Optuženi za ratne zločine na listi kandidata SPRS

Petar Dmitrović, univerzitetski profesor koji je svojevremeno magistrirao pedagoške nauke i doktorirao na Univerzitetu Vojske bivše SRJ u Beogradu, nalazi se na listi kandidata Socijalističke partije RS (SPRS) za općinu Bijeljina na predstojećim općinskim izborima u BiH. Ništa neobično za nekadašnjeg aktivnog oficira JNA, nosioca 12 mirnodopskih odlikovanja, ali i ordena Karađorđeve zvijezde trećeg reda, kojim ga je odlikovao lično ratni zločinac Radovan Karadžić.

Međutim, uz sve to, Dmitrović je, kao prvi komandant koncentracionog logora Batković kod Bijeljine, jedan od četvorice optuženih za ratne zločine u tom logoru. Optužnica je podignuta početkom ove godine, glavni pretres održan je u Bijeljini 12. juna, a potom je uslijedila pauza, jer je tužilac Nebojša Jovanović koristio dva godišnja odmora.

Optuženi za ratne zločine, začudo, u ovom procesu brane se sa slobode, ali ni to nije ništa neobično za bijeljinsko Okružno tužilaštvo i Okružni sud. Nastavak suđenja zakazan je u oktobru. Ostaje da se vidi hoće li Dmitrović tada već biti odbornik u Skupštini Grada Bijeljina ili će ostati samo optuženi za ratni zločin.

Vezano za gornji tekst...

Počelo suđenje za zločine u logoru Batković


Petar Dmitrović

Optuženi za ratne zločine u logoru Batković kod Bijeljine su se u petak, 02.03., u Okružnom sudu u Bijeljini izjasnili o vlastitoj krivnji. Optužnica ih tereti za zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima.


"Ne osjećam se krivim ni po jednoj tački optužnice," istovjetan je odgovor koji su u petak 2. marta u sudnici Okružnog suda u Bijeljini dala četvorica optuženih. Petar Dmitrović, kao zapovjednik logora, Đoko Pajić kao njegov nasljednik, Đorđe Krstić kao Pajićev zamjenik i Ljubomir Mišić, kao komandir straže, optuženi su za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika u ovom logoru, u periodu od juna 1992. do juna 1994. godine. Po krivičnom zakonu bivše SFRJ, optužnica ih tereti po komandnoj odgovornosti, a Mišića i kao izvršitelja koji je premlaćivao logoraše, od kojih su neki umrli. Među njima su i Bijeljinci: profesor Ferid Zečević, zlatar Husein Ćurtić Hapaka, dok je mesar Ejub Smajić preživio, ali je 60% ostao invalid.

Nikada se optuženi za logore nisu branili sa slobode

Advokat Duško Tomić, zastupnik porodica Zečević i Smajić, povodom izjašnjavanja optuženih je izjavio:

"Iznenađen sam. Ovo je prvi put da se sudi nekome za logore, a da se oni brane sa slobode. U svim dosadašnjim procesima, i u Hagu i ovdje, svi optuženi za logore su u pritvorima. Imate Dretelj, imate Silos, imate Viktor Bubanj, imate sada hapšenje u Hrvatskoj, imate suđenja za Prijedor. Nikada se optuženi nije branio sa slobode. Ovo me brine, da Tužilaštvo nije predložilo pritvore, bar za četvrtooptuženog koji je direktno učestvovao u ubistvu logoraša," kazao je za Deutsche Welle advokat Tomić.

Iako su bile obuhvaćene istragom, pet osoba je ranije oslobođeno optužnice za zločine u ovom logoru, a prema izjavama bivših logoraša, neki batinaši i ubice još uvijek nisu optuženi. Zvanično, kroz logor je prošlo oko 1.700 ljudi, a podaci Saveza logoraša BiH govore i o 3.800 logoraša koji su u raznim periodima bili u ovom logoru formiranom juna 1992. na Poljoprivrednom dobru u selu Batković. Nezvanično, najmanje 80 ljudi smrtno je stradalo od premlaćivanja ili na ratnim linijama gdje su vođeni na prisilni rad.

Sumnja u sigurnost i objektivnost

Nihad Ključanin je predsjednik udruženja logoraša Sanski Most. Bio je pritvorenik u Batkoviću i spreman je svjedočiti. "Mi smo dali izjave Kantonalnom tužilaštvu Tuzla. Zbog mjesne nadležnosti, poslije je to prebačeno na Okružno tužilaštvo Bijeljina i sad očekujemo njihove pozive. Međutim, nije nas to nimalo obradovalo što se vodi u Bijeljini. Ne vidimo tu ni sigurnost niti objektivnost u suđenju, jer, na kraju krajeva, oni su odavno raspolagali svim činjenicama..."

Džafer Deronjić je sekretar Udruženja logoraša Brčko Distrikta. Bio je pritvoren u logorima Luka i Batković. Dobro pamti batinaše iz Batkovića koji još uvijek nisu optuženi. "Nikolića Veselina i Gligora Begovića komplet zarobljenici pamte, a ja Veselina Nikolića dobro pamtim jer sam dva, tri puta od njega dobio dobre udarce. Ne bih mogao reći jesam li od toga vid izgubio. Ja desnog oka uopšte nemam...."

Neki batinaši i ubice nisu, za sada, niti osumnjičeni

Veselin Nikolić i Gligorić Begović, za sada, nisu niti osumnjičeni. Niko od optuženih niti njihovih zastupnika nije želio govoriti za medije. Postupajući tužilac u ovom slučaju je Nebojša Jovanović, a sudski proces vodit će se pred sudskim vijećem kojim predsjedava sudija Mensur Đonlić. Pretresno vijeće naknadno će saopštiti kada će biti naredno ročište.

Pismo Sejle Jugo-Turkovic upuceno redakciji Oslobodjenja...

Fahrudin Radončić je lično odobrio ubistvo Ramiza Delalića Ćele

Radončić Ćelino ubistvo podmeće Bakiru Izetbegoviću. Ja, kada se dogovaralo Ćelino ubistvo, nisam sjedila sa Izetbegovićem, nego sa Radončićem, , tvrdi nekadašnja zvijezda Avaza i Alfe.


Cijenjena redakcijo,

Čitajući vaš list, uvjerila sam se da ima prostora i za one kojima Fahro Radončić uskraćuje odgovor na njegove laži i klevete, te vas stoga molim da objavite i moje reagiranje na tekst objavljen u Avazu 28. avgusta 2012, na 4. stranici, u kojima Radončić, naslućujući kraj, panično brani Nasera Keljmendija. Znam da Avaz neće.

Ne želim se osvrtati na njegova politička podmetanja, niti braniti bilo koga, ali sam dužna reći sljedeće: Fahrudin Radončić je lično odobrio ubistvo Ramiza Delalića Ćele. Naser Keljmendi je nosio novac. Ima ih još nekoliko koji su direktno bili uključeni u ovu likvidaciju, ali o tome sada ne želim govoriti. Ovo tvrdim već dvije godine, o tome postoje brojni dokazi i spremna sam to ponoviti svima onima koji se usuđuju pokrenuti ovaj slučaj. Radončić Ćelino ubistvo podmeće Bakiru Izetbegoviću. Ja, kada se dogovaralo Ćelino ubistvo, nisam sjedila sa Izetbegovićem, nego sa Radončićem i ostalim pobrojanim. U kontaktima s Ramizom Delalićem Ćelom, isti mi nikada nije pominjao Izetbegovića, ali jeste dokumentaciju o Radončiću kojom dokazuje njegovu ratnu ulogu, odnosno saradnju s neprijateljem. Pred više svjedoka. Radončić dalje tvrdi da sam "kompromitovani svjedok koji je već morao platiti 10.000 za klevete iznesene o njemu".

Prvo, nikada nisam izgovorila nijednu laž o Radončiću. Nikada nisam dobila presudu, niti sam ikada uplatila ijedan fening odštete ovom "moralnom kepecu" i ljudskoj ništici koji bi se usudio od mene uzimati novac, iako zna da ni ja ni moje dijete nemamo hljeba da jedemo. Ne bi me iznenadilo da je upravo on utjecao na odluku Suda u kojoj je, nakon što sam tražila svoj novac (zarađen kod njega) i svoj stan, sudija bez imalo časti i obraza odgovorio kako "dječija prava nisu relevantna za donošenje rješenja kojim se odbija Vaš zahtjev", pri tome potpuno ignorirajući nalaz vještaka koji je izjavio "da sve što posjedujemo ja i moj suprug je legalno". Drugo, pokušaj moje kompromitacije i diskreditacije od strane Fahrudina Radončića, Olega Čavke, uz nerazumnu asistenciju Bakira Hadžiomerovića, nastao je baš onog trenutka kada sam progovorila o ubistvu Delalića i uzimanju mita od strane tužitelja Čavke, a od svog svjedoka pokajnika. Bila sam kurva, mafijašica, crna udovica, žena koja je dijete podmetnula svom mužu i šta sve ne. Slične stvari su se govorile i u sudnici, pa se ponekad pitam gdje su ti ljudi koji će bar moje četverogodišnje dijete zaštiti od montiranih svjedoka, korumpiranih tužilaca i monstruma kakav je Radončić. Istovremeno, Naser Keljmendi je bio ugledni biznismen, pa potom sitni kriminalac, a nedugo zatim osvanuo na Obaminoj crnoj listi. I sve ono što sam ja govorila, potvrdilo se kroz ovu listu. Valjda sam ja instruirala Baracka Obamu da ovog bjelosvjetskog ubicu stavi na crnu listu?! Ja sam, eto, kompromitirani svjedok, a Keljmendi je ugledni biznismen sa crne liste. Šta god ja bila i kako god me Fahro i Čavka nazivali, ja ću ipak svjedočiti o njihovim nedjelima.

Fahro, pročitah, već zna scenarij hapšenja Nasera Keljmendija. Zna, jer su on i Čavka dvojica scenarista hapšenja Zijada Turkovića i montiranja optužnice. Čavka, dok je uručivao dokazni materijal, zaboravio je Fahri reći da istražni materijal ne sadrži 17.600 stranica, nego svega tristotinjak. Ove hiljade su nastale dok je čuveni "haker iz Breze" duplirao stranice dokaznog materijala, kako bi, valjda, otežao odbranu, a slučaj napuhao. U tekstu Fahro također navodi kontakte Zijada Turkovića sa Amirom Zukićem. Zukić nam je komšija i (nažalost) bili smo prinuđeni kontaktirati s njim. Međutim, zanimljivo je zašto Fahro i oni koji su mu dostavili te snimke "zaboravljaju" spomenuti kontakte Zijada Turkovića i Kemala Čauševića, koji su školski drugovi. Bolji poznavaoci prilika znaju odgovor na ovo pitanje: Čaušević je dugogodišnji zaštitnik Keljmendijevih i Fahrinih poreznih utaja. Pomenuću samo uvoz Keljmendijevog blindiranog automobila iz SAD-a, ocarinjenog u Zenici, za nevjerovatno mizernu cijenu. Valjda će neko upitati Čauševića kakva je njegova uloga u tome, a možda je to ispričao i Ziki na jednom od hiljade snimljenih razgovora. Fahro, zaslijepljen od straha zbog hapšenja (i svog i Keljmendijevog) nije čuo da je na sudu dokazano da u našoj kući nisu pronađeni prislušni uređaji, nego ometači signala koji su se nalazili u sastavu blindiranog audija. O tome od koga smo ga kupili postoji uredna dokumentacija, a ja tvrdim pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću da nam ga nije poklonio rahmetli Alija, a pogotovo ne AID, niti su nam u kući pronađene bilo kakve akreditacije. I za to postoji dokaz: potvrda o oduzetim predmetima.

No, Fahro je, evidentno je, u strašnoj panici. Svi mi koji ga se ne bojimo smo kurve, kriminalci, a on je jedna poštenjačina kojoj je upravo SDA dala početni kapital, a potom Keljmendi "začepio" njegove rupe kako bi sagradio tornjeve, i to novcem zbog kojeg se nađe na crnoj listi. Bilo kako bilo, a s obzirom na nedostatak moralne svijesti svih onih koji su čitali tekstove napisane o meni, mom mužu, mome djetetu, ovaj karcinom bh. društva, u liku Fahre Radončića, neće me preplašiti i ušutkati. Zemlju ću okrenuti i dokazati da je direktni naručilac ubistva Delalića, da je sudjelovao u montiranju optužnice protiv Turkovića, da je Oleg Čavka uzeo mito u iznosu od 30.000 eura od Isljama Kalendera, pa potom Turkovića optužio za njegova ubistva i sve ono zbog čega sam na stranicama Avaza kurva, mafijašica, crna udovica...

Do tada, žaliću Fahru zbog njegovog duševnog stanja i neopisivog straha, a organima gonjenja predlažem da ga pitaju ko je ubio Ivu Pukanića, Muzafera Kalića, s kim se kupao na bazenu u Radon Plazi, gdje je boravio čuveni kriminalac po nadimku Japanac i o čemu su razgovarali on i Fahro, po čijem nalogu je u BiH došao Željko Milovanović itd. Dakle, do tada ljubazno molim "časnog" utemeljitelja neka nam on otkrije ko ga štiti od istraga (za Čavku sam dostavila već dovoljno dokaza), čiju akreditaciju on krije ko guja noge, zašto se plašio Delalića i zašto se mene plaši? Zaista mu neću ništa! Samo ću svjedočiti. I o njemu i Čavki i Keljmendiju! I "kompromitovani" imaju pravo na svjedočenje. A dokle god me Avaz kompromituje, ja sam zadovoljna, jer tako svima pokazuje koliko je prestravljen.

Pakistanski ministar: 'Dajem 100000 dolara osobi koja ubije redatelja filma 'Nedužnost muslimana!'

Jedan pakistanski ministar obećao je nagradu od 100.000 dolara osobi koja ubije redatelja protuislamskog filma "Nedužnost muslimana", snimljenog u Sjedinjenim Državama.

"Objavljujem da ću dati 100.000 dolara osobi koja ubije bogohulnika koji je uvrijedio svetog proroka", rekao je u Peshavaru na sjeverozapadu zemlje pakistanski ministar željeznica Ghulam Ahmed Bilour.
"Pozivam i sve talibane i braću iz al Qaede na sudjelovanje u toj plemenitoj akciji", rekao je ministar i dodao da bi, da ima priliku, svojim rukama ubio tog redatelja.

Pakistan je glavna muslimanska postojbina prosvjeda protiv anti-muslimanskog filma. U petak nakon glavne tjedne molitve prosvjed više desetaka tisuća ljudi je prerastao u nasilje u kojem je živote izgubilo 17 ljudi i više od 200 je ranjeno.

U drugim muslimanskim zemljama su antiamerički i antifrancuski prosvjedi, nakon objavljenih novih karikatura Muhameda u Francuskoj ostali pod kontrolom u petak nakon molitve.

Tisuće ljudi su u subotu u Pakistanu ponovno prosvjedovale protiv tog filma, ali ovaj put mirno.

Desetine tisuća prosvjednika prosvjedovali su u Kanu, gradu na sjeveru Nigerije, protiv protuislmaskofg filma proizvedeniog u SAD-u.

Za savjetnicu primio suprugu, konkurs poništen!

Da je pravda spora, ali ipak dostižna i u korumpiranom sistemu kakav su decenijama stvarali njegovi politički šefovi iz Stranke demokratske akcije (SDA), na svojoj koži nedavno je osjetio Rasim Omerović, načelnik općine Kalesija.

Nakon što je za vrijeme mandata svu bližu rodbinu i prijatelje uhljebio i zaposlio u javne ustanove širom Kalesije, vrhunac bezobrazluka bio je nedavni prijem njegove supruge Mersije na mjesto svog savjetnika u Općini Kalesija.

S takvim ishodom konkursa, objavljenog putem Agencije za državnu službu Federacije BiH, nije se složio Fahrudin Mustafić, koji je na rješenje o prijemu Mersije Omerović uložio žalbu. Odbor državne službe za žalbe utvrdio je da načelnik Omerović ima privatni interes koji utječe na zakonitost, te predmet vratio na ponovni postupak.

- Ja sam očekivao ovakav ishod čim sam uložio žalbu, jer sam bio i bodovno najuspješniji kandidat na listi. Kršenje zakona od načelnika Omerovića bilo je toliko očito. Na kraju se ispostavilo da je moja žalba u potpunosti osnovana - istakao je Mustafić.

Omerović je ranije ponudio i objašnjenje za prijem supruge Mersije za svoju savjetnicu, kazavši da je ona izabrana sa spiska koji je njemu dostavljen po abecednom redu. Čak i po toj logici Omerović bi trebao znati da se slovo F nalazi prije slova M.

Ministarstvo finansija RS navelo budžetski deficit od 54 miliona, a stvarna cifra je 126 miliona KM

Glavna služba za reviziju javnog sektora Republike Srpske utvrdila je deficit od 126 miliona u budžetu RS-a za 2011.godinu, dok je vlada Aleksnadra Džombića na toj stavci prikazala deficit od 54 miliona.

Glavni revizor RS-a Boško Čeko napominje da je Ministarstvo finansija promijenilo određene računovodstvene politike, odnosno usvojilo određeno evidentiranje i prikazivanje po tim novim politikama, što nije bio slučaj u prošlim godinama.

Međutim, problem se ponovo pojavio u razlikama kada je u pitanju deficit, odnosno pitanje budžetskih rashoda.

Naime, Čeko pojašnjava da je Ministarstvo finansija RS-a u svom izvještaju navelo deficit od oko 54 miliona KM, ali i stvorene obračunske obaveze od 62 miliona, tako da je sa stanovišta revizije to faktički deficit od oko 116 miliona, s tim što je Glavna služba za reviziju „našla“ da je i ta cifra veća za još oko 10 miliona.

On objašnjava da su obračunske obaveze ustvari stvoreni rashodi budžetskih korisnika za koje nisu planirana sredstva u 2011.

„U tome najviše prednjači Agencija za agrarna plaćanja s oko 35 miliona“, precizira glavni revizor.

Izvještaj Glavnog revizora Republike Srpske po izvršenoj reviziji konsolidovanog izvještaja Budžeta RS-a i reviziji finansijskih izvještaja budžetskih korisnika RS za 2011. dostavljen je na razmatranje Narodnoj skupštini RS-a, a Čeko pretpostavlja da će biti razmatran nakon lokalnih izbora.

Svoj komentar o završenoj reviziji još nije dao premijer Republike Srpske Aleksandar Džombić ističući da će o razlici između revizorskog izvještaja i onoga što je prikazalo Ministarstvo finansija o deficitu u budžetu moći da govori kada dobije detaljno obrazloženje od resora za reviziju u Ministarstvu finansija.

Za Vladu RS je, tvrdi, bitno da je deficit u budžetu znatno manji nego u prošloj godini.

Treba reći da i u 2010.godini revizija i Vlada RS-a nisu imali iste podatke o deficitu.

Revizija je za tu godinu utvrdila da je kumulirani deficit s 31.decembrom 2010. veći od iskazanog za 105.811.757 KM i sastoji se od razlike utvrđenog deficita za 2010. godinu (64.789.890 KM) i nekorigiranog početnog stanja po deficitu iz 2009. godine (41.011.867 KM).

Vlada je u svom izvještaju iskazala ukupni tekući deficit u iznosu od 282.978.680 KM, dok je revizija utvrdila, da tekući deficit iznosi 347.778.570 KM.

Za Džombića je bitno da se deficit smanjuje.

„Deficit je sada praktično 1,5 posto bruto domaćeg proizvoda i on se svake godine smanjuje", rekao je Džombić.

Razbijena stakla na JU “Stadion Tušanj”

Nepoznate osobe u nedjelju dva sata poslije ponoći kamenicama su razbili stakla na Javnoj ustanovi “Stadion Tušanj”. Pretpostavlja se kako je riječ o nezadovoljnim pojedincima koji su svoj bijes iskalili zbog poraza tuzlanske Slobode od Branitelja 1:3.

Službenici policije su sačinili zapisnik, a saznajemo kako se traga za vinovnicima ovog incidenta. I prošle godine kamenovane su prostirije JU “Stadion Tušanj”, a na zifovima su ispisani grafiti “Uprava napolje”, “Lopovi”, “Druga liga”…

Podsjetimo kako su jučer navijači Slobode, popularne Fukare, u 88. minuti prekinule susret sa Braniteljom. Oko stotinu ih je utrčalo na teren, a igrači i službene osobe su se sklonili u svlačionicu. Nakon petnaestominutnog prekida utakmica je nastavljena, a Sloboda je doživjela još jedan poraz i nalazi se u zoni ispadanja iz Prve lige F BiH.

Ta nijema suglasnost većine

Šteficu Galić neće lako slomiti. Oporavila se od prvotnoga šoka što ga je izazvala hajka na dokumentarac ‘Neđo od Ljubuškog’. Film je to o njezinome suprugu, o njoj i još nekolicini Ljubušaka koji su 1993. smogli nadljudsku snagu javno se suprotstaviti progonu Bošnjaka te da ih, kako god mogu, spase od logora i terora. Film je izazvao gnjev u Ljubuškome, a Galić je i fizički napadnuta.

Nakon što je nekoliko tjedana prikupljala snagu i oporavljala vlastitu obitelj od prijetnji, urednica mostarskoga portala tacno.net vratila se u javnost. I ne kani pobjeći.

Je li kažnjena počiniteljica fizičkog napada na vas 18. srpnja u Ljubuškome? Kako napreduje istraga?

– Ne, nemam nikakvu informaciju o tome kako napreduje istraga. Ljubuška policija me nije ozbiljno shvatila ni kada sam prijavila poziv na linč i medijsku hajku na mene i moju obitelj s lokalnih huškačkih portala, niti je učinila išta da nas zaštiti iako su im se obraćali ljudi s najviših državnih instanci BiH. Zaštitu je tražilo Udruženje novinara BiH, nevladine organizacije iz cijele BiH sa Srđanom Dizdarevićem i Svetlanom Broz na čelu, sve relevantne međunarodne organizacije, od EU do OESS, prije svih Dunja Mijatović iz ureda OSCE za slobodu medija, norveška veleposlanica Vibeke Liloe te ambasada SAD u BiH. Svi su tražili zaštitu za nas te da se ispita slučaj i počinioci privedu pravdi. Zahtjevi su stizali iz Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Islanda i Srbije, do Albanije, Moldavije i Armenije… Načelnik ljubuške policije je obećao zaštitu na prvim demonstracijama kad se prikazivao dokumentarac u Ljubuškom, profesionalno ju je i odradio. Također i na drugim. Nikad mi se više nitko nije obratio. Žalila sam se unutarnjoj kontroli policije zbog neprofesionalnog odnosa, jer su sve informacije koje sam im rekla, drugo jutro bile na tim istim huškačkim portalima. Netko iz ureda komesara policije Zapadnohercegovačke županije je prijetio i Ameru Bahtijaru, mom suradniku i prijatelju, kada ih je nazvao. Dakle, ja im ne vjerujem! Znam da dijele iste političke poglede kao i oni što mi prijete, i tako im daju dodatnu potporu. Voljela bih da sam u krivu.

Stalne prijetnje

Je li točno da je policija napad okarakterizirala kao tuču i remećenje javnog reda i mira, a da je uistinu bila riječ o posve neizazvanome napadu na vas?

– Da, policija je to izjavila ujutro novinarima iako sam im rekla da sam tu ženu vidjela na demonstracijama protiv dokumentarca, bila je jedan od organizatora. To je bio napad na mene, moju slobodu govora, kretanja, izražavanja, mišljenja… Postoje tv-snimci gdje ona govori što joj se ne sviđa na filmu i kako su otpremali naše Bošnjake iz Ljubuškog, kao i ostali sudionici demonstracija. A film je tu večer prvi put bio prikazan. Sigurna sam da ga nitko od njih nije ni pogledao a već im se nije sviđao. Iako su mi neprestano prijetili, ja sam ipak išla u šetnju svakodnevno, kao što sam i do tada godinama radila, uvijek istim putem. Te večeri nikog nije bilo na mjestu gdje smo običavali sjediti, a gdje bi inače uvijek bilo dvadesetak ljudi, djece, žena, što mi je bilo čudno. Na okolnim kućama su se zatvarale roletne jedna za drugom. Ljudi su ulazili u kuće. Sve je bilo čudno. I odjednom se iz mraka, s prijateljicom, pojavila ta žena koju sam vidjela na demonstracijama. Nasrnula je na mene tjerajući me i udarajući čime je stigla s takvim bijesom i mržnjom da to nikad u životu nisam vidjela. Optuživala me da sam kriva za kosti njenog oca koje da su iza općine u Ljubuškom, te izgovarajući i druge gnusne laži, između ostalih i da je ona s krim-policijom u ratu odnijela radio stanicu iz naše kuće. Bila sam u šoku. Počela sam se braniti, ali sam odustala. Toliko laži, mržnje i bijesa! Oni ne znaju drugačije: linč, batine i horde. To je bila kulminacija kampanje koja je danima trajala protiv dokumentarca i moje obitelji. Neđo je bio strastveni radio-amater. Svi su to znali u Ljubuškom, a i šire. Dao je radio stanicu svom prijatelju radio-amateru u Grude već početkom rata, upravo zbog priča koje su svakodnevno kružile kako izdaje sve informacije neprijateljima. To mu je bio najtužniji dan u životu. Nikad nam nitko nije pokucao na vrata da uzme radio-stanicu niti ga je ikad itko uhapsio zbog te radio stanice, a i zato jer je svaki poziv za front odbio – nije želio ratovati sa svojim narodom. Kako itko od nas može biti kriv? Sve te brutalne laži kruže stalno po Ljubuškom i oni im vjeruju samo zato što smo se pobunili protiv zločina i sveprisutne nacionalističke vlasti, što smo se usudili misliti drugačije i otvoreno to pokazati. Nisu to ispadi uvrijeđenih i ugroženih, nego mračna, dobro organizirana akcija političkog podzemlja i ratnih zločinaca, preko NVO i udruga od Ljubuškog do Zagreba. Kontinuirane prijetnje smrću, šikaniranja, medijska hajka te prijetnje preko huškačkih portala, tako sirove, surove, monstruozne, nepismene, kao i snimanje Ljubušaka koji su se usudili doći na projekciju, predstavlja samo njihovo priznanje onoga što je u dokumentarcu rečeno.

Zašto je takva atmosfera u Ljubuškome?

– Tko će znati! Zarobljeni umovi. Još uvijek u ’41. Ili ’71. Ili ’91. Naravno, ne svi. Znam da su mnogi ’93 bili prestrašeni. Strah je suština kukavičkog palanačkog duha. Ta nijema suglasnost većine… Zastrašujuća je šutnja dobrih ljudi u Ljubuškom i danas, dvadeset godina poslije. Sigurna sam da je strah glavni razlog, mada može biti i eventualno egzistencija ili neki interes, a vjerujem da mnogi i ne misle kao mi. Vlast je pobjegla na odmor, da ne bi imala stav na dan prikazivanja filma u Ljubuškom. Tajnica načelnika općine Ljubuški otkazala je njegov sastanak s norveškom veleposlanicom, koji je bio zakazan na taj dan s obrazloženjem da je na godišnjem odmoru!!! Gradonačelnik je kasnije dao izjavu lokalnim medijima kako je razočaran i da će se žaliti što je norveška ambasada financirala taj dokumentarac. Nije ga financirala ambasada nego Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške u Oslu. Nikada se nije žalio. U jednom intervjuu je također izjavio da je ovaj film izrežiran i da nema veze s našim Bošnjacima. To je samo ulagivanje njegovoj glasačkoj mašineriji. On dobro zna da su ’93 svi Srbi i Bošnjaci dobili otkaze na poslu, oduzeta su im auta, ubijeni su ni za što krivi Bošnjaci: Ibro Osmić, Zaim Konjhodžić, Huso Karailo, Ramiza Delalić, starica koja je živjela sama i koju su mučki ubili spalivši joj dva Kur’ana pred vratima kuće. Njihove obitelji ne smiju upitati tko ih je ubio ni danas zbog straha što bi im se moglo dogoditi. Ubijene su još dvije osobe, također Bošnjaci, Mačak i Sabrina za koje su počinioci odslužili kazne. Ubijeni su i Mijo Grbavac i njegova supruga u tom periodu. Nikad nitko za to nije odgovarao, koliko ja znam. Srušene su dvije džamije u Vitini i Gradskoj. Zapaljene su kuće: Konjhodžić, Muminagić, Delalić, Mahić, Mesihović, Ibrulj, Biuk…, te poslovni objekti: Špago, Ćeško, Pajo… Opljačkana je gotovo svaka kuća. Bošnjaci su odvedeni u logor na Heliodrom u Mostar. Tamo su bili pošteđeni od kopanja rovova na prvoj liniji jer je netko od dobrih Ljubušaka urgirao za njih. U Gradskoj su sve kuće opljačkane i stoka odvedena. Tutine horde su harale Ljubuškim. Zastrašivan je svak. A oni uporno pričaju da se nikome ništa nije dogodilo. Dogodilo se! Iako u manjoj mjeri nego u susjednim mjestima. Ali to nije opravdanje. Znam da su mnogi dobri ljudi, pomagali našim prognanim sugrađanima tajno, ali mi smo to javno i konstantno radili ne krijući se ni od koga, iako smo bili izloženi gnjevu vladajuće oligarhije i nasilnika. Ostali smo ekonomski na koljenima, Hrvati su nas bojkotirali, nisu ulazili više u našu radnju. Ja sam išla raditi kod drugih fotografa i tako smo preživljavali. I tako godinama. Toliko gladna ne mogu biti da bih izgubila dostojanstvo ili učinila nešto protiv svoje savjesti. Nikad! Tako nas kažnjavaju i danas. I, to je tajna moje vitke linije.

Čista savjest

Jesu li prestali pritisci na vas otkad ste napadnuti? Kako živite?

– Prividno, sve se smirilo. Ali odnos prema meni je isti kao i u srpnju. Ja ne živim. Ovo nije život. Čekam njihov sljedeći atak na mene ili na ljude koji su govorili u filmu. Žao mi je zbog svih koji danas imaju probleme zbog udjela u dokumentarcu. A svi ih imaju. Sama sam u Ljubuškom u ovome. Mislim, javno. Moji prijatelji mi dolaze, javljaju se, pitaju kako sam. Mnogi se nisu javili, a očekivala sam ih. Ako iziđem, rijetki me pozdravljaju, ostali teatralno okreću glavu. Osjećam se kao šugav pas. Ne idem u šetnju ni na kavu. Svi se boje biti sa mnom. Ili ne žele. Češće sam u Mostaru s prijateljima. Tamo me ljudi prepoznaju na ulici, žele mi stisnuti ruku ili reći lijepu riječ. Dobila sam na hiljade pisama podrške iz naše zemlje, Hrvatske, Srbije, cijele regije, Evrope, Amerike, Rusije… Rastužuje me sve to jer tamo sam heroina, a u Ljubuškom komunistička kurva, udbaška drukerica, izdajica koju treba likvidirati, silovati, prebiti…

Kako se osobno nosite s teretom, a kako vaše troje djece?

– Mogu se nositi s tim jer sam sve to prošla ’93. Samo, tada su batinali Neđu. Danas mene. Imam snage. Moja savjest je čista. Znam da sam ispravno postupila. Ne bojim se lokalnih nasilnika i nacionalno zaluđenih slugu. Samo mi je žao da su djeca pronijela i još uvijek nose ovo zlo vrijeme i našu obiteljsku tegobu. Voljela bih da su mogli imati sretnije djetinjstvo i život kao što smo ga mi nekad imali. Jedino što želim je da odu što dalje odavde. Što dalje! I budu sretni. Ako je to igdje danas moguće.

Jeste li zadovoljni filmom Svetlane Broz o vašoj obitelji?

– Da. Zadovoljna sam. Možda bi bila potpunija slika o Neđi da su imali priliku govoriti još neki ljudi, njegovi prijatelji iz djetinjstva, koji su prognani i razasuti širom svijeta: Niho, Mirso, Munib, Mujo, Omer, Fahro, Čedo… Ali, nisu bili tu. Neki više nisu među živima. Neki su se bojali pričati i to su mi otvoreno rekli. Oni su znali s kim žive. Ja, izgleda, nisam. Možda još i ne znam.

Potpora

Što je potrebno kako bi istina dobila pravo građanstva, ne samo u Ljubuškome, nego svugdje u BiH, gdje je cenzurirana i zabranjena?

– Potrebno je neprestano razgovarati i slušati. Jedino tako ćemo se suočiti s prošlošću, razumjeti i nećemo imati strah jedni od drugih. Jer, naš strah je moć nacionalističkih vođa i njihovih slugu. Mi nažalost, nemamo tu kulturu dijaloga. Ni jedna strana u BiH ne želi priznati krivnju obrazlažući je ničeovski akcija – reakcija, šta su oni nama uradili itd… Još se svi boje i misle da je najsigurnije šutjeti u svojim nacionalnim torovima. Nemati svoj stav ni mišljenje. Mislim da o zločinima jednog naroda trebaju i imaju moralnu obvezu progovarati upravo pripadnici tog naroda. Pogledajte šta se meni dogodilo, a ispričala sam samo svoju obiteljsku priču. Nisam lovac na ratne zločince niti svjedok u Hagu… Tko se u mojoj priči prepoznao, to je problem. Tako je svugdje.

Kako komentirate reakcije u Hrvatskoj? Je li vam itko pomogao, itko vas nazvao…?

– Nazvali su me prijatelji iz Hrvatske. Zvali su i mnogi koje nisam poznavala i dali mi podršku. Mnogi intelektualci i najveća hrvatska pera su pisali i stali na našu stranu: Božica Jelušić, Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Boris Dežulović, Marinko Čulić, Branimir Pofuk, Ante Tomić, Ladislav Babić, Ljubo Ruben Weiss, Zoran Pusić i mnogi drugi. Hvala svima. Međutim, neki prilozi na hrvatskoj televiziji u početku prenijeti su na svoj način, zahvaljujući režimskim suradnicima iz Hercegovine, a iza njih je ostajao žalostan dojam. U smislu da gledatelji – najblaže rečeno – ostaju pred dilemom nisam li ja za sve to kriva jer sam unijela uznemirenje u do tada mirni Ljubuški, pa još ‘komunjare’ u svemu imaju umiješane prste, te valjda ćemo više vjerovati zapovjedniku HVO-a koji se borio za našu stvar i slično. Kasnije se urednica ispričala a ti suradnici dobili otkaz. Hrvatski mediji – posebno štampa, osim Novog lista – nisu pretjerano pažnje posvetili svemu. Nisam sve ni mogla pratiti jer sam bila pod stresom.

Hrvatica s greškom

Jeste li hrvatska državljanka? Jeste li Hrvatica? Osjećate li da bi Hrvatska imala dužnost da vam pomogne?

– Ja sam Hrvatica s greškom. Nemam taj osjećaj pripadnosti. Ne mislim da Hrvatska može išta učiniti da bi se popravila situacija u jednom Ljubuškom. To njih ovdje samo ljuti jer osjećaju i to kao izdaju. Ne želim nikome da mu Ljubušaci pušu za vratom.

Jeste li očekivali reakciju političara iz Hrvatske?

– Ne. Nisam ja toliko važna. Ne vjerujem da bi to išta promijenilo. Ali promijenit će ulazak Hrvatske u EU. Nadam se da će tada Hercegoci shvatiti gdje im je mjesto. Voljela bih to vidjeti.

Bojite li se? Jeste li pokolebani, ili ste ponosni?

– Ne, ne bojim se. Ništa me ne može pokolebati toliko da se ne suprostavim zlu. To je naša ljudska suština. Ostajem svoja u sebi. Do kraja. Osjećam se i dužnom nastaviti ono što je Neđo radio i za što se zalagao. Pričali su mi da je u Ljubuškom na zidinama starog grada – Tabije, nekada pisalo: ‘Istina će pobijediti’, koja je vremenom i(li) nevremenom izbrisana, i da je obveza da se istina o progonu dijela Ljubušaka, samo zato što su pripadali drugoj nacionalnosti i religijskom uvjerenju, sazna i sačuva.
razgovarao: Boris Pavelić, Novi list

Izvor: http://protest.ba/v2/ta-nijema-suglasnost-vecine

Cestitke ef. Kavazovicu...

Husein ef. Kavazović novi reisu-l-ulema IZBiH!

Tuzlanski muftija Husein ef. Kavazović novi je reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, potvrdio je za "Dnevni avaz" Safet Softić, predsjednik Sabora IZBiH.

U tajnom procesu glasanja Husein ef. Kavazović je dobio natpolovičnu većinu od 240 glasova, pa se nije pristupilo drugom krugu. Travnički muftija Nusret ef. Abdibegović dobio je 69, a sarajevski Husejin ef. Smajić 45 glasova.

Podsjetimo, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu danas je u 14 sati počelo zasjedanje izbornog tijela koje će izabrati novog reisu-l-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Nešto poslije 16 sati počeo je proces tajnog glasanja.

Članovi izbornog tijela, njih 374, birali su između tuzlanskog muftije Huseina ef. Kavazovića, travničkog muftije Nusreta ef. Abdibegovića i sarajevskog muftije Huseina ef. Smajića.

Izborno tijelo čine sabornici Islamske zajednice, članovi Rijaseta Islamske zajednice, muftije, predsjednici mešihata Islamske zajednice, dekani i direktori islamskih ustanova, glavni imami i predsjednici izvršnih odbora medžlisa.

Husein ef. Kavazović rođen je 3.7.1964. godine u Gradačcu. Potiče iz porodice koja je tradicionalno ulemanska sa velikim brojem imama i hafiza.

Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, studije islamskih tradicionalnih nauka učio pred amidžom Husejn ef. Kavazovićem. Školovanje je nastavio u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu gdje je stekao zvanje imama, hatiba i muallima. Od 1985-1990. godine studira šerijatsko pravo na Univerzitetu Al-Azhar u Kairu. Nakon okončanih studija radi kao imam, hatib i muallim u Gradačcu.

Na položaj muftije tuzlanskog izabran je odlukom Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 1993. godine. U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu radio na odbrani zemlje i rodnog grada, a 1993. godine, kao muftija tuzlanski, biva zarobljen i odveden u logor HVO-a Konjic.

Predavač je islamskog prava u Behram-begovoj medresi u Tuzli. Od stranih jezika aktivno se služi arapskim jezikom, a pasivno engleskim.

Primopredaja dužnosti između ranijeg poglavara IZBiH reisa Cerića i novog reisu-l-uleme, kako je planirano, održat će se 19. novembra ove godine u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu.

Muminović: Dok smo mi ratovali, vlasnici izuzetnih penzija oblizivali stranačke sofre

Kako čovjek nakon svega što je preživio skupa sa svojim borcima i svojim podrinjskim narodom da prizna da mu je žao što je ratovao, pita se penzionisani pukovnik i ratni komandant 206. viteške brigade Drugog korpusa Armije RBiH Šemso Muminović, nakon što je pročitao objavljena imena pojedinih oficira i političara, vlasnika povoljnih vojnih penzija.

Novo umanjenje
Muminović je već nekoliko godina teški šećeraš. Penzionisan je kao pukovnik i prvih sedam godina, kako navodi, primao je penziju od oko 380 KM. Tek nakon niza tužbi i prigovora, prije nešto više od tri godine počeo je primati penziju od oko hiljadu maraka.

- Dok smo mi ratovali, pojedinci sa ovog spiska koji upravo čitam su se oblizivali oko stranačkih sofri i visokih komandi u Tuzli i Sarajevu i tako sebi obezbjeđivali činove. Znam ih koliko hoćete da ratišta nisu vidjeli očima, ali su postali i brigadiri i generali i na kraju im data ta specijalna penzija. Kako, pitam se. Prinuđen sam da tužim državu za koju sam sve dao - govori Šemso, ojađen saznanjem da će mu penzija koju trenutno prima ponovo biti umanjena.

Muminović živi u Tuzli sa suprugom i dvojicom sinova. Stalno je u prilici da komunicira sa svojim ratnim saborcima i uglavnom zna da su svi oni koji su u ratu prosuli krv, počevši od običnih boraca do komandanata, u situaciji sličnoj njegovoj.

Štancanje činova
- Nemam ja ništa protiv Muhameda Ibrahimovića, poznajem ga kao nagodnog čovjeka, ali zar Muhamedu da odrede 1.500 maraka penzije, a našem Titi, komandantu brigade, i to one viteške, manje od hiljade. I Tito je penzionisan kao major, jednostavno, kad se ginulo, oni su nam govorili nije važno koji si čin, važno je da dobro ratuješ. Mi, kao budale, s borcima probijamo četničke linije prema Drini, a oni sebi na račun naših rezultata štancaju činove koji su im kasnije donijeli ovolike penzije. Danas se Tito i mnogi od nas raspadaju od bolesti, a ti licemjeri i haramlije su ministri, savjetnici, članovi upravnih odbora i uz to vlasnici "izuzetnih penzija". Pitam u kojeg to Boga oni vjeruju - skoro kroz plač govori.

Šemso Muminović će, kaže, tužiti državu zbog toga što je penzionisan u manjem činu nego što mu je formacijski pripadao, čime je automatski oštećen i za visinu penzije koja mu pripada.

Nas proganjaju, a oni mirno žive
- Mnogo je ljudi na ovom spisku kojima bih ja dao i još više penzije, jer znam da su ih zaradili. Ali mnogo je više onih koji ih ne zaslužuju ni po kakvom osnovu. Ima nešto što je najteže - nama danas na vrata svako malo zakuca SIPA, zovu nas tužioci da objašnjavamo i dajemo iskaze o kojekakvih ratnim događajima, a ti sa spiska mirno žive. Oni nisu nigdje bili pa ih niko i ne zove - navodi Muminović.