Bjanko ostavke su perverzija politike



U vezi s najnovijim događajima oko rekonstrukcije vlasti, do koje treba doći u saglasnosti sa činjenicom nastanka nove parlamentarne većine, izbila je na površinu užasna bruka našeg političkog sistema i političke prakse, a to je deponiranje bjanko signatura (praznih potpisanih ostavki), koje osobe kod kojih su ostavke deponirane mogu po svojoj volji i ocjeni učiniti efektivnim i lišiti osobu koja je ostavku deponirala njenog statusa izabranog poslanika i poslaničkih prava.

Moć stranke

Tako je ova bruka otkrila gdje se krije tajna silne moći nekolicine oligarha koji su ovladali političkim strankama, a preko njih i političkim životom zemlje, kojima vladaju kao privatnom svojinom, stvarajući stanje u kojem nema naroda, birača ni stranaka, nego postoji samo nekolicina ljudi koji vladaju strankama kao privatnim firmama.

Uzimanje unaprijed potpisanih ostavki omogućava predsjednicima stranaka da drže svoje poslanike i ministre na uzici i u apsolutnoj ovisnosti, osobito s obzirom na činjenicu da nijedan od naših političara niti je živio niti živi od svoje imovine i rada nego od moći svoje stranke i njenih prihoda koje ostvaruje na našoj javnosti već dobro poznate i nelegalne načine.

Stoga su ti ljudi egzistencijalno ovisni o predsjednicima stranaka i njihovim najbližim saradnicima, a to je perverzija ozbiljne demokratske i odgovorne politike.

Takva praksa otkriva najmanje dvije bitne stvari i dva načina izigravanja uloge i položaja narodnog poslanika ili predstavnika naroda, odnosno u krajnjoj konzekvenciji izigravanja birača i njihove volje. Prva se odnosi na sam akt kandidiranja neke ličnosti za budućeg poslanika i mogućeg visokog državnog funkcionera ili ministra. Određena ličnost (bolje bi bilo reći bezličnost) stječe pravo na kandidaturu samo u slučaju ako unaprijed svoju savjest i mišljenje preda predsjedniku stranke i nastavi funkcionirati kao zombi, tj. biće bez svijesti i savjesti, zadovoljavajući naredbe koje dobiva iz mjesta na kojem je deponirao svoju savjest na komadiću potpisanog papira koji će sadržajem ispuniti onaj koji ga posjeduje, a prema svojoj volji i potrebama.

Franko i Musolini

Druga se odnosi na lišavanje uloge stranaka i njihovih predstavnika osnovne funkcije narodnih poslanika, a to je da budu spona politike i naroda. Time oni gube ulogu predstavnika birača i naroda u parlamentima, kao što gube svaku vezu s voljom i željama naroda, s njegovim mišljenjima i interesima, a time se gubi svaki smisao parlamentarne demokratije, a ona pretvara u dirigiranu korporativnu tobožnju demokratiju, sličnu onima koje su imali italijanski fašisti pod Musolinijem (Mussolini), ili kakva je bila kod generala Franka Bahamondea (Franco Bahamonde) i kod portugalskog diktatora Salazara.

Tako su kod nas i izbori i parlamenti i cjelokupna politika izgubili svaki smisao, pa je sasvim razumljivo da narod više nema uopće interesa za te institucije tobožnje demokratije kod nas i da je rezigniran u odnosu na stranke i politiku. S pravom smatra da je zaključan u kavezu, a da ključ od vrata tog kaveza, ili tih kaveza, drže određeni ljudi čija je moć i uloga u apsolutnoj nesrazmjeri s njihovim intelektualnim i moralnim kapacitetima i ugledom u javnosti. Istinito i ujedno užasno.

Pa bas nikoga sa foruma medju TOP 10...


Pogledajte listu deset najpametnijih ljudi na svijetu

Teško je proceniti koliko je neko zaista pametan. Da li ih njihov koeficijent inteligencije čini pametnim? Ili su pak važnija njihova dostignuća? U pitanju je jako subjektivna stvar koja će uvek pokretati brojne debate, prenosi portal b92.

Skoro 50 odsto populacije posjeduje koeficijent inteligencije između 90 i 110, 2,5 odsto poseduje koeficijent inteligencije ispod 70 dok se svega 0,5 odsto može nazvati pravim genijima sa koeficijntom inteligencije iznad 140.

Steven Hawking
Steven je svoju reputaciju stekao zahvaljujući revolucionarnim otkrićima na polju teoretske fizike kao i svojim knjigama koje su nam pomogle da bolje razumijemo univerzum i sve to dok je patio od bolesti motornih nervnih ćelija. Njegov koeficijent inteligencije iznosi 160.

Kim Ung Yong
Fraza „čudo od djeteta“ posljednjih godina poprilično olako se daje mnogima, međutim, u slučaju Kima ona bi mogla biti previše blaga. Do svoje druge godine Kim je tečno govorio 4 jezika, a do svoje četvrte godine uveliko je pohađao kurseve na koledžu a u svojoj osmoj godini preselio se da studira u Americi na poziv NASA-e. Kim posjeduje jedan od najvećih koeficijenata intelignecije na svijetu – 210.

Paul Allen
Ko-osnivač Microsofta, Paul Allen definitivno je jedna od najsposobnijih osoba na svijetu kada je pretvaranje inteligencije u novac u pitanju. Sa ukupnom imovinom vrijednom preko 14 milijardi dolara, Allen se nalazi na 48 mlestu liste najbogatijih ljudi na svpletu i ujedno je jedan od najvećih filantropa na planeti. Njegov koeficijent inteligencije iznosi 170.

Rick Rosner
Sa koeficijentom inteligencije koji iznosi 192 malo ko bi pomislio da Rick piše za televiziju, a njegov posljednji zadatak bio je pisanje tekstova za jednog od najpoznatijih voditelja u Americi, Jimmyja Kimmela. Međutim, Rick nije vaš uobičajeni genije. Među poslovima koje je stavio u svoj CV nalaze se striper, konobar na rolšulama i nagi model.

Gari Kasparov
Iako je izgubio partiju šaha od računara, Kasparov je držao rekord kao najmlađa osoba koja je osvojila titulu svjetskog prvaka u šahu sa svega 22 godine. Nakon povlačenja iz sporta, Kasparov se sada bavi politikom i pisanjem knjiga. Njegov koeficijent inteligencije iznosi 190.

Sir Andrew Wiles
1995. godine, britanski matematičar riješio je 358 godina star matematički problem, za koji su mnogi govorili da je najteži matematički problem na svijetu. Njegov koeficijent inteligencije iznosi 170.

Judith Polgar
Podignuta od strane oca koji je njeno obrazovanje smatrao eksperimentom kojim je pokušao da pokaže da djeca mogu da ostvaruju izuzetna dostignuća ukoliko se od malena specijalizuju za određene teme. Judith je sa 15 godina postala prvak najmlađi u šahu tako za jedan mjesec pobjeđujući prethodni rekord koji je držao Bobby Fisher. Njen koeficijent inteligencije iznosi 170.

Christopher Hirata
Christopher je jedan od onih ljudi na koje su drugi pametni ljudi ljubomorni. Do svoje četrnaeste godine upisao je Caltech a do svoje 16 godine radio je za NASA-u na projektima koji se tiču kolonizacije Marsa a svoju titulu doktora nauka dobio je na Prinstonu u svojoj 22 godini. Njegov koeficijent inteligencije iznosi 225.

Terence Tao
Do svoje druge godine, kada smo svi polako učili da savladamo teške vještine poput hodanja, Tao je uveliko rješavao osnovne aritmetičke probleme. Do svoje devete godine pohađao je kurseve matematike namijenjene učenicima koledža, a svoju titulu doktora nauka dobio je na Prinstonu sa dvadeset godina. Četiri godine kasnije postao je najmlađi profesor na Univerzitetu u Kaliforniji. Njegov koeficijent intelignecije iznosi 230.

James Woods
Da, dobro ste pročitali. Nakon gimnazije, Woods je dobio punu stipendiju za MIT gdje je počeo da se interesuje za glumu. Ubrzo je napustio koledž i nikada nije zažalio zbog te odluke. Woods je tokom svoje karijere dva puta bio nominovan za nagradu Oskar i osvojio 3 nagrade Emimy. Njegov koeficijent inteligencije iznosi 180.

Nova era turske politike


Tursku mnogi izvana smatraju uspješnom, dok je Erdogan kod kuće na meti optužbi da sanja da je novi sultan.
Šef turske diplomatije Ahmet Davutoglu pohvaljen je zbog napora u rješavanju sukoba u svijetu [EPA] Piše: Richard Falk

Ništa ne ilustrira velike političke promjene koje su se dogodile u Turskoj u toku protekle decenije kao malo primijećeni medijski izvještaj. U njemu se navodi da su premijer Recep Tayyip Erdogan i njegova supruga Emine prošlog mjeseca prisustvovali privatnom iftaru (ritualni noćni prekid ramazanskog posta) kod aktuelnog načelnika generalštaba turske vojske generala Necdeta Ozela.

Samo nekoliko godina ranije, vojni vrh je planirao državni udar kako bi se oslobodio vodstva AKP-a (Stranka pravde i razvoja), kao što je to prethodno učinio 1997. sa premijerom Necmettinom Erbakanom, koji je postao žrtva vojnog puča zbog svoje navodne islamske agende.

Civilno-vojni odnosi

Nešto manje upečatljiv, ali ne i manje važan znak ovog dramatičnog preokreta je prisjećanje na to da se nedugo nakon što je AKP preuzeo kontrolu nad Vladom 2002. uveliko izvještavalo o tome kako supruge izabranih lidera nisu bile dobrodošle na veliko društveno okupljanje najviših vojnih oficira, koje se održava svake godine u Ankari, jer su, kao vjernice, nosile marame na glavi. Takva prisjećanja trebala bi nam pomoći da cijenimo značaj iftara između Erdoganovih i Ozelovih kao simboličkog izraza toga koliko su se u Turskoj po pitanju civilno-vojnih odnosa stvari promijenile nabolje.

Ovaj događaj možemo protumačiti na najmanje dva načina. Prvo, on ukazuje na opušteniji stav vojske prema turskim ženama koje, u skladu sa islamskom tradicijom, nose maramu na glavi. Iako je to znak da se definitivno kreće u pravom smjeru, pred Turskom je dug put koji treba preći prije nego što ispravi mnoge oblike diskriminacije pokrivenih žena koji i dalje ograničavaju njihove živote i radne opcije na neprihvatljive načine iz perspektive vjerskih sloboda.

Drugo, najvažnije, sugerira da su se oružane snage konačno pomirile sa popularnošću i kompetentnošću liderstva AKP-a i da se čine spremnim prihvatiti svoju umanjenu ulogu u preuređenom turskom ustavnom sistemu, vjerujući u iskrenost obećanja AKP-a o pridržavanju sekularnim načelima.

Godine 2000. Eric Rouleau, glavni francuski komentator zbivanja na Bliskom istoku i bivši istaknuti ambasador u Turskoj (1988-1992), pišući u časopisu Foreign Affairs, naglasio je u kojoj mjeri "sistem [republikanske Turske], koji vojsku stavlja u samo srce političkog života" do sada predstavlja najveću prepreku ulaska Turske u Evropsku uniju.

Doista, Rouleau i drugi turski stručnjaci smatrali su da je turska "država iz sjene" sastavljena od svog sigurnosnog aparata, uključujući i obavještajne organizacije, bila previše prožeta kemalističkom ideologijom da bi mirno stajala i gledala dok su sekularne elite, koje su vodile zemlju od osnivanja republike, bile zamijenjene konzervativnim društvenim snagama koje su bile jezgro podrške AKP-u. I ne samo zamijenjene, već je njihova mogućnost da vuče konce vlasti iza zatvorenih vrata završila nizom birokratskih reformi koje vojsci ograničavaju ulogu čuvara.

Politička polarizacija

U isto vrijeme, uprkos dostignućima AKP-a, potisnuti sekularisti nisu ništa sretniji sa Erdoganovim vodstvom nego što su bili prije deceniju. Oni koji se identificiraju sa opozicijom, uključujući i većinu vodećih medija, nikada ne mogu naći ništa pozitivno za reći o domaćoj i vanjskoj politici AKP-a, iako je linija napada drastično promijenila svoj položaj.

Prije deset godina, glavna linija napada bila je usmjerena na strahove i optužbe da je AKP bio krinka za islamsko preuzimanje vladajućeg procesa, sa strašnim zamišljanjem "drugog Irana" kojim se upravlja strogo u skladu sa šerijatskim zakonom.

Sadašnja čvrsta kritična linija napada usmjerena je na uvjerenje kako Erdogan sanja o tome da je novi sultan Turske, vukući zemlju natrag prema mračnom dobu autoritarne vladavine.

Svakako postoje neki opravdani prigovori u vezi sa Erdoganovim tendencijama da izražava snažna lična mišljenja o društveno kontroverznim temama - od pobačaja do zagovaranja porodice sa troje djece. Također, tu je i prilično veliki broj novinara, studenata i političkih aktivista koji se drže u zatvoru bez optužnice za navodne zločine.

A tu su i strahovanja, koja podsjećaju na raniju zabrinutost da Turska postaje islamska republika, da Erdogan priprema tlo da postane predsjednik u revidiranom ustavnom okviru koji bi šefu države dao mnogo veće ovlasti od onih koje sada ima.

Ova stalna polarizacija proteže se na druge domene politike, poput neriješenih pitanja Kurda, koja su obnovljena nasiljem nakon nekoliko relativno mirnih godina. Razumljivo je za to kriviti AKP, koji je kada je ponovno izabran obećao da će riješiti sukob, a onda nije ponudio ništa čime bi se to moglo ostvariti.

Također, ozbiljna je donekle zaslužena kritika turske politike prema Siriji koja optužuje Vladu za nerazuman i amaterski preokret iz jedne krajnosti u drugu. Prvo, nepromišljeno prihvatanje Assadovog diktatorskog režima prije nekoliko godina, nakon kojeg je uslijedilo navodno prerano i upitno povezivanje sa antirežimskim sirijskim pobunjeničkim snagama.

Istina je da su pozitivne inicijative Ahmeta Davutoglu u Damasku bile pozdravljene kao centralni dio politike "nula problema sa susjedima" - pristup koji kritičari sada smatraju potpuno diskreditiranim s obzirom na pogoršanje odnosa, ne samo sa Sirijom, nego i sa Iranom i Irakom. Davutoglu je učinio najbolje što je mogao da ponudi uvjerljive razloge za promjenu tona i suštine turske vanjske politike, posebno u odnosu na Siriju.

Vanjska politika

Također, treba istaći da je ministar vanjskih poslova bio neumoran u naporima za rješavanje sukoba unutar šire turske zone aktivnosti i utjecaja. Postojali su konstruktivni i dobro organizirani pokušaji za posredovanje u dugom sukobu između Izraela i Sirije oko Golanske visoravni, podsticanje procesa pomirenja u bivšoj Jugoslaviji koje je doprinijelo diplomatskom napretku u odnosima između Srbije i Bosne i Hercegovine. A najhrabriji od svih bio je napor da se Hamas uvede u političku arenu, kako bi se dalo ikakve šanse za dogovor oko okončanja izraelsko-palestinskog sukoba; a u dogovoru sa Brazilom postojao je privremeno uspješan pokušaj u ubjeđivanju Irana da pristane na pregovore o tome da obogaćeni uranijum, koji bi mogao biti iskorišten za izradu nuklearnog oružja, skladišti izvan svojih granica.

Umjesto opravdanog osjećaja ponosa velikim turskim dostignućima ostvarenim u prošloj deceniji, neobuzdano neprijateljstvo političkih snaga usmjereno protiv AKP-a stvara sterilne debate, što gotovo onemogućava rješavanje problema sa kojima se zemlja suočava, kao i iskorištavanje mogućnosti koje stoje pred tako dinamičnom državom kakva je Turska, koju većina izvana vidi kao sjajnu priču o uspjehu - i ekonomskom i političkom.

To su sve pohvalni ciljevi i kreativna upotreba diplomatije meke moći, koja će, ako bude uspješna, smanjiti napetosti u regiji, te povećati nade za mir. Čak i ako ne bude uspjeha taj pokušaj je bio odgovoran napor da se pronađu drugi načini pored oslanjanja na prijetnje upotrebom sile za rješavanje sukoba.

Ove razne inicijative desile su se s ciljem da se Turska učini glavnim igračem u regionu i šire - sa Vladom koja je gotovo jedina na svijetu gradila vanjsku politiku koja nije bila ni nastavak hladnoratovskog priklanjanja Washingtonu, niti zauzimanje otuđenog antizapadnog stava.

Turska je nastavila svoju ulogu u NATO-u, ustrajna u svojim pokušajima da ispuni mnoge zahtjeve procesa pristupanja EU-u, a čak je i vojno učestvovala, po mom mišljenju nepromišljeno, u neuspjelom ratu NATO-a u Afganistanu.

Pošteno gledajući, Davutogluov pristup je dao izvanredne rezultate, pa čak i tamo gdje se nije pokazao uspješnim, bio je istrajan u traženju prihvatljivog puta koji bi vodio mirnijem i pravednom Bliskom istoku. Turska je povećala svoj diplomatski ugled u cijelom svijetu u kratkom vremenu bez velikog vojnog utjecaja. Ovaj poboljšani ugled je priznat u mnogim sjedištima, uključujući Ujedinjene narode, gdje je Turska velikom većinom izabrana za nestalnu članicu u Vijeću sigurnosti.

Tu su i druge značajne turske inicijative, među kojima su i veliki napori za angažman u Somaliji u vrijeme kada je ostatak svijeta okrenuo leđa zemlji koja je otpisana kao najgori primjer "propale države".

Ne samo da je Turska ponudila materijalnu pomoć za rekonstrukciju infrastrukture upravljanja, već se, također, još impresivnije usudila krenuti tamo gdje su se anđeli bojali da idu: organiziranje hrabre posjete na visokom nivou turskog premijera, njegove supruge i drugih uglednika Mogadišu u vrijeme kada se sigurnosna situacija u prijestolnici Somalije naširoko smatrala vrlo opasnom za sve posjetioce.

Takav izraz solidarnosti prema jednoj afričkoj naciji u problemima bio je bez presedana, a praćen je nastavljenim i uspješnim angažmanom Ankare u nizu projekata za poboljšanje stanja u toj napaćenoj zemlji.

Potreba za odgovornom opozicijom

Nedavno, Davutoglu je zajedno sa Erdoganom posjetio muslimansku manjinu u zapadnoj državi Mijanmara Rakhine, koju je u junu brutalno napala lokalna budistička većina, tvrdeći da su muslimani nepoželjni ilegalni imigranti iz Bangladeša. Kao odgovor na to, Bangladeš je kazao da Rohingyje u Mijanmaru žive već stoljećima.

Ova turska misija na visokom nivou dostavila je medicinsku pomoć i pokazala empatiju, što se jedino može tumačiti kao istinski humanitarni gest, a iznad svega, prenijela je svoja osjećanja o tome koliko je važno za Tursku da učini sve što može kako bi zaštitila ovu ranjivu manjinu u dalekoj zemlji.

Davutoglu je jasno ukazao na više univerzalističku motivaciju koja je stajala iza posjete time što je, također, obišao budističku zajednicu kako bi izrazio svoju nadu da dvije zajednice mogu naučiti živjeti u miru i međusobnom poštovanju. Ovo putovanje u Mijanmar je još jedan primjer kako Turska u ovom periodu nastavlja sticati poštovanje, daleko veće od onog koje je prije imala.

Zasigurno, Turska bi, kao što je to slučaj sa svakom demokratijom, imala koristi od odgovorne opozicije koja ukazuje na propuste, dok je istovremeno spremna odati priznanje konstruktivnim poduhvatima i dostignućima Vlade. Nažalost, polarizirana i demoralizirana opozicija je oštra u svojoj kritici, bez alternativne je politike, a nedostaje joj i kredibiliteta da bude koristan kritički glas.

Umjesto opravdanog osjećaja ponosa velikim turskim dostignućima ostvarenim u prošloj deceniji, neobuzdano neprijateljstvo političkih snaga usmjereno protiv AKP-a stvara sterilne debate, što gotovo onemogućava rješavanje problema sa kojima se zemlja suočava, kao i iskorištavanje mogućnosti koje stoje pred tako dinamičnom državom kakva je Turska, koju većina izvana, naročito u regiji, vidi kao sjajnu priču o uspjehu - i ekonomskom i političkom.


http://balkans.aljazeera.net/makale/nova-era-turske-politike

Evropa protiv, SAD "za": Obrezivati dijete ili ne?

Nedavna ocjena Američke pedijatrijske akademije (AAP) da je korist od obrezivanja dječaka veća od opasnosti od tog zahvata potaknula je rasprave i osude boraca za prava djece, piše u srijedu britanski list donoseći ocjene evropskih doktora koji dovode u pitanje argumente američkih kolega.
[24 sata info]

Na temelju dokaza po kojima obrezivanje dječaka može smanjiti opasnost od urinarnih infekcija, raka penisa i spolno prenosivih bolesti, uključujući virus HIV-a i HPV-a, APP je u stručnom magazinu napisao da je korist veća od opasnosti zahvata, ali suzdržao se od opće preporuke i konačnu je odluku prepustio roditeljima.

Ali, operativno uklanjanje pretkožice (prepucija) u muške novorođenčadi ili malih dječaka, propisano u nekim religijama radi očitih higijenskih razloga, izaziva prepore, a u Evropi se provodi dosta manje nego u Sjedinjenim Državama, piše dnevni list 'The Guardian'.

Sud u njemačkom gradu Koelnu ljetos je presudio da obrezivanje krši pravo djeteta da poslije samo odluči o svojim vjerskim uvjerenjima i zahvatu, piše list i podsjeća da je njemački doktor tužio rabina koji je obrezao dvojicu dječačića, na što su ljutito reagovale židovska i muslimanska zajednica. Bio je to povod raspravi o nesnošljivosti i vjerskim slobodama te o pravima djece u toj zemlji.

Obrezivanje se provodi u judaizmu i islamu, ali hinduizam ga, na primjer, ne propisuje. Aboridžini u pustinjskim područjima Australije prakticirali su obrezivanje, a historičari vjeruju da su tako željeli spriječiti balanitis (infekcija pretkožnice i glavića penisa) koji može uzrokovati skupljanje pijeska ispod pretkožnice. Balanitis je lako izlječiv osnovnom higijenom i javlja se jedan slučaj na 20 dječaka, češće neobrezanih.

Statistički podatci pokazuju velike razlike u stopi obrezivanja između SAD-a i Evrope. Tako Britanska udruga doktora u upustvima doktorima piše kako ni medicinska šteta ni korist dosad nisu nedvosmisleno dokazani te da je 'bitno da doktori obrežu dječaka samo kada je to dokazivo u najboljem interesu djeteta'.

U prilog obrezivanju najviše govori manji postotak infekcije virusom HIV-a, koji uzrokuje AIDS, u subsaharskoj Africi. Ali, doktori poput profesora Rogera Shorta, uglednog australskog biologa, ističu da su afričke statistike neuporedive sa praksom na Zapadu.

AAP se 'osramotio' selektivnim odabirom dokaza, uvjeren je britanski istraživač John Dalton. Američka udruga u korist obrezivanja piše da zahvat smanjuje opasnost od raka penisa, ali taj oblik raka krajnje je rijedak i - da bi se spriječio jedan slučaj na godinu, trebalo bi obrezati 300.000 dječaka, kaže Dalton. Oni tvrde da korist premašuje opasnost, ali nisu ih uporedili, ističe Dalton.

Iz zanimljivih komentara forumaša u Sjedinjenim Državama 'The Guardian' izdvaja 56-godišnjeg blogera koji drži da u ocjeni američke prakse ne treba zanemariti finansijske razloge.'Zahvat stoji između 400 i 800 dolara', piše neimenovani bloger i dodaje da se u SAD-u 'praksa često vodi smislom za zaradu', prenosi Tportal.

SAD je jedna od tri zemlje članice Ujedinjenih naroda, u društvu sa Somalijom i Južnim Sudanom, koje nisu ratificirale UN-ovu deklaraciju o pravima djeteta, ističe Dalton i pita: 'Ako već postoje etički razlozi protiv obrezivanja malih dječaka, zašto odluku ne prepustiti njima samima kad odrastu?'

Dalton smatra da je oboriv i naoko nepobitan argument da je prepucij u male djece tanak te je zato operacija manje opasna. Ali, 'budimo krajnje iskreni, obrezivanje male djece 'sigurnije je' zato što mala djeca ne znaju prijaviti komplikacije', zaključuje Dalton.

Napomena: Obrezati cunu svakako. Kad sam bio vojnik dva puta u 6 mjeseci pregledali su cune. Gotovo svakog neobrezanog slali su na pranje cune "c" sa kvacicicom, jer se ispod one podkozice nagomilalo nesto kao mladi sir.

Fahrudin Hasanović nokautirao Hakiju Meholjića!

Prijetelj Emira Suljagića, Fahrudin Hasanović, predsjednik Uduženja RVI Tuzlanskog kantona, nokautirao je Hakiju Meholjića u bifeu Robne kuće „Srebreničanka“ u Srebrenici, nakon što je Meholjić optužio bivšeg partijskog kolegu Suljagića da se „prodao Alijinoj SDA¨“

Incident o kojem bruji cijela Srebrenica već dva dana, dogodio se u subotu u prijepodnevnim satima u bifeu Robne kuće „Srebreničanka“ pred velikim brojem gostiju. Bivši partijski drugovi iz SDP-a, Emir Suljagić i Hakija Meholjić, sjedili su za istim stolom, a koji minut kasnije pridružio im se i Suljagićev prijatelj, Fahrudin Hasanović, predsjednik Udruženja RVI Tuzlanskog kantona.
Prema kazivanju očivedaca, incident je isprovocirao Hakija Meholjić, šef SDP-a u Srebrenici, koji je bivšem partijskom drugu Emiru Suljagiću spočitao da je nakon napuštanja SDP-a počeo raditi za „Alijinu SDA“. Suljagić je inače koordinator akcije „Glasaču za Srebrenicu“, koja, prema (pre)glasno izgovorenom mišljenju Hakije Meholjića, „ide na ruku SDA“.
Poznat po „kratkom fitilju“, Suljagić je reagirao burno-poslao je u „neku stvar“ i kočopernog Meholjića a i njegovog partijskog šefa Lagumdžiju, na šta je Meholjić uzvratio novim uvredama garniranim sočnim psovkama.
U jednom trenutku kad je Meholjić počeo psovati „mrtvog Aliju“, korpulentni Suljagićev prijatelj Fahrudin Hasanović skočio je sa stolice i tako snažno pesnicom udario Meholjića u glavu da je ovaj pao na pod kao pokošen!
Dok je nemoćni Meholjić ležao na podu u polusvjesnom stanju, Suljagić i Hasanović mirno su izašli iz bifea.
Obračun bivših partijskih kolega u kojem je deblji kraj izvukao Meholjić, nije prijavljen policiji.

BiH: Prvi monstrum osuđen za genocid pušten na slobodu!



Borislav Herak, prvi zlikovac osuđen za genocid u BiH, izašao je iz zatvora. Podsjećamo, Herak je zbog monstruoznih zločina prvobitno bio osuđen na smrtnu kaznu, koja mu je preinačena u 20-godišnju robiju.
Na slobodu je trebao izaći 11. novembra ove godine, ali je iz zatvora na Igmanu pušten ovog mjeseca, saznaje "Dnevni avaz" iz dobro upućenih izvora.
Herak je uhapšen 11. novembra 1992., a kasnije je priznao da je ubio više od 35 ljudi i silovao desetine djevojaka, od kojih je neke lično usmrtio, uglavnom na području u to vrijeme okupirane Vogošće.
Branislav Herak ostat će upisan u bh. historiji kao zločinac koji je, osim pred sudom, hladnokrvno i detaljno skoro svaki zločin koji je počinio opisao u vojnom zatvoru u Sarajevu pred grupom novinara među kojima je bio i John Barnes iz "New York Timesa", koji je priču o zlikovcu pronio širom svijeta.

Otvorena džamija u Gornjim Dubravama: Dolina Spreče je najjači bedem Bosne [/v]



Izgradnja džamije trajale je deset godina, a uloženo je oko 440.000 KM.

Danas je na području Medžlisa IZ Živinice, u džematu Dubrave Gornje, svečano otvorena džamija na Orašju.

Svečanosti su prisustvovali, muftija tuzlanski Husein ef. Kavazović, brojni imami, izaslanik reisu-l-uleme i direktor Gazi Husrev-begove medrese Zijad ef. Ljevaković, te veliki broj vjernika iz cijele BiH.

Ljevaković je džamiju u Dubravama proglasio imovinom Islamske zajednice u BiH, a čast da otvori džamijska vrata pripala je hadži Salihu Halilčeviću, koji je najviše svog vremena proveo gradeći zdanje s dvije munare.

Gradnju su pomogle džematlije u Dubravama, a među najvećim vakifima su hadži Salih Halilčević, Uzeir Halilčević i Ferid Alibašić, te poduzetnici iz Dubrava.

Prisutnim su se obratili domaćini Harun ef. Šljivić, Ševal ef. Kadrić, glavni imam MIZ Živinice Ahmet ef. Hamidović.

Muftija tuzlanski Husein ef. Kavazović, u svom obraćanju naglasio je značaj džamija, posebno u Dubravama koje imaju šest hafiza-čuvara Kur'ana.

-Nalazimo se u dolini Spreče koja je najjači bedem države BiH. A Dubrave su najtvrđa kula tog bedema. Mi to dobro znamo, mi koji smo se borili i organizirali otpor na ovom kraju. Želim čestitati dvije stvari: prvo, dali ste svoju legitimaciju, ličnu kartu kad je u pitanju država BiH, imamo heroja rata, našeg Nesiba Malkića. Druga legitimacija je ova džamija i privrženost džamiji, što stalno birnete za islam, za vjeru, za šehadet-kazao je Kavazović.

Izgradnja džamije trajale je deset godina, a uloženo je oko 440.000 KM.

Koalicija sa SDA više ne dolazi u obzir

Čelnici HDZ-a BiH i SDP-a Drgan Čović i Zlatko Lagumdžija izjavili su danas nakon susreta u Mostaru da će ove dvije stranke nastaviti s rekonstrukcijom vlasti u Federaciji BiH i na državnoj razini odmah po okončanju općinskih izbora, pri čemu je Lagumdžija kazao da ne dolazi u obzir nikakva koalicija sa SDA.

"Bilo bi mudro da u devetom mjesecu izbjegnemo bilo kakve odluke, reforme ili rekonstrukciju vlasti u Federaciji BiH ili BiH, kako ne bismo imali kampanju pomiješanu s ovim pitanjem", rekao je Čović.

Pojasnio je da bi u tome slučaju brojne reforme bile osuđene na neuspjeh. Pri tome je Čović izvjestio Lagumdžiju o amandmanima koje su dva HDZ-a uputila u parlamentarnu proceduru.

Lagumdžija je rezolutno odbacio bilo kakvu mogućnost koalicije sa SDA. "SDA se na razne načine pokušava vratiti u 'šestorku' na vlasti. Ukoliko bilo tko to na bilo koji način pristane, SDP neće sudjelovati u tome projektu i za nas to nije nikakav problem", rekao je Lagumdžija novinarima u Mostaru.

Prema njegovim riječima, vlast u Federaciji BiH će se prema ranijim razgovorima sa Čovićem rekonstruirati nakon izbora sukladno novoj vladajućoj većini koju čine četiri političke stranke dva HDZ-a, SBB BiH i SDP BiH.

To praktično znači da više ne postoji mogućnost da se SDA nađe u vlasti zajedno sa SDP-om koja je uspostavljena neporedno nakon posljednjih općih izbora.

Tvrdnja da Milorad Dodik ima bilo kakav dogovor sa mnom, pogotovo prećutni, jeste najobičnija glupost, prokomentirao je za Fenu predsjednik SDP-a BiH i ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija izjavu predsjednika SNSD-a u kojoj tvrdi da s Lagumdžijom "ima prećutni dogovor o rušenju BiH".

"Najbolji dokaz apsurdnosti današnje Dodikove izjave leži u činjenici da s jedne strane tvrdi kako sa mnom ima dogovor, a s druge strane me brutalno u kontinuitetu napada iz svih raspoloživih oružja. Zašto me napada ukoliko sam mu ja, kako kaže "saveznik u rušenju BiH". Reći ću vam: napada me zato što u meni, kao predsjedniku SDP-a, vidi najveću prepreku u ostvarivanju svojih ciljeva. I ja ću ostati njegova najveća prepreka", kazao je Lagumdžija.

Lagumdžija je dodao da Dodik ovakvim izjavama nastoji da prikrije svoje jatake te ga pozvao da, ukoliko tvrdi da s njim ima prećutni dogovor, jasno kaže s kim ima stvarni dogovor o rušenju BiH.

"Sve ovo što se dešava posljednjih dana vrlo jasno pokazuje da je na sceni ta nova Tihić-Dodik koalicija čiji je cilj razdruživanje BiH. Želim jasno reći ono što sam oduvijek govorio i što ću uvijek govoriti: nema nikakvog razdruživanja BiH već samo postoje procesi koji će voditi ka daljnjem udruživanju na normalnim euroatlantskim i civilizacijskim osnovama", kategoričan je Lagumdžija.

Pojasnio je da već sada svima treba biti jasno da do, čak i pokušaja razdruživanja zemlje, posebno zemlje kao što je BiH, ne može proći bez nasilja.

"Ljudi koji bi to pokušali završili bi kao zločinci. S druge strane, za rat je potreban jedan nasilnik ili neko ko je dovoljna budala da povede rat i onaj ko bi to uradio završio bi kao oni koji su danas u Haagu. Ukoliko bi neko krenuo u nasilno razdruživanje BiH taj bi sigurno završio kao gubitnik. Ja sigurno nisam spreman da završim kao gubitnik", istakao je.

Lagumdžija je podsjetio sve one koji misle da se BiH može razdružiti mirnim ili nasilnim putem da u ovoj zemlji postoje ljudi koji će BiH braniti i koji će je odbraniti.

'Jašarević je govorio da ne namjerava da puca po braći muslimanima i tražio da mu dovedu Amerikance'

Sud BiH produžio je pritvor Mevlidu Jašareviću, Emrahu Fojnici i Munibu Ahmetspahiću, optuženim za organizovanje terorističke grupe u vezi sa napadom na Ambasadu SAD u Sarajevu 28. oktobra 2011. godine. Jašarevićev advokat Senad Dupovac rekao je medijima da je Sud, koji svaka dva mjeseca odlučuje o mjeri pritvora, ocijenio da su i dalje na snazi razlozi za određivanje pritvora optuženima, koji u njihovom slučaju može trajati najduže dvije godine, javlja Srna.

Sudija Branko Perić, predsjednik Sudskog vijeća na suđenju Jašareviću, Fojnici i Ahmetspahiću, rekao je na početku današnjeg suđenja da je sprovedena odluka Suda BiH kojom je Jašarević premješten iz Kazneno-popravnog zavoda Sarajevo u zatvorsku jedinicu pri Sudu BiH.

Danas je, u nastavku suđenja, svjedočio pripadnik MUP-a Sarajevskog kantona Ibrica Avdo, koji je ranio Jašarevića, rekavši da je na njega ispalio dva hica, od kojih je prvi promašio, a drugi ranio Jašarevića.

On je istakao da je Jašarević bio laka meta i da je na njega pucao sa platoa ispred Srednje mašinske škole u Sarajevu.

Pred sudom je svjedočio i očevidac Jašarevićevog terorističkog čina Smail Žilić, koji je sve i snimio svojim fotografskim aparatom.

Prema njegovim riječima, Jašarević je stalno govorio da ne namjerava da puca po braći muslimanima, tražeći da mu dovedu Amerikance, kako je rekao, "teroriste nad muslimanima".

Adnan Šmigalović, istražitelj iz Odjeljenja Sipe za krivična djela terorizma, koji je vodio zapisnik o pretresima i oduzetim predmetima prilikom akcija pretresa objekata koje su koristili optuženi u Gornjoj Maoči, smatra da je oružje koje je tom prilikom pronađeno bilo izmješteno na ta mjesta nekoliko dana prije pretresa.

On je pojasnio da su puške pronađene u grmlju nedaleko od kuće koju je koristio Jašarević tu ostavljene najviše pet dana prije pretresa i da je to učinjeno na brzinu.

Odbrana optuženih pokušavala je da ospori zakonitost pretresa navodeći da o njima nisu bili obaviješteni optuženi i njihovi advokati, kao i da su urađeni prije nego je to sud odobrio.

Na početku današnjeg suđenja trećeoptuženi Ahmetspahić ponovo je zatražio da bude zamijenjen jedan od njegovih branilaca, što je Sudsko vijeće odbilo.

Sud je odbacio prijedlog Tužilaštva da u nastavku svjedoči još devet očevidaca Jašarevićevog napada na Ambasadu SAD, ocijenivši da za tim nema potrebe.

Nastavak suđenja zakazan je za 10. septembar, a predviđeno je da se kao svjedok Tužilaštva pojavi i Jašarevićeva supruga Mirela Demirović, iako joj je na pet godina zabranjen ulazak u BiH.

Tužilaštvo je obavijestilo Sudsko vijeće da je od imigracionih institucija BiH dobijena potvrda da Demirovićeva, koja živi u Srbiji, može da dođe u BiH kao svjedok pod pratnjom predstavnika nadležnih institucija.

Sudsko vijeće je navelo da nema nikakvih prepreka da ona tada i posjeti Jašarevića, što je on i tražio.

Gradonačelnik Londona: Hrvati, ne idite u EU, ne dirajte kunu



ZAGREB - Gradonačelnik Londona Boris Džonson, nakon što je uspješno odradio Ljetne olimpijske igre u svom gradu, svoju redovnu kolumnu u britanskom dnevniku "Telegraphu" odlučio je posvetiti Hrvatskoj, u kojoj je proveo odmor, uputivši velike komplimente cijeloj zemlji i poručivši Hrvatima da odustanu od članstva u Evropskoj uniji i zadrže kunu po svaku cijenu.
Džonson svoju priču započinje trenutkom u kojem plaća račun u restoranu u neimenovanom jadranskom mjestu, pri čemu mu se otme jecaj. No nije riječ o visini računa, upravo suprotno, piše Džonson, govoreći da je dvosatni obrok svih mogućih morskih plodova, zalijevan Pošipom - "možda najboljim bijelim vinom koje ste ikad probali", bio neprocjenjiv.
Iz članka saznajemo da gradonačelnik jednog od najbogatijih i najznačajnijih gradova na svijetu leti niskotarifnim "Easyjetom" i da je, po dolasku, uočio da su ljudi u Hrvatskoj prijateljski nastrojeni i da objedinjuju vrline slavenske i mediteranske kulture i fizičkog izgleda.
"Sve ovdje je bilo i još uvijek je apsolutno fantastično. A ipak sam zajecao dok sam gledao u novčanice kuna - to je bio oproštajni jecaj, kakav ćete pustiti pred janjetom koje ide na klanje", piše londonski gradonačelnik.
I objašnjava - Hrvatska će 1. jula iduće godine postati 28. članica Evropske unije te će, po odredbama Mastrihtskog sporazuma, ta ponosna suverena zemlja, kojoj još nije ni 20 godina, morati prihvatiti zakonodavstvo EU u njegovoj cjelosti i unutar toga staviti glavu u omču zajedničke evropske valute. Jer Hrvati, za razliku od Britanaca i Danaca, nemaju drugog izlaza.
"Oni (Hrvati) obvezni su da odustanu od kune u korist evra, a ja im kažem - Ljudi, nemojte to raditi", piše Džonson, navodeći kako tu nije u pitanju samo pogreška, već bi to značilo da se svjesno ne želi ništa naučiti iz mučnih epizoda nedavne prošlosti Balkana.
Potom Džonson ukratko prepričava vrijeme sukoba na prostorima bivše Jugoslavije i raspad bivše zemlje, popraćen desecima hiljada ubijenih i najvećim prisilnim iseljavanjem ljudi nakon Drugog svjetskog rata.
Takođe navodi da je Hrvatska rat praktički dobila istjerivanjem Srba iz Krajine 1995, ali da je već dotad stekla sve atribute pune državnosti - nezavisni parlament, nezavisno pravosuđe i ono "što je potrebno svakoj zemlji koja doista želi biti gospodar svoje sudbine", a to je vlastita valuta.
Boris Džonson čitaoce "Telegrapha" upoznaje s porijeklom naziva "kuna", napominjući da je kunino krzno u srednjovjekovnoj Hrvatskoj bilo sredstvo plaćanja.
Londonski gradonačelnik ocjenjuje kako je Hrvatska "očigledno prosperitetna" zemlja, s čistim ulicama, dobrim i brzim autocestama i veletrgovinama u kojima se može naći svaka uopšte zamisliva poslastica, u rashlađenim higijenskim uslovima kakve bi se moglo očekivati u Austriji.
Podsjeća da su Hrvati ostavili trag u sportu trima zlatnim, od ukupno šest medalja, na netom završenim londonskim OI i naglašava kako je to vrlo dobro za zemlju od samo četiri i po miliona ljudi, procjenjujući da se čini da "Hrvatsku očekuje divna budućnost".
"Tim je šokantnije da su Hrvati, kako se čini, spremni zamijeniti jednu propalu federalnu strukturu (Jugoslaviju) za drugu (EU). Kao što to vidimo u evrozoni danas, monetarna unija ni izbliza nije kompatibilna s fiskalnom nezavisnošću", kaže Džonson, ističući da grčki i španski primjeri pokazuju kako je tu riječ o dugom procesu manjeg ili većeg poniženja pod čizmom briselskih birokrata.
"To je uništenje srži demokratije. Time se ignorišu i nadglasavaju suvereni političari manjih država", naglasio je u kolumni.
"Evro se u potpunosti izruguje demokratiji i samoodređenju - svim stvarima za koje se tako mnogo Hrvata borilo i poginulo", kaže Džonson, napominjući kako je tiranija Brisela nenasilna, baršunasta, "za razliku od tiranije Beograda, ali ipak tiranija".
"Izbjegnite evro, moji hrvatski prijatelji, za 10 godina se želim vratiti (ovamo), naručiti bocu vrhunskog Dingača i sve platiti u kunama", poručuje na kraju svoje kolumne londonski gradonačelnik Boris Džonson.