Više od igre
Nije potrebno biti filozof niti neko ko se bavi društvom da bi identifikovao jednostavnu činjenicu: problemi koji se ne reše na vreme, vraćaju se višestruko natekli, kompleksniji i teži za rešavanje. Izbacivanje Adema Ljajića iz reprezentacije zbog (ne)pevanja himne predstavlja jedan takav slučaj koji može da pogorša ionako zategnute odnose između Bošnjaka i Beograda. [1] Jedno od pitanja je zašto Adem Ljajić tu himnu ne može/ne želi da otpeva. Odgovor je brutalno jasan: da se pitaju pojedinci, elite i politike koji su ovu pesmu oživeli, koji su je razvlačili tokom devedesetih godina i koji su na kraju insistirali da baš ona postane himna, taj Adem Ljajić ne bi ni bio državljanin Srbije. Verovatno ne bi bio ni među živima, jer tih su se godina razne formacije, nadahnute svetosavskim kvazifilozofijama (i pesmom „Bože pravde“), svojski trudile da Bošnjaci u Sandžaku i Bosni naprasno postanu mrtvi.
Ali pitanje zašto se fudbaler Adem Ljajić ne može identifikovati sa himnom i zašto je ne može osećati kao svoju nije jedino pitanje koje se može postaviti. Pravo pitanje (i odgovor) je zašto je pre nekoliko godina izabrana upravo himna sa kojom se ne može (nikad ne može!) identifikovati veliki broj građana Srbije. Ukoliko se u himni poziva na Boga (hrišćanskog) i ako se poziva na Srbe (i to rod, dakle na krvnu, esencijalnu zajednicu) onda je logično da svi oni koji nisu hrišćani i Srbi tu, ionako dosadnu i patetičnu, pesmu ne mogu da prihvataju kao svoju. Izbor baš takve pesme i takvog teksta, međutim, nije slučajan. Naprotiv.

Postoji paradoks etničkog nacionalizma. Ovo sam pominjao mnogo puta, i izgleda da ću tek oguliti tastaturu ponavljajući: Aksiom etničkog nacionalizma je da je nacionalno zajedništvo nešto što njeni pripadnici esencijalno nose u sebi. Kristalni primer toga je etnička grupa: ona je stvar porekla, dakle esencijalnog pripadanja ovoj ili onoj grupi i dobijamo je kao što dobijamo rasu, bez mogućnosti izbora. Zajedništvo zasnovano na deljenju istog genetskog materijala i porekla je, međutim, imaginarno. I to iz jednostavnog razloga: zajedništvo se može graditi na interesima, zajedničkim ciljevima i vrednostima, a ne na mitskim precima i (izmišljenim) poreklima. U svakom suočavanju sa stvarnošću, ovo imaginarno zajedništvo se pokazuje kao imaginarno. Etnički nacionalizam stoga najveći problem ima upravo sa stvarnošću, pa i ima tendenciju da mu ta stvarnost smeta, pa od nje proizvodi neku projekciju stvarnosti, neku „imaginarnu stvarnost“, koja bi potvrdila ovaj početni aksiom. Utoliko on i počinje da proizvodi nasilje.[2] Paradoks nacionalizma može se svesti na jednostavni mehanizam. On pokušava da proizvede sopstvene aksiome i u to ime proizvodi besmisleno i beskonačno nasilje na besmislenim mestima.

Pošto je jedan od izvedenih aksioma nacionalizma i nespojivost dve etničke grupe u jednoj državi, onda nacionalizam proizvodi situacije isključenja, neke vrste ekskluziviteta pripadanja državi, svojevrstan osećaj podstanarstva za sve one koji ne pripadaju etničkoj grupi-vlasniku države.[3] Na mikro planu, kao što je ovaj slučaj sa fudbalskom reprezentacijom, sprovode se politike koje moraju da rezultuju sukobima i tako potvrđuju aksiom o nespojivosti etničkih grupa. Da je Adem Ljajić tu himnu mogao da doživi kao svoju, problema ne bi moglo biti. Dakle, potez selektora nije slučajni potez, eksces, on je suština etničkog nacionalizma. Ova logika stalne proizvodnje problema upisana je na ključnim konstitutivnim mestima: u pomenutu himnu i u prvu (smislenu) rečenicu ustava koja tvrdi da je, parafraziram, „Srbija država Srba i ostalih“, nekih tamo podstanara.[4]

Gotovo istim argumentom svojevremeno je razvaljena i Jugoslavija: nacionalisti su napravili problem i onda to iskoristili da bi dokazivali kako je problem inherentan multietničkoj državi (jer će oni napraviti taj problem kad god se desi neki pokušaj da se napravi multietnička zajednica). Sve političke elite država koje su nasledile bivšu Jugoslaviju su u ovome učestvovale i one, u pokušaju opravdanja ovog patricida, proizvode mikropolitike koje će pokazati da multietničke zajednice nužno završavaju u sukobu ili problemu (i time opravdati svoje postojanje i unutrašnje nasilne politike uterivanja nacije u građane). Političke i intelektualne elite nekad ovo čine čak i po cenu sopstvene države a kamoli nekog merljivog uspeha, kao što je slučaj sa fudbalskom reprezentacijom.

Nacionalizam pokušava da simulira jedinstvo na neverovatnim mestima. Odatle i iskrivljena percepcija nacionalista o tome šta je lepo. Prema rečima selektora Mihailovića, kolektivno pevanje himne je deo nekog ugovora da bi se poboljšala slika Srbije u svetu. Kako, pitam se ja, to poboljšava sliku Srbije u svetu ukoliko već, samozaljubljeno i krajnje glupo, ne smatramo da je jednoumlje lepo? Nasleđe nacionalizma u ovom trenutku ispada iz planirane pastorale i pokazuje se kao vrhunska samozatupljujuća logika. Ukoliko želimo da kažemo da je saborno pevanje himne lepo, onda moramo (moramo!) da kažemo i da je jednoumlje lepo. Tako jednostavno.


Peščanik.net, 04.06.2012.

Srodni linkovi:

Alan Pejković: Slučaj himna

Miša Brkić: Selektor ili dirigent

Snežana Pavlović-Tatić: Pevanje himne

———–

1* Naravno, u beogradskim medijima je prvoklasni skandal kada u Sandžaku ne navijaju za Srbiju, ali skandal nije kad se reprezentacija očisti od onih koji nisu pravoslavni Srbi (sportisti ateisti, ako takvih ima, spremite se). Isti ti mediji, međutim, ne vide ništa neobično u ugovoru o igri na terenu koji reguliše, držite se za stolice, pevanje himne. Šta to traži u ugovoru koji treba da obezbedi da igrači prestanu da se valjaju po terenu i počnu da trče, nikako neko da priupita tog istog selektora. Naravno, za nekog ko u ugovor stavi obavezu pevanja himne, rezultat igre i nije toliko važan, važno je da li su igrači jednoumni u svojoj ljubavi prema pravoslavnoj srpskoj otadžbini ili ne. ↑
2* Prema mišljenu nacionalista, članovi nacije moraju da vole svoju zemlju i svako pokazivanje unutrašnjih protivurečnosti tumače kao izdaju, baš zato što te protivurečnosti pokazuju pripadnost naciji kao nematerijalnu odluku, a ne pastoralnu fantaziju. Utoliko nacionalisti pokušavaju da disciplinuju i ono što se disciplinovati ne može: ljubav. Moraš da voliš! Nacionalizam podseća na muža nasilnika koji svoji ženu prisiljava da ga voli tako što je vezuje lisicama za radijator. ↑
3* Nacionalizam je stoga i antiemancipatorski projekat. ↑
4* Ne treba zaboraviti da je tekst himne svojevremeno promenjen. Ukoliko se ne varam, sintagma „srpskog kralja“ je zamenjena sintagmom „srpske zemlje“ da bi se uklopio tekst sa činjenicom da je Srbija republika a ne kraljevina. Dakle, tekst himne je mogao da se prilagodi novoj situaciji, ali se nije prilagodio činjenici da pored Srba u Srbiji postoje i neki drugi etničko religijski identiteti. ↑

Srbija isplaćuje odštete zatvorenicima sa Golog otoka



Komisija Ministarstva pravde Srbije za obeštećenje donijela je odluke o visini naknade štete za prvih 15 žrtava režima poslije Drugog svjetskog rata, a ponuđeno im je ukupno 13,7 miliona dinara /oko 119.000 eura/, rekao je državni sekretar u resornom ministarstvu Slobodan Homen.

On je objasnio da se radi o osobama koje su putem suda rehabilitovane tokom 2007. godine od nepravednih osuda u političkim procesima poslije Drugog svjetskog rata, ali nije želio da otkrije njihova imena.

Komisija je oštećenima, mahom zatvorenicima koji su kazne služili na Golom otoku, poslala sporazume o odšteti s predloženim iznosima na usaglašavanje i ukoliko ih prihvate, biće im isplaćeno ukupno 13,7 miliona dinara.

Homen je rekao da se prilikom određivanja iznosa odštete Komisija rukovodila rješenjima koja su prihvaćena u cijelom regionu, od sedam eura po danu provedenom u zatvoru.

Najniža odšteta iznosi 266.000 dinara /2.321 euro/ i trebalo bi da je dobije žena koja je godinu dana provela na Golom otoku 1950. godine, dok je najviša naknada od dva miliona dinara /17.452 eura/ ponuđena političkom zatvoreniku koji je u tom zatvoru proveo 2.920 dana - od 1949. do 1956. godine.

„Sudovi u Srbiji su za nepunih pet godina od početka primjene Zakona o rehabilitaciji, rehabilitovali 1.870 ljudi“, rekao je Homen za Tanjug.

On je naveo da je Komisija počela rad u februaru, a do sada je primila 190 zahtjeva za naknadu štete.

Pravo da podnesu zahtjev za naknadu štete imaju sve rehabilitovane osobe, a preduslov za rehabilitaciju je poništenje sudskih presuda kojima su žrtvama političkog progona, zbog neslaganja s tadašnjim režimom, bili oduzeti čast i ugled, sticanje prava na penzijski staž i mjesečnu novčanu naknadu, na zdravstvenu zaštitu, na vraćanje konfiskovane imovine ili obeštećenje i pravo na rehabilitacionu naknadu.

Bunker sa pet zvjezdica


Hotel Serena u Kabulu




Sabina Čabaravdić12.06.2012

U područjima koja bi malo koji turist poželio posjetiti, u mjestima koja poznajemo iz TV dnevnika kao mjesta gdje se dnevno gine, kakvi su na primjer Kabul i Kigali, hotelski lanac Serena nudi mekane bijele krevete, svježe voće i najveću sigurnost iza bodljikave žice i betonskih zidova. No, isplati li se ovaj posao, istraživali su novinari njemačkog Der Spiegla.

Gosti su presretni kada im recepcioner, s osmjehom, uzme kreditnu karticu. “Hvala bogu”, pomisle, “ovo nije bilo moguće prije par godina”. Prije samo 3 godine bilo je nezamislivo da bilo koja kreditna institucija uđe u Afganistan.

Puno se toga u Kabulu promijeilo od 2005.godine kada je svečano otvoren hotel s pet zvjezdica, u centru Kabula. Nešto je ostalo isto: blokovi boje pijeska koji okružuju cvjetnjake i njegovanu travu oko hotela, koji je u potpunosti “opkoljen” bodljikavom žicom i betonskom ogradom. Hotel je luksuzni otok u središtu kabulskog saobraćajnog haosa.

Na krovu su snajperisti. Ko želi doći do predvorja hotela mora proći nekoliko sigurnosnih provjera. Sve što sobom nosi prolazi kroz dva skenera. A potom prtljagu provjeravaju psi - specijalisti za eksploziv.

Na više mjesta su naljepnice o zabrani nošenja oružja. A unatoč tome kroz hotel hodaju muškarci s pištoljem - mladi momci sa zalizanom kosom. Oni brinu za sigurnost gostiju.

Ovi su hoteli poseban “proizvod” lanca Serena koji je osnovan sedamdesetih godina. “Admiralski brod”, kako su ga nazvali, elegantni je hotel smješten u glavnom gradu Pakistana, i poput onog u Kabulu, zapravo je tvrđava na brdu. Slični su i hoteli u Kigali, u Ruandi, te Kampali u Ugandi. Ukupno 36 luksuznih hotela koji posluju u Azijii i Africi. Prije nekoliko mjeseci otvoren je i jedan u Dušanbeu u Tadžikistanu.

Planirani, i već djelimično izgrađeni - su hoteli u Siriji (Damask i Alepo), te novi objekti u afganistanskim gradovima Herat i Mazar-i-Šarifu. "Jednog dana će opet biti moguće putovati u Afganistan", optimistični su zaposleni Serene u Kabulu. "A tada, želimo biti prvi koji će turistima ponuditi prvoklasni smještaj". Jedna afganistanska turistička agencija već ima razrađene relevantne itinerere.

Uz sve to, ovaj posao gotovo da se ne isplati. U Kabulu, na primjer, sama građevina je koštala 30 miliona dolara. A rijetko je više od polovine kapaciteta popunjeno. Puna cijena spavanja iznosi 365 dolara za noć, ali jedva da je iko plaća. Većina gostiju su privrednici, diplomati, pomoćni radnici svjetskih organizacija, koji posjećuju Kabul poslom i koji sobu plaćaju oko 120 dolara.

Vani haos, unutra egzotika

Zgrada je bila jako skupa, da se ne govori o mramoru koji je ugrađen, ili materijalu za sigurnost objekta. Mnogi proizvodi koji se koriste u luksuznim hotelima nije moguće nabaviti u Afganistanu. Čak i sapun se dovozi iz Engleske. Alkohol se u Kabulu ne služi, a u Islamabadu ga možete dobiti jedino u sobama. I to ako niste iz neke od islamskih zemalja.

Hotel radi zahvaljujući tome što lancu Serena, prema sopstvenim tvrdnjama, nije stalo do profita. Vlasnik ovog hotelskog lanca je Aga Kan Development Network, najveća privatna organizacija za razvoj u svijetu. Na čelu joj je milijarder, princ Karim al-Huseini. Ovaj je 75-godišnjak, zbog svog bogatstva i lijepih žena koje ga okružuju, omiljena meta bulevarskih novina. Tako prošle jeseni nije silazio s naslovnih stranica žute štampe, zbog razvoda koji ga je koštao 60 miliona eura odštete supruzi.

Aga Kan je duhovni vođa Ismaili muslimana. Ova liberalno orijentirana muslimanska zajednica je ogranak Šiita i sada ima oko 20 miliona sljedbenika u Aziji, Africi i Evropi. Sam Aga Kan osjeća se odgovornim jer je izravni potomak proroka Muhameda.

Princ al-Huseini, koji je na čelu Aga Kanove firme već više od 50 godina, vodi projekte u 16 zemalja u razvoju, uključujući bolnice i kulturne ustanove. Serena hoteli spadaju u razvoj turizma, projekat kojeg podržavaju Svjetska banka i norveška Vlada.

Aga Kan je jako predan borbi protiv diskriminacije muslimana. "Mi ne činimo dovoljno da svijetu pokažemo svu veličinu islamske civilizacije i njene kulture", izjavio je na otvaranju novog hotela.

Poslovna politika Serena lanca nije u tome da se bude prisutan u kriznim područjima, nego da se otvore nova radna mjesta u privredno nerazvijenim regijama. Sa vlastima se zajedno radi na poboljšanju stanja i promociji turizma. Zaposleni bi htjeli, otvaranjem hotela, dodatno ohrabriti strane ulagače da se priključe izazovima investiranja u tim dijelovima svijeta.

Hoteli plaćaju, za lokalne uvjete, iznadprosječne plate. U principu nema otpuštanja, zaposlenici su socijalno i penziono zbrinuti, a posebno se vodi računa o obrazovanju i radnika i njihove djece. Takva se preduzeća ne nalaze u Afganistanu na svakom koraku. Baš kao ni u Pakistanu. Kad su prije tri godine u dolini Swat vlast preuzeli talibani, hotel je bio zatvoren godinu dana, ali niko nije otpušten.

U takvom okruženju najveći prioritet je sigurnost. Posebno u mjestu kakav je Kabul. U restoranima i kafićima, gosti sjede u pancir prslucima, na vratima hotela su naoružani zaštitari. Vani haos, unutra egzotika. Svijet vani i svijet unutar betonskog zida nemaju puno veze jedan s drugim. Čak i direktor hotela u Kabulu jedva da poznaje izvanjski svijet. On živi u Sereni, a preko vikenda leti kući, u Pakistan.

Izrael aka ćafirluk... žešci

Selo koje je spaljeno 38 puta

Beduini iz pustinje Negev na jugu Izraela traže da se njihovo selo upiše u Guinessovu knjigu rekorda, jer je do sada 38 puta spaljeno.

Avad Ebu Fureyh, mještanin mirnog sela El-Arakib, kaže da je njegovo selo postalo simbol kršenja ljudskih prava na dom, koje nad tamošnjim Beduinima provodi izraelska nasilna vlast.

On ističe kako izraelske vlasti zahtijevaju iseljavanje ljudi iako postoje dozvole o gradnji i to još iz osmanskog perioda.

„Naš stav je jasan. Nakon svakog spaljivanja i rušenja, mi ćemo ponovo sagraditi naše kuće. Ako nam selo i 99 puta sruše, mi ćemo po stoti put ponovo graditi. Neka znaju da nas nikada neće žive otjerati iz našeg sela“, poručio je Fureyh.

Izraelske vlasti tvrde da se u ovom selu radi o stambenim jedinicama neuslovnim za život i o nezakonitoj gradnji. Izraelski zvaničnici su saopćili da je El-Arakib posljednji put srušen 23. maja.

Mještani pomenutog sela se nadaju kako će pokretanje inicijative za upis u Guinessovu knjigu rekorda doprinijeti na medijskoj pažnji njihovog mjestašca i time apelovati na svijet da se jednom zaustavi izraelsko mučenje nedužnog naroda.

Raste diskriminacija prema muslimankama


Došlo je vrijeme kada se moraju mijenjati percepcije i stavovi u vezi s ulogom muslimanki u javnom životu, piše u izvještaju Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope.
Pariz: U izvještaju je upozoreno da se muslimanke najviše spominju u periodu održavanja izbora u evropskim zemljama [Reuters] U izvještaju koji je pripremila Parlamentarna skupština Vijeća Evrope (VE) upozorava se na rast diskriminacije muslimanki u evropskim zemljama.

U izvještaju se navodi da je potrebno poduzeti sve mjere kako bi se omogućilo muslimankama u Evropi da više učestvuju u javnom životu.

Uloga u procesima društvenih promjena

Članica Komisije za jednakost i sprječavanje diskriminacije u VE Athina Kyriakidou istakla je da su "muslimanke u evropskim zemljama, zbog svoje vjere i ustaljenih predrasuda, postale žrtve".

"Potrebno je što prije spriječiti ovakve događaje i omogućiti ženama islamske vjeroispovijesti da aktivno učestvuju u javnom životu", izjavila je Kyriakidou.

Parlamentarna skupština VE će ovog mjeseca u Strasbourgu predstaviti izvještaj i tom prilikom upozoriti javnost da se muslimanke i ostale manjinske grupe u Evropi suočavaju s raznim oblicima diskriminacije, iako čine značajan procent evropske populacije.

U izvještaju Parlamentarne skupštine VE se ističe da muslimanke posljednjih godina igraju značajnu ulogu u procesima društvenih promjena.

"Došlo je vrijeme kada se moraju mijenjati percepcije i stavovi u vezi s ulogom muslimanki u javnom životu. Potrebno je da se omogući muslimankama da uživaju ista prava kao i ostali građani u evropskim društvima, umjesto da budu vrijeđane, izolirane iz društva i žrtve predrasuda", piše, uz ostalo, u izvještaju.

U ovom dokumentu nadalje se navodi da svako treba demonstrirati posvećenost i entuzijazam da doprinese rješavanju ovog problema kako bi se poboljšao položaj muslimanki u evropskim zemljama u bračnim zajednicama i u javnom životu.

Poduzeti radikalne mjere

Također, u izvještaju je upozoreno da se muslimanke najviše spominju u periodu održavanja izbora u evropskim zemljama, kada se raspravlja o njihovom načinu oblačenja...

"Potrebno je poduzeti radikalne mjere i pokrenuti institucionalne i društvene procese koji bi omogućili muslimankama da slobodno učestvuju u zdravstvu, obrazovanju i poslovnom životu".

Preporučuje se da je potrebno na zakonit i institucionalan način spriječiti diskriminaciju muslimanki, kao i da islamski vjerski lideri trebaju educirati javnost o potrebama društvenog dijaloga i aktivnog učestvovanja muslimanki u javnom životu.

Austrija i Turska zajedno u BiH


Bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH i aktuelni ambasador Austrije u Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), Wolfgang Petritch, izjavio je da bi Austrija i Turska, zbog historijske uloge koje imaju u BiH, mogle zajedno djelovati u ovoj zemlji. "

"Lično bih snažno podržao zajedničke projekte Austrije i Turske čime bi te dvije države, bivše kolonijalne sile, demonstrirale pozitivan i konstruktivan pristup kao partneri Bosne“.

Petritch je nazvao besmislicama tvrdnje pojedinih srpskih političara da, širenjem utjecaja na Balkan, Turska uspostavlja neoosomanizam.

„Turska igra važnu i konstruktivnu ulogu u regiji. Postala je ekonomska sila i centar moći. Turska je izgradila modernu državu koja može biti primjer zemljama kao što je Bosna. Tuska sa Bosnom ima historijske odnose, razvijene su familijarne veze jer mnogo ljudi iz Bosne ima rodbinu u Turskoj, ali od svega je trenutno važnije da Bosna ima dobre političke i ekonomske veze sa Turskom.

Turska vlast je donijela mudru odluku da se u investicijama ne fokusira samo na jedan narod na Balkanu. Turska je dosta uspješna u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni. To je pravi pristup, jer Bosna je dio šire regije“, kazao je Petritsch.

Austrijski diplomata podsjetio je da je tokom njegovog mandata u BiH bila pokrenuta inicijativa da 2014. sve zemlje Balkana postanu članice Evropske unije, čime bi se na 100. godišnjicu Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetkog rata stavila tačka na jednu epohu. (znaci kraj borbe, hajmo sad zajedno, pokusati)

„ Bilo bi od neprocjenjivog historijskog značaja da smo uspjeli 100 godina nakon strašnih zbivanja u Prvom svjetskom ratu vidjeti novo poglavlje u evropskoj historiji, uključivanjem BiH i ostalih zemalja Balkana u EU. Nažalost, to se neće desiti. Sada nam preostaje da se fokusiramo na 2018. kao mogući termin“.

Petritsch je za Anadoliju otkrio da ga visoki američki i evropski dužnosnici često kontaktiraju i pitaju šta misli o stanju u BiH i šta bi trebalo uraditi.

„BiH je žrtva evropskih podjela“, kazao je Petritsch i dodao: „Kad sam otišao iz Bosne prije deset godina i predao mantad Paddy Ashdownu, poželio sam da on bude posljednji visoki predstavnik. Od svih mojih nasljednika u Bosni samo je Ashdown imao podršku Evrope kao ja, ali kasnije je sve postalo teže jer je značajno usporena dinamika integracija EU.

Negativne posljedice su se prelile u Bosnu. Tokom mog mandata bili smo u prilici da kreriramo prvu nenacionalističku vladu u BiH. Ali, nažalost izbori 2002. su zemlju ponovo vratili u vladavinu nacionalista, tako da su propale skoro sve promjene koje smo inicirali krajem 90-tih godina.

Moramo biti svjesni da stanje na Balkanu, a posebno u BiH, u velikoj mjeri zavisi od progresa u Evropskoj uniji. EU ne pravi progres od 2005. i 2006. kad su propali referendumi u Francuskoj i Holandiji. I sada je EU u velikoj krizi. To se vrlo negativno odražava na zemlje kao što je Bosna. U EU su sada u fokusu pitanja koja se ne tiču Bosne, a u samoj zemlji su pitanja ispunjavanja obaveza prema EU stavljena na čekanje.
Dakle, kombinacija djelovanja domaćih političara i međunarodne zajednice odvela nas je daleko od ciljeva koje smo postavili na početku 21. vijeka“, istakao je bivši visoki predstavnik u BiH.

Wofgang Petritsch izrazio je zabrinutost za budućnost BiH. Kazao je kako ne vjeruje da će se desiti novi rat na Balkanu, ali smatra da bi siromaštvo moglo dovesti do nereda. „Vi uvijek u Bosni imate potencijal za sukobe, ali mislim da je od vojnog konflikta za Bosnu opasnija ekonomska propast, to što ljudi gube nadu za bolji život.

Nezaposlenost se ne smanjuje, ekonomska i socijalna slika su tako mračne. Jasno je da imamo krizu širom Evropske unije, a to se najviše reflektira na slabe zemlje kao što je BiH“.

Petritsch je naglasio kako Balkan već godinama nije u fokusu evropske administracije i da to može biti vrlo opasno. Članstvo BiH u NATO-u je strateški važno, ali neće riješiti ključne probleme, poručio je Petritsch.

„Sigurnosna situacija je loša. Ključna korist koji bi BiH dobila ulaskom u NATO je uzajamna pomoć zemalja. Bosanci bi znali da Evropa i Amerika brinu o sigurnosti njihove zemlje. Amerika i Evropa ne bi dozvolili da potencijalni sukobi prerastu u vojni konflikt. Međutim, vojna pomoć NATO-a neće puno koristiti ako se hitno ne uradi nešto na razvoju ekonomije.

EU mora Bosnu tretirati krajnje ozbiljno. Kako je važno Sarajevu, tako mora biti važno i Bruxellesu, da od Bosne napravi uspješnu priču“, istakao je Petritsch.

Austrijski diplomata požalio se da zemlja koja je prošla strašan rata nije dobila dovoljnu podršku ni zemalja regije, ni međunarodne zajednice.

„Rezultat predsjedničkih izbora u Srbiji nimalo nije od pomoći, a s druge strane Brisel nije fokusiran na Balkan. Bio sam šokiran Nikolićevim negiranjem genocida u Srebrenici, ali mi je drago da je EU odmah na to žestoko reagirala. U Modernoj Evropi nema mjesta takvim izjavama.

Moramo poštovati prošlost kako bismo izgradili bolju budućnost“, kazao je Petritsch i pozvao EU da oštro reagira kad god se neko usudi negirati genocid.

„Žalosno je slušati da neko ne poštuje činjenice. Međunarodni sud pravde je jasno okvalificirao zbivanja u Srebrenici 1995. kao genocid i to moraju poštovati svi, posebno oni koji se nalaze na visokim pozicijama, kao što je Milorad Dodik“, poručio je Petritsch.

Ambasador Austrije u OECD-u, Wolfgang Petritsch, ipak vjeruje u bolju budućnost BiH.

„Moje srce je još u Bosni, posebno sa običnim ljudima koji su toliko propatili. Bosna je divna zemlja i ona će sigurno pobijediti svoje probleme. Ne smijemo odustati i ubjeđen sam da će Bosna imati bolju budućnost, ali svi mi EU, Austria, Turska, kao i susjedne zemlje, moramo podržati pozitivan razvoj.

Moramo biti vjetar u leđa onim Bosancima koji žele zajedničku i uspješnu BiH“, zaključio je Petritch

Ratko Mladić dobio ulicu!

Haški optuženik Ratko Mladić dobio je svoju ulicu u Novoj Pazovi! Da slučaj bude još bizarniji, stanovnici ove ulice redovno dobijaju račune za komunalije na adresu tkz. Ratka Mladića!

A zašto „tkz.“? Pa, zato što su žitelji te ulice morali da dobijaju račune, a ime haškog optuženika nadležne institucije koje vole da naplaćuju komunalije i druge usluge nisu bile spremne da prihvate kao baš pravi naziv. U ulici smo zatekli Marka Jankovića, koji s porodicom ovde živi zaveden na čak pet različitih adresa.
- Sve smo morali da uradimo sami. Kupili smo bandere, sproveli vodu, struju, pa smo shodno tome, i nazvali ulicu koja je tek juče asfaltirana - kaže Janković, a u susednoj ulici smo sreli i poznatog sveštenika Srpske pravoslavne crkve oca Hristu, koji je poznat kao čovek koga je Nataša Kandić optužila za blagosiljanje paravojne formacije „Škorpioni“, što nam je i sam potvrdio, a koji je bio jedan od onih koji su kumovali sokaku.
- Šta fali da se ulica tako zove?! To je glas naroda! Taj narod je odatle izbegao. Da se neko s tim ne slaže, intervenisali bismo - kaže otac Hrista, sa kime se složio i komšija Milan Janković.


- Ja sam Mladića poznavao još iz Knina, kada je bio pukovnik. Sedeli smo u kafiću zajedno. Nećemo promeniti naziv, pa i sve da nam sude - tvrdi Janković, a Zoran Zubac iz mesne zajednice u kojoj je se nalazi ova ulica u prolazu kaže da ovo nije zvanično ime ulice, niti će biti.
- Čovek koji je tu živeo je prodao desetak placeva i ostavio nerešene imovinske odnose. Ne znam kako je ovo ime dospelo čak i na poznatu internet mapu „PlanPlus“ - kaže Zubac, a druge komšije dodaju da je prva tabla sa imenom bila ploča za zatvaranje podruma na kojoj je neko farbom ispisao ime haškog optuženika. Autor se odselio, a ime ulice ostalo.
Porodica Ćuruvija, koja živi u takozvanoj ulici, tvrdi da sam naziv nije ništa novo i da postoji još od bombardovanja 1999, ali jedino im nije jasno kako se to ulice nazivaju po živim ljudima. Voleli bi, ipak, da im pored računa, konačno stignu i dokumenta, pošto za sada niko od stanovnika ulice nema ličnu kartu s tom adresom.

Ministarstvo ne zna da Nova Pazova nije opština!
U Ministarstvu za ljudska i manjinska prava, državnu upravu i lokalnu samoupravu su nam rekli da prema Zakonu o lokalnoj samoupravi to Ministarstvo daje prethodnu saglasnost na predloge gradova i opština o nazivima ulica, čega u ovom slučaju nije bilo. - Opština Nova Pazova nam se ovim povodom nije obraćala - navodi se u odgovoru ministarstva, u kojem izgleda ne znaju da Nova Pazova nije opština, već varošica u opštini Stara Pazova. U opštini Stara Pazova tvrde da takva ulica zvanično ne postoji u Novoj Pazovi.

Belgija i ćafirluk!!!

Ultradesničari daju po 250 eura ko prijavi ženu sa nikabom


Burke i feredže i dalje dijele javno mnenje u Evropi - dok se jedni oštro protive nošenju odjeće koja skriva lica muslimanki, drugi smatraju da zabrane krše ljudska prava.

Već godinu dana u Francuskoj i Belgiji zabranjeno je nošenje muslimanske odjeće koja skriva lice, a strasti i afere oko ovih ograničenja se ne stišavaju.

Ovih dana, na pariskom aerodromu Charles de Gaulle tri muslimanke nisu puštene da uđu u Francusku zbog odbijanja da uklone feredže.

U Belgiji je ultradesničarska parlamentarna stranka obećala nagradu od 250 eura svakome ko obavijesti policiju da neka žena nosi nikab!

Međutim, kažu stručnjaci, vlasti zemalja koje su zabranile burke i nikab, su i same velikoj konfuziji i im nije sasvim jasno kako da prate poštivanje ovih ograničenja.

Zabranu nošenja burke oštro kritikuju i pristalice i protivnici takvih ograničenja. Prvi su ubijeđeni da lokalne vlasti neefikasno provode ove zakone, a drugi govore o opasnostima u pogledu održavanja javnog reda i demokratskim normama.

Zabrana nošenja burke i hidžaba uskoro će pokazati opštu slabost evropskog modela, kaže generalni direktor Centra političke konjunkture Sergej Mihejev.

Ovaj model je pokazao apsolutnu nemoć asimilacije, kada je u pitanju moćna "rijeka" vjerske i društvene svesti, inače sasvim strana Evropljanima, dodaje on za "Glas Rusije".

Evropske vlasti shvataju da se mora učiniti nešto s ciljem suočavanja sa drugim religioznim i kulturnim uticajima koji mogu da mijenjaju lice Evrope do neprepoznatljivosti - ocjenjuju mediji.

U međuvremenu, strasti oko evropske zabrane u vezi sa kulturnim identitetom migranata otkrivaju svoje prednosti.

Na primjer, u Belgiji su kazne za nošenje burke ili nikaba - 150 eura.

Ako se pretpostavi da će vlada prihvatiti prijedlog desničarske partije da se za nošenje burke plaća 250 eura, prema računu novinara ruskog magazina "Komersant-Vlast" - po jednoj burci može da se zaradi 100 eura neto prihoda.

DOSJE Brčko, grad nekažnjenih zločina: Srpski Adolf hvalio se da je ubio 175 Bošnjaka


Goran Jelisić logorašima u logoru Luka, govorio da mora ubiti još 25 muslimana
Jelisićeve žrtve: Isljednici su pravili spiskove za poslijepodnevne likvidacije Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u općini Brčko živjelo je 87.627 stanovnika. U ukupnoj strukturi stanovništva ove općine najmanje je bilo Srba, 18.128, Hrvata je bilo 22.252, a Bošnjaka 38.617. Bez obzira na to što je u ovoj općini živjelo samo 20 posto Srba, ona je markirana kao mjesto od općeg značaja projekta "velike Srbije".

Kao i većina bosanskohercegovačkih gradova, tako je i Brčko agresiju dočekalo nespremno, a Bošnjaci i Hrvati, za razliku od brčanskih Srba, koje je SDS i bivša JNA dobro naoružala, u aprilu 1992. mahom su bili nenaoružani.


Rijeku Savu je u ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine prelazilo stotinjak civila. Odjeknule su dvije strahovite eksplozije i srušen je most koji preko Gunje spaja Bosnu i Hrvatsku. Tom prilikom poginulo je oko 60 ljudi.

Diverziju je, prema svemu sudeći, izvela inžinjerijska jedinica Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije. Sutradan, 1. maja 1992., grad su zauzele jake srpske snage: Novosadski i Banjalučki korpus Vojske Jugoslavije, brojne oružane jedinice iz Srbije i Crne Gore pod kontrolom Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije te snage pod kontrolom Srpske demokratske stranke (SDS).

Pakao za Brčake koji nisu uspjeli izbjeći pred srpskom okupacijom počeo je 8. maja 1992., kada je otvoren logor Luka, u koji su srpski vojnici deportirali zatvorenike iz svih sabirnih centara. U tom riječnom preduzeću, na obali Save, vršena je masovna likvidacija Bošnjaka i Hrvata. Za ključnu osobu u logoru postavljen je Goran Jelisić iz Bijeljine, koji je sam sebe nazvao "srpski Adolf".

Jelisić je tvrdio pred logorašima da je "ubio 175 muslimana i da mora ubiti još 25, kako bi namirio na 200". Krvniku je u ubistvima asistirala tada šesnaestogodišnja Monika (Bore) Ilić, koja je činila nevjerovatne zločine, vadila utrobu zatvorenicima razbijenom flašom, kao i njen brat Konstantin, te Ranko Češić, prijeratni posjetilac istražih zatvora i popravnih domova.

Brčanski Bošnjaci i Hrvati su mučeni i ubijani i u Domu kulture, Sportskom društvu "Partizan", SUP-u, Domu zdravlja, Društvenom preduzeću "Laser", hotelu "Galeb", logoru "Batković" kod Bijeljine... U prostorije brčanskog SUP-a ljudi su odvođeni radi utvrđivanja identiteta, batinjanja i ubijanja. Strahotna su svjedočenja ljudi koji su tu dovedeni. Jedan od njih, N. S., ovako opisuje to isljeđivanje:

- U prolazu prema sobi broj 4 čuo sam vrisak Seada K. kome su zaboli sjekiricu između plećki. Sve se to dešavalo 7. maja 1992. i sve te momke sam ja pretovario u hladnjaču "Bimeksa". Goran Jelisić mi je rekao da ću biti posljednji ubijen, jer sam dovoljno jak da mogu leševe ubacivati u hladnjaču. Mladić, musliman kojeg su u gradu zvali Sarajka, razapet je na krst usred grada. Imao je između 27 i 30 godina. Umro je na krstu - kaže N. S.

Logor Luka su svakog dana posjećivali pripadnici srpske policije predvođeni Dragišom Tešićem i ispitivali zarobljenike stavljajući im bizarne i lažne optužbe poput: glasanje za cjelovitu i nezavisnu BiH, posjedovanje radiostanice, silovanje Srpkinja... Pretpostavlja se da su upravo isljednici pravili spiskove za poslijepodnevne likvidacije koje su vršili Adolf i Monika.

Silovali i djecu

Nakon odlaska policajaca Goran Jelisić je prozivao zatvorenike kojima je "škorpionom" pucao u leđa, a onda ih odnosio do šahta i čekao da iskrvare.

Logor Luka zatvoren je 20. juna 1992., nakon što je Međunarodni crveni križ najavio inspekciju. Zbog stranaca sve prostorije su okrečene, dvorište oprano, a zarobljenici prebačeni u logor Batković kod Bijeljine.

Osim Jelisića, Monike i ostale zločinačke bande, u Brčkom su svoje ruke okrvarili i pripadnici specijalne jedinice "Panteri" Ljubiše Savića Mauzera. Osnovni sud Brčko Distrikta je u aprilu 2007. završio postupak protiv Koste Kostića, Miloša Miloševića i Race Simića, koji su bili optuženi da su kao pripadnici oružane formacije "Panteri" pod vodstvom Ljubiše Savića Mauzera ubijali i silovali. Kostić je osuđen na 15 godina zatvora, a Milošević i Simić oslobođeni su svih tačaka optužnice.

- Zarobio nas je 8. maja 1992. godine Ljubiša Savić Mauzer. On je tog dana u jednom podrumu u logoru postrojio svoje ljude i rekao im: "Danas nema zarobljenih!", što je značilo da trebaju pobiti sve u naselju Mujkići, gdje su otišli tog dana. Mauzer je istoga dana ispred bolnice postrojio sve zatvorenike, sjećam se da je doktoru Muftiću udario nekoliko šamara. Tukli su me i tada sam izgubio oko. U Luku sam doveden 17. juna i bio do 1. jula 1992. Žene i djeca koji su ostali u Brezovom Polju prebačeni su u jednu prodavnicu namještaja kod Brčkog, gdje su ih silovali. U više navrata silovali su djecu pred roditeljima - svjedoči Fadil Redžić, predsjednik Udruženja logoraša Brčko Distrikta.

Goran Jelisić, "srpski Adolf", osuđen je pred Tribunalom u Hagu 14. decembra 1999. na 40 godina zatvora, da bi mu presudom Žalbenog vijeća od 5. jula 2001. ta kazna bila i potvrđena. Kaznu izdržava u Italiji, a od haškog izvora saznajemo da je u ćeliji haškog zatvora nekolko puta pokušao izvršiti samoubistvo vješanjem, ali su ga stražari skidali s vješala i zato je uvijek pod videonadzorom.



Monika Ilić-Simonović je nedavno uhapšena, a još se desetine zločinaca svakodnevno šeću brčanskim ulicama i na taj način nanovo stavljaju so na rane porodicama ubijenih žrtava.

Zločinac Ranko priznao da je ubio Armana

Ranko Češić: Dobio 18 godina zatvora

Armana Džaferovića majka Zumreta posljednji put vidjela je 1. maja 1992., kada je iz Brčkog otišao slaviti 1. maj s prijateljima u obližnje selo. Godinama kasnije u sudnici Haškog tribunala Ranko Češić, pripadnik specijalnog policijskog voda RS u Stanici policije u Brčkom, priznao je da je ubio Armana. Svog druga koji mu je poklanjao školske knjige i u čijoj je kući bio čest gost. Zločinac Ranko Češić je za deset priznatih ubistava i druge teške zločine 11. marta 2004. osuđen na 18 godina zatvora.


Arman Džaferović: Ubio ga školski drug

Grla su im bila prerezana, nosevi odsječeni i spolni organi iščupani

I drugi dan velikog muslimanskog praznika Kurban bajrama, 12. juna 1992., krvav je dan za brčanske Bošnjake. Zločinci su, smijući se, za zaklane govorili da su kurbani. Posljednji je ubijen Avdo Karić.

- Najstrašniji od svih dana bio je, a vidio sam to svojim očima, kad sam ugledao na podu deset mladih momaka poredanih jedan do drugoga. Grla su im bila prerezana, nosevi odsječeni i spolni organi iščupani. To je nešto najgore što sam ikad vidio - svjedoči Alija Lujinović, inžinjer iz Brčkog, koga je otkupio neimenovani dobrotvor iz brčanskog konc-logora s još 120 zatvorenika. Potresna je i priča o ocu i sinu iz Mujkića koji su, držeći se za ruke, čekali smrt...

Tu je provođen i poseban oblik psihičke torture. Bila bi odabrana nekolicina ljudi, onda bi im se reklo da će za određeno vrijeme biti ubijeni. Davale bi im se cigarete da mogu prekratiti vrijeme. Ti ljudi su preko noći postajali starci čekajući da budu ubijeni.

Rezultat sistematske genocidne politike u brčanskoj općini

- 3.500 UBIJENIH CIVILA

- 10.000 MUČENIH ZAROBLJENIKA

- 500 SILOVANIH ŽENA

- 18 DŽAMIJA I 3 KATOLIČKE CRKVE SRUŠENE

Cime se bave nasi politicari...Umjesto da se pozabave ozbiljnijim stvarima kod njih izgleda vazi ona:"samo neka je pjesme i igara", a narod...ovce...i dobro kazu dok je ovaca za sisanje, bit ce i vune...zabio mu njegov sef Lagumdzija...

PREDIZBORNA OBEĆANJA PREMIJERA USK: Ukoliko pobijedi SDP, Hamdija Lipovača u Bihać dovodi Lepu Brenu!

Prošle sedmice u Bihaću je održan koncert hrvatskog pjevača Tonija Cetinskog, na kojem je bilo prisutno nekoliko hiljada ljudi. Međutim, ono po čemu će ostati zapamćen ovaj koncert je pojavljivanje premijera Unsko-sanskog kantona Hamdije Lipovače, inače člana SDP-a.

Nakon što je izašao na binu, Lipovača je poručio publici da će, ukoliko na lokalnim izborima pobijedi SDP, sljedeći koncert biti onaj Lepe Brene, te da on i Albin Muslić, načelnik općine Bihać, zajedno časte "za pobjedu", piše portal Cazin.net.

Jedino je, namjerno ili slučajno, ostao nedorečen, jer nije rekao da li časte svojim ličnim novcem ili novcima poreznih obveznika.