre: "Idemo dalje!"
N.M.River, 19.9.2024.

Dovoljno star

Ne sam, Safete,
komentirao je čuveni
temperamentni komentator
Mladen Delić u nekoj
tada povijesnoj utakmici
fudbalskog plavog tima
za plasman na
neko od vječitih evropskih ili
svjetskih prvenstava, Safetu Sušiću
koji je pokušavao da riješi
nedostatak igre cijelog tima.

Dovoljno star da se
dobro sjećam te 1984.,
a možda ipak dovoljno mlad
nadati se da ću
sutra odmoren biti
i raditi
mnogo toga
bez pomoći tima.

Zahvalan što
u prilici sam osjećati išta,
ostajem zapitan manje,
a svjestan više.
Ipak, sudija još nije
odsvirao kraj....

N.M. River, 4.11.2024.

Plakati u magli
(povodom predstavljanja knjige Tabija Amile Zonić)

Šta to neprilagođenih dvoje
preko puta zgrade
što se nekad na
Soda-so odazivala
rasahlim selotejpom lijepe
na ploču oglasnu
u noći maglovitoj?!
- Izbori već su prošli,
ibrete se prolaznici rijetki.

To Amila i Nihad
plakate za promociju
knjige "Tabija"
zalijepiti pokušavaju.
Poslije borbe grčevite i
kupljenog selotejpa novog
uspjedoše.
Plakat zalijepiše.
Sve za umjetnost!

N.M.River, 8.11.2024.

S digitalne fotografije ljeta gospodnjeg 2010.

Roditeljima našim
smetalo nije da s punih
85 i nepune 83 godine koliko je
mati imala dva mjeseca prije smrti
sjede u koritu potoka
blizu Jakovljevih izvora
blizu Fojnice,
u svojim priručnim stolicama
i poziraju, makar nazor,
svojoj odrasloj djetinjastoj
djeci.

Dapače, nisu ostali zatvoreni u sobe,
uživali su. Bez straha
od grana, buba, zmija., žaba, riba
ostalih prijetećih živuljki
što ih čovjek današnji betonom
uklanja, pokriva i ubija,
sebe samog proganjajući.

Sretan što imamo makar 10 posto
Samijinog i Džeminog
u sebi.

N.M.River, 17.11,2024.