Ovako su razgovarali Ivo i Milorad: Nema ti veće pohvale nego kad te ovi iz Teherana napadnu. Ne može se s njima drugačije nego ovako ko što radimo ja i Draganče


Jedan je od osnivača nekadašnjeg "glasila anarhista" Feral Tribunea, Predrag Lucić, u svojoj kolumni za Radio Slobodna Evropa, objavio je "transkript" telefonskog razgovora Milorada Dodika i Ive Josipovića u cjelosti:

- Ivo, druže, čujemo li se?
- Savršeno, Mićo. Kao da čujem Grički top.
- Evo čitam kako te ovi napadaju, pa rekoh: da se javim mom drugaru.
- Ma jesi li ti to vidio?! Oni meni da moj otac živi u židovskom stanu...
- Ne mislim ja, Ivo, na to što baljezga ta vaša zagrebačka boranija. Kad oni krenu na tebe, to je ko muha na medvjeda. Znam ja da moj bijeli meca to potamani dok si reko piksla.
- Šta kažeš: jesam im dobro odgovorio?
- Nije moglo bolje. Al pusti sad njih. Ja te zovem zbog ovih mudžahedina što te hvale da se u Mostaru ponašaš isto ko i naš ortak Boris u Banja Luci.

- Je li me hvale ili me napadaju?
- Nema ti veće pohvale nego kad te ovi iz Teherana napadnu. Kad Teheran opali po tebi, onda znaš da si car Mostara, a i šire. Da si princ sa Neretve, skupa sa pritokama.
- Kakav sad Teheran, Mićo? Ovi ovdje hoće da me posvade sa Židovima, sad mi ti kažeš za te Irance u Teheranu. Čovječe, osjećam se kao da se oko mene vodi svjetski rat.


- Ma nije taj Teheran, nego ovaj u Bosni, gori od onog pravog... Ovo, da prostiš, naselje u neposrednoj blizini Srpskog Sarajeva.
- I šta kažu: da se ponašam kao Tadić?
- Neka govore. Što oni više govore, ja sam sve ponosniji na tebe. Sjajno si odradio ovo u Mostaru, majstorski! Ne bi Obama, ma Putin ne bi bolje! Samo Boki može da se poredi s tobom.
- Pa nisam ja ništa...
- Ajde, ajde, uvijek ta tvoja skromnost. Ne treba s talibanima čovjek da bude pristojan. Isprsi se, brate, i reci: Šta je, miševi? Šta cijučete?

- Kakvi sad miševi?
- Turski, iranski, saudijski, svakakvi. Ne mogu tebi, predsjedniku jedne evropske države, miševi da kroje koga ćeš da posjetiš, a koga nećeš! I baš super što si se vidio s vladikom Grigorijem, znaš kako te nahvalio... I super što nisi otišo kod ovog Smajkića!

- Ali bio sam samo nakratko...
- Deset godina da si bio u Mostaru, ni tada ne bi trebalo da se sastaješ sa muftijom i svim tim njegovim džamijašima! Oni ionako drže samo do Erdogana.
- Čuj, ja sam bio na tom svečanom otvaranju Parka nobelovaca i tamo je stvarno svatko mogao doći...

- E, nije mogo! Ne može Turčin da dođe na otkrivanje spomenika Ivi Andriću! Ne priznaje taj ni Andrića ni Nobela! Dobro je moj drug Kusturica reko da Andriću lijepo pristaje ne Bosna već Republika Srpska. A od svih Bosana pristaje mu, sam si vidio, jedino Herceg-Bosna.

- Ali nikome nije bilo zabranjeno doći u park. Ja stvarno nisam stekao dojam da se gledala nacionalnost...
- Ma to je majstor Draganče carski napravio, svaka čast! To je stvarno majstorski odrađen posao: da ne gledaš nacionalnost, a ne vidiš nikoga od Teheranaca. Pa ima li bolje optike?! Ima li oku milije slike?!

- Pa nije baš tako...
- Ajde, ajde, nemoj da si opet skroman i stidljiv... Ne može se s njima drugačije nego ovako ko što radimo ja i Draganče!
- Koji Draganče?
- Pa naš Draganče, Čović, brate Ivo... Lijepo im je zapjevo da je Mostar stolni grad za Hrvate ko što je Banja Luka za nas Srbe i ko što je ono njihovo da ne kažem šta za da ne kažem koga! Zato tebe napadaju i talibani i onaj vaš Gadafi od Mesića, valjda ti je jasno.

- Ma ne obazirem se ja na Mesića...
- I ne treba, brate Ivo, i ne treba. Joj, nemaš pojma koliko se radujem što ste otfikarili onog Budimira...
- Ali nitko nikoga nije...
- Ma ne obraćaš ti pažnju na te Dragančetove finese. Pazi ti genijalne priče: pozovu Budimira na te vaše Dane meda ili čega li...
- Matice hrvatske.

- Dobro sad, znao sam da je nešto oko pčelarstva...
- Nije pčelarstvo, Mićo, nego kultura. To je kulturna manifestacija.
- Ne kažem ja da nije. Meni je to, brate, vrhunac kulture. Pozovu Budimira, šta ćeš, moraš, službeno je on ipak predsjednik te Federacije, on prihvati poziv, a onda mu ga fino i kulturno krknu...

- Ali ja to ne doživljavam tako...
- Šta ima ti da doživljavaš?! Budimir je tu da doživljava! Čuj, poslali mu SMS da nema stolice, jer da ima mnogo delegata iz te Matice. Dobro da nisu na svakoj stolici napisali: „Zauzeto, Hrvat!“ Pazi, predsjedniku bilo čega da to napraviš, bilo čega, pa makar i te Federacije...

- Ali, Mićo, Federacija je entitet kao što je to i Republika Srpska...
- Ne možeš to da porediš, brate Ivo!
- Tako je po Daytonu, nisam ja to izmislio...
- Neka su i tri Dejtona! Možeš li ti uopšte da zamisliš da se neko usudi to da napravi meni?! Da meni neko kaže da u pozorištu u kojem sjedi moj predsjednik Boris Tadić nema mjesta za mene?!

- Iskreno da ti kažem, ne mogu.
- Pa jasno da ne možeš, nisi s uma sišo! Pazi, da se to nekim čudom i desi, ja ne bih morao da mrdnem ni malim prstom. Boki bi ih potjero da se utrkuju koji će prije da stigne do mene sa sve stolicom. Eto, to ti je još jedan dokaz zašto ta nesrećna Federacija ne može da se poredi sa Republikom Srpskom!

- Ali status oba entiteta je jednak...
- Stani, Ivo, razumijem ja da si ti pravnik i da ti to gledaš sa stručne i teoretske strane. Ali pustimo sad teoriju, pa ti meni iskreno reci šta bi ti uradio da se nađeš u toj situaciji?
- U kojoj situaciji?
- Pa u toj nezamislivoj, ali ajde sad da je svejedno zamislimo! Dakle, ti dođeš kao visoki gost iz susjedne i prijateljske Hrvatske na neku svečanu priredbu u Banja Luci i vidiš da mene nema u publici. Šta bi ti uradio?
- Pa pitao bih gdje si i kada ćeš stići.
- A zamisli sad da ti neko kaže da ja neću stići jer da su mi javili da nema stolice! Šta bi ti: pravio se da je sve u redu, odgledo priredbu... Ili bi uradio isto što i Boris?

- Jasno ti je, Mićo, da ja ne bih mogao isto što i Boris, jer bi to bio diplomatski incident. Ne bi bilo zgodno da ja kao hrvatski državnik...
- A šta bi tebi bilo zgodno?
- Pa nazvao bih te i pitao o čemu se radi. I vidio bih s tobom što je najpametnije da uradim.
- A što onda nisi nazvo Budimira?

- Kojeg Budimira?
- Živka Budimira, predsjednika Federacije! Ne pričamo o Budimiru Lončaru...
- Zašto da ga nazovem?
- Pa da se raspitaš što ga nema. Da mu otpjevaš ono: „Što te neeeeemaaaa? Što te neeeeemaaaa?“
- Nisam ja ni primijetio da ga nema niti sam znao da on nije tu iz tih razloga.

- Čuj, nisi znao... A znali su i vrapci u Mostaru.
- Kako ću ja znati tko ima, a tko nema stolicu?!
- A da si znao da je nema, šta bi?
- Pa ne znam... Preporučio bih mu da uzme neki laksativ.
- Pusti sad, Ivo, šeretluk i nemoj da se vadiš na te bajate fore. Uglavnom, ti njega ne bi nazvo, ko što i nisi, a mene bi nazvo. Pitam te zašto i šta ti to govori?

- Ne znam, stvarno ne znam...
- To ti govori ono što ti ja cijelo vrijeme govorim: da Federacija i Republika Srpska nisu isto!
- Ali po čemu to zaključuješ?
- Po tome što predsjednik Federacije ima problem sa stolicom, a predsjednik Republike Srpske nema. Je li ti sad jasno?

- Pa pomalo shvaćam...
- Ajde da čujem: šta si shvatio?
- Da je u Republici Srpskoj svaka stolica tvoja, a da u Federaciji vlada opstipacija.

Desnica, magnet za budale
Piše: Vladimir Arsenijević


Ovde gde smo već predugo prinuđeni da trpimo teror desničarskog nacionalističkog primitivizma koji se nekima od nas tokom poslednjih decenija ukazivao kao pseudo-levičarski, nekima kao konzervativno-hrišćanski, nekima kao malograđansko-državotvorni, pojedinima kao islamistički, pojedinima opet kao nepopravljivo mitomanski, a nekima u svom palanačkom hard-core vidu, ili pak u zverskom obličju bratoubilačke ratne mašinerije



Photo: www.vbz.hr1.
Kad je pre čitavih sto pedeset godina John Stuart Mill u užarenoj parlamentarnoj debati izjavio: „Nikada nisam imao nameru da kažem da su konzervativci generalno glupi. Hteo sam da kažem da su glupi ljudi generalno konzervativni“, on je time samo iskazao lični stav po pitanju jedne neodumice koja traje otkad je sveta i veka i društvenog konzervativizma: da li desničarska, konzervativna ideologija zaglupljuje ili su joj, naprotiv, glupaci prirodno skloni?

Poput onog čuvenog, u sebe zatvorenog pitanja o tome ko je stariji, kokoška ili jaje, i ovo je pitanje, bez obzira na legendarni Millov stav, vekovima izmicalo definitivnom, neporecivom – naučnom – odgovoru. Sve do nedavno kad je, zahvaljujući kontinuiranom snažnom razvoju naučne misli, utvrđeno da je Mill bio u pravu i da desnica zaista jeste magnet za budale sklone simplifikatorskom pogledu na svet.

Početkom godine, naime, Gordon Hodson i Michael A. Busseri s Odeljenja za psihologiju kanadskog univerziteta Brock objavili su rad pod nazivom BRIGHT MINDS AND DARK ATTITUDES - Lower Cognitive Ability Predicts Greater Prejudice Through Right-Wing Ideology and Low Intergroup Contact (BISTRI UMOVI I MRAČNI STAVOVI – Niža kognitivna sposobnost kao preduslov za snažnije predrasude putem desničarske ideologije i slabog međugrupnog kontakta) dokazujući da su predrasude kojima desnica posreduje, poput rasizma, nacionalizma, seksizma i autoritarizma uopšte, u direktnoj vezi s niskim nivoom opšte kognitivne sposobnosti pojedinca.

Tako će, pokazalo se, osoba koju u detinjstvu odlikuje niži stepen generalne inteligencije biti sklonija rasizmu u zrelom dobu. Isto tako, slaba sposobnost apstraktnog rezonovanja kombinovana s niskim nivoom međugrupnog kontakta rezultiraće anti-homoseksualnim uverenjima. A ključno u tome je da, kako tvrde Hodson i Busseri, „pojedinci s nižim kognitivnim sposobnostima obično gravitiraju ka društveno konzervativnijim desničarskim ideologijama koje održavaju status quo i pružaju psihološku stabilnost i osećaj reda“.

2.
Otkad je početkom godine objavljen u žurnalu Psychological Science, ovaj rad odjeknuo je u naučnom svetu, ali i van njega. Nakon čitave jedne ere veselog natezanja s desničarima – „glupi ste!“, „nismo!“, „e baš jeste!“, „nismo!“ etc. - i svih užarenih rasprava na ovu beskrajno zabavnu i praktično neiscrpnu temu, prvi put se dogodilo da neko s pozicije naučnog autoriteta glasno i odgovorno izgovori veliku istinu o kompleksnom međuodnosu i tesnoj isprepletenosti desnice i gluposti.



Stoga kad Morrisey u pesmi „Interesting drug“ peva: „There are some bad people on the right“, on time samo potvrđuje dobro poznatu činjenicu, dok bi onaj pravi refren zapravo trebalo da glasi: „There are some stupid people on the right!“ O da. Some stupid people indeed!

Odnedavno i naučno dokazano.

Što se autora ovog teksta tiče, svet je tim neočekivanim obrtom postao samo nešto malo dosadnije mesto nego ranije. Paradoksalno, znam, ali nisam ja za to kriv. Lično bih voleo da se čitava stvar zadržala na misteriji i spekulaciji. Možda je u svemu utešno jedino to što je Hodsonovo i Busserijevo istraživanje urađeno na osnovu dva uzorka, u SAD i Velikoj Britaniji, pa se uvek, budući da su i desnica i glupost na različite načine geografski disponirane, može postaviti opravdano pitanje da li bi se i koliko rezultati razlikovali da je ono sprovedeno i u nekim drugim zemljama.

Recimo, evo, baš ovde, na jugoistoku Evrope. Gde je desnica, zbog istorijskih okolnosti, izuzetno moćna, prodorna i agresivna, napadna i sveprisutna. Prirodna, čak! Ovde gde smo već predugo prinuđeni da trpimo teror desničarskog nacionalističkog primitivizma koji se nekima od nas tokom poslednjih decenija ukazivao kao pseudo-levičarski, nekima kao konzervativno-hrišćanski, nekima kao malograđansko-državotvorni, pojedinima kao islamistički, pojedinima opet kao nepopravljivo mitomanski, a nekima u svom palanačkom hard-core vidu, ili pak u zverskom obličju bratoubilačke ratne mašinerije.

Pa ako smo od svega toga doživotno oboleli i prozlili se i zaglupeli za sva vremena, to i nije ništa čudno. Iz psihologije je poznat kauzalitet zlostavljača i žrtve. Žrtva, naime, koja je predugo izložena zlostavljanju, i sama će pre ili kasnije postati zlostavljač. Nad drugima ili nad samom sobom, svejedno. Jednako tako, mi jako dobro, iz sopstvenog iskustva, znamo da će i prividno normalna osoba relativno zdravog razuma i prosečne inteligencije, ukoliko je predugo izložena uticaju rigidnog etno-nacionalističkog pogleda na svet, izgubiti svaki kontakt s objektivnom stvarnošću. U njoj će ostati samo onaj dobro nam poznati desničarski jal i mukli bes. Kao i potreba za neprijateljem i (krvavom?) osvetom.

Pogledajte u kakvom je žalosnom stanju većina društava s jugoistoka Evrope danas i sve će vam biti jasno.

3.
Takođe imam potrebu da naglasim da sam svestan koliko je teško govoriti o „nama“ kada se ovako đuture pametuje o narodima koji su nekada davno zajedno tvorili onu državu koja se, da podsetim, zvala Jugoslavija. To „mi“, ako ćemo iskreno, zapravo i ne postoji. Naravno da stvarnost danas nikako nije ista u Sloveniji i Makedoniji - da dâm tek dva srazmerno bezbolna primera iz okruženja. Utoliko ja i nemam druge nego da se složim s nacionalističkom desnicom da su razlike među nama jednako važne kao i naše sličnosti i da svako ovde, na jugoistoku Evrope, vuče svoj specifični talog onoga što nazivamo „istorijskim iskustvom“. Nekome se tako, tokom godina, decenija i vekova, nakupilo manje, a nekome više govana u vreći.



Photo: BlueMax-RecordsJedno je, dakle, mora da jeste, kad novopostavljena ministarka u vladi Republike Slovenije Ljudmila Novak s autoritetom eksperta deli ljude na „normalne“ i „gejeve“, drugo kad nekadašnji gradonačelnik Osijeka Anto Đapić kaže da je miran što je plagirao magistarski rad jer, pobogu, „živimo u nečasnom društvu“, nešto, opet, sasvim treće kad Vjerica Radeta, radikalska poslanica u Skupštini Srbije, seje atavističke kletve po parlamentu. Jedno je kad Velja Ilić, neprikosnoveni kralj Čačka, šutira novinara u lice na sred TV-emisije, drugo kad dok se Milan Kujundžić na sva usta hvali kako je išao u posetu Pavelićevom grobu, a nešto sasvim treće kada Gregor Virant razumno objašnjava zašto etnički pažljivo odabrane građane Republike Slovenije – one koji su odavno poznati po ljupkim nazivima „Bosanci“ ili „čefurji“ - treba svrstavati pod zbirnu imenicu „neslovenci“.

Odabrao sam, tek ekonomičnosti radi, nasumične primere iz Slovenije, Hrvatske i Srbije. A ima ih i drugde, ko kaže da ih nema. I to za izvoz. Hm, da vidimo. Na primer - u Makedoniji, gde državotvorna desnica u maničnom zanosu gradi hiperdimenzionirane spomenike lažnim precima, te putem državne televizije kroji jednu sasvim novu i nadasve originalnu istoriju razvoja ljudske vrste učenjem da su sve današnje rase nastale iz tri elementarne skupine: Negroida, Mongoloida i – Makedonoida.

Itd.

4.
Međutim, sa svim tim dubokim razlikama ili bez njih, jedno je sigurno: razasuta širom čitavog brdovitog i opasno nakrivljenog Balkana, desnica ovde, u našem regionu, ne zauzima samo pripadajuću – desnu – stranu političkog spektra. Ona se odavno prelila iz svojih okvira pa je sad i desno i levo, i gore i dole, ispred i iza, svuda oko nas i u nama. Od nje je nemoguće pobeći i skloniti se upravo u onoj meri u kojoj je na tom istom brdovitom i nakrivljenom Balkanu oduvek bilo nemoguće pobeći od gluposti i zla. Šmugnete ka centru, ne ide, pobegnete levo, pa i krajnje levo – ništa. Desnica vam se i odande nadmoćno (i glupo) smeška.

Utoliko dođe nekako logično što se, ma koliko da se čovek trudio, i nakon opsežne analize ne uočava neka značajna razlika između, na primer, „socijaldemokrate“ Milana Bandića i, recimo, Jadranke Kosor - oboje su oličenje desničarskih političara niskih pobuda i sklonih najneverovatnijim javnim blamovima.



Photo: BETA/MILE GVOZDENOVIĆMožda je još luđe to što zapravo nema bitnijih razlika ni između „socijaldemokrate“ Borisa Tadića, srpskog predsednika u ostavci i šefa vladajuće Demokratske stranke, i „socijaliste“ Ivice Dačića, trenutnog ministra policije i predsedničkog kandidata SPS-a na predstojećim izborima. I njih dvojica - ti veseli koalicioni partneri vesele „levice“ u nadasve veseloj zemlji Srbiji – samo su blago zamaskirani desničari nacionalističke provenijencije.

Šta da vam kažem osim: mislite o tome.

Dok kosa ne počne da vam opada od muke.

5.
Suština je u tome da mi ovde sticajem okolnosti poznajemo neke od istina koje profesori Hodson i Busseri, čini se, na teritorijama na kojima su vršili svoja istraživanja nisu imali prilike da spoznaju. Mi bismo, dakle, svakako umeli da im dodamo poneku o povratnom bumerang-efektu dominirajuće gluposti koja, posredstvom konzervativne ideologije, od potencijalno pametnih građana pravi najobičnije kretene, a od kretena, opet, zagrižene desničare.

Kada bi Hodsonovo i Busserijevo istraživanje bilo sprovedeno na jugoistoku Evrope, od endemske gluposti koja ovde u bujicama vrca odozdo i odozgo i sa svih strana istovremeno, merni aparati bi podivljali i sigurno bi se u dobijenim rezultatima snažno pokazale sve te standardne razlike koje su na potezu od Triglava do Đevđelije odvajkada bile prisutne. Pa ipak, uvek je to zapravo jedna te ista delatna i neumorna desnica koja se hrani koncentrovanom glupošću svih onih koje zauzvrat fascinira sopstvenom.

„Samo dve stvari su večne, svemir i ljudska glupost“, rekao je Ajnštajn, „premda za svemir nisam siguran.“



Photo: StockLjudska glupost pored toga nije samo večna. Ona je – a danas to, čini mi se, razumemo znatno bolje nego ikada pre – interaktivna. Baš kao i desnica, s kojom se nalazi u večnom gravitacijskom nadmetanju i preplitanju.

Da je na početku ovog teksta spomenuti John Stuart Mill kojim slučajem živeo i delovao sada i ovde, a ne onda i tamo, i on bi svakako video da su se u postmoderno doba stvari značajno promenile. Istine su danas nešto kompleksnije nego pre, i tvrdnja da su glupaci generalno konzervativni tačna je upravo koliko i ona da su konzervativci generalno glupi.

Jaje je, dakle, ipak prethodilo kokoški u jednakoj meri u kojoj je kokoška prethodila jajetu.

http://www.danas.org/content/stenogrami_i_kamenogrami_jorgovani_i_djulijani/24565040.html

http://www.depo.ba/kultura/moj-burazer-je-idol-mladosti-ovog-gradica-zijad-zika-poturovic

Orden SPC-a "potvrda da sam život posvetio zaštiti srpskog identiteta"


TREBINJE - Režiseru Emiru Kusturici danas je uručen Orden Svetog Save prvog reda Sinoda Srpske pravoslavne crkve „za nesebičnu brigu i predstavljanje srpskog naroda i pravoslavlja u svijetu“. Orden mu je uručio Njegova svetost patrijarh srpski Irinej u Mrkonjićima kod Trebinja, a za ovo priznanje ga je predložio episkop ...

... zahumsko-hercegovački i primorski Grigorija.

Kusturica je nakon dodjele ovog priznanja Srpske pravoslavne crkve (SPC) kazao da je ono „potvrda da je svoj život provodio radeći na zaštiti srpskog identiteta i na očuvanju srpske tradicije i kulture, te da ga orden obavezuje da ostane na tom putu“.

“Bilo koji čovjek koji se veže za Svetog Savu dolazi do aposlutne čistote duha i onoga što jedino može da spasi ovaj svijet. Ovo za mene znači najvišu stepenicu na koju može da se stane sa duhovnim uzvišenjem i osjećanjem“, rekao je Kusturica i još dodao da se ovo priznanje „ne može porediti ni s jednim dosadašnjim te da ima još veći značaj jer mu je dodijeljeno na svetom mjestu, mjestu rođenja Svetog Vasilija Ostroškog, jednog od najvećih svetaca u srpskom narodu“.

Dodjeli ovog priznjanja režiseru prisustvovao je i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik koji smatra „da je Orden Svetog Save Prvog reda u pravim rukama, da nije bilo boljeg mjesta za uručivanje, te da na ovako poseban dan, samo posebni ljudi kao što je Kusturica mogu dobiti takvo odlikovanje“.

Govoreći o pravoslavlju, Dodik je rekao da su crkva i pravoslavna vjera najbolji dokaz trajnog identiteta srpskog naroda na ovim prostorima.



(Vijesti.ba/Fena)
 

Kurspahić: Pouke iz "već viđenog"


To što se ovih dana Bosna i Hercegovina našla na dnevnom redu 6771. sjednice Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija nije, naravno, bilo vijest dana ni u samoj toj zemlji - još manje bilo gdje u svijetu - a rijetki ozbiljni komentari tog zasjedanja svode se uglavnom na razočarenje "već viđenim". Bosanskohercegovački posmatrači posebno ne mogu da se načude što je Valentin Inzko u 41. izvještaju Visokog predstavnika značajan naglasak stavio na odavno neophodnu obnovu političkog dijaloga i postizanje značajnih sporazuma, zaključujući kako bi to - ako se nastavi tim putem - moglo voditi "prelomnoj godini".

Uz razumijevanje za visokog predstavnika, da čak u 41. izvještaju o Bosni i Hercegovini i nije baš mogao reći to "nešto novo" što bi podijeljena bosanskohercegovačka javnost željela da čuje, čini mi se kako u tom već automatskom odmahivanju rukom na međunarodne rasprave i zaključke postoji i opasnost da se previde, prečuju i zanemare i neke - iako ponovljene - ipak relevantne poruke iz svijeta.

Jedna od njih posebno je značajna u vođenju bilo kakve izgledne politike u Bosni i Hercegovini. Ona glasi: bilo da ste vrući zagovornik međunarodne intervencije ili još vrući zagovornik privođenja kraju međunarodnog nadzora nad bosanskom državom, ni jednoga ni drugoga - ni nove "internacionalizacije" ni dizanja ruku od Bosne i Hercegovine - neće biti.

Očekivanja da bi "svijet", i zbog osjećaja suodgovornosti za zakasnjelu intervenciju devedesetih, sada mogao početi da ispravlja dejtonske krive Drine sazivanjem neke vrste "Dejtona 2" koji bi vodio uspostavi normalne države i - kako naglašavaju bošnjački zagovornici tog moralnog imperativa "uklanjanju posljedica genocida" - su nerealna. Takvo šta je, naravno, nemoguće: posljedice genocida, za 8.000 sinova, muževa i braće Srebrenice - i za desetine hiljada drugih žrtava troipogodišnjeg ubijanja Bosne i Hercegovine - ništa više ne može "ukloniti". Svaka od tih žrtava zaslužuje samo bezuslovno poštovanje: dostojanstvo žrtve gotovo jednako vrijeđa i negiranje genocida i njegova politizacija u kojoj se, u nažalost bezizglednoj misiji "uklanjanja posljedica genocida", traže politički poeni i koristi.

Bosna i Hercegovina je u sasvim nedavnoj prošlosti već pretrpjela nenadoknadivu štetu zbog toga što je u bošnjačkoj politici prevagnulo isprazno obećanje "stopostotne države" zasnovano na očekivanju da bi svijet - zbog tog "moralnog duga" iz devedesetih - mogao još jednom, sada politički, intervenisati u Bosni i Hercegovini: sa takvim očekivanjem odbačen je prije šest godina takozvani "aprilski paket" ustavnih promjena koje su vodile postepenom jačanju državnih nadležnosti i institucija i proces ustavnih promjena je, ne samo zaustavljen, nego u nekim važnim dimenzijama i vraćen unazad.

"Svijet" danas o intervenciji na Balkanu govori još samo kao o prošlosti, događaju s kraja prošlog stoljeća, kojem se vraća još samo u vidu proučavanja takozvanih "naučenih lekcija" - o posljedicama zakasnjele intervencije (kao u Bosni) ili pravovremene intervencije (kao na Kosovu) - i traženju pouka za intervencije u novom stoljeću (kao lani u Libiji ili ovih dana u Siriji).Lista tekućih izazova i prioriteta svjetske politike je tolika da očekivanje kako bi ona mogla preuzeti neku odlučnu inicijativu u vezi s Bosnom i Hercegovinom mogu imati samo štetna djejstva dalje blokade bilo kakvog napretka.

Zato i ako se to čini "već mnogo puta viđenim" neke poruke iz najnovije rasprave u Savjetu bezbjednosti valja ozbiljno uzeti u obzir u odgovornom vođenju bosanskohercegovačke politike. Jedna od njih je: intervencije neće biti - prihvatite se vlastitog posla. To što je svijet već i nagovještaje kako su se lideri vodećih partija "dogovorili da će se dogovoriti" primio kao nagovještaj napretka i čak moguće "prelomne godine" pokazuje da međunarodni arbitri isključivu odgovornost za napredak ili dalju stagnaciju pripisuju domaćim akterima.

To što Sjedinjene Države naglašavaju zadovoljstvo "pojačanim angažovanjem Evropske Unije" takođe pokazuje kako se učvršćuje međunarodni konsensus o tome da je jedino izgledna perspektiva Bosne i Hercegovine njeno, što skorije - to bolje, ispunjavanje uslova za pridruženje i Evropskoj Uniji i NATO-u.

To je tačka na kojoj i zagovornici druge krajnosti na bosanskoj političkoj sceni, potpunog povlačenja međunarodne zajednice i što skorijeg ukidanja uloge i ovlašćenja visokog predstavnika, rizikuju dalju samoizolaciju i marginalizaciju: ni toga, naime, neće biti sve dok se u potpunosti ne ispune "pet ciljeva i dva uslova", a tada će Bosna i Hercegovina već nepovratno biti na putu ka euroatlantskim integracijama. To što je američka predstavnica u Savjetu bezbjednosti rekla kako njena zemlja podržava "suverenitet i teritorijalni integritet" Bosne i Hercegovine i zato "izražava zabrinutost zbog prijetnji njenim raspadom" takođe se političkim ignorantima može činiti "već viđenim", ali svaka ozbiljna politika morala bi i tu poruku - ozbiljno uvažavati.

(izvor:Radio Slobodna Evropa)

Bliski Istok
Izrael uništio projekte za pomoć Palestincima koje je finansirala EU


Izrael je u 2011. godini uništio desetine palestinskih kuća, rezervoara i poljoprivrednih struktura koje su finansirane iz evropskih fondova, a ugroženo je još 110 drugih struktura, osudile su u izvještaju objavljenom u ponedjeljak nevladine organizacije za humanitarnu pomoć.

Istragu su organizovale lokalne i međunarodne nevladine organizacije koje je nadgledao UN-ov Ured za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA).

Prema izvještaju organoizacije Displacement Working Group (DWG), Izrael je u 2011. godini uništio 62 strukture jadnih Palestinaca koje je finansirala Evropska unija.

Oxam-France je u aprilu uložila protest izraelskoj ambasadi u Parizu poslije uništavanja dvaju rezervoara blizu Hebrona, na jugu Zapadne obale, čiju je izgradnju ona finansirala.

Prema podacima OCHA-e, 620 struktura je uništeno u 2011. godini na Zapadnoj obali, od kojih je 62 financirala EU. Skoro sve strukture se nalaze u zoni C na Zapadnoj obali, gdje Izrael ima civilnu vlast i kroji sigurnost.

Izraelska vojska objašnjava da neće prestati izdavati naredbe za uništenje.

"Uništavanja lišavaju osjetljive zajednice pomoći ljudi koji se brinu za osobe u potrebi", izjavio je za agenciju AFP Nicolas Vercken iz organizacije Oxfam France.

Emmanuelle Bennani iz CCFD-Solidarna zemlja je kazala: "Uništavanje projekata koje je finansirala EU i raseljavanje Palestinaca pod okupacijom u suprotnosti su sa Ženevskim konvencijama. EU mora zauzeti stav u korist poštivanja međunarodnog humanitarnog prava".

by moje vijesti


bas me zanima kakav komentar na ovakva i slicna desavanja ima @soraya...

jos jedan pad i istina cafirske NEljudskosti

Uhapšen organizator svijetske trgovine organima

Specijalni tužitelj EU za Kosovo čeka potvrdu Izraela o vijesti da je 'mozak' mreže Moshe Harel lišen slobode u toj zemlji.

Osumnjičeni za organiziranje trgovine organima, koga vlasti na Kosovu traže godinama, uhapšen je u svom domu u Izraelu, izjavio je specijalni tužila Evropske unije (EU) Jonathan Ratel.

"Dobili smo informaciju da je Moshe Harel uhapšen u Izraelu zbog trgovine organima i drugih krivičnih djela povezanih sa tim i sada čekamo potvrdu izraelskih vlasti", rekao je Ratel za AFP.

U prištinskoj klinici je 2008. godine obavljeno najmanje 30 nelegalnih vađenja i presađivanja bubrega.

Ako informacija bude potvrđena, ovo hapšenje bi moglo biti prekretnica na suđenju sedam osoba, optuženih za trgovinu organima i nelegalne transplantacije u klinici Medicus 2008. godine u Prištini, navodi AFP.

'Mozak' mreže

Harel je uhapšen u Prištini iste godine, ali je pobjegao s Kosova čim je pušten iz pritvora. Kosovske vlasti su poslije toga izdale međunarodni nalog za njegovo hapšenje.

Prema optužnici, u prištinskoj klinici je 2008. godine obavljeno najmanje 30 nelegalnih vađenja i presađivanja bubrega. Prevareni davaoci su bili iz siromašnih istočnoevropskih i centralnoazijskih zemalja, kojima je za organe obećano 15.000 eura.

U optužnici se izraelski državljanin Harel navodi kao "mozak" mreže koja je pronalazila davaoce i dobitnike organa.

Među sedam osumnjičenih osoba, protiv kojih se vodi sudski postupak, nalaze se i bivši funkcioner kosovskog ministarstva zdravlja Ilir Recaj i istaknuti prištinski urolog Ljutfi Derviši, navodi AFP.
Nelegalne operacije

Kosovsku kliniku je pretresla policija 2008. godine nakon što je jedan turski državljanin kolabirao na prištinskom aerodromu dok je čekao da se ukrca na avion za Istanbul, nakon što mu je izvađen bubreg.

Krivičnu istragu je pokrenula policijska misija EU na Kosovu (EULEX).
... naravno cafirska mreza kao i mnoge pod okriljem UN-a i ostalih slicnih organizacija

jos jedan dokaz da je i FIFA, UN, nato i ostale, navodno, ujedinjenje organizacije samo alat odredjene grupe iza kulisa,
koja pukasava svim silama da zaustavi ili uspori budjenja svijesti na globalnom nivou...

Južni Sudan postao član FIFA-e


Republika Južni Sudan postala je 209. članica Međunarodnog nogometnog saveza (FIFA).

Na ovogodišnjem FIFA-inom kongresu u Budimpešti delegati su s 98-postotnom većinom prihvatili državu koja je nezavisnost od Sudana proglasila prije manje od godine dana.

Predsjednik Nogometog saveza Južnog Sudana Oliver Mori Benjamin je upozorio da je država još uvijek u ratu, i dodao: ''Obećavamo da ćemo se nogometom boriti protiv rata i gladi''.

Južni Sudan će već naredne godine sudjelovati u kvalifikacijama za afričko prvenstvo, a imat će priliku i da se izbori za učešće na svjetskom prvenstvu 2018. godine.




hajde neka, mozda i treba,
ali dejte ne ugnjetavajte vise i taj napaceni Sjeverni,
dajte i njemu takvu sansu da se dokaze i bude i ta zemlja 210. clan FIFA-e


[Edited by arnie on 26-05-2012 at 09:15 GMT]

O Bushu i Obami, takozvanoj ljevici i takozvanoj desnici, o takozvanoj nezavisnosti balkanskih zemalja, Arapskom proljeću, o knjigama…

razgovor vodio: Adnan Rondić