Lopovi, pa haj...

Građani prijavili prevaru "BH Telecoma": Korisnicima aktiviran roming i u BiH!

Konekcija GPRS-a mnogima ostala aktivirana i po povratku s godišnjih odmora. Brojni korisnici "BH Telecoma" požalili su se ovih dana na mobilnu GPRS uslugu ovog telekom operatera, zbog koje su im došli enormni računi. To se posebno odnosi na korisnike koji su boravili na godišnjem odmoru van BiH, a koji su aktivirali ovu vrstu konekcije u romingu.

Dosta građana obratilo se i redakciji našeg lista s tvrdnjom da se radi o velikoj pljački, s obzirom na to da im je ova konekcija, koju su koristili u romingu, ostala čak i za vrijeme boravka u BiH. Doživjeli su šok kada su im stizali računi za mobilnu telefoniju visoki nekoliko hiljada maraka!

- Nevjerovatno je da se na ovakav način pljačkaju korisnici ionako skupih usluga "BH Telecoma" kada su u romingu van države. Ne znam šta je cilj svega ovoga, jer kada smo im se požalili, samo su nam kazali da to nije do njih - ispričao nam je jedan iznervirani korisnik usluga "BH Telecoma".

Zvaničan stav jučer iz "BH Telecoma", s obrazloženjem da je neradni dan, nismo dobili, ali su nas uputili na internet-stranicu ove kompanije, gdje je kratko objavljeno pojašnjenje ovog problema.

- Korisnicima dolaze enormni računi zato što neki mobilni aparati imaju aplikacije poznate kao "widgets" i "gadgets", koje zahtijevaju stalnu konekciju na internet i na taj način korisnicima bez njihovog znanja stvaraju dodatne troškove. Takve su, naprimjer, aplikacije za vremensku prognozu, stanje na berzi, kao i ostale aplikacije koje zahtijevaju povremenu konekciju na internet, e-mail klijenta s automatskom provjerom poruka - objasnili su iz "BH Telecoma".

Korisnike su posavjetovali da isključe opciju "data roaming" na svom mobitelu kako bi izbjegli visoke troškove rominga.

Čanak: Problem Vojvodine internacionalizovati

Predsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) Nenad Čanak izjavio je da će, nakon odluka Ustavnog suda Srbije kojom su osporene pojedine nadležnosti Vojvodine, započeti internacionalizacija vojvođanskog pitanja.

"Nedvosmisleno nam je poručeno da Vojvodina više ne može da izdaje ni pecaroške dozvole. I mi sad moramo da se branimo, a kako naša prava više ovde nema ko da zaštiti, internacionalizacija pitanja Vojvodine je neminovna", rekao je Čanak u intervjuu za sutrašnji novosadski Dnevnik.
Dodao je da se Vojvodina uzdala u politički sistem u Srbiji, ali se to uzdanje "očigledno razbilo o bahatost beogradskih vlastodržaca i njihovih poltrona".

"Posle samo jednog i to nedovršenog kruga izbora, jer nova vlada još nije formirana, već se demontira sve što je mukotrpno nakapljavano 12 godina. E, to neće moći", istakao je Čanak.

Prema njegovim rečima, u izbornoj kampanji ništa nije obećavao, već je "samo svirao tamburu".

"I na njoj sam odsvirao pesmu 'Mlada Vojvođanka'. A stara dobra izreka kaže: Ko ne sluša pesmu, slušaće oluju!", rekao je Čanak.

Prema njegovoj oceni, očigledno je da u Vojvodini "u velikoj većini" žive ljudi koji ne pristaju na zatiranje pokrajinskih specifičnosti.

Čanak je priče o vojvođanskom separatizmu nazvao "budalaštinama".

"Nema ovde separatizma, to su budalaštine, ali ja kao Srbin iz Vojvodine osećam svoju posebnost. A mi tražimo samo jednu elementarnu civilizacijsku tekovinu: pravo da odlučujemo o svojim resursima", poručio je Čanak.

Prema njegovim rečima, Ustav Srbije iz 2006. godine je donet "na prevaru" i protivno volji građana Vojvodine.

"Veštačka je to i lažna tvorevina, koja nema nikakve veze sa stvarnošću, nego služi samo zato da bi se primenjivala stara pašićevska filozofema 'zakoni su za protivnici'", rekao je predsednik LSV.

Pazite na lijekove iz Srbije...

Smrtonosna bakterija u pogonu "Hemofarma"?!

Američka Agencija za hranu i lekove FDA je otkrila u postrojenjima vršačkog „Hemofarma“ smrtonosnu bakteriju koja izaziva otkazivanje rada pluća te kod ljudi dolazi do smrti.

Pošto naša kompanija ni na insistiranje Amerikanaca nije uspela da ispravi greške u proizvodnom procesu, Amerikanci su proglasili „uvoznu uzbunu“, što znači da je zaustavljen uvoz proizvoda „Hemofarma“ u tu zemlju, a do sada uvezene količine su stavljene van upotrebe.
Renomirana agencija vlade SAD koja važi za najmerodavniju te vrste na svetu pre dve nedelje je uputila pismo rukovodstvu „Hemofarma“ u Vršcu u kome se ističe da propusti otkriveni prošle godine nisu ispravljeni. FDA u pismu objavljenom i na zvaničnom sajtu podseća da je još 14. novembra prošle godine obavljena inspekcija postrojenja „Hemofarma“ i da su tom prilikom otkriveni „značajni prekršaji u procedurama za proizvodnju lekova, u smislu da se metodi proizvodnje, uslovi u kojima se lekovi proizvode, pakuju ili čuvaju ne poklapaju s važećim standardima ispravne proizvodnje“.
Iako je „Hemofarm“ nakon inspekcije krajem prošle godine poslao obrazloženje loših rezultata, FDA smatra da „zadovoljavajuće korektivne akcije nisu usledile“ te da je otkrivena „nepouzdana kontrola uslova proizvodnje, što u potpunosti ugrožava sposobnost da bude otkrivena kontaminacija mikrobima i obezbeđen sterilitet proizvoda“.


Ovi propusti, kako navodi FDA, doveli su do pojave smrtonosne bakterije Burkholderia cepacia, ljudskog patogena koji može da uzrokuje brzo otkazivanje pluća sa smrtonosnim ishodom! Osobe zaražene ovom bakterijom preventivno se izoluju, jer se sama bakterija lako prenosi i izuzetno teško ubija.
FDA je nezadovoljna gotovo svim metodama kontrole proizvodnih procesa i naglašava „da su tokom inspekcije otkrivene preterano suve test pločice s rastom štetnih mikroorganizama i činjenicu da zaposleni umesto instrumentima rukom određuju temperaturu test podloge, i ne vode računa o sterilitetu radnog okruženja“.
FDA je predložila kompletnu promenu organizacije proizvodnje u vršačkoj kompaniji koja je u vlasništvu nemačkog koncerna „Štada“, od drugačije kontrole kvaliteta, preko ponovnog treniranja zaposlenih, do redizajniranja određenih prostorija. U pismu se upozorava da je „Hemofarm“ stavljen na listu „uvozne uzbune“, što znači da će, dok sve neregularnosti ne budu otklonjene, FDA odbijati ili u potpunosti obustaviti uvoz „Hemofarmovih“ proizvoda u SAD, a traži se i procena štete koju su lekovi koji su već izvezeni u Ameriku mogli da izazovu.



Epidemiolog Branislav Tiodorović: Te bakterije dosad nije bilo kod nas!

Epidemiolog Branislav Tiodorović kaže za „Alo!“ da bakterija koju su Amerikanci naveli u svom izveštaju do sada nije izolovana u našoj zemlji.
- Nije mi poznato na koji način su došli do podataka da takva bakterija postoji u postrojenjima „Hemofarma“, pa ne mogu ni da sudim o njihovoj tačnosti. Jedino što mogu da potvrdim je da se zaista radi o vrlo opasnom i smrtonosnom patogenu koji do sada u Srbiji nije pronađen - kaže Tiodorović za naš list.



Izjave iz „Hemofarma“ od ponedeljka

„Alo!“ juče na brojeve telefona dostupne redakciji nije mogao da dobije nikog iz „Hemofarma“, a samo nezvanično nam je preporučeno da zovemo u ponedeljak pošto je vikend u ovoj firmi neradan. Iz pojedninih izvora bliskih domaćoj farmaceutskoj industriji rečeno nam je da je u SAD toku veliki tržišni rat američkih i indijskih kompanija koje su svoje proizvode tržištu ove zemlje ponudile i po trostruko nižim cenama, pa bi i naša kompanija mogla biti kolateralna šteta u tom sukobu.

Predsjednik “Republike Srpske” silovao Sandžaklijku za vrijeme rata!



Nikola Poplašen, (Sombor, Jugoslavija 1951) je profesor prava i bivši srpski političar. Nikola Poplašen je bio Predsjednik Republike Srpske u periodu 4. novembar1998. - 6. mart 1999. Bio je prvi predsjednik Srpske radikalne stranke Republike Srpske. Za predsjednika Republike Srpske je izabran 12. i 13. septembra 1998, a na dužnost je stupio 4. novembra 1998. Sa funkcije predsjednika Republike Srpske smijenjen je 6. marta 1999. odlukom Visokog predstavnika u BiH Karlosa Vestendorpa jer nije dozvolio imenovanje Milorada Dodika na mjesto predsednika Vlade Republike Srpske.[1] Radi kao profesor na Pravnom fakultetu u Banjaluci. Nikola Poplašen je član Senata Republike Srpske.
ISPOVJEST
Rođena sam u Novom Pazaru, u Sandžaku. U Sarajevo sam, nakon završene srednje škole, došla da studiram filozofiju. Fakultet sam završila 1984. godine, i odmah po okončanju studija sam se udala.
Muž mi je radio u “Pretis”-u, u Vogošći, a ja u jednoj srednjoj školi u Sarajevu. Stanovali smo u Vogošći.
Kada je početkom aprila 1992. godine, izvršena agresija Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu, molila sam muža da napustimo Vogošću, posebno zbog naše četverogodišnje djevojčice. Imali smo puno rođaka u Sarajevu. Mislila sam da će nam biti bolje, da ćemo biti sigurniji, jer je moj muž bio na glasu kao protivnik JNA, koja je, posebno u oficirskom kadru, bila gotovo sto procentno srpsko-četnička. Stavila se bila u potpunosti na stranu Srbo-četnika u Bosni i Hercegovini i iz Srbije im dovozila naoružanje, kao i rezerviste JNA. Moj muž je bio protiv tzv. SAO-a (srpskih autonomnih oblasti), i stvaranja tzv. “Velike Srbije”. Sjećam se dobro kako se prepirao sa njima, govoreći kako JNA i Slobodan Milošević žele okupirati Bosnu i Hercegovinu i pripojiti je tzv. “Velikoj Srbiji”.
Nije me poslušao. Govorio je: “Meni je mjesto ovdje, da branim “Pretis” od četnika i JNA, da branim Vogošću. Bosna se baš ovdje brani. ”

Dana 19. maja 1992. godine, bila sam sa kćerkom u stanu. Muža nije bilo. Iščekivala sam ga i budna sam provela cijelu noć. Nisam znala gdje je, da li mu se nešto dogodilo. Zvala sam njegove rođake. Telefoni su još funkcionisali sa centrom Sarajeva. Niko mi ništa o njemu nije znao reci, pa ni njegovi najbliži.
Iz zgrade nigdje nisam smjela izaći. U zgradi, u istom stubištu, stanovala je jedna Srpkinja, radnica fabrike “Pretis” u Vogošći. Pitala sam je da li ima mlijeka za moju djevojčicu. Nije me odbila, dala mi je šolju mlijeka, govoreći kako će se vrlo brzo u Vogošći desiti sve najgore.

U 19.30 sati, 19. maja 1992. godine, otpočela je žestoka pucnjava na širem prostoru Vogošće. Nisam znala šta da radim, pa sam se uplašena zaključala sa djevojčicom u stanu. Pucnjava je trajala gotovo tri sata…
Čekala sam da se sve smiri. Pokušavala sam da telefoniram, ali telefon nije davao signal.
“Otvori balinkuro, znamo da si unutra…”
Iz stana nisam izlazila puna dva dana. Trećeg dana ujutro, začulo se zvono na ulaznim vratima. Skamenila sam se, ali, ipak, uspjela izustiti: “Ko je?”… Očekivala sam muža, njegov glas, ali umjesto blagog njegovog, čula sam grub, prodoran glas: “Otvori Turkinjo!” Obamrla sam, držeći djevojčicu u rukama. A onda je glas iz hodnika ponovo zagrmio: “Otvori balinkuro, znamo da si unutra”, a potom se čuo tresak. Vrata su nogama, na silu odvalili i upala su tri čovjeka u uniformama JNA, ali sa četničkim znakovima, kokardama na uniformama. Uletjeli su u stan sa oružjem u rukama i grubo me pitali gdje mi je muž. Bila sam gotovo zanijemila. Nisam imala snage ni riječ da izustim od velikog straha. Grubo su nasrnuli na nas dvije, izveli nas iz stana, iz zgrade i odveli u zgradu osnovne škole. U osnovnoj školi smo zatekle oko 50 ljudi, mahom starijih, žena, djece od kojih sam neke i lično poznavala. Dva sata poslije, došli su po četiri sredovječna muškarca. Ostale smo samo mi, žene, nekoliko staraca i četvero djece od 3-7 godina, među njima i moje dijete. Tu smo bili na fiskulturnim strunjačama i samo sa po jednim pokrivačem 7-8 dana.
Mislim da je mogao biti 25-26. maj 1992. godine, kada su mene i još dvije djevojke izveli iz zgrade osnovne škole i odveli u jedan restoran na izlazu iz naselja, u kome prije rata nikada nisam bila, ali sam čula da se zove “Kontiki”, vlasništvo neke Sonje il nešto vezano za to ime. Dijete mi je bilo jako bolesno i izgladnjelo. Jela je sa mnom malo corbice, koju su bili donijeli nama starijima.
Sutradan sam zamolila stražara, koji nam je hranu unosio dva puta dnevno, da dovede ljekara mojoj djevojčici. Na moju molbu, nije ništa rekao ali poslije dva sata otvorila su se vrata, i sa četničkim stražarom ušao je jedan čovjek, star oko 40 godina, plav, proćelav. Nije bio u uniformi, po čemu bi se moglo zaključiti da je ljekar il bolničar. Tražio je da mu dam dijete da ga odnese na pregled u ambulantu. Molila sam ga da i ja pođem sa njim, no, nije mi dozvolio. Uzeo mi je dijete. Bilo mi je lakše, jer sam se nadala da će ljekar pomoći mojoj djevojčici.
“Šta će ti tursko dijete kad ćeš imati četničko”

Nakon dva sata vratio se onaj četrdesetogodišnjak sa dvojicom mladih četnika u uniformama JNA. Jedan je bio smeđi tridesetogodišnjak, a drugi, crnomanjasti, bio je koju godinu stariji. Rekli su mi da pođem s njima da uzmem dijete. Odveli su me prema centru grada u jednu višespratnicu. Tu su me uveli u jednu garsonjeru, mislim na trećem spratu. Pitala sam ih gdje mi je dijete, a onaj smeđokosi mi se tada “iskesio” u lice riječima: “Šta će ti tursko dijete, kada ćemo ti mi sada napraviti dva buduća četnika.” Vrisnula sam od zaprepaštenja i krenula prema vratima, ali mlađi me je uhvatio snažno, objema rukama, i privukao sebi. Vrištala sam, zvala u pomoć, dok me je onaj stariji raskopčavao. Otimala sam se i gurala ga od sebe nogama, dok me nije počeo snažno udarati šakama i koljenima. Urlao je: “Ako se budeš otimala i pravila nam probleme, zaklat ćemo ti dijete. Ono je u našim rukama, u susjednom je stanu. Zaklat ćemo ti curicu…”
Gotovo sam potpuno malaksala, kad su me polugolu bacili pod noge, na pod. Tu na podu, obojica su me grubo silovali. Molila sam ih da me ubiju, da me zakolju, samo da mi ne diraju dijete. Poslije sam pala u nesvijest.

Kada sam se probudila, bila je ponoć. Bila sam sama u stanu. Cijelo tijelo bilo mi je studeno i obamrlo. Bila sam čas u nekom polusnu, čas na javi, budna, prestravljena. Vani su se čuli pucnji.

Moglo je biti oko 09 sati ujutro, kada je jedan od četnika, silovatelja, zlikovaca, došao u garsonjeru, noseći u ruci komadić kruha, namazan nekim pekmezom… “Budi dobra”, rekao mi je, “pa ćeš uskoro vani”. A onda je, hladno zureći u mene, nastavio: “Danas ćeš razgovarati sa jednim uglednim profesorom. On je ovdje u Vogošći. Ako mu odgovoriš na neka pitanja, ako budeš pametna, sigurno ćeš vani sa svojim djetetom”, izustio je crnomanjasti četnik i izašao iz sobe. Bučno je zalupio vrata i resko ih zaključao.
“Oči su mu bile krupne i buljave…”

Predvečer je došao po mene, zakrvavljenih, pijanih očiju i odveo me u zgradu hotela. To više nije bio onaj hotel. U holu je bilo puno ljudi. Sve je bilo zagušljivo i prljavo. Uveo me je u sobu, na prvom spratu. U sobi je sjedio sitan, omanji, mršav čovjek, uredne, crne brade. Oči su mu bile krupne i buljave i isticale su se na glavi, a pogled prodoran. Mislim da nije bio pijan, iako je cijela soba smrdjela na alkohol. Vrata su se zalupila iza mene. Gledao me je svojim buljavim očima rekavši: “Zaključaj, devojko, vrata.” Pomislila sam da je neki Srbijanac po onome “devojko”… Nisam smjela odbiti naredbu, nadajući se pritajeno da će mi taj čovjek pomoći da vidim svoju curicu, koju su mi oduzeli u zatvoru “Sonja” u Vogošći. Stajala sam u išćekivanju. Trajaloje možda 15-20 sekundi, a meni se činilo dugo… “Šta hoćeš devojko? Hoćeš li vani?”, pitao me je stravičnim, tihim glasom iz kojeg je izbijala studen. Šutjela sam. Šta god bih rekla, možda ne bi bilo pametno.

Čekala sam dalje… “Ćutiš! E pa lepo, onda ćeš mi to reći posle. Skidaj se!”, naredio mi je nešto povišenim tonom i povukao za ruku prema sebi. Odgurnula sam ga od sebe, trgnula i krenula prema vratima, a on me je uhvatio objema rukama za nadlaktice, okrenuo i bacio me na pod, a potom udario jako nogom u predjelu butne kosti. Onda je brzo otključao vrata i pozvao onog crnomanjastog četnika, naredivši mu da me skine golu. Vriskao je pri tome i sijevao buljavim pogledom. Izašao je iz sobe, govoreći da će se brzo vratiti. Onaj crnomanjasti četnik nasrnuo je na mene, digao me sa poda, udarivši me jako koljenom u stomak. Onda me je bacio na kauč. Osjećala sam velike bolove u predjelu stomaka, gubila sam se kada je zaskočio na mene, zajašivši me da me raskopča. Raskopčao mi je bluzu i gotovo je strgao sa mene, a onda i suknju, pa gaćice. Molila sam ga da me poštedi, a on je bio još goropadniji… Tada je ušao onaj profesor sa bradom. Oči su mu divljački sijale, pa sam oborila pogled i zatvorila oči. Čula sam samo kako mu zvoni toka na kaišu, da se skida i nasrće na mene.
Branila sam se skupljenih nogu, a onda me je zasuo šamarima i šakama. Klonula sam i pustila se, znajući da mi može biti samo još gore. Profesor me je pokušavao silovati ali mu nije polazilo za rukom, pa se počeo derati na mene i šamarati me. Opustila sam se cijelim tijelom i pravila se da sam u besvjesnom stanju, a profesor je bezuspješno kidisao na mene. Nakon 10-15 minuta mi je opsovao balinsku majku i sišao sa mene, nakon što me je uprljao sobom i svojim smradom. Brzo se obukao i izletio iz sobe i zagalamio na onog četnika u hodniku. Pravila sam se i dalje da sam u besvjesnom stanju, ležeći na kauču, kada je uletio onaj četnik iz hodnika i nasrnuo na mene. Ošamario me je nekoliko puta, a onda me grubo silovao, dahćući i govoreći mi: “Ono što je počeo profesor Nikola, završit ću za njega ja”…
“Profesor Nikola”!!! Te dvije riječi duboko su se urezale u moje pamćenje i brujale u meni, sve dok se nisam vratila iz Švedske, krajem 1997. godine, i na televiziji prepoznala “profesora Nikolu”, zločinca, silovatelja. Prepoznala sam Nikolu Poplašena u srpskoj skupštini u Banja Luci. Sada živim samo za dan, za susret sa njim u Hagu, da vidim hoće li mu oči tamo divljački sijati, kao onda kada je nasrtao na mene bespomoćnu zatočenicu, kada me je uprljao, obeščastio.
Niko mi ne može vratiti moga poginulog muža. Gotovo da sam izgubila i nadu da ću ikada saznati šta se desilo sa mojom četverogodišnjom kćerkom, koju su mi Srbi-četnici oduzeli. Da li je živa, ako je, gdje se nalazi? Da li je mrtva, ako je, gdje je sahranjena. Uzdam se u Boga, u pravdu. Samo me to još održava u životu, koji to više nikada neće biti, osim pukog vegetiranja.
(sandzakpressnet)

ŠOKIRANI CARINICI: Tražili skriveno ORUŽJE između nogu, a pronašli najveći PENIS na svijetu

Jonah Falcon nedavno je zaustavljen od strane carinske kontrole na kalifornijskom aerodromu. Naime, carinici su smatrali da Falcon ima skriveno oružje između nogu, no ovaj je 41-godišnjak tamo skrivao nešto sasvim drugo – svoj penis.

Kako prenosi Huffington Post, Falconova alatka dugačka je čak 23, dok se u erekciji ta dužina penje do impresivna 34 centimetra, što je i više nego dovoljno za titulu "najveći penis na svijetu".

"Zataknuo sam ga s lijeve strane, ali u tom trenutku bio je u erekciji. Jedan od članova kontrole zamolio me da ispraznim džepove, a nakon toga me i pretražio. Prošao sam kroz detektor za metal bez ikakvih problema, a oni su me i dalje čudno gledali. Jedan od čuvara zatim je posuo moj penis nekim prahom koji detektira eksplozive. Bilo je prilično zabavno", rekao je Falcon.

Kad je imao 18 godina Jonah je shvatio da je "poseban", jer je već tad dužina njegovog penisa bila blizu 30 centimetara. HBO je još 1999. godine snimio dokumentarac o njemu i njegovoj porodici. Nakon ovog incidenta, Falcon je u šali dodao kako će ubuduće prilikom putovanja avionom oblačiti isključivo biciklističke hlače, kako bi se jasno vidjelo što to tačno skriva u njima.

GRČKI otok Ikaria u Egejskom moru želi se odcijepiti od Grčke i pokušati se pripojiti Austriji.

GRČKI otok Ikaria u Egejskom moru želi se odcijepiti od Grčke i pokušati se pripojiti Austriji. Naime, na današnji dan istječe stogodišnji sporazum kojim je Ikaria dobila nezavisnost od Otomanskog carstva, nakon čega se pripojila Grčkoj.

Kako piše talijanski list Libero, Ikaria se sad želi odcijepiti od Grčke i postati dijelom Austrije. Na otoku koji broji 9.000 stanovnika razmišlja se o provođenju referenduma na kojem građani trebaju odlučiti žele li da i dalje budu pod jurisdikcijom Atene ili da Ikaria postane nezavisna.

"Vlada nas je zaboravila prije mnogo godina. Ako nam se ne mogu obećati nove ceste, nikakva nova bolnica, onda možemo odlučiti o odcjepljenju od Grčke", govore stanovnici Ikarije, prenosi bečki list Heute.

"Za nas bi bilo teško da budemo nezavisni. Međutim, mogli bi tražiti pripojenje nekoj drugoj državi. Naravno, ne bismo se pripojili Turskoj, radije Austriji", poručili su stanovnici na svečanosti povodom 100. godišnjice sporazuma.

Ikaria se odcijepila od turske imperije nakon pobune, a turska okupacija otoka je okončana 1917. godine, zahvaljujući lokalnom heroju Georgiosu Spanosu. Pet mjeseci je Ikaria bila nezavisna država, nakon čega se otok pripojio Grčkoj. Sto godina grčke vladavine im je, eto, bilo sasvim dovoljno. Čeka se reakcija Atene.

NE PREPORUCUJE se onima sa slabim zeludcem...

Pojavile su se nove šokantne snimke mrcvarenja ubijenog libijskog vođe Gadafija!

Na YouTubeu su objavljene nove snimke ubijenog libijskog vođe Moamera Gadafija. Radi se o uznemirujućim snimkama na kojima je prikazano unakaženo tijelo Gaddafija. Nije sasvim jasno da li je na snimkama već mrtav ili su one nastale neposredno prije nego što je ubijen u prosincu prošle godine.

Na snimci se vidi grupa muškaraca u kombiju kojim prevoze diktatora. Smiju se i fotografiraju uz Gadafija. Nakon toga ga izvlače iz automobila te ga premještaju na nosila i odvoze u nepoznatom smjeru.

Gadafi je vladao Libijom 42 godine, a u svijetu je bio poznat po svojim osebujnim medijskim istupima.

Kojej' marke bio kombiN?

A odkud mu hudniku...

MINISTAR KAPLAN ODGOVARA NA PISANJE NAJTIRAŽNIJEG DNEVNOG LISTA U BIH: 'Sve je to osveta jer sam tražio od Radončića da objavi svoju diplomu iz srednje škole'

Ministar kulture i sporta Federacije BiH Salmir Kaplan uputio je demanti na tekst koji je danas izašao u Dnevnom avazu o Revizorskom izvještaju za Ministarstvo kulture i sporta Federacije BiH. Demanti preosimo u cjelosti



"Povodom pisanja Dnevnog Avaza (17.07.2012. str. 5) o Revizorskom izvještaju za Ministarstvo kulture i sporta Federacije BiH i iznošenja krivih interpretacija o nalazima revizije, moram upoznati javnost s činjenicama i otkloniti pokušaj zlonamjernog interpretiranja izvještaja.

Na Izvještaj o reviziji finansijskih izvještaja Federalnog ministarstva kulture i sporta Ured za reviziju institucija FBiH dao je ''mišljenje sa rezervom'' kao i za sve ostale institucije vlasti na nivou FBiH za koje je objavljen revizorski izvještaj za 2011. godinu. Svakom iole upućenom i dobronamjernom jasno je da „mišljenje s rezervom“ nije negativno mišljenje!

Posebno moramo naglasiti da navodi oko kapitalnih transfera nisu objektivno prikazani. Krajnji korisnici kapitalnih transfera i iznosi sredstava dio su teksta Zakona o budžetu, što je predložila Vlada FBiH a usvojila oba doma Parlamenta FBiH, a nikako Ministarstvo kulture i sporta FBiH kako to tvrdi Dnevni Avaz. U revizorskom nalazu doslovce je konstatovano:

''Provedenom revizijom utvrđeno je da budžetskim zahtjevom Ministarstva nisu planirani kapitalni transferi, ali su isti u Prijedlogu Budžeta FBiH za 2011. godinu upućeni na Parlament FBiH na usvajanje. U donesenom Budžetu FBiH za 2011. godinu su bili utvrđeni korisnici navedenih transfera kao i iznos sredstava koji im je dodijeljen.'' Uloga Ministarstva kulture i sporta bila je da po usvajnju Zakona o budžetu prikupi aplikacijske obrasce već određenih korisnika i pripremi odluke za doznaku Zakonom o budžetu određenih iznosa.

S obzirom na kašnjenje pri usvajanju Budžeta prošle godine i sporijom dinamikom njegove realizacije, sredstva korisnicima kapitalnih transfera su doznačena tek u drugom dijelu 2011. godine, tačnije većini korisnika sredstva su doznačena 16.12.2011. godine, pa je bilo nemoguće njihovu realizaciju i izvještaje o utrošku sredstava očekivati do kraja 2011. godine.

Današnji tekst u Dnevnom Avazu je još jedna u nizu laži Fahrudina Radončića koji nikako ne može da shvati da u politici postoje i oni koji ga se ne boje, oni kojima nije bitno šta on piše u svom stranačkom biltenu i oni koji se ne boje narodu kazati istinu o njemu. Avazove laži o finansijskom izvještaju Ureda za reviziju vezano za rad Federalnog ministarstva kulture i sporta nisu ništa drugo do osveta vlasnika lista zbog moga poziva da objavi svoju diplomu iz srednje škole, da vidimo kako je i kada stečena, da obznani da li je nešto završio poslije te „večernje“ srednje škole jer bi u normalnoj zemlji minimum bio da pretendent na mjesto člana Predsjedništva i sada ministra sigurnosti kaže narodu šta je i gdje završio.

Ukoliko bi Radončić postao ministar sigurnosti mislim da bismo bili prva zemlja u Evropi koja bi dobila državnog ministra koji nije završio redovno srednjoškolsko obrazovanje", navodi se u saopštenju.

Najuspješniji bh. nogometaš i manekenka u žiži javnosti: Sve ljubavi Amre Silajdžić
Iz braka s Vladimirom Vičijentijevićem ima osmogodišnju kćerku Sofiju



Silajdžić: Bh. manekenka karijeru gradi u Americi
Ljubavna veza Amre Silajdžić (2 i Edina Džeke (26) danima je top tema u našoj zemlji i već sada su nogometaš i manekenka dobili epitet najpopularnijeg i najljepšeg para u BiH. Gotovo godinu se špekuliralo o njihovoj vezi, oni su šutjeli, a prošle sedmice svoju ljubav su potvrdili objavljivanjem zajedničkih fotografija na Twitteru.

Otad mediji u cijelom regionu pokušavaju doznati detalj više o vezi ovog poznatog para, ali i o njihovim privatnim životima. I dok se o životu Amre Siljadžić dosta toga zna, ranije ljubavne veze našeg "Dijamanta" velika su nepoznanica.

Amra se vrlo mlada udala za srbijanskog biznismena Vladimira Vičijentijevića, s kojim ima osmogodišnju kćerku Sofiju. Živjeli su na relaciji Pariz - Beograd, ali ipak u braku nije bila dugo. Njih dvoje su shvatili da je dobar razvod bolji od lošeg braka i svako je krenuo svojim putem.

Nakon toga Amra je duže vremena bila sama. Posvetila se manekenskoj karijeri, ali i odgoju kćerke. Ako je vjerovati kuloarima, potom su uslijedile Amrine kraće avanture s nekoliko sarajevskih biznismena i sportista. Ipak, ona nikada nije htjela komentirati navodne veze s Anerom Huskićem, Darijem Delibašićem i Erminom Alamerovićem.

Nakon bivšeg supruga Vlade jedini muškarac osim Edina Džeke s kojim je Amra potvrdila vezu bio je makedonski biznismen Asner Hajradinović. U razgovoru za "Dnevni avaz" 3. septembra 2009. godine manekenka nam je otkrila da s Asnerom dosta vremena provodi u Skoplju i na atraktivnim turističkim lokacijama.

- Nisam se udala, ali nikada se ne zna. Ima mjesta špekulacijama, jer sam u ozbiljnoj i stabilnoj vezi koja se može nazvati brakom bez papira - izjavila je tada Amra Silajdžić.

Džeko se 2006. zabavljao s Azrom

Kada je, 2006. godine, iz Željezničara prešao u Teplice, Džeko je bio u vezi s izvjesnom Azrom. Ona mu je bila velika podrška dok je igrao u Češkoj, ali su im se životni putevi ubrzo razišli.

Kako mu je rasla cijena na tržištu, koja sada iznosi 29 miliona eura, tako su se sve više na Edina "lijepile" pripadnice ljepšeg spola. Voditeljice, manekenke, pjevačice... rado su se družile s nogometnom zvijezdom i razmjenjivale SMS-ove i tako su davale dovoljno povoda medijima da pišu u navodnim vezama s Džekom.

Prva u nizu bila je Merima Šemić, voditeljica Hayata, a poslije se njegovo ime vezivalo i za manekenku i voditeljicu Jelenu Jugović, s kojom se, prema pričama, najčešće viđao u Dubrovniku.

Ljubav preko žice

Amra Silajdžić više od dvije godine s kćerkom Sofijom živi u Los Anđelesu, gdje, uz manekensku, gradi i glumačku karijeru, tako da s Džekom, koji je nogometaš engleskog prvaka Mančester sitija, održava ljubav uglavnom preko žice.

Ipak, ovaj par se ne može požaliti da im nedostaje zajedničkih trenutaka. Džeko je nedavno bio kod Amre u Americi, a romantičan vikend su u junu proveli u Dubrovniku.
zvor.Avaz