PANONSKA JEZERA DO SADA POSJETILO 35.000 KUPAČA

Od rugla grada do najljepšeg mjesta u BiH

Cjelodnevni boravak je dvije i po marke, a onima koji se odluče na kupovinu sezonske ili mjesečne karte, još 50 posto je cijena niža, objašnjava direktor JKP Pannonica, dodajući da sve one kategorije sa socijalnim predznakom imaju niže cijene ulaznica
Napolju je 35 stepeni. Ali, rovokopači, bageri i kamioni rade. Uprkos visokim temperaturama, radnici završavaju radove na potpornom zidu kod sjeverne saobraćajnice. Gradi se treće Panonsko jezero u gradu soli.

U maju bili spremni

Ranije je najavljeno da će treće jezero biti atraktivnije od prethodnih, te da će biti više namijenjeno mladim kupačima. No, o trećem jezeru ćemo svakako pisati krajem avgusta, kada je planirano otvaranje. Do tada, pisat ćemo o prva dva slana jezera u Evropi.

Na ulazu prema drugom jezeru, poredani su štandovi. Prodavači sjede u hladu i u rukama drže lepeze. Vruće im je. Pokušavaju se rashladiti.

„Ako ste zaboravili kostime, možete ovdje kupiti. Imamo i šorceve, kreme i ulja za sunčanje. Imamo dušeke za kupanje, dječije rekvizite za plažu...", nabrajaju nam prodavači.

Na jezeru nas dočekuje Maid Porobić, direktor JKP Pannonica, koji zajedno sa radnicima postavlja razglas za party. Veli, sezona na jezerima je dobro počela.

„Još u maju smo imali spremna slana jezera sa apsolutno čistom vodom. Međutim, loše vrijeme je bilo u maju. I polovina juna je bila loša, ali zadnjih sedam dana vrijeme je dobro, sa visokim temperaturama. Za ovih sedam dana jezera je posjetilo 35.000 gostiju", govori nam na početku razgovora Porobić.

Zadržati goste preko vikenda

I ove godine, gostima se nude dva slana jezera, slani slapovi, fitnes-centar, ali i vrtić za djecu, te zabava tokom cijelog dana. Inače, ove godine je Općina Tuzla sa Turističkom zajednicom Tuzlanskog kantona započela kampanju Ljetujte u Tuzli, čiji je cilj privući što više turista u grad soli.

„Cilj nam je da zadržimo goste preko vikenda, ali i drugim danima. Da ljetuju u Tuzli", govori Porobić.




[Edited by Putnik on 30-06-2012 at 10:48 GMT]

Stjepan Kljuić: Lagumdžija je bolestan čovjek, želi medije, tužilaštvo, policiju, ekonomske kombinate

"Jučer je prikazana završna slika bosanske tragedije. Ova Vlada FBiH je nelegitimna, jer nije dobila odobrenje u Domu naroda. I od tada, kao papagaji su stalno ponavljali da su svi zajedno, da svi dobro rade, da nikad nije bilo bolje vlade... U normalnim zemljama oni ne bi mogli opstati, ali Bosna je nešto posebno. Jučer je sva tragedija Bosne bila ilustrirana jednom političkom karikaturom Desnice Radivojevića.

Nije nemoralno od SDA što je aktivirala njegovu ostavku, nego je nemoralno od njega što je pristao na takve uvjete. Jučer se pokazalo u završnoj fazi šta ova vlast. Lagumdžija želi medije, tužilaštvo, policiju, tamo mu smetaju Lukač i Ćosić. Želi i velike ekonomske kombinate. I kada to zavlada, njegova opcija, ma koliko bila kobna, bolesna, bit će suverena u BiH, jer je sve manje ljudi koji hoće da se bore za BiH, sve je manje patriota"; kazao je između ostalog Stjepan Kljuić za TV1, upitan da prokomentariše jučerašnja dešavanja na sjednici Vlade FBiH.

Formiran Bošnjački pokret za ravnopravnost naroda


Na inicijativu više od stotinu bošnjačkih intelektualaca, privrednika i javnih radnika iz Bosne i Hercegovine te zemalja regiona, početkom ovoga mjeseca formiran je Bošnjački pokret za ravnopravnost naroda, kao nevladina organizacija koja će primarno djelovati na afirmaciji i ravnopravnosti naroda i zaštiti individualnih ljudskih prava svih građana u Bosni i Hercegovini.

Bošnjački pokret, kako se kaže u saopćenju te nevladine organizacije, nastao je prvenstveno zbog činjenice da postojeće strukture vlasti na svim državnim nivoima ne sprečavaju kontinuiranu nacionalnu i vjersku diskriminaciju Bošnjaka, posebno njihovu, Ustavom garantiranu, ravnopravnost u Republici Srpskoj.

Diskriminacija pripadnika bošnjačkog naroda, prema navodima u saopćenju, ima sve dramatičnije razmjere u manjem bh. entitetu, a posebno u oblasti obrazovanja, te će Bošnjački pokret 30. juna u Banjoj Luci organizirati i konferenciju naučnog karaktera "Položaj Bošnjaka u BiH i zemljama regiona u kontekstu evropskih i euroatlantskih integracija".

S najavljenim izlaganjima učesnicima konferencije će se, između ostalih, obratiti predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) prof. dr. Ferid Muhić, akademik prof. dr. Dževad Jahić, muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić te predstavnici bošnjačkih zajednica iz Bijeljine, Modriče, Prijedora...

Za predsjednika Bošnjačkog pokreta izabran je Sejfudin Tokić, bivši predsjedavajući Doma naroda BiH, predsjedavajući Delegacije BiH u Vijeću Evrope i član Parlamenta BiH u četiri izborna mandata. Tokić je i jedan od osnivača brojnih nevladinih organizacija.

HIDO BIŠČEVIĆ, GENERALNI SEKRETAR RCC-A UPOZORIO: Balkan je opet na putu nasilja, povremenih bombi na granicama, vode se ratovi u medijima, a budi se i terorizam


Generalni sekretar Vijeća za regionalnu saradnju Hido Biščević vrlo jasno je u Beogradu na samitu ministra vanjskih poslova zemalja članica Procesa saradnje u jugoistočnoj Evropi (SEECP) ukazao na potrebu rješavanja otvorenih pitanja u regionu.

Po dolasku iz Beograda u intervjuu za Agenciju FENA s Biščevićem smo razgovarali o problemima u regionu i aktuelnoj političko-ekonomskoj situaciji koja dodatno utječe na (ne)stabilnost jugoistočne Evrope.


Vi ste u Beogradu upozorili na hitnost rješavanja otvorenih pitanja i stvaranja uvjeta za ublažavanje trenutne ekonomske i socijalne krize, što može donijeti najbolju formulu da se izbjegnu kašnjenja u postizanju krajnjeg cilja regiona, a to je pristupanje evropskoj i euroatlantskoj zajednici. Na koja otvorena pitanja mislite?

Da, u Beogradu sam vrlo jasno govorio o potrebi ubrzanog rješavanja preostalih otvorenih pitanja, jer je potpuno razvidno da se u postojećoj situaciji, kad nekoliko neriješenih pitanja održava stanje neizvjesnosti, ili čak i nestabilnosti, i otežava regionalnu suradnju, teško može očekivati brži napredak ka Europskoj uniji ili NATO-u.

Naravno, mislio sam pritom prije svega na pitanje trajne ustavne uređenosti i samoodrživosti Bosne i Hercegovine, kao ključne države ukupne i trajne regionalne stabilnosti. Mislio sam, dakako i na pitanje koje u posljednje vrijeme ponovo destabilizirajuće djeluje na regiju, dakle na stanje odnosa Beograda i Prištine. I konačno, čak na neki prividno nevidljiv način i povezano, mislio sam i na potrebu nalaženja rješenja za spor oko imena Makedonije.

Uz seriju bilateralnih izazova i problema relativno manjih razmjera, to su tri ključna pitanja dovršetka mira na jugoistoku Europe. U široj slici, riječ je o državama i prostoru koji je već okružen eurointegracijama, pa je jasno da nerješavanje tih pitanja otežava širenje EU-a i NATO-a.


Rekli ste da u veoma složenim političkim i socioekonomskim uvjetima u ovom dijelu Evrope mir i stabilnost još uvijek nisu u potpunosti osigurani. Je li nestabilnost regiona trajna perspektiva, koju usložnjava i težina ekonomske krize u eurozoni?

Usudio bih se reći, gotovo kao u nastavku odgovora i na prethodno pitanje, da je sa stanovišta povijesnog interesa svake države i svakog naroda s ovih prostora politički imperativ trajna stabilizacija i rješavanje otvorenih pitanja. Zbog toga je neshvatljiva svojevrsna „lakoća odgađanja“ političkih elita da se ozbiljno suoče i posvete tim pitanjima, što se već pretvorilo u svojevrsno „redovno stanje“ i što produžava ovu neprihvatljivu klimu političke letargije koja pak pokriće za neaktivnost najčešće nalazi u nacionalnim sloganima. Tako se vrtimo u krug, svako malo iznova pišemo povijest, sa svakim novim izborima u ovoj ili onoj zemlji presušuje spremnost na dijalog sa susjedima. Tako se, jednostavno, gubi vrijeme i, naravno, stvara opasnost geopolitičkog vakuuma ili svojevrsnog statusa quo u kontekstu euroatlantskih integracija.

Dodajte tome dramatične posljedice ekonomske krize, s njenim jednako dramatičnim socijalnim posljedicama; je li održavanje tenzija na tim neriješenim pitanjima put do razvoja ili do obnove napetosti? Ne vjerujem da se na duži rok izlaz iz krize može tražiti tako da se na zabrinjavajuće statistike nezaposlenosti odgovara održavanjem napetosti oko tih neriješenih pitanja. To je, usuđujem se reći, prije put do nestabilnosti, medijskih ratova, povremene bombe uz ovu ili onu granicu, spavajućeg ili probuđenog terorizma, nasilja, ekstremizma svih vrsta, maloljetničke delikvencije i, naravno, održavanja na životu regionalne hobotnice kriminala i korupcije.

K tome, sve što se događa ili ne događa u regiji treba danas gledati u širem međunarodnom kontekstu. Balkan više nije u središtu pozornosti svjetskih čimbenika. Ali, upravo zato, posebno u uvjetima kad se naslućuje obnova polarizacija i napetosti u Europi, na Balkanu treba hitno poduzeti sve da on ponovo ne postane mjestom prijepora i podjela. Tu vidim ogromnu odgovornost vlada s ovih prostora, ali i Europske unije; tamo gdje nema Unije, netko drugi će nastojati ispuniti taj prostor.


Novoizabrani generalni sekretar RCC-a Goran Svilanović je rekao da je u Beogradu malo falilo da se potpiše politička deklaracija. Koji su to „detalji“ koji nisu nevažni i na kojima treba raditi da se postigne suglasnost?

Deklaracija je uobičajeni dokument koji usvaja samit šefova država ili vlada Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP), općom suglasnošću. Ovaj put, nažalost, nije bilo tog konsenzusa, zbog razlika u tome kako Beograd i Priština interpretiraju nedavni dogovor o zastupljenosti Kosova u institucijama za regionalnu suradnju. Čini mi se da je slučaj poučan s barem dva aspekta. Prvo, upozorava da nedostaje regionalna dimenzija, pa i regionalna odgovornost kad su u pitanju sporna bilateralna pitanja; problem se naprosto prepušta stranama u sporu, ostatak regije ostaje postrani, nema regionalnoga političkog dijaloga o tim pitanjima, iako upravo regija najviše osjeća posljedice tih sporova. Na drugoj razini, izostanak političkih dogovora, kroz usvajanje ovakve deklaracije, onemogućuje da se krene u provedbu nekih konkretnih projekata koji su bili navedeni u nacrtu deklaracije, primjerice, rekonstrukciju i modernizaciju željezničke mreže u našem dijelu Europe. Eto primjera koliko neriješena politička pitanja usporavaju ili onemogućuju ekonomski napredak.


Šta ćete savjetovati Svilanoviću kao Vašem „nasljedniku“ koji dolazi u Sarajevo, na dužnost generalnog sekretara RCC-a, 1. januara naredne godine?

Gospodin Svilanović je iskusan diplomat, bio je ministar vanjskih poslova, na dužnosti u OSCE-u također se velikim dijelom bavio regijom, osobito u sferi gospodarstva, tako da sam siguran da će njegovo profesionalno iskustvo i poznavanje regije, zajedno s uvažavanjem koje posjeduje u europskim institucijama, biti od koristi Vijeću da u kontinuitetu nastavi i proširuje svoje djelovanje. Što se preporuka tiče, možda vrijedi spomenuti što je za mene bio najveći izazov; uvjeriti političke elite s ovih prostora da se deklarativna potpora nekom projektu mora pretvoriti u razrađenu administrativnu provedbu. Siguran sam da će se i gospodin Svilanović s punom posvećenošću baviti i tim pitanjem.




Hido Biščević je kao hrvatski diplomat ranije obavljao dužnosti državnog sekretara za političke poslove Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija Hrvatske (2003-2007), bio je ambasador u Ruskoj Federaciji (1997-2002), pomoćnik ministra za vanjske poslove (1995-1997), ambasador u Republici Turskoj, akreditiran za Republiku Kazahstan i Republiku Uzbekistan (1993-1995), ambasador i savjetnik ministra vanjskih poslova (1992) i šef Odjela za azijske i arapske zemlje (1992). Prije stupanja u diplomatsku službu Biščević je bio glavni urednik Vjesnika (1990-1992) i urednik rubrike za vanjsku politiku u tim dnevnim novinama (1985-1989). Na mjesto prvog generalnog sekretara Vijeća za regionalnu saradnju došao je 1. januara 2008. godine, nakon što su ga imenovali ministri vanjskih poslova Procesa saradnje zemalja jugoistočne Evrope (SEECP) 10. maja 2007. godine u Zagrebu. Ponovo je imenovan na istu poziciju 22. juna 2010. godine na sastanku ministara vanjskih poslova zemalja SEECP-a u Istambulu.

Prodali vozove tj. vlakove , a sad istim ne daju u Hrvatsku...Obzirom da Federacija jos nije platila te vozove tj. vlakove, najbolje bi bilo da ih i vrati tamo gdje su ih i kupili...

Hoće li Hrvatske željeznice dozvoliti ulazak niskopodnog voza u Ploče?

Nakon što su Hrvatske željeznice zabranile ulazak niskopodnog elektromotornog voza u Ploče, koji je trebalo ovog ljeta da saobraća iz Sarajeva, sutra će u Zagrebu biti održan sastanak na kojem će predstavnici Željeznica Federacije BiH i Hrvatskih željeznica razgovarati o ovom problemu.

Sutrašnji sastanak u Zagrebu je organiziran uz posredovanje Ambasade Republike Hrvatske u BiH.

Predstavnici Željeznica Federacije BiH, kako je najavljeno, će s predstavnicima Hrvatskih željeznica razgovarati da niskopodni elektromotorni voz dobije dozvolu za saobraćanje na relaciji Sarajevo - Ploče - Sarajevo tokom turističke sezone, kao i o drugim problemima koji su vezani za međunarodne željezničke linije.

Niskopodni voz stavljen je u funkciju 13. juna, a proizvela ga je firma "Končar" iz Hrvatske.

KOMENTAR - SLAVO KUKIĆ/BALKANSKI POLITIČKI KUPLERAJ: Hoće li bh. građani konačno uzeti toljage i rastjerati sve te barabe, ma kako se zvali - sljedbenici desnice, centra ili 'ljevice'?!?

Piše: prof. dr. Slavo KUKIĆ

Federaciji prijeti svojevrsna pat-pozicija koju je prevazići moguće jedino novim izborima – koje nitko od njih ne želi jer znaju da će im biračko tijelo biti prepolovljeno. Pat pozicija, zapravo, koju na vlastitim plećima neće osjećati vladajuće elite nego građani ovog dijela zemlje. No, oni su na to valjda već i oguglali. Jer, da nisu uzeli bi toljage i sve te barabe rastjerali – pa ma kako se predstavljali, sljedbenicima desnice, centra ili „ljevice“.

Tko god iole ozbiljnije prati bh. političku scenu teško se može oteti istim dojmovima i identičnim zaključcima. Političke partije i lideri se, primjerice, svakodnevno optužuju, nema za što nisu – za majorizaciju i etničku diskriminaciju, ali i za ignoriranje čovjeka i njegovih prava na račun supremacije iracionalnih interesa kolektiva, za antidemokratsko i antievropsko ponašanje, za nekompetentnost i politički diletantizam, za pretpostavljanje osobnih i grupnih interesima društva kao cjeline. Ali sve to nije i najvažnije. Jedne te iste partije i njihove lidere se, naime, jedan dan prikiva na stup srama, proglašava nacionalnim izdajnicima, a već sutra poželjnim partnerima u izgradnji boljeg i sretnijeg društva, gotovo pa „svecima“. Ugledni hrvatski novinar bi rekao - ljudi moji, je li sve to moguće?

Da, jeste, moguće je! U prilog izrečenom, uostalom, svjedoče i fakti. Prije, primjerice, nešto više od godinu i pol održani su posljednji parlamentarni izbori. A odmah nakon njih aktualnim bijaše pitanje konstitucije nove vlasti. Prisjetimo se što je tada tko zborio – o vlasti, potencijalnim partnerima i načinu na koji ju je uopće moguće konstituirati. Dodiku je, recimo, bilo svejedno s kim će iz Federacije u vlast jer ona ni neće značiti programsku koaliciju nego mehaničku strukturu sklepanu radi podjele fotelja na dva entiteta i tri konstitutivna naroda, strukturu koju je moguće napraviti jedino po principu 2+2+2 – uz dodatak, dakako, da i u toj strukturi lider SDP-a računati ne može ni na predsjedavajućeg Vijeća ministara ni na mjesto šefa diplomacije. Dodikov su princip, potom, podržavali i iz dvaju HDZ-ova dodajući tome još jedan detalj – da pravo na hrvatsko nacionalno predstavljanje pripada isključivo njima. A to znači da na pozicije u ime Hrvata računati ne može nitko drugi, uključujući i SDP.

Lagumdžija je na sve to odgovarao pričom kako je u vlast, od kantona do države, spreman samo s partijama koje prihvate Platformu, poslijeizborni dokument kojeg napraviše u SDP-u. Kako mu, potom, i u tom slučaju, kao izbornom pobjedniku pripadaju najisturenije funkcije u izvršnoj vlasti na razini države. I kako neće dopustiti da se, što se državne vlasti tiče, SDP reducira na partiju s isključivo bošnjačkom legitimacijom – pod cijenu, razumije se, da zbog toga mora još jedan mandat u opoziciju. Jer, da je u tom slučaju spreman, s onima koji prihvate Platformu, konstituirati vlast na razini kantona i Federacije, od koje će, prisjetimo se što je zborio, izgraditi Zapadnu Njemačku. Ostalo je upamćeno, na koncu, i višekratno istrajavanje na tezi da mu, u slučaju federalne vlasti dakako, ni na kraj pameti nije vlast dijeliti s dva HDZ-a, ali ni s onima koji su – kao prvi čovjek Stranke za bolju budućnost – ogrezli u kriminalu, a onda formirali partije kako bi se spasili od progona pravne države.

Da je realni život izgledao bitno drugačije od poslijeizborne retorike poznata je priča. Poznato je, ruku na srce, i da su pohvale i pokude mijenjale svoje adresate. Vlasti na razini dijela županija i Federacije za Čovića i Ljubića su od samog starta bile i nelegalne i nelegitimne – i najzorniji dokaz ambicije da se Hrvate dekonstituira i svodi na razinu nacionalne manjine. HSP i Lijanovići su, po tumačenju HDZ-dvojca, odigrali ulogu klasičnih kvislinga, ovaj put izlažući kožu i vlastita naroda.

Naknadno je, istina, zbog kombinatorika na razini države, SDP-u dijelom priznato pravo i na hrvatsko predstavljanje, ali u mjeri koju običan smrtnik nije mogao ni prepoznati. No, i toliko je Lagumdžiji bilo dovoljno da „trijumfira“ – da je konačno pobijeđen etnonacionalni i legitimiran princip predstavljanja i građana i naroda. I da su nakon toga prestali postojati razlozi koji bi ga priječili da u državnu vlast uđe s partijama koje BiH priznaju samo kao mehanički spoj triju etnocjelina. A Platforma? A priča kako je ona minimum ispod kojeg se neće ići? E, i tu se evoluiralo i doseg Platforme reduciran je tek do razine Federacije.

A onda, svega nekoliko mjeseci nakon konstitucije državne vlasti, naziru se i prvi znaci političkog obrata. Otopljavanje je identificirano prvo na relaciji Dodik-Lagumdžija. U prilog tome, uostalom, svjedoči i prvo putovanje šefa diplomacije – i to, vjerovali ili ne, u Banja Luku. A sve češća je komunikacija i s onima, s kojima je godinu dana ranije isključivana mogućnost bilo kakve zajedničke odgovornosti za bh. budućnost. Istodobno, međutim, tlo pod nogama je gubila priča o Platformi – i kao dokumentu i kao političkoj koaliciji – sve dok i službeno nije obznanjeno i njezino sahranjivanje.

No, važniji od toga je način na koji je Platforma pokopana. Sve je, naime, započelo zaoštravanjem međustranačkih odnosa na relaciji SDP-SDA. A ostali iz koalicije? Oni, po onome što se zna, ni jednog časa nisu bili upitni. A, i zašto bi? Pa, zahvaljujući njima je branjena teza o hrvatskoj konstitutivnosti, zar ne? I onda, kao grom iz vedra neba, glasovanje protiv državnoga proračuna – glasovanje, dakle, na razini države, na kojoj Platforma ni ne egzistira – koristi se kao razlog za rušenje koalicijskog saveza na razini na kojoj je savez i utemeljen. I do koje je njegova valjanost na samom startu utvrđena.

Ali, ni to nije sve. Pogledajte, uostalom, na koji se način politički brak razvodi. Prvo SDP obznani smrt Platforme – zbog krivice drugih razumije se. Ostali partneri, potom, odgovore istom mjerom – da Platforma nastavlja dalje, bez Lagumdžije. U međuvremenu se najave i novi potezi krnjeg koalicijskog saveza – smjena esdepeovih direktora i članova uprava javnih poduzeća. No, sve to se osujećuje istom logikom, na način da SDP na svoju stranu pridobije jednog esdeaovog člana federalne vlade – spekulira se, ne iz njegova uvjerenja kako je to u interesu države i društva, nego zbog iskazane darežljivosti novog poslodavca. Time se osigurava većina u Vladi i mogućnost samostalnog donošenja odluka, te u konačnici obznani smjena postojećih upravnih i nadzornih odbora javnih poduzeća, onih koji su trebali pomesti njihove direktore, i formira nove, privremene nakon samo nekoliko mjeseci mandata postojećih.

Jesu li, međutim, odluke krnje vlade utemeljene na zakonu? Ako je prema uredu za zakonodavstvo Vlade suditi – nisu! Jer, prije njih je predsjednik Federacije usvojio neopozivu ostavku, koju je na mjesto ministra podnio Tihićev prebjeg. On, istina, negira da je to učinio, ali sve upućuje da je dio istine prešutio. I da bi istina mogla biti kako je siroti ministar bjanko ostavku kovertirao kao dokaz apsolutne lojalnosti Partiji prije nego je u ministarsku fotelju i zasjeo. A, bude li tako trakavica će se, po svemu sudeći, nastaviti. Na način, dakako, da Federaciji prijeti svojevrsna pat-pozicija koju je prevazići moguće jedino novim izborima – koje nitko od njih ne želi jer znaju da će im biračko tijelo biti prepolovljeno. Pat pozicija, zapravo, koju na vlastitim plećima neće osjećati vladajuće elite nego građani ovog dijela zemlje. No, oni su na to valjda već i oguglali. Jer, da nisu uzeli bi toljage i sve te barabe rastjerali – pa ma kako se predstavljali, sljedbenicima desnice, centra ili „ljevice“.

Je li takav politički zaplet moguće zamisliti u ozbiljnom demokratskom društvu? Ni u ludilu! Politički razlaz koalicijskih partnera tamo u pravilu završava novim izborima. Jer, oni se tretiraju činom odgovornosti prema vlastitim građanima. A ovdje? Ma kakvi! Izbori mogu biti samo pusta želja svjetine. A, i kad do njih dođe, ništa se novog neće dogoditi. Još uvijek, naime, nije udareno socijalno dno koje je uvjet novog tipa mobilizacije. I opet bi etnički princip određivao strukturu izborne političke volje.

To sve, ipak, ne znači da najnoviji politički zaplet nema nikakvo značenje. Dapače. Filozofija etnonacionalista je, istina, već davno dešifrirana. U odnosu na ono što imamo, naime, njima promjena i nije potrebna. S druge, pak, strane, masa je onih koji su – kao i ja uostalom – vjerovali da se u SDP-u krije sjeme nove, političke filozofije imanentne demokratskim društvima. Sada smo, na našu žalost, načisto i s tim. Događanja u posljednjih godinu dana, naime, svjedoče kako smo bili u zabludi. I kako je i ova partija samo dio ukupnog, i to pravog balkanskog političkog kupleraja, svojstvenog i za BiH kao konfliktno, društvo u kojem konflikti počivaju na etničkom i konfesionalnom. I u kojem svaka mogućnost promjene podrazumijeva novi početak – i izvan postojećih političkih filozofija i izvan postojećih političkih partija.

Sve je, naime, započelo zaoštravanjem međustranačkih odnosa na relaciji SDP-SDA. A ostali iz koalicije? Oni, po onome što se zna, ni jednog časa nisu bili upitni. A, i zašto bi? Pa, zahvaljujući njima je branjena teza o hrvatskoj konstitutivnosti, zar ne? I onda, kao grom iz vedra neba, glasovanje protiv državnoga proračuna – glasovanje, dakle, na razini države, na kojoj Platforma ni ne egzistira – koristi se kao razlog za rušenje koalicijskog saveza na razini na kojoj je savez i utemeljen.

Masa je onih koji su – kao i ja uostalom – vjerovali da se u SDP-u krije sjeme nove, političke filozofije imanentne demokratskim društvima. Sada smo, na našu žalost, načisto i s tim. Događanja u posljednjih godinu dana, naime, svjedoče kako smo bili u zabludi. I kako je i ova partija samo dio ukupnog, i to pravog balkanskog političkog kupleraja, svojstvenog i za BiH kao konfliktno, društvo u kojem konflikti počivaju na etničkom i konfesionalnom. I u kojem svaka mogućnost promjene podrazumijeva novi početak – i izvan postojećih političkih filozofija i izvan postojećih političkih partija.

Bosna je jedan od razloga: LDP odlučio da neće sa Dačićevim socijalistima u novu vladu Srbije


Iz LDP-a su optužili Demokratsku stranku za situaciju u Srbiji, ali i u regionu

Liberalno demokratska partija neće biti dio nove srbijanske Vlade i napušta pregovore o njenom formiranju, objavili su beogradski mediji.

- Sasvim je jasno da ne postoji spremnost da se formira vlada u kojoj bi LDP mogao da afirmiše reforme i vrijednosti koje su srpskom društvu neophodne.

Od starta je jasno da bi ulazak LDP-a u vladu predstavljao kraj dosadašnje loše politike i početak preokreta u svim segmentima našeg društva.

Upravo je zbog toga vođena kampanja obračuna s idejom moderne, demokratske i evropske Srbije, kroz osporavanje LDP-a u ključnim elementima naše politike bez koje je nemoguće izvesti zemlju iz samodestrukcije i razarajuće krize. To je politika modernizacije koju Srbija nije dobila u koaliciji DS i SPS od 2008. godine, ali je mogla da je dobije kroz afirmisanje značaja te politike našim ulaskom u vladu - navodi se u saopštenju LDP-a.

Iz LDP-a su optužili Demokratsku stranku za situaciju u zemlji…

- Za stepen dezorijentisanosti zemlje i nemoć ljudi da shvate težinu situacije i uzroke propadanja, odgovorna je Demokratska stranka. Za nastavak agonije u kojoj se nalazimo i izbor pogrešnog puta kojim će se zemlja ubuduće kretati, kao i 90-tih godina, krivi su prije svih socijalisti – poručili su iz strane Čedomira Jovanovića.

O tome kako su tekli i zašto su propali razgovori o formiranju vlade u kojoj se očekivalo i učešće LDP-a, saopštili su sljedeće:

- Prije mjesec dana smo saopštili da smo postigli načelan dogovor oko prioriteta politike buduće vlade sa Demokratskom strankom i da o tome treba da se izjasni SPS. Prije tri dana DS je od nas zatražila razumjevanje za još jedno prolongiranje odluke i dodatno vrijeme koje je tražio IvicaDačić.

To vrijeme je isteklo, a samozavaravanje pred tom činjenicom ili odlaganje neminovnog razlaza samo bi produbilo probleme zemlje u kojoj u ovom trenutku ne funkcioniše nijedna institucija – saopštili su iz LDP-a.

Iz te su stranke ustvrdili da za njih nije moguća vlada sa socijalistima Ivice Dačića…

- Nismo spremni na kompromis oko suštine naše politike, oko evropskih intergacija, evropskih vrijednosti, uvođenja reda u javne finansije, okretanja realnosti u kosovskoj politici, neophodnosti da pomognemo i omogućimo proces reformisanja Bosne i Hercegovine, promjene regionalne politike – stoji između ostalog u saopštenju LDP-a koje su objavili beogradski mediji.

27.06.2012

ŠTA JE NAMA GAVRILO: 98. godišnjica sarajevskog atentata

Muzej u kojem se nalazi postavka sa eksponatima vezanim za sarajevski atentat, nakon mnogo poteškoća, prije svega prepiranja oko ideološke pozadine ovog slučaja, otvoren je na istom mjestu gdje je bio i prije rata




U BiH nema nikakve posebne manifestacije obilježavanja 98. godi[nice sarajevskog atentata, jednog od najvažnijih događaja u evropskoj historiji. Vidovdanski atentat baš i ne golica pažnju javnosti u BiH, koja, podijeljena kao i oko svake važne historijske činjenice, svaka na svoj način posmatra ovu godišnjicu.

U Sarajevu je Princip terorista i srpski nacionalista koji je ubio trudnu ženu želeći BiH napraviti dijelom Velike Srbije. U Republici Srpskoj, pak, Princip je heroj koji se borio protiv okupatora i po njemu se već godinama nazivaju škole i uči u čitankama.

„U BiH se već godinama vode polemike da li je Prinpcip bio heroj ili terorista. Odgovor na to pitanje nije lagan, ali ćete ovaj ili onaj dobiti ovisno od toga koga upitate za mišljenje“, kaže nam Mirsad Avdić, kustos sarajevskog Muzeja u kojem se nalazi stalna postavka o sarajevskom atentatu.

„Srećom, muzeologija se bavi događajima i činenicama, a ne njihovom interpretacijom, pa tako ne moramo davati odgovore. Muzej ne kaže da je on bio heroj ili terorista. Druga je stvar moje lično mišljenje. Ako mene pitate kako nazvati osobu koja, recimo, puca na nekog predsjednika, odgovor je jasan. To neka posmatra kako ko hoće. Posebice ako se zna ideološka pozadina Mlade Bosne, ko je stajao iza njih i za kakve su se ciljeve borili. Njih je osnovao Dragutin Dimitrijević Apis, pukovnik obavještajne službe. U njihovom programu nema ujedinjenja južnoslovenskih naroda, što je ideja iza koje bi vjerovatno svi stali. Oni su sanjali Srbe u jednoj državi, dakle, ono što je reafirmirao Vojislav Šešelj nekoliko desetljeća kasnije.“

Muzej u kojem se nalazi postavka sa eksponatima vezanim za sarajevski atentat, nakon mnogo poteškoća, prije svega prepiranja oko ideološke pozadine ovog slučaja, otvoren je na istom mjestu gdje je bio i prije rata. Tridesetak godina muzej je nosio naziv Mlada Bosna, po organizaciji kojoj je pripadao Princip. Ispred muzeja su bile i stope uklesane na mjestu sa kojeg je Princip pucao. Otisak stopa postavljen je 1956. godine, a uklonjene su početkom rata u BiH.

Danas Muzej nosi naziv Sarajevo 1878 – 1918 i tematski je vezan za austrougarsku okupaciju BiH. „Period austro-ugarske okupacije nije crno bijeli kako ljudi obično razmišljaju o tom vremenu. Bilo je stvari koje su bile dobre, ali i loše jer je to ipak bila okupacija. Muzej obrađuje 14 tema iz tog perioda, atentat je samo dio postavke, međutim, najinteresantniji je ljudime, posebice strancima“, kaže Avdić.

Prije desetak godina, kada je nanovo otvoren, pred Muzejom je promijenjena i spomen-ploča, postavljena je nova, očišćena od svih ideoloških premisa. Posjetitelja, na bosanskom i engleskom jeziku, obavještava kako stoji na mjestu na kojem je počeo Prvi svjetski rat. Stopa u betonu, koje su bile zaštitni znak ovoga mjesta, koje su pokazivale mjesto na kojem je stajao Princip, više nema.

Stope su u betonu izlivene 1956. godine i na tom su mjestu stajale sve do početka rata u bih. Kasnije su sklonjene. Kada je ponovo pravljena muzejska postavka, izlivene su nove. „Jedan čiko, zove se Rasim, iz građevinske firme Neimari, stao je u beton i oslikao stope. Sad ga svi u firmi zovu Gavrilo. Stope su spremne, a kada ćemo ih postaviti, to zasada ne znamo“, priča Avdić.

Najzaslužniji, ne umanjujući angažman ostalih uposlenika sarajevskog Muzeja, što danas uopće postoji sarajevska postavka o atentatu na Ferdinanda, svakako je rahmetli Bajro Gec, nekadašnji kustos muzeja, stručnjak koji je znao svaku, pa i najsitniju činjenicu o ovom događaju. Godine 1953. tadašna republička Vlada otvorila je Muzej Mlade Bosne u Sarajevu. Jedanaest godina kasnije ova je zgrada proglašena za nacionalnu znamenitost. Tokom opsade Sarajeva, mnoge stvari uz Muzeja bile su ukradene, zapaljene ili uništene, što od granata sa položaja Vojske Republike Srpske, što iz nužde građana koji su se eksponatima grijali ili na njima kuhali.

Ipak, zahvaljujući Bajri Gecu, dobar dio kolekcije je sačuvan. Bajro je u ratnim godinama doslovce živio u muzeju štiteći skoro pa bezvrijedne fotografije i kostime od lopova. Prije no što je Muzj ponovo otvoren, eksponati su ležali u podrumu Muzeja Jevreja. „Možete li zamisliti koliko je hrabrosti bilo potrebno da se ovi predmeti prebace kroz cijeli grad u haosu pod opsadom?“, kazala je jednom prilikom inozemnim novinarima tadašnja direktorica Muzeja, Mevlida Serdarević. „Bajro Gec je sačuvao historiju Gavrila Principa.“

Rođaka Gavrila Principa u Sarajevu, mislimo, više nema. Jednom su prilikom neki holandski novinari, praveći reportažu o atentatu, doveli nekog njegovog „brata pod strica“ u posjetu Muzeju. „Bio je to čudan susret. Kazao mi je da je četnik, aktivni član Radikalne stranke i držao je ideološki govor pred njihovim kamerama“, sjeća se Mirsad Avdić.

Pamti i još jedan čudan susret, sa rodicom Nedjeljka Čabrinovića. Protesirala je zbog postavke, pitajući zašto muzej ne slavi Gavrila Principa. Pokušao joj je Mirsad objasniti koncept, no baš i nije išlo. Rodica će, ako je još uvijek živa, za Vidovdan zapaliti svijeću pred Crkvom svetog Arhangela Mihaila, kapelom vidovdanskih heroja, u sarajevskom naselju Koševo

Godine 1920. godine Princip i ostali "heroji Vidovdana" ekshumirani su i prebačeni u Sarajevo, gdje su zajedno sahranjeni na groblju Sveti Marko, ispod kapele „izgrađene u sjećanje na vječnost naših srpskih junaka.“

Vječnost je okončana u ljeto 1992. godine, granatama i snajeprskim hicima sa srspkih položaja oko grada. Stotinjak metara dalje, na nogometnom igralištu je izraslo groblje sa ostacima žrtava Sarajlija koje su ubijali oni koji i danas Principa smatraju herojem.

Kapela je izgrađena od nadgrobnih spomenika sa staroga krišćanskog groblja na Carini, na Marijin dvoru. U kapeli su sedmog jula 1920. godine sahranjeni posmrtni ostaci Gavrila Principa i njegovih saboraca. Godine 1934., u Groblju Svetog Marka su sahranjeni i posmrtni ostaci Vladimira Gaćinovića, ideologa Mlade Bosne.

Građevinu je projektovao arhitekt Aleksandar Deroko. Osvećena je 30. oktobra 1939. godine. (Nedim Hasić)

Izvor.Slobodna Bosna

[Edited by Dajdza on 28-06-2012 at 04:24 GMT]

Janez Janša

Petokraka nas dijeli


Predsjednik slovenske vlade Janez Janša izjavio je u srijedu da crvena zvijezda petokraka narod dijeli, a ne ujedinjuje, pa je zato na nedavnoj proslavi Dana državnosti zabranio njeno korištenje, unatoč protestima stranaka ljevice i udruga partizana-veterana.

"Nije to samo znak koji su koristili slovenski partizani. Pod crvenom zvijezdom koja je importirana iz Sovjetskog saveza provodila se krvava komunistička revolucija, a nakon rata u Sloveniji ubijani deseci hiljada ljudi", rekao je Janša u razgovoru.

"Pod tim se je znakom vladalo bez izbora u totalitarnom sistemu", rekao je Janša, dodavši da zato crvena zvijezda koja Slovence kao narod može samo dijeliti, ali ne i spajati možda spada na proslave nekih političkih opcija, ali ne na državne svečanosti u kojima se obilježava uspostava samostalnosti i demokratije.

"Toga znaka smo se 1991. riješili", rekao je slovenski premijer, dodavši da treba poštovati vrijednosti samostalnosti i demokratije i na simboličkoj razini, te preko obrazovnog sistema, medija, pa i na državnim proslavama, to prenositi na nove generacije.

Janša je rekao da mu je žao što je sam odredio da središnji govornik na proslavi Dana državnosti protekle sedmice bude predsjednik Danilo Tuerkkoji je s takvim stajalištima Janše polemizirao.

aslovna strana » Vijesti » Iz minute u minutu »
"TV Alfa" secira političku "karijeru" Sulejmana Tihića: Ram za sliku neuspjeha (VIDEO)
Tihićeve izjave u toku rata i propusti nakon njega prikazuju stvarnu sliku promašaja

Autor Redakcija | Objavljeno 27.06.2012. u 04:41

Sulejman Tihić i Sehada Kolenović
Predsjednik SDA nakon više od dvije decenije provednih na vlasti, uprkos demokratskim argumentima, tvrdoglavo odbija da sa svojom strankom pređe u opoziciju. "TV Alfa" u svojoj emisiji secira političku "karijeru" Sulejmana Tihića, njegove političke obmane, propuste i podsjeća na izdajničke izjave ovog lidera SDA.
Tihićeve izjave u toku rata, politički propusti nakon njega, pokazuju stvarnu sliku njegovih promašaja.
U svemu tome velika je uloga i predstojnice Tihićevog ureda Sehade Kolenović, koja važi za desnu ruku stranačkog vođe.
Pogledajte emisiju "TV Alfa"...


http://www.dailymotion.com/video/xrsyx7_sehadizacija_news?start=632