U Srbiji se više ne osjećam sigurno


Predsjednik Demokratske stranke Boris Tadić izjavio je da se organizirani kriminal raduje političkim promjenama u Srbiji.

Lider DS-a rekao je rekao je da od novog predsjednika države Tomislava Nikolića očekuje garancije da neće biti kompromisa s organiziranim kriminalom i strukturama oko haških optuženika, piše B92.

Tadić je u intervjuu Novom magazinu istakao da se zbog te spoznaje osjeća nesigurno, jer je u Srbiji, dok je on bio predsjednik, bio uspostavljen najviši stuepen sigurnosti.

'Pažljivo ću posmatrati novog predsjednika, koliko je spreman preuzeti rizik, to nije verbalno pitanje, već pitanje prakse i ono se mjeri time koliko je kriminalaca uhapšeno u zadnje vrijeme, jeste li radili kompromise sa kriminalom, sa ratnim zločinima, sa pitanjima najdubljeg nacionalnog interesa', rekao je Tadić.

Prema njegovim riječima, ne ohrabruje to što po listama političkih stranaka koje pretendiraju na novu vladu postoje ljudi koji glorificiraju ratne zločince.

Kada je riječ o borbi protiv korupcije, Tadić je rekao da je to trebao biti prioritet DC-a u iduće četiri godine i da je on namjeravao da u pregovorima s EU na samom početku 'proguta najveću žabu'.

Objasnio je da to nije bilo moguće istovremeno, u jednom mandatu, reformisati pravosuđe, obračunati se sa organiziranim kriminalom i provesti sveobuhvatnu borbu protiv korupcije, posebno ako se uzme u obzir da je 90-tih izgubljeno čitano desetljeće.

'Sada smo apsurdnom igrom događaja u situaciji da politički lideri devedesetih kreiraju vladu, ali s retorikom 5. oktobra 2000.', rekao je Tadić i konstatirao da su demokrati vjerojatno imali većinu u opredjeljenju građana, no računaju se samo oni koji su glasovali.

Tadić je ocijenio da bi rezultati posljednjih predsjedničkih izbora bili potpuno drugačiji da nije zadržao funkciju predsjednika stranke, ali je objasnio da je to, ipak, učinio da bi svaka institucija znala da ne postoji pukotina u upravljanju zemljom.

'Glatko bi pobijedio na predsjedničkim izborima i ovog puta, jer bih bio prihvatljiv, neutralan predsjednik za sve političke aktere. Mogao sam bez problema odigrati ulogu mirotvorca i na unutarnjoj političkoj sceni, pružiti ruku svim političkim strankama i ne vjerujem da bi me netko mogao pobijediti.

Ali, to nije uloga koju sam ikada želio, predsjednika prihvatljivog za sve, koji se ne hvata u koštac s najtežim problemima', poručio je Tadić.

Kršćani iz raznih dijelova SAD-a pohrlili da vide ženu iz Medjugorja


Marija Pavlović - Luneti tvrdi da joj se u Međugorju ukazala Gospa

Marija Pavlović - Luneti Kršćanski hodočasnici iz raznih dijelova SAD došli su u rimokatolički kompleks "Karitas" u američkom gradu Birmingemu da bi vidjeli ženu porijeklom iz BiH Mariju Pavlović - Luneti (47).

Lunetijeva je bila u grupi ljudi koji su prvi tvrdili da im se ukazala Gospa 1981. godine u Međugorju. Ona dolazi u Alabamu od 1988. godine.

Iako niko sem Lunetijeve ne vidi ništa slično njenoj viziji kada se desi, masa je pomno pratila njen pogled usmjeren ka nebu.

U ranijem intervjuu, koji je objavio "Birmingem njuz", Lunetijeva je rekla da je Bogorodica svjesna aktuelne ekonomske krize u Evropi.

"Nju više brinu duhovna pitanja. Kada se desi duhovna kriza, dešava se i ekonomska kriza," rekla je Lunetijeva.

Tokom njenog boravka u kompleksu na okolnim saobraćajnicama oformljene su duge kolone vozila koja su pristizala iz svih krajeva SAD.

Rimokatolička crkva nema određeni stav prema vizijama. Sveštenicima u "Karitasu" nije dozvoljeno da drže mise, ali obližnjoj katoličkoj crkvi dozvoljeno je da održi posebnu službu radi posjetilaca

'Žene u crnom'

Genocid u Srebrenici je paradigma svih srpskih zločina



'Žene u crnom'- gotovo jedina organizacija iz Beograda koja od vremena ratova na ovim prostorima diže glas za mir i suočavnje s prošlošću, najavila je nastavak kampajnje za izgradnju spomenika u Beogradu posvećenog žrtvama genocida u Srebrenici

Objavljeno 07.07.2012 u 11:24

"Žene u crnom"- gotovo jedina organizacija iz Beograda koja od vremena ratova na ovim prostorima diže glas za mir i suočavnje s prošlošću, najavila je nastavak kampajnje za izgradnju spomenika u Beogradu posvećenog žrtvama genocida u Srebrenici.

Ovim povodom, u ekskluzivnom intervjuu za Anadoliju, predstavnica ove organizacije Staša Zajović ističe da je genocid u Srebrenici "paradigma svih srpskih zločina". Po njenim riječima, Srebrenica je, kao i Aušvic, najdublji etički problem.

"Sve dok se nastavlja sa poricanjem, relativizovanjem i zaboravom genocida, nastavlja se sa ponižavanjem žrtava", ističe Zajovićeva i na pitanje da li će se ove godine na komemoraciji povodom ukopa 520 žrtava pojaviti neko od zvaničnika iz Srbije, dodaje da je to njima trećerazredna stvar.

Ona smatra da predstavnici vlasti Srbije, ukoliko ne postoji pritisak od međunardone zajednice, kako je rekla, to nikad ne bi uradili, jer oni nikad sami nisu ništa uradili zato što smatraju da je moralno i pravilno, već smatraju da je to stvar pritiska, političkog aranžmana, poslovnog poteza i prosto u fukciji ostvarenja nekih drugih ciljeva.

Negiranje genocida u Srebrenici od strane aktuelnog predsjednika Srbije Tomislava Nikolića potvrđuje moralni pad, smatra Zajovićeva.

"Današnji predsjednik Srbije je, čim je došao na vlast, prekršio Ustav, jer se prema svojoj funkciji ne ponaša elemantarno odgovorno. Bez obzira na to kakav je njegov stav prema brojnim pitanjima, on ima obavezu kao čovjek na toj funkciji da se pridržava međunarodnih obaveza Srbije, a obaveza Srbije je da nikada ne smije da negira genocid u Srebrenici zato što je to potvrđeno presudom Međunarodnog suda pravde i Haškog tribunala.

Zato što postoji rezolucija Evropskog parlamenta (EP) o Srebrenici i zato što je, takva kakva je, Deklaracija o Srebrenici usvojena u Skupštini Srbije 2010. godine, i predstavlja neki mali pomak, jer kaže da je donesena na osnovu presude Međunarodog suda", ocijenila je ona.

Šta je to proces pomirenja

Zajović kaže da je nedolazak srbijanskih zvaničnika u Potočare veliki pad, ali to jeste jedna logična posljedica onoga što je radila prethodna vlada.

"Ne može se očekivati od čovjeka koji ima titulu četničkog vojvode da drugačije postupa. On se nikad i nije odrekao toga", podsjetila je koordinatroka „Žena u crnom“.

Na pitanje zašto se iz Srbije, čak i za vrijeme rata u BiH, a i nakon 95-te, ratnim zločinima u BiH i Srebrenici bave samo „Žene u crnom“ i gdje su ostali iz NVO sektora Srbije, ona odgovara da je bilo i drugih, ali da su samo "Žene" najupornije, najdosljednije, a neki su razlozi i pragmatični.

"Čak ni EU i evropski fondovi ne podržavaju ovakav vid suočavanja s prošlošću. Oni misle da je pomirenje samo kada se vlade međusobno dogovaraju. Ali ima jedna zbog koje se ljudi, ovdje, jako obeshrabre. Znate mi smo pokrenuli onu deklaraciju za Srebrenicu i vi znate da je ta inicijativa obuhvatala da se proglasi 11. jul danom sjećanja na Srebrenicu, da se uvede mnoštvo stvari", odgovara Zajovićeva i podsjeća da su čekale godinu i po dana ispred kabineta Borisa Tadića i nikad ih nije primio.

Sa „Ženama u crnom“ bilo je tada osam, kako kaže, najvažnijih organizacija za ljudska prava. Oni su u aprilu 2010-te bili zadovoljni tom deklaracijom, one nisu, pa je nastavljena kampanja.

"Nije da nije bilo organizacije, ali se ljudi ovdje brzo umore. Naša je obaveza uvijek da tražimo to, ali je jako bitno da dolazi iz Srbije, iz malih naselja, sela, iz naše mreže. Iz južne Srbije pogotovo, to je jako bitno", poručila je Zajović i naglasila da "one patriote" će reći da su osvjetlale obraz Srbije i da su pokazale da je u Srbiji bilo drugačijih glasova.

"Nas to jako povređuje. Nikada to nismo radili da osvjetlamo nečiji obraz nego zato što je to naša ljudska obaveza prema onome što se učinilo žrtvama i zato što, i onda, i sada, i uvijek će nas zanimati taj odnos koji gradimo prema zajednici žrtava. Prema onima kojima je takvo zlo nanijeto i to je naš osnovni moralni i svaki drugi motiv. A, ono što smo mi stvorili sa zajednicom žrtava u BiH, to ne može da stvori nijedna politika, ne može da stvori nijedan projekat i nijedna institucionalna politika", kazala je Saša Zajović i najavila da će sa svojim aktivistikinajma, kao i svake godine do sada, biti 11. jula u Potočarima.

"Nama u Bosni treba samo narod i mi se samo obraćamo direktno narodu. Nema nikakva ni politička ni vjerska institucija. Ispostavilo se da ljudi, građani i građanke iz suprostavljenih zajednica, mi smo iz 'agresorske' oni iz 'napadnute', mogu da stupaju u odnose solidarnosti, povjerenja...

Mi sa ženama Srebrenice, i ne samo sa njima, imamo porodične odnose. Mi smo sestre, kako one kažu. To smo napravile i niko nam to ne može oduzeti. Nema taksiste u Beogardu, i onog koji nas voli ili mrzi, koji kad kažeš 'Žene u crnom', kažu 'Srebrenica'", objasnila je ona i ponovila da "oni" ne znaju za Višegrad, Bihać, Vlasenicu, Bratunac i tako dalje.

"Oni znaju za Srebrenicu, jer je to mjesto najdubljeg poraza ovog kolektiva. Nismo mi neka NVO, pa da se bavimo onim ili onom projektom. Ljudi u ovoj zemlji tačno znaju čime se mi bavimo", zaključila je Zajovićeva.

Memorijalni centar Potočari/Srebrenica u Beogradu

Povodom sedamanest godina od genocida u Srebrenici, „Žene u crnom“ uz podršku umjetničkih grupa "Škart" iz Beograda i "Art klinika" iz Novog Sada, 10. jula organizuju na Trgu Republike u Beogradu mirovnu akciju "Nikada nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici“.

Žene u crnom su saopštile da nastavkom kampanje za izgradnju spomenika Memorijalni centar Potočari/Srebrenica u Beogradu - "preseljenjem" Srebrenice na Trg Republike u Beogradu sa 8.372 imena žrtava genocida, žele da upozore da se ne mogu zatvarati oči pred počinjenim genocidom i da samo suočavanje sa njima može doprinijeti uspostavljanju vladavine zakona i, kako je navedeno, političke kulture kažnjivosti zločina.

"Istovremeno, time se podstiče distanciranje društva u Srbiji od počinjenog zločina i to ne samo u pravnom smislu, već i u kulturi, nauci, umjetnosti, obrazovanju, politici", stoji u saopštenju.

Sastavni dio ove mirovne akcije je i emitovanje svjedočenja žena iz Srebrenice o počinjenom genocidu, kao i njihove poruke građanstvu Srbije.

„Žene u crnom“ podsjećaju da je kampanja za podizanje spomenika žrtvama genocida u Srebrenici počela akcijom "Par cipela-jedan život" 7. jula 2010. godine u Beogradu, a sastojala se u darivanju cipela uz poruke žrtvama Srebrenice.

U saopštenju se takođe dodaje da su se pokretači/ce akcije u više navrata obratile nadležnim organima, a u martu 2011. dobile su negativan odgovor na inicijativu i smatraju da "država (Srbija) nema političku volju ni moralni kapacitet za saosjećanje sa žrtvama".

"Mirovnom akcijom 'Nikada nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici' želimo da pokažemo da su ubijeni ostavili najdublji trag u našim životima. Želimo da sa našim sugrađanima/kama podijelimo žaljenje, saosjećanje, solidarnost i odgovornost prema žrtvama genocida", navodi se u saopštenju i dodaje da je to preduslov za izgradnju pravednog mira, dobrosusjedskih odnosa i povjerenaj u regiji.

(Anadolija/MOJportal)

Naslovna strana » Vijesti » Teme »
Ekipa "Avaza" u mjestu gdje je 1946. godine uhapšen četnički vojvoda: Draža Mihailović je u manjem bh. entitetu odavno rehabilitiran! (FOTO)
Suveniri s likovima zločinaca iz 2. svjetskog rata, ali i iz vremena agresije na BiH

Autor D. ZEBA | Objavljeno 07.07.2012. u 05:40

Mali kompleks koji je posvećen četničkom vojvodi (Foto: M. Kadrić)
Ekipa "Avaza" u mjestu gdje je 1946. godine uhapšen četnički vojvoda: Draža Mihailović je u manjem bh. entitetu odavno rehabilitiran! (FOTO)










Da fašizam i njegove ideje, nažalost, još postoje u BiH, dokazuje i samo postojanje mjesta koje nosi ime Draževina dobiveno po ratnom zločincu i četničkom vojvodi Dragoljubu Draži Mihailoviću. Ovo mjesto kod Višegrada ranije se zvalo Undrulje i udaljeno je nekoliko kilometara putem prema Priboju i Rudom, do kojeg se stiže s raskršća u Dobrunu na magistralnom putu između Višegrada i Užica.

Barakica i kokarde

Dražini nasljednici izabrali su ovo mjesto za neku vrstu svog svetišta i okupljališta, jer je četnički vojvoda uhapšen nedaleko od Undrulja 13. marta 1946. godine i strijeljan 17. jula iste godine.

Draževine nema ni na geografskim kartama, ni u zemljišnim knjigama, ni u katastru, ali živi u bolesnim umovima njegovih sljedbenika koji ne prezaju da na sve načine unište svoje neistomišljenike. Tu se nalaze crkva, posvećena svetom Nikoli, krsnoj slavi porodice Draže Mihailovića, parohijski dom i kuća u kojima žive sljedbenici četničkog vojvode, a ispred se nalazi Dražin bronzani kip koji je postavljen 17. jula 2004. godine.

Do ovog malog kompleksa, koji je omiljen svim četnicima, vodi mostić, prije kojeg se nalazi baraka u kojoj Mihailovićevi sljedbenici mogu kupiti kokarde, ali i Dražine slike i druge rekvizite s likom ovog zločinca.

Dok se dio BiH, ali i Balkana, užasava svega na što asociraju Mihailović i njegovi nasljednici, očito je da u jednom dijelu BiH i regiji postoji mnogo onih kojima su četnička i fašistička ideologija itekako bliski i da, nažalost, nikada ne namjeravaju odustati od svojih ideja.

BiH nema zakon o zabrani isticanja fašističkih obilježja, tako da se u Undruljama, koje su Ravnogorci preimenovali u Draževina, za sada legalno šetaju ljudske spodobe s bradama, u četničkim uniformama i obilježjima, a nekoliko puta godišnje na ovom mjestu okupi se nekoliko stotina pripadnika Ravnogorskog pokreta i Srba koji veličaju lik i djelo jednog od najvećih zločinaca na ovim prostorima svih vremena.

Četničke pjesme

Upravo će četnici uskoro krenuti put Draževine, jer već nekoliko godina na ovom mjestu tradicionalno, uz četničku ikonografiju i pjesme, obilježavaju 17. juli kada je 1946. godine strijeljan Draža Mihailović. Sigurno će se ponovo slaviti "podvizi" vojvode, pjevati četničke pjesme i vrijeđati žrtve.

Za to vrijeme malobrojni Bošnjaci strepjet će od najgoreg, a sigurno je da i ovoga puta neće biti sačuvani od provokacija i vrijeđanja nekoliko stotina bradatih i zalojenih spodoba u četničkim uniformama.

Pripadnici Ravnogorskog pokreta i simpatizeri godinama u Srbiji vode pravnu bitku za rehabilitaciju Mihailovića, poništenje presude i vraćanje građanskih prava četničkom vojvodi. Draža je u malom mjestu nedaleko od Višegrada odavno doživio rehabilitaciju, ako je ikada i bilo potrebe za tim.

Zato u Višegradu i nema spomen-obilježja žrtvama zločina Dražinih sljedbenika, sljedbenika organizacije koja je u normalnom svijetu fašistička i zločinačka, o čemu danas, nažalost, šute i oni koji su najviše stradali, Bošnjaci, da li zbog straha ili zbog nečeg drugog.

Kip preko Vukovara i Brčkog do Draževine

Veoma interesantna je i priča o bronzanom kipu Čiče, kako Dražu odmilja zovu četnici. Ovaj spomenik Mihailoviću prvo je postavljen 1992. godine u Vukovaru, sklonjen zatim u Beograd, da bi 1998. godine stigao u Brčko. Ali, prema odluci vlasti Distrikta, morao je odatle biti uklonjen 20. oktobra 2003. godine.

Nakon toga Ravnogorski pokret Republike Srpske odlučio je da se postavi 17. jula 2004. godine u Undruljama uz Dobrunsku rijeku kod Višegrada.

Milanović: Svi dolaze kod Draže da se slikaju

I za sedamnaestogodišnju babu Đešu Milanović, koja živi pedesetak metara od spomenika četničkom vojvodi, Draža je heroj, a ne zločinac.

- On je naš najveći heroj. Svi ga volimo. Svaki dan dolazi dosta svijeta iz cijele BiH, ali i Srbije. Svi dolaze kod Draže da se slikavaju. Kada je slava, crkvi dolaze i političari. Bio je i Milorad Dodik. I ovaj naš predsjednik iz Srbije. Crkva koja je izgrađena je moderna i fina. Svjetski je urađena i ne može biti ljepša. Tu je uvijek nekoliko četnika. Najčešće četiri-pet - rekla nam je vremešna starica Đeša.

Ona nije krila oduševljenje kada je govorila o Mihailoviću, kojeg je vidjela nekoliko puta u svojoj porodičnoj kući.

- Dolazio je mom ćalu puta i puta. I Draža i Budimir Gajić i Borivoje Žarić. Joj, dolazili su kod nas svi četnici. Budimir je mom ocu rođeni zet, sestrična moga oca je bila za Budimirom - kaže Milanović.

http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/teme/104726-ekipa-avaza-u-undruljama-danas-drazevini-gdje-je-1946-godine-uhapsen-cetnicki-vojvoda-draza-mihailovic-je-u-manjem-bh-entitetu-odavno-rehabilitiran.html

KO SU KANDIDATI ZA NOVOG REISU-L-ULEMU
Objavljeno: 06. July 2012. 20:07:32

Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini održat će sutra u Sarajevu svoju redovnu sjednicu na kojoj će biti obznanjen početak kandidiranja za budućeg reisu-l-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Kako agencija Anadolija saznaje, dogovoreno je da proces kandidiranja potencijalnih nasljednika aktuelnog reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerća traje do sutra, 7. jula do kraja ovog mjeseca.

Kako je za AA izjavo predsjednik Sabora IZ BiH Safet Softić, nakon sutrašnje sjednice najstariji sabornici sa izbornih područja unutar Islamske zajednice u BiH će dobiti zaduženja da u svojim sjedištima sazovu izborno tijelo koje će utvrditi eventualne kandidate.

„Nakon mjeseca ramazana (druga polovina avgusta) održat ćemo novu sjednicu Sabora IZ BiH na kojoj će se predstaviti svi prijavljeni kandidati. Sabor će odlučiti o tri kandidata koliko ih može učestvovati na izborima za budućeg reisu-l-ulemu“, rekao je Softić za AA.

Kandidatima za vrhovnog poglavara IZ BiH bila bi ostavljena dva mjeseca da prezentiraju svoje programe i da se uopće predstave bošnjačkoj javnosti. Krajem septembra ili u prvoj polovini oktobra očekuje se sazivanje Izbornog tijela koje će izvršiti izbor novog reisu-l-uleme IZ BiH

Kako je ranije za AA izjavio Softić, 19. novembra bi trebala biti izvršena primopredaja između aktuelnog i novoizabranog reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH.

Među kandidatima za novog reisu-l-ulemu, kako se očekuje, trebao bi biti tuzlanski muftija Husein ef. Kavazović. Također, izvjesne su kandidature travničkog muftije Nusreta ef. Abdibegovića, dok će Islamska pedagoška akademija iz Zenice najvjerovatnije predložiti hafiza Halila ef. Mehtića.

U opcijama za kandidaturu su ljubljanski muftija Nedžad ef. Grabus i ugledni profesor Fakulteta islamskih nauka (FIN) u Sarajevu Enes Karić. No, prema posljednjim saznanjima, muftija Grabus će se najvjerovatnije odreći kandidature u korist profesora Karića.

Inače, aktuelni reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić će na sutrašnjoj sjednici Sabora podnijeti širi izvještaj o svome radu na poziciji vrhovnog duhovnog poglavara Bošnjaka od 1993. godine do danas.

Također, sabornici će se dotaći pitanja Srebrenice i registracije birača u toj općini, a trebali bi biti potvrđeni i novi mandati muftija unutar Islamske zajednice u BiH, koji su nedavno istekli.
Izvor. Bosnjaci. net

Ko o cemu, kurva o postenju...

Lagumdžija: SDA ne zanimaju nikakve reforme već samo fotelje

Predsjednik SDP BiH Zlatko Lagumdžija rekao je savez između njegove stranke i SDA, druge po snazi stranke u federalnom parlamentu, pukao, jer je SDA odustao od reformi i promjena te pokazao da ga interesuju samo fotelje.

Lagumdžija je ponovio da je koalicija ove dvije stranke "pukla" zato što SDA nije poštovao dogovor i jer nije podržao donošenje budžeta BiH za 2012. godinu, kapitalnog dokumenta koji je pretpostavka za realizaciju NATO i EU obaveza, te ekonomsku konsolidaciju BiH.

Predsjednik SDP optužio je SDA i HSP da su u federalnom Parlamentu opstruisali bitne zakone, dok je za Narodnu stranku „Radom za boljitak“, koja je bila dio platforme na nivou Federacije, rekao da je to najređe radila.

Govoreći o prekompoziciji vlasti na nivou Federacije BiH (FBiH) Lagumdžija je istakao da se SDP ulazeći u taj proces konsultovao sa domaćim i međunarodnim ekspertima za ustavno pravo.

„Nemojte misliti da smo u to ušli grlom u jagode“, rekao je Lagumdžija.

On je izrazio je uvjerenje da će se pokazati da je SDA povlačeći svog ministra Desnicu Radivojevića iz Vlade Federacije prekršio Ustav FBiH.

Prema njegovim riječima, predsjednik Federacije Živko Budimir je, uz asistenciju predsjednika SDA Sulejmana Tihića, prekršio federalni Ustav povlačeći Radivojevića.

Obrazlažući zainteresovanost svoje stranke za Radivojevića Lagumdžija je ocijenio da je SDP, u poređenju sa SDA, „prirodniji milje za Radivojevića“.

„Lakše je objasniti zašto je u SDP nego u SDA“, rekao je Lagumdžija.

Iza saveza sa HDZ BiH i Savezom za bolju budućnost (SBB) BiH, prema Lagumdžijinim riječima, stoji opširniji dokument od propale plaforme.

„Sa Fahrudinom Radončićem (predsjednik SBB) i Draganom Čovićem (predsjednik HDZ BiH) jasno je definisan program kako da uđemo u rješavanje ekonomskih i socijalnih problema“, rekao je Lagumdžija.

Izjavu ministra bezbjednosti BiH Sadika Ahmetovića, čija je smjena u toku, da su većina ljudi u policijskim, tužilačkim i sudskim strukturama u BiH dio organizovanog kriminala lider SDP nazvao je skandaloznom.

Ocjenjujući da to nije tačno Lagumdžija je rekao da očekuje da Tužilaštvo BiH zatraži dokaze o tome.

Čudesna historija porodice Pozderac



Od krajiškog age Murata Pozderca do srbijanskog ministra Vuka Jeremića

U sumrak Otomanskog carstva Pozderci su bili vladari Krajine. Murat-aga, čiju će 150. godišnjicu rođenja u Cazinu, na velikom okupljanju narednog ljeta, obilježiti njegova familija, imao je po šerijatu, dakle, tada važećem islamskom zakonu, tri žene, sedam sinova: Mujagu, Nuriju, Mehmeda, Muhameda, Smaila, Ahmeta, Hasana i četiri kćerke: Semku, Dervišu, Šefiku i Zulejhu. Pod krovom je raskošne Murat-agine kuće ponekad živjelo po 30 duša.
Murat-agin sin Nurija postaje član Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO), poslanik u Skupštini Kraljevine Jugoslavije i potpredsjednik njene Ustavotvorne skupštine. Premda je službena politika JMO-a bila jugoslovenstvo sa primjesama regionalnog autonomaštva a predsjednik stranke Mehmed Spaho za sebe govorio da je Jugosloven, većina njegovih kolega se izjašnjavaju kao Hrvati, uključujući i njegovog brata, reisu-l-ulemu Fehima Spahu.

Nakon misteriozne smrti Mehmeda Spahe, njegovo mjesto preuzima Džafer Kulenović. Na početku Drugog svjetskog rata i propasti kraljevine, ustaški poglavnik Ante Pavelić poziva jedanaest političara, bivših pripadnika JMO-a da budu članovi Sabora novoformirane Nezavisne države Hrvatske. Iako nije bio oduševljeni ustaša, Kulenović prihvata i biva imenovan za potpredsjednika Vlade. Nepovjerenje je bilo uzajamno. “Nije potpuno zadobio povjerenje ustaša, a izgubio je povjerenje pripadnika JMO-a; pod njihovim je pritiskom često izjavljivao da nije predstavnik vlade NDH, nego da predstavlja samo sebe”, opisao je tu situaciju Noel Malcolm u knjizi Historija Bosne.
Kulenović je posjetio Nuriji Pozdercu u Cazinu, “prenio selame od poglavnika” i ponudio mu mjesto u Vladi NDH, koristeći Pavelićev šablon o Muslimanima kao hrvatskom cvijeću. Pozderac se zahvalio i “počast” odbio, uz jedino logično objašnjenje: “Selam ćeš i ti poglavniku, ali u takvoj će državi, Džafere, nakon što završe sa Srbima na red doći i ‘cvijeće’.”

U vrtlogu suprotstavljenih sila, Muslimani su se borili u svim vojskama: ustašama, Hitlerovoj armiji i četnicima. Bili su i žrtve svih strana. U drugoj polovini 1941, kada je bilo moguće partizane diferencirati od ostalih, jer nisu vršili zločine, počeli su intenzivnije stupati u Titovu vojsku. Teško je bilo uvjeriti ulemu u BiH da je budućnost njihovog naroda u komunizmu, što su čitali kao ateizam: sistem protiv Boga i ljudi. Čuli su o skandaloznom postupanju s vjerom u komunističkoj Rusiji, pa ih nisu mogli razuvjeriti leci koje je štampala KPJ kako je Sovjetski Savez čudesna zemlja beskrajne tolerancije i sloboda.
Nurija Pozderac, ipak i uprkos svemu, bira partizane, iako nikada nije postao član Komunističke partije. Bio je vjernik; vjerovao u Boga i Božije određenje. Samo su ljudski motivi mogli motivirati agu po rođenju sa ponuđenom najvišom funkcijom u vlasti NDH da raskoš kabineta hrvatskog Sabora (i po definiciji zaštitu svoje imovine i statusa) “proda” za odlazak u šumu sa partizanima koji su se - mjereno parametrima realnosti - sa minimalnim šansama za uspjeh borili protiv takvih kao što je on.

Bilo je to, zapravo, samo umijeće izbora između dobra i zla, u šta se po šablonu bajke pretvorio Drugi svjetski rat. Titu nije smetalo njegovo nepripadanje Komunističkoj partiji. Pozderac je imenovan za potpredsjednika Prvog zasjedanja AVNOJ-a, aktivno učestvujući u obnavljanju bosanske državnosti, započetom na ovom skupu na kojem su, kako su govorili komunisti, “postavljeni temelji nove Jugoslavije i BiH kao posebne republike u njoj.”
Partizanski vrhovni komandant, do tada jedino poznat po misterioznom nadimku Tito, tek je druge ratne godine riječima: "Ja sam Josip Broz, metalski radnik, Hrvat iz Zagorja" - jednostavnom formulom za samolegitimiranje i pamćenje - u Cazinu prvi put javno razotkrio svoj identitet. “Stvarno postoji”, “Naš je”, “Nije Rus, nije ni Švabo”, čuo se šapat u masi, zabilježili su tada prisutni reakcije Krajišnika, koji su se u desetinama hiljada okupili, najprije, da vide da li stvarno postoji, a zatim i da čuju šta nudi komunistički vođa.

Broz, koji je sa svojom pratnjom iz Bihaća u Cazin došao preko Tržačkih Raštela pošto je most Cazin-Srbljani bio srušen, tada se prvi put obratio velikom skupu Muslimana, pokušavajući ih, bilo je jasno, pridobiti na svoju stranu.
Zašto je Broz baš u Cazinu i pred Bošnjacima premijerno obznanio ko je, teško je reći. Tek, sigurno je da moderno doba ne može upotpunosti shvatiti sa koliko je podozrenja praćena svaka njegova riječ. Nudio je novi, gotovo imaginani svijet. Na improviziranoj bini postavljenoj na raskrsnici u centru grada s njim su stajali: dr. Ivan Ribar, predsjednik Prvog zasjedanja AVNOJ-a, i Nurija Pozderac koji je otvorio zbor riječima: "Selam alejkum, braćo Muslimani".

Nurijina kćerka Sadeta se udala za Šerifa Buljubašića koji je stajao na ulaznim vratima kuće Pozderaca koju je Tito posjetio nakon skupa. Dr. Ribar koji je u kuću stigao prije ostalih, sačekao ga je ispred i upozorio: "Ovo je muslimanska kuća. Ovdje se izuva." Inteligentni Broz pravi još jedan, pokazati će se, dobar marketinški potez: zajedno sa Nurijom posjećuje cazinsku džamiju. Ubrzo se održavaju veliki zborovi u Bihaću, Velikoj Kladuši i Bužimu. Muslimani masovno pristupaju partizanima.
U ljeto 1943. Nijemci pokreću veliku operaciju sa ciljem uništenja Vrhovnog štaba. U operaciju, poznatu kao Peta neprijateljska ofanziva ili Bitka na Sutjesci, uvode oko 127.000 vojnika (67.000 Nijemaca, 43.000 Italijana, 2.000 Bugara i oko 15.000 domaćih) uz podršku 170 aviona, osam artiljerijskih pukova i veliki broj tenkova, protiv glavne operativne grupe jačine oko 22.000 partizana (računajući tu i oko 4.000 teških ranjenika).

Odnos snaga bio je šest na jednog, što je, po vojnim normama, dvostruko više od potrebnog za apsolutni uspjeh napadača. U memoarima britanskog oficira kojeg je ofanziva zatekla u misiji među partizanima, može se pročitati da je desetog juna njemački general Lüters saopštio putem radio-veze štabu njemačke divizije: "Jake neprijateljske snage sabijene su na najuži prostor između Sutjeske i Pive; pouzdano utvrđeno da se među njima nalazi Tito. Posljednja je faza borbe; došao je čas potpunog uništenja Titove vojske ... Tito i pratioci su navodno u njemačkim uniformama."
Drugi njemački izvještaj, dva dana kasnije, kaže: "Neprijateljske snage su se probile; napreduju dalje prema sjeveru." Jedna bilješka, sa strane teksta, nekog italijanskog oficira je određenija: "Izgleda da je Tito u sredini."
U bici na Sutjesci, koja je promijenila tok Drugog svjetskog rata na Balkanu, poginulo je oko 7.500 partizana, među njima i Nurija Pozderac. Sahranio ga je njegov sin Sead, po zanimanju ljekar, koji je bio uz njega. Poginuo je Sava Kovačević, Veselin Masleša je nestao, Ivana Gorana Kovačića su uhvatili četnici. Broz je ranjen. Bio je to jedinstven primjer u Drugom svjetskom ratu da je u toku borbenih dejstava ranjen vrhovni komandant.

Nakon jednomjesečnih, danonoćnih borbi, najčešće "prsa u prsa", Vrhovni štab nije uništen, što je presudilo da se ubrzo partizanski pokret razbukti širom Jugoslavije i dosegne konačnu pobjedu. (Računa se da je oko 175.000 Muslimana izgubilo život u Drugom svjetskom ratu. Izgubljeno je 8,1 posto ukupnog naroda, što je poslije stradanja Jevreja najveći procenat.)
Partizani su osvojili Sarajevo 6. aprila 1945. Za dvije-tri sedmice cijela BiH bila je u njihovim rukama. “Narodna vlada” je imenovana poslije 20 dana. Nešto kasnije u toj će vladi Hamdija Pozderac dobiti ključnu ulogu.

Hamdija, sin Mehe i unuk Murat-age Pozderca, bio je partizan. Po završetku rata, kada ima 21 godinu, odlazi na studije u Beograd, a zatim u Moskvu. U političku orbitu lansiran je poslije pada Aleksandra Rankovića, kada po Titovom odobrenju oko sebe okuplja bošnjačke i probosanske intelektualce čiji je zadatak da objasne razvoj bošnjačke nacije. Rezultat je nastanak nekoliko značajnih knjiga koje su, kao prve knjige tog tipa, doprinijele razjašnjenju nacionalnog pitanja Bošnjaka pred, za njih povijesni događaj, popis stanovništa, u aprilu 1971, kada su po prvi put dobili mogućnost da se izjasne kao Muslimani, a ne kao Srbi, Hrvati ili neopredijeljeni, kakav je do tada bio slučaj.
«Zašto Muslimani nisu prije priznati kao nacija je isto kao da si me pitao zašto Kulin ban nije uveo samoupravljanje. Oni moćniji od nas nam nisu dali ime Bosanac, nama je bilo važno da nas priznaju pod bilo kojim imenom i da nas stave u Ustav. Eto vas mlađih, nastavite sa istraživanjima i dokazivanjima, moja generacija nije mogla više», zabilježio je Pozderčeve riječi njegov prijatelj Alaga Dervišević.
Hamdija Pozderac je od 1971. do 1974. bio predsjednik Predsjedništva BiH, a od 1974. do 1978. predsjednik Skupštine BiH. Bio je predavač na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, kada je i Vojislav Šešelj asistent na istom fakultetu. "On mene mrzi zato što sam Musliman, rekao mi je. On mrzi naciju kojoj pripadam, on je nacionalista i to je suština", rekao je Hamdija svojim prijateljima, objašnjavajući česte Šešeljeve napade.



Dok su srbijanski desničari Hamdiju označavali kao „oca bošnjačke/muslimanske nacije”, u BiH mu je zamjerano da ne vodi dovoljno računa o Muslimanima. Podržao je proces protiv „muslimanskih intelektualaca” iz 1983, sa Alijom Izetbegovićem kao prvooptuženim. Interesantno je da je Hamdija označavan kao fundamentalista od strane istih srbijanskih desničara koji su pisali peticiju da se „muslimanski intelektualci” puste iz zatvora i da je Šešelj koji ga je mrzio „jer je Musliman” preko svoje izdavačke kuće „Srpska reč” štampao Izetbegovićevu Islamsku deklaraciju. Protagonisti poražene ideje počeli su voditi igru.

Kada je trebao biti izabran za predsjednika Predsjedništva SFRJ, Hamdija je bio prisiljen da se povuče. Njegovo uklanjanje sa političke scene Jugoslavije može se dovesti u vezu sa njegovim insistiranjem, kao predsjednika Ustavne komisije SFRJ, na nemijenjanju Ustava iz 1974. koje su tražili probuđeni srpski nacionalisti zahtijevajući ukidanje autonomije za Vojvodinu i Kosovo, koju je garantirao ovaj Ustav.
Afera Agrokomerc bila je maska za udar na Hamdiju Pozderca. Proces protiv direktora Agrokomerca Fikreta Abdića koji je obuhvatio i Hamdijinog brata Hakiju, koji je bio član Upravnog odbora preduzeća (i također funkcioner u saveznim institucijama), uzdrmao je cijelu Jugoslaviju. Prema instrukcijama iz Beograda, bosanski su čelnici tražili da Hamdija podnese ostavku, što je odbijao, tvrdeći da nije kriv. Na pauzi sjednice CK SKBiH na kojoj je Pozderac odbijao dati ostavku, pozvan je u kabinet predsjedavajućeg Milana Uzelca.

Rahmetli Nijaz Duraković je svojevremeno kobni dijalog opisao riječima: "Kada je izašao iz njegovog kabineta, Hamdija je bio blijed kao krpa i jedva je došao do govornice da bi rekao kako podnosi ostavku. Ne znam na koji je način Pozderac slomljen... Znam da je policija u to vrijeme prisluškivala većinu funkcionera. Uvjeren sam da su prisluškivali i Hamdiju. Tada sam se jedini put u životu stvarno prepao: ko stvarno vlada državom, ako se ne vjeruje prvom čovjeku te države?!"



Hakija Pozderac je neposredno pred početak rata Senadu Avdiću ispričao šta se zbivalo iza zidove komunističke vlasti u Sarajevu: "Toga dana sam bio kod Hamdije kući i dogovorili smo se da idemo ručati na Stojčevcu. Hamdija je rekao da će na petnaestak minuta skoknuti do Milana Uzelca. Bio je prilično veseo kada je otišao. Ali, nije se vratio ni za petnaest minuta, ni za sat, ni za dva, ni za tri. Nakon pet-šest sati vratio se sav skršen. Trebalo mu je pola sata da se sabere i ispriča šta se desilo. A desilo se to da ga je Uzelac optuživao za Agrokomercove mućke i vezu sa Fikretom. Kada bi Hamdo rekao da to nije tačno, Uzelac mu je puštao snimke razgovora. 'Pa bolan, Milane, jeste li vi to mene svugdje prisluškivali, i u kući, i u kabinetu u Beogradu, i u kafani?' 'Jesmo', odgovorio je Uzelac, 'svugdje smo te prisluškivali' 'I u hali?', pitao je Hamdo. 'I u hali' kazao mu je Uzelac. ‘E pa nađi tu traku iz hale da čuješ kako pravi Krajišnik prdi!', rekao je Hamdija i napustio zgradu CK."
Hamdija je umro u aprilu 1988. u bolnici Koševo u Sarajevu. “Pošto je bilo sumnji oko njegove smrti, Državna bezbjednost je dopustila da jedan član familije pogleda Hamdijino tijelo. Hakija je predložio da to budem ja”, kaže Hazim Hasko Pozderac, jedan od najužih članova porodice (Hazimov i Hamdijin otac su braća). “Bili su prisutni ovi iz Državne bezbjednosti i ja, kao predstavnik familije. Otvorili su sanduk, pogledao sam. Odmah poslije sam se sreo sa Hakijom i rekao mu da je naizgled sve normalno, izuzev što je kažiprst desne ruke nekako neprirodno zgrčen.”
Historijski gledano, Krajina je predstavljala drugo lice Bosne. Smještena na granici Turskog carstva, kod svog je stanovništva stvorila ratnički mentalitet, karaktere sa ekstremnim osjećanjima i radikalnim opredjeljenjima. Pad komunizma i uvođenje višestranačja 1990. otvorilo je utrku za omasovljenje novoformiranih stranaka. Kao što je Broz u svoje vrijeme u Nuriji Pozdercu vidio ključ za vrata Krajine, Alija Izetbegović ga je prepoznao u Fikretu Abdiću.

Nakon dugo „vaganja”, Abdić objelodanjuje ulazak u SDA na skupu u Velikoj Kladuši, na kojem se okupilo desetine, možda stotine hiljada ljudi. Nakon Gazimestana bilo je to najveće okupljanje jednog naroda uopće. Uz binu je napravljena improvizirana bosanska kuća sa dvije sobe. Izetbegović, koji je obećao dati „muštuluk” prvom ko ga obavijesti o Abdićevom ulasku u SDA, dočekuje novog člana i pita šta želi za protuuslugu zbog toga što njegov ulazak donosi sigurnu pobjedu stranci.

„Fikret je rekao da mu ne treba ništa i da u SDA ulazi, jer to narod Cazinske krajine od njega traži", ispričao je jedan od prisutnih. Abdić je bio euforičan. Nazvao je u Beograd Hakiju Pozderca (koji tada živi u Užičkoj ulici na Dedinju) i rekao mu da je pristupio SDA. Pitao je da li i on želi ući u stranku. Oduševljeno je objašnjavao koliko se naroda okupilo u Kladuši i držeći telefonsku slušalicu u zraku pitao: "Čuješ li, čuješ li?" Kroz slušalicu je strujao zvuk nalik talasanju mora. Prema onom što je svojevremeno ispričala Razija Pozderac, njen muž je na Abdićeve riječi reagirao iznenađujuće oštro: "Fikrete, zavadićeš narod u Krajini. Zašto nisi osnovao građansku stranku?" "Čuješ li?" - ponavljao je Abdić. "Mi nemamo više šta razgovarati", odgovorio je Pozderac spuštajući slušalicu. Prekinuo je vezu, ali i svaki dalji kontakt sa dojučerašnjim prijateljem.

Hakija je umro u Beogradu četiri godine kasnije. Njegov sin Meho i supruga Razija su preselili u Sarajevo.

Ali, u Beogradu su ostali drugi članovi porodice. Između ostalih, Sadeta, kćerka Nurije Pozderca. Sadeta je bila direktorica najpoznatije beogradske Prve gimnazije, a njen muž Šerif Buljubašić, funkcioner u ministarstvu vanjskih poslova SFRJ. Imali su dvoje djece: Senu i Seada. Sead je postao operski pjevač, a Sena se udala za direktora naftne kompanije Jugopetrol Miška Jeremića. Dobili su sina Vuka.
Vuk je pohađao Prvu beogradsku gimnaziju u kojoj mu je sadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić predavao psihologiju i gdje je, kažu, pridobio sve simpatije svog tadašnjeg profesora. Kasnije je nastavio školovanje u Engleskoj (Kembridž) i SAD-u (Harvard). Diplomirao je teoretsku fiziku na Univerzitetu u Kembridžu, a za vrijeme doktorskih studija iz primijenjene matematike na Univerzitetu u Londonu radio je u finansijskim institucijama, među kojima je i Deutsche Bank. Kao student i mlad stručnjak, tokom Miloševićeve vladavine, bavio se organizovanjem srpskih studenata i iseljenika radi kampanja za bolje informisanje o događanjima u Srbiji.



Kada je 1997. održana osnivačka skupština Organizacije srpskih studenata u inostranstvu, Jeremić je postao njen finansijski menadžer. U svojoj biografiji je tada naveo: "Do 35. godine života namjeravam doktorat naplatiti u Londonu, New Yorku, Tokiju ili Hongkongu, vršeći surovo kapitalističko izrabljivanje na berzi, a poslije toga se baviti humanitarnim radom, posmatranjem ptica i filatelijom, paralelno sa držanjem značajnog djela dionica Playboya i portfeljom ministarstva za istraživanje ruda i gubljenja vremena u Vladi Srbije".
Poslije demokratskih promjena u Srbiji, od oktobra 2000. radio je kao savjetnik ministra za telekomunikacije Jugoslavije, dakle Borisa Tadića, a potom od jula 2004. i kao njegov savjetnik, kada je Tadić imenovan za predsjednika Srbije. Od novinara tada najčešće pitan šta sa 29 godina, koliko ima, može savjetovati Tadića, nonšalantno je odgovarao da oni razgovaraju i dogovaraju političke stavove. „Ne uspijevam ga samo nagovoriti da prestane navijati za Partizan, jer nije uredu da predsjednik Srbije bude 'grobar'“, odgovara.

Oženjen je Natašom Lekić, novinarkom RTS-a. Govori tečno engleski i njemački jezik. Na web stranici sa njegovim biografskim podacima piše: nacionalnost - Srbin, vjeroispovijest - pravoslavlje.
Sto pedeset godina od rođenja velikog krajiškog age Murata Pozderca, koji je živio u islamskoj vjeri i šerijatu, njegov je potomak bez prisile - izuzev one koju život nosi – postao pravoslavac i jedan među pet najznačajnijih ljudi Srbije. Čudni su putevi Gospodnji. Iliti, „Velik je Allah, gospodar svjetova”, da citiramo riječi Nurije Pozderca, prije nego što će iz kanjona Sutjeske zakoračiti u onaj drugi, pravedniji i bolji svijet... kakav on i njegovi drugovi komunisti uzaludno pokušaše napraviti na zemlji.

Izvor. Slobodna Bosna, samo tekst, fotografije su moj izbor.



[Edited by Dajdza on 09-07-2012 at 03:46 GMT]

Nagrada za uspješan genocid

Sudsko vijeće Haškog tribunala oslobodilo je međupresudom Radovana Karadžića optužbi za genocid počinjen 1992. u sedam bh. općina. Otkud ovakva odluka na pola sudskog postupka? Kwon tvrdi da Tužiteljstvo nije iznijelo dovoljno dokaza. Treba li podsjećati na polemike koje su vođene kada je ovo isto vijeće naložilo Tužiteljstvu da skrati optužnicu protiv Karadžića, odnosno broj dokaza i svjedočenja, ali i tačaka optužnice kako bi se proces ubrzao? Je li ova odluka direktna posljedica odluke koju je Vijeće donijelo još tada, prije početka suđenja? Ili je ova odluka politički motivirana?
Osnovna škola u Foči, u koju sam išla, više ne postoji. Na njenom mjestu se pravi pravoslavni hram Svetog Save za koji kažu da će biti najveći na Balkanu. Ulica u kojoj sam stanovala danas se zove Svetosavska. Kada je 1992. Foča napadnuta protjerani su svi Bošnjaci. Nakon toga su spaljene skoro sve bošnjačke kuće, sve džamije i uništeno sve ono što bi na bilo koji način ukazivalo na to da su Bošnjaci nekada živjeli u tom gradu. Djeca koja danas žive u Foči i ne znaju da su u tom gradu nekada živjeli muslimani – u Foči 20 godina nije rođeno nijedno bošnjačko dijete. Historija u udžbenicima ne spominje narod koji je nekad tu živio. Aveti praznih kuća i napuštenih imanja jedini su svjedoci da su u tom gradu nekad živjeli muslimani, od kojih su oni koji su imali sreću da prežive danas raseljeni širom svijeta.
Zbog organiziranog i sistematskog silovanja u Foči u Haškom tribunalu su po prvi put izrečene presude za silovanje kao ratni zločin. Osuđeni su pojedinci i zbog drugih ratnih zločina počinjenih te ’92. godine u Foči.
Kraci izvod, Dani




[Edited by Dajdza on 11-07-2012 at 18:59 GMT]

Ona je njegov najbolji prijatelj: Keruša ga doji da ne bi umro od gladi



Chotu Kumar (6) iz Indije živi u najgorem siromaštvu, a kako kaže, njegova porodica često nema novca za hranu zbog čega ga hrani keruša koja ga doji tri puta dnevno.
[24 sata info]

"Živim sa mamom, bakom i bratom, brat radi ali zarađuje 20 dolara mjesečno, a to nije dovoljno za hranu", kaže Kumar. "Sa kerušom sam se sprijateljio od prvog dana, voli me i nikada nije bila agresivna prema meni. Kad hoću da jedem, dovoljno je da legnem pored nje i uhvatim je za zadnje noge", priča mališan iz Indije.

Chotu ne ide u školu, a psi su njegovi jedini prijatelji. S obzirom na to da žive veoma siromašno, Kumarova porodica već dugo pristojno nije jela. Jednog dana, majka je ugledala Chotua kako ga doji lutalica.

"Uplašio me je prizor, povukla sam ga i upitala šta to radi? Poslije mi je bilo veoma žao. Zbog situacije u kojoj smo, ne ostaje mu ništa drugo, a keruša je zaista dobra prema njemu", priča majka Kumara.

Saznavši za Kumarov način ishrane, mještani vjeruju da će on ozbiljno oboljeti ukoliko nastavi tako da se hrani. Međutim, Kumaru to ne smeta, bitno mu je da je sit.

"Čujem šta po selu pričaju ali meni to ne smeta. Pijem njeno mlijeko tri puta dnevno i ja sam sretan. Ona me voli a i ja nju veoma, keruša je moj najbolji prijatelj", zaključuje Kumar.

http://www.24sata.info/zabava/zanimljivosti/104014-VIDEO-Ona-njegov-najbolji-prijatelj-Kerusa-doji-umro-gladi.html




[Edited by Dajdza on 12-07-2012 at 17:06 GMT]

Uprkos zabrani suda: Merkel podržava prava muslimana i Jevreja na obrezivanje



Portparol njemačke kancelarke Angele Merkel obećao je muslimanskoj i jevrejskoj zajednici u Njemačkoj da će oni moći slobodno da provode obred obrezivanja dječaka uprkos zabrani suda, što je izazvalo zabrinutost u vezi sa vjerskim slobodama.
[24 sata info]

"Vlada želi, i to je sasvim jasno, da i jevrejska i muslimanska zajednica, imaju svoj vjerski život u Njemačkoj", rekao je portparol Merkelove Steffen Seibert.
On je dodao da obrezivanje, izvedeno na odgovoran način, mora biti moguće u Njemačkoj bez kažnjavanja.
"Svima je dobro poznato da u jevrejskoj religiji rano obrezivanje ima veliko značenje", rekao je Seibert, dodajući da će kabinet Merkelove biti uključen u napore da se riješi ovaj problem.
On je dodao da je potrebno donijeti brzo odluku i to se ne smije odlagati, prenosi Reuters. "Vjerska sloboda je veoma važno pravno pitanje za nas", rekao je on. Evropski rabini došli su u Berlin ove sedmice da lobiraju protiv, kako su rekli, napada na vjerske slobode, uz podršku muslimanskih i hrišćanskih vođa u neobičnom nastupu zajedništva, i uz podršku mnogih njemačkih političara.
U obrazloženju odluke u slučaju muslimanskog dječaka koji je doveden ljekaru, jer je krvavio nakon obrezivanja, sud u Kelnu saopštio je da ta praksa predstavlja nanošenje tjelesnih povreda i ne smije se provoditi na mladim dječacima, već na starijim muškarcima koji to sami odobre.
To, međutim, nije dozvoljeno u okviru jevrejske vjerske prakse, prema kojoj muška djeca moraju da budu obrezana osam dana od rođenja, niti za mnoge muslimane, kod kojih doba obrezivanja varira u zavisnosti od porodice, zemlje u kojoj žive kao i oblika islama koji praktikuju.
Njemačka je blizak saveznik Izraela i njen ambasador obećao je da će Komisija parlamenta za pitanja dijaspore braniti prava njemačke rastuće jevrejske zajednice. Evropski rabini okončali su svoj sastanak u Berlinu u četvrtak u prilično prkosnom stavu.
Oni planiraju razgovore sa njemačkim muslimanskim i hrišćanskim liderima u Štutgartu naredne sedmice da vide kako se mogu zajedno suprotstaviti zabrani.
Odluka regionalnog suda u Kelnu odnosi se na grad i okolne oblasti sa oko 2 miliona stanovnika.
Ukupna njemačka populacija je oko 82 miliona ljudi. U Kelnu živi oko 120.000 muslimana, čiji su planovi za gradnju centralne džamije izazvali antiimigrantsko raspoloženje. Šef Konferencije evropskih rabina apelovao je na Jevreje u Njemačkoj da nastave sa obrezivanjem uprkos zabrani.
Međutim, njemačka Medicinska asocijacija, protiveći se zabrani jer može dovesti do toga da se obrezivanje počne vršiti ilegalno uz veći rizik od infekcije, savjetuje ljekarima da tu operaciju ne provode dok ne bude sasvim jasna pravna situacija.
Pinchas Goldsmith, glavni rabin u Moskvi, koji je organizovao sastanak, rekao je da je zabrana novi primjer predrasuda u evropskom pravosuđu protiv nehrišćana nakon zabrane u Švicarskoj gradnje minareta, zabrane u Francuskoj i Belgiji nošenja muslimanskih marama i pokušaja zabrane u Holandiji mesa koje ima halal sertifikat.
"Obrezivanje predstavlja osnovu pripadnosti jevrejskoj zajednici. Taj obred praktikuje se 4.000 godina i ne može se mijenjati", rekao je Goldsmith.
U Njemačkoj živi oko 120.000 Jevreja i četiri miliona muslimana, od kojih većina vodi porijeklo iz Turske, koja je, takođe, osudila odluku suda.
Izvor. 24 sata