Kad čiviluk atakuje

Cijeli život
ako imalo soli u glavi ima
čovjek se boji svađe, tuče
nezgoda, napada koje mu drugi
mogu prirediti, možda i nehotice.

Onda shvati u neka doba
da je najopasniji po sebe sam, oko šezdesete ne samo
da svaki automobil
baš njega juri dok cestu prelazi,
nego se i sam
svojim smotanim, nezgrapnim rukama
ozlijediti uspijeva.

Jedan ga dan napadne
čiviluk u rođenoj kancelariji
drugi dan mu mubareć
ručica hiti rođeni
mobitel u čelenku sopstvenu.

Onda se zamisli i
razmišlja šta mu je činiti...

N.M.River, 28.4.2026.

Operacija kontejner

Nekako sam odlagao napisati crticu o doživljaju koji sam imao prije kojih desetak dana. Nikako da se nakanim, iako je sve vrlo jasno, slikovito, moguće tužno, a opet, čini mi se, ipak smiješno. Da li razlog odlaganja leži u lijenosti, nedostatku koncentracije, jakim utiscima s koncerta Tereze Kesovije u Splitu koji su bili dominantni, ili je, ipak, urođena strepnja da komšiluk nije vidio i razmatarao ono što se desilo učinila svoje. Elem, neka čitateljica ili čitatelj procijeni sam(a).

Skoro svaki dan poslije posla odlazim do sestre i grebem se za hranu koju ona nesebično priprema i za mene. Uredno se najedem, odspavam polijepo na krevetu koji je koristio rahmetli otac. Krevet je onako baš lijepe visine, po mojoj sadsašnjoj mjeri za kićmu koja se počesto uzjoguni, zaboli ili otkaže poslušnost. Nakon razbuđivanja, ako nema nekih obaveza ili planiranih druženja vani - u kafani pred polazak pokupim kesu s otpacima da dokažem kako sam vrijedan. Ponekad nosim u svoj stan i po dvije, rjeđe tri vrećice ili cegera od kojih je jedna, plastična, dakako iz obližnjeg lanca prodavnica, sve s pripadajužim logom, naravno, namijenjena da se baci u smeće koje čeka kontejner u kome se razvrstavanje još ne vrši.

Pogodićete da se od rasijanog šezdesetgodišnjaka svašta može očekivati, pa i to da mu se ponešto desi u životu prvi puta. Uspio je naime, ubaciti kesu s provijantom, poteškom, uglavnom sa sadržajem namijenjenim da se pojede, u prilično prazni kontejner, jedan od moguća tri, začuditi se kako su ovaj puta otpaci baš bili teški, u sebi kritikovati rođenu sestru što ih toliko proizvodi i ležerno odgegati u svoj brlog na drugom spratu preko puta roditeljske, sada sestrine, osmospratnice. Popeo se stepenicama jer tu lifta nema, vrata otključao i krenuo da vrijedno povadi namirnice iz kese i stavi u frižider ono što tamo spada. Kad ono, umjesto čokolada, mlijeka, deterdženta u tabletama, zdravih gaziranih sokova, ukazao se ambalažni materijal sličnih proizvoda,

Za divno čudo, nije se puno iznervirao.
"Ja budale" - sam će sebi i zamisli se.
"Da li se vratiti, kontejner je prilično prazan!"
" Blento, vidjeće te sav komšiluk!"
" Nek vidi, znaju da sam ionako čarapom mokrom udaren!"
Pobijedi hrabrost, odluka bi donesena te se isti čovjek osnažen adrenalinom nečega nezamislivog brzo nađe kod tri kontejnera. Pogađate da kesa nije bila u onom kontejneru na kojeg bi se bacač kladio da pitanje je bilo na tiketu. Nije obraćao pažnju na automobil s upaljenim svjetlima u kojem je neko čekao. Lagano je bacio onu malu kesicu smeća što je da se mogući gledaoci zavaraju ponio iz svog stančića, bacio je i ležerno gledao gdje je ona prava kesa s blagom.

Iz trećeg pokušaja, nađe istu u jednom od kontejnera i zahvali se Bogu što duge ruke ima pa mogu dokučiti dno kontejnera koje su ove godine promijenili i ne tuknu baš mnogo. Zadovoljno krenu natrag čestitajući sebi na kuražnom spasavanju bitnih sadržaja od sopstvene nepažnje. Možda bi se susjedu koji bi slučajno gledao kroz prozor na ovaj relativno čudan prizor jer nisu rijetki oni koji danas po kontejnerima rove, učinilo da se komšija nekako uspravio i s više elana i uspravne glave grabi prema svojoj zgradi. Što ti je reći uspješno izvršen zadatak! Operacija kontejner izvršena!

N.M.River, 17.5.2026.

Radost

Iz autobusa
dijete na ekskurziji
maše prolaznicima.
Radost.

N.M.River, 20.5.2026.

Mrežne komplikacije

Dolazi mi notifikacija da me mreža na kojoj se nalazimo pominje. Pomislih neki novi virus. Kad tamo nije mreža sama, nego žali se čovjek koji jeste u mojim kontaktima, koristeći noviju opciju "pratitelji iliti followers" u kome fejsbuk kaže da neko nekoga pominje, a zapravo ne pominje, ne bi li više ljudi vidjelo, objavu, da mu to smeta te će blokirati one koji koriste tu opciju s njim među korisnicima. Pri tome učini istu stvar na koju se žali. Naravno, nije bitno što ja tu opciju ne koristim. Generalno, za ljude mojih godina sve je teže ostati digitalno pismen, sve je više reklama i grupa za prodaju robe u kojoj ne želim učestvovati. Sve je postalo komplicirano skoro kao ovaj moj status. Jedan drugi čovjek, kolega koji piše, nema uopće pametni telefon pa mu ne možeš poslati poziv na mrežama, nego se šalje mail ili zove na kućni telefon. To opet zahtijeva poseban napor i više vremena. Elem, valja se snalaziti. Dok ima živaca, znanja, vještina i sabura za život naš svagdašnji.
N.M.River, 16.6.2026

Sebi na živce idem

Sebi na živce idem
što me nerviraju
ovi što slikaju poraslu
zelenu travu i prikazuju
je kao nešto strašno i prljavo
na mrežama društvenim.

Sam sebe nerviram
jer mi nije jasno
kako samoproglašeni mrežni
"antifašisti" ismijavaju učesnike
"parade ponosa",

Od sebe mi je muka
jer se uhvatim
postavljenim u ulogu
pametne moralne vertikale
u odnosu na činjenja
drugih, a daleko
sam od uspravnog.
(ispravno mi u nadležnosti nije!)

Odavno mi na sebe
pravo nije jer ne
volim se dovoljno.
(ipak u dobrom pravcu napredujem!)

N.M.River, 21.6.2026.

Tz 62-76
Prije nešto više od pedesetak godina otac Džemo i mati Samka bi nas vikendom poveli na izlet u prirodu koja ne bi bila mnogo daleko od Tuzle. Mati bi pripremila hrane, što skuhane, što suhe, stali bi u našeg bijelog fiću, registracijskih oznaka TZ 62 -76 i krenuli bi prema Kladnju, Toplicama, Mačkovcu, Brloškom potoku ili nekom drugom lijepom lokalitetu po mogoćnosti uz potok ili rijeku. Kad bi stigli uredno bi u travu prostrli dekicu ili dvije, povadili bi se reketi za badminton da se starija sestra i mlađi brat poigraju, izvadile bi se najnovije novine, dakako Oslobođenje, knjiga i Politikin zabavnik uz poneki Diznijev strip. Malo bi se kafenisalo, pa ručalo u prirodi, disalo, igralo, umorilo od čistog zraka i aktivnosti fizičke. pa i dremnulo. Nekad u kasno popodne kretalo bi se kući u stan u Srpskoj varoši ili kasnije na Slatini. U autu bi se i zapjevalo. Po povratku valjalo se i kupati. Biće da je to doprinijelo da se danas ne bojim zelene trave, visokog drveća i zaigranih potoka. u doba današnje valja ih pohoditi češče. Dok mogu.
N.M.River, 27.6.2026.

Zadatak

Prezrelosti okus gorak
trsim se zatomiti.
Ostati ljubazan koliko moguće je
i onda kad snage nemaš,
probati.

Zabezeknutost postupcima,
bahatošću, glupošću
ne iznositi tonom prirodno povišenim
jer onih koji razumiju drugih
bure unutarnje - malo je.

Sebe dotjerivati
sredstvima prirodnim,
konvencionalnim
dok se još vidi, čuje.
komunicira, diše,
zadatak je.

N.M.River, 1.7. 2026.

Predrođendansko krčkanje

Neraspoloženje predrođendansko
krčkam lagano
na vatri sjećanja.

Uporedo čitam Zagora, Kena Folleta i Agathu,
entuzijastičku vedrinu
priželjkujući kao nekad
čitanjem potaći.

Čekam ponoć da uronim
u 3 parčeta Šaćirove finske torte
što rekvirirah na sijelu neko veče drsko oduzimajući
gostima priliku da postanu zdravo debeli
jer kao rođendan mi je za koji dan.

Planova do postrođendanskog dana
nemam. Nedjelja je i baviću se onim
što joj samo ime kaže.

Zanimljivo je da novi početak u ponedjeljak
pada.
Tad će već sve biti bodro, veselo
i dakako slatko.
Defiinitivno.

N.M.River, 4.7.20265.

Tuge i sjećanja

Sjećanje, tuga,
Nova tuga,
sjećanje ostaje.
Radosti trenutke s
licima dragim čuvam.
U sebi,
zauvijek.

N.M.River, 11.7.2026.