ZRTVA IZBORA
Lijepio predizborne plakate i poginuo

Živko Marinković (50) iz Hrvaćana kod Prnjavora poginuo je u četvrtak naveče u saobraćajnoj nesreći na magistralnom putu Prnjavor - Klašnice.

Marinković je oko 20.30 lijepio predizborne plakate sa prijateljima, kada je na njega naletio kombi iveco beogradskih registarskih oznaka za čijim volanom je bio Nebojša Stupar (27) iz Banjaluke.

Kombi je, kako je potvrđeno, u vlasništvu beogradske firme "Park".

Očevici nesreće ispričali su da je Marinković sa prijateljima lijepio predizborne plakate na potporni betonski zid uz magistralni put.

"Marinković je zatim izašao na put i pisao nešto na njemu, kada ga je bukvalno pokupio kombi. Nesretni vozač zbog oštre krivine nije mogao primijetiti Marinkovića koji je bio na cesti", ispričao je očevidac nesreće koji je želio ostati anoniman.

Marinković je od teških povreda vitalnih organa i preloma preminuo na mjestu nesreće.
Maja Đaković-Vidović, portparol Okružnog tužilaštva Banjaluka, potvrdila je da je nesreća prijavljena oko 20.30, te da je uviđaj izvršen u prisustvu dežurnog tužioca Gordane Lončar i Saobraćajne policije iz Prnjavora.

"Tužilac je naložio da se preduzmu sve potrebne istražne mjere i radnje na utvrđivanju uzroka ove saobraćajne nesreće, kao i da se urade sva potrebna vještačenja", dodala je Đaković-Vidovićeva.

Iz CJB Banjaluka je u petak saopšteno da je tokom uviđaja utvrđeno da se kombi kretao iz pravca Prnjavora prema Klašnicama kada je udario u pješaka.

Mještani Hrvaćana pričaju da je pokojni Marinković prije nesreće sa društvom sjedio u lokalnoj kafani. Nakon što su se skupili krenuli su da lijepe plakate po selu i došlo je do nesreće.

"Velika je to tragedija... Živko je bio dobar i vrijedan čovjek. Poznavao je svakoga, kao i mi njega. Živio je sa suprugom i sinom. Nije bio zaposlen i uglavnom su živjeli od poljoprivrede", ispričali su mještani Hrvaćana.

TOP LISTA CIJENE GLASA NA IZBORIMA 2012: Za Lijanoviće 100 KM, za SDA i Koldžu 50, SDP 20-30

Kupovina glasova postaje redovna praksa na izborima u BiH. Na velika vrata su je u politički život uveli Lijanovići, a preuzele i druge političke stranke. DEPO PORTAL objavljuje jedinstvenu TOP LISTU CIJENA IZBORNOG GLASA.

100 KM za LIJANOVIĆE
Ovu su cijenu Lijanovići, odnosno NS Radom za boljitak, ustanovli na prošlim izborima, pa se sada drže stanarda. Jedino što birači nikada do kraja nisu sigurni jeste - da li će zaista dobiti (svoj) novac.

50 KM za SDA i Nedžada Koldžu
Već nekoliko dana naši e-reporeteri javljaju o organizarnoj kupovini glasova koju je u sprovodi trenutni načelnik Općine Novo Sarajevo Nedžad Koldžo. Način plaćanja – u koverti, ciljna grupa - mahom penzioneri, ali i građani slabijeg materijalnog stanja.

20-30 KM za SDP i SNSD-Milorad Dodik
Kako javaljaju naši e-reporteri i posmatrači ovogodišnjih lokolanih ozbora, bugojanski SDP je u 'borbi za pobjedu' posegao za masovnom kupovinom glasova. Njihovi povjernici su ovoga, izbornog jutra obilazili građane i stanovnike okolnih bugojanskih sela, dolazili im na kućna vrata, dočekivali ih ispred granapa i nudili im po 20 KM za svaki glas, pa i koju marku više. Način plaćanja – iz džepa u džep.

Od 20 do 50 KM u RS-u
U drugom bh. entitetu cijene glasa variraju, a kupuju ih gotovo sve političke partije, od uznemirenih članova Dodikovog SNSD-a do razmahanog SDS-a koji na ovogodišnjim lokalnim izborima vidi veliku šansu za povratak na politički scenu ovog dijela BiH. Kako tvrde tamošnji žitelji, nudi ko kako i koliko stigne, najmanje po 20 KM, a počesto se cijena glasa diže i do 50 KM.

Tito je umro kao musliman?!



Iako su prošle tri decenije od Titove smrti, svaki trenutak njegovog života izaziva kontraverze širom bivše Jugoslavije, a od svih priča koje se vezuju za njegov odlazak daleko je najkontroverznija ona da je Tito prije smrti prešao na islam.
Pitanje tajne groba Josipa Broza Tita dugo poslije njegove smrti niko nije smio naglas da postavi, ali su se mnogi pitali zašto na Brozovom grobu, tog velikog komuniste, socijaliste i samoupravljača, nije postavljena crvena petokraka.
Najviše se sumnjalo da bi crveni pentagram bio u suprotnosti sa njegovom masonskom pripadnošću. Svojevremeno je Titov unuk Joška Broz rekao da je potpuna glupost da je njegov deda bio mason, da je samo želio da mu natpis na grobu bude najjednostavniji mogući i da bi možda i "stavili petokraku na ploču, ali je u onoj gunguli poslije smrti to verovatno bio propust"?!
U potrazi za pravom istinom o Brozovom grobu, Press je svojevremeno u dokumentaciji Radio Beograda došao do ekskluzivnog snimka razgovora sa nekadašnjim beogradskim muftijom Hamdijom Jusufspahićem od prije desetak godina, gdje je muftija u svojoj ispovijesti o druženjima sa predsjednikom SFRJ prvi i jedini put izgovorio najveću tajnu koju je čuvao - Tito je umro kao musliman!
Jusufspahić je opisao susret sa Titovim šefom kabineta Berislavom Badurinom nedugo nakon što je izdahnuo 'najveći sin naših naroda i narodnosti', kako su zvali državnika, prenosi Depo.
- Kada je umro Tito, zajedno smo išli ja i ambasador Alžira Abdul Hamid Adžali da se upišemo u knjigu žalosti. Taman kad smo došli tamo, odmah nam je prišao Berislav Badurina, valjda se tako zvao, njegov šef kabineta ili lični sekretar. I on priđe meni i kaže:

- Čestitam vam.
- Šta mi čestitaš, pobogu brate? Čovjek je umro, šta mi čestitaš?
- Umro je u vašoj vjeri!
- Šta - zaprepastio sam se ja.
- U vašoj vjeri. Umro je čitajući Kuran. Kuran je treći put čitao...

Badurina se zatim na francuskom jeziku obratio i ambasadoru Adžaliju. Jusufspahić je pitao šta da radi sa tim saznanjem.
- Da znate to, i ništa više - odgovorio mu je Badurina, a nakon upisivanja u knjigu žalosti dodao:
- Vidjećete kad bude sahranjen. Biće samo ime i prezime, godina rođenja i godina smrti, jer tako se muslimani sahranjuju...
Prema ovoj ispovjesti muftije Jusufspahića, ispostaviće se da je tokom posljednjih dana života u bolnici u Sloveniji na Titovom stolu stajao samo prevod Kurana. Muftija je pet godina kasnije išao u Egipat, da od Hosnija Mubaraka primi zlatni orden za rad na islamskom polju, a ambasador Alžira u Kairu bio je baš Abdul Adžali, isti taj koji je bio prisutan kada mu je povjerena velika tajna. Na poziv za večeru, muftija beogradski je tražio jedan uslov, da mu kaže šta mu je Badurina tom prilikom rekao na francuskom. I ambasador je sve ponovio, Tito je umro kao musliman, a čak je rekao da je obavjestio svoju vladu o tom kratkom razgovoru sa Titovim šefom kabineta.
Hamdija Jusufspahić je, inače, imao jako bliske odnose sa predsjednikom i često je razgovarao sa njim o islamskim vjerovanjima, a Tito nikada nije krio opčinjenost ovom religijom.
- Ja sam se više puta sreo sa Titom. Sreo sam se sa njim i kao student u Kairu. Bio sam student islamsko-teološkog univerziteta. To je najstariji univerzitet na avijwtu. Al Azhar se zove... Bio sam tamo profesor u jugoslovenskoj dopunskoj školi kada smo se prvi put sreli. Tito je došao u naš klub, Klub Jugoslovena, i pitao:

- Ko od vas, djeco, govori arapski?
- Ja govorim arapski - bio sam jedini koji je u to vrijeme od omladine govorio arapski. Onda je Tito rekao:
- Učite, djeco, arapski jer arapski je jezik budućnosti...

Hamdija Jusufspahić postaje beogradski muftija decembra 1967. godine, a te godine se oženio Egipćankom.
- Čim sam došao, upoznao sam se sa svim arapskim ambasadorima u Beogradu i svima je bilo drago što sam ja došao kao glavni imam, odnosno muftija u Beograd. I oni su me pozivali na iftare. Mi smo se okupljali, tako da je Tito vjerovatno saznao od obavještajne službe da se među diplomatama nalazi jedan sa čalmom koji je stalno tu, i tako dalje, i koga drugi ambasadori zovu, i koji govori arapski, i kome je žena Arapakinja, a on je Jugosloven i tako dalje. I Tito je tražio da se vidimo... - pričao je muftija.
Kako je rekao, veliki prijatelji postali su tokom 1968. godine. Prvo je za vrijeme studentskih demonstracija muftija pozvao studente da se povuku, "da pođu u biblioteke i budu u učionici", a prema njemu, mnogi su ga studenti muslimani poslušali, zbog čega je sutradan dobio poziv da dođe kod predsjednika.
- Tito je htio da mi zahvali na mudrom držanju. Petar Stambolić bio je tada predložio Titu da meni daju nekakav orden. Ja kažem: "Gospodine predsjedniče, ako vi mene odlikujete, ja više ne mogu govoriti. Svi će reći da ja govorim za orden. Nemojte tako, ako treba orden, onda ga dajte mojoj vjeri"... - pričao je.
Zatim je dobio poziv na svečani prijem povodom 29. novembra, Dana republike. Predstavnike vjerskih zajednica predvodio je Njegova svetost patrijarh German.
- Mene je iznenadilo to kada sam vidjeo da je patrijarh German kleknuo na koljeno i poljubio Titu ruku i čestitao mu praznik. Isto je to učinio nadbiskup Bukatko. Ja nisam ni kleknuo, ni poljubio ruku, nego sam se pozdravio i čestitao praznik predsjedniku. Prišao mi je Hakija Pozderac, tadašnji ministar finansija valjda, i rekao:
- Valja malo temenat, efendija.

A ja mu samo rekoh:
- Allahu, Bogu jednom.

Tito je tada namjeravao da održi zdravicu za nacionalni praznik, ali je vidio da predstavnici vjerskih zajednica nemaju čašu u rukama i krenuo je da im dodaje. Muftija je vidio da je i njemu namijenjena čaša, pokušao je da je eskivira tako što je rekao proti Smiljaniću koji je bio iza njega: "Oče proto, ovo je za vas".
- Doajen diplomatskog kora Sami Sakar, irački ambasador tada, vidim podiže ruke i meni čestita na ovoj mojoj muci. A ja se preznojih sav, nisam smio da uzmem čašu, nije po vjerskim propisima... Svi su tada mislili da sam završio svoju karijeru na velikim prijemima, da sam na početku samom završio karijeru sa Titom. Sjeli smo poslije u crnogorski salon, a poslije pola sata pojavio se Tito sa Jovankom, Mikom Špiljkom i Vladimirom Popovićem, i odmah mi reče: "Mladi efendija, odbi ti čašu i predsjedniku države! - pričao je svojevremeno muftija.
Muftija je tada stao u svoju odbranu, da takvo zlo Titu nije mogao da učini, da iz njegove ruke primi nešto što Bog zabranjuje. Kako je rekao, njemu niko ne bi zamjerio pošto je mlad službenik, ali bi možda rekli: "Vidi, Tita, zulumćara, tjera hodžu da javno gazi vjeru". A Tito je na to odgovorio:
- E, pa takvi su muslimani. Najčistiji, najprivrženiji, najodaniji, najpošteniji, nikada probleme nismo imali sa muslimanima.
Muftija Jusufspahić u narednih dvadesetak godina postao je čovjek kome se Tito obraćao za savjete u vezi za arapskim svjetom i pitanja jugoslovenskih muslimana. A nikada se nije dogodilo da se vide, a da ne razgovaraju o pitanjima islamskog vjerovanja.
- Najviše je volio kada se nešto u islamu poklapa sa historijskim materijalizmom, često je potencirao da je islam sličan historijskom materijalizmu. Kada sam mu rekao da je prva zapovijed svakog muslimana "čitaj", poredio je sa Lenjinovim "učiti, učiti i samo učiti". Naša molitva je na arapskom, ali ja sam klanjao i prevodio ono što se izgovara. Tito je pažljivo pratio šta radim, dobro sam to zapamtio. Raspitivao se kako se moli i koliko puta dnevno - pričao je muftija, i rekao još da su najčešće razgovarali o tome kako muslimani zamišljaju Boga.
Na kraju, sva je prilika, Tito je sam došao do tog odgovora.

(vijesti.ba)

Hajdi de vjeruj

"Avaz" objavljuje pravu istinu o Ahmetovićevoj monstruznoj strani, zbog koje je do sada ucjenjivan te je, stoga, i u svojoj stranci, SDA, i u RS postao marioneta za izvršavanje različitih političkih montaža.

http://www.avaz.ba/vijesti/teme/sadik-ahmetovic-imao-odnose-s-maloljetnicom

Oslabljene arapske države opasnost za region


Revolucije su na Bliskom istoku ojačale demokratiju u regionu. Promjene režima su također probudile nasilnički potencijal koji se krio unutar tih država. Slabe države bi u najgorem slučaju mogle zaraziti cijeli region.
Amerikanci su u matu 2003. godine umarširali u Irak. Nepune tri sedmice kasnije je Sadam Husein svrgnut sa vlasti. Bušova vlada u dalekom Vašingtonu je izrazila želju za nastankom demokratske države. Veliki broj uposlenika u državnoj upravi i stručnjaka, prije svega eksperata za sigurnost, dobio je otkaz. Vlast koju je u posljednjih 40 godina u svojim rukama imala Baath partije je zauvijek slomljena. Zamjena funkcionera je dovela do sigurnosnog vakuma od kojeg se zemlja do danas nije oporavila. Terorizam je još uvijek prisutan. Osim toga, Irak i dalje muku muči sa vjerskim napetostima koje prijete da ga podijele.
Jaki ljudi - slabe države

"Promjene znače sigurnost" - poručuju nevladine organizacije u Sudanu
Irak je na Bliskom istoku najupečatljiviji primjer, ako ne neuspjele države, onda njenog ograničenog funkcionisanja i opasnosti po njeno postojanje. Sadam Husein je u najmanju ruku iz američke perspektive otjelovljavao iračku državu. Politolog Daniel Lambach sa univerziteta Duisburg-Essen to definiše kao tipičan znak propale države: „U posebnoj opasnosti su ekstremno personificirani režimi – dakle oni režimi u kojim se vlada prilagođavala jednoj određenoj osobi“.
Nije slučajno da su revolucije u arapskim zemljama vođene u onim zemljama u kojim su režimi bili vezani upravo za jednu osobu; Muamer el-Gadafi u Libiji, Zine el-Abidine Ben Ali u Tunisu ili Ali Abdulah Salih u Jemenu. Sirijski diktator Bašar el-Asad se trenutno svim sredstvima bori da ostane na vlasti.

Selefiije u Tunisu
U Siriji, kao i u Libanu su u borbe odavno uključene i susjedne zemlje. Zalivske zemlje u kojim su suniti većina, kao što je Turska, pomažu ustanike, dok zemlje u kojim su šiiti, kao što je Iran i Irak su na strani Asadovog režima. Ovdje se ne smije zaboraviti ni Hezbolah, šiitska, pro-iranska, libanonska paravojna organizacija i politička stranka.
A, međunarodna zajednica?
U konfliktu u Siriji je primjetan fenomen koji se mogao vidjeti u Iraku: ograničeni uticaj međunarodne zajednice. Politolog Daniel Lambach kaže da se uticaj oba aktera (SAD i Rusija op.a) precjenjuje: “Velike države nisu izgubile svoj uticaj jer ga ustvari nisu nikada ni imale. Britanci su zabilježili neuspjeh u Avganistanu u 19., a Sovjeti u 20. stoljeću. Ta slabost nije specifičnost našeg vremena. Međutim, ona pokazuje granice geostrategije - ne može se graditi država bez volje njenog stanovništva.”
Politolog Martin Beck iz "Centre for Contemporary Middle East Studies" - "University of Southern Denmark" kaže da se međunarodna zajednica mora zapitati nad svojim nastupima. On kaže da danas postoji primoranost podjednake saradnje sa vladinim i nevladinim sektorom.

Tragovi rušenja Sadamovog režima su i dalje dosta vidni
Među nevladinim organizacijama na licu mjesta se mogu pronaći one sa kojim postoje zajedničke vrijednosti. “Međutim, često to nisu oni koji imaju političku moć”, kaže politolog Beck. “To znači da se mora sarađivati sa grupama koje djelimično imaju drugačiji pogled na svijet. Ako to ne uradite, onda se morate osloniti na relativno slabe segmente društva. U okviru postizanja cilja, a to je vladavina prava, ne treba bježati od saradnje sa modernim islamističkim grupama”, kaže Beck. Pri tome je važna stvar da zapadne zemlje također sarađuju sa međunarodno priznatim civilnim društvima u svojim zemljama
Slabe države na Bliskom istoku su opasnost jer vakum (bezvlašće) u kojem se nalaze je plodno tlo za islamističke terorističke grupe. Terorističke grupe koriste teritorije koje nisu pod dovoljnom kontrolom države za mobilizaciju novih snaga, ali i za nesmetan prelazak granica sa susjednim zemljama.
Autori: Kersten Knipp / Mehmed Smajić

Optužbe na račun SDA zbog izborne krađe
Građani Čelića na protestima zatražili ponavljenje izbora


U Čeliću je danas pododne protestvovalo oko dvije hiljade ljudi koji smatraju da je kandidat SDA Sead Muminović prevarom došao do još jednog načelničkog mandata.

Pristalice nezavisnog kandidata Muhameda Šadića najavljuju da će sa protestnim šetanjama nastaviti sve dok se ne ispravi nepravda koja im je nanesena, kako kažu, "izbornom krađom".

Podsjećamo, preksinoć su na sjedištu SDA u Čeliću polupana stakla, a današnji protest održan pod budnim okom policije protekao je mirno.

Inače, prema informacijama kojima raspolaže Općinska izborna komisija Čelić novi-stari načelnik Općine Čelić bit će Sead Muminović, kandidat Stranke demokratske akcije.

Demonstranti su danas uzvikivali "Hoćemo istinu", "Hoćemo pravdu" i "Hoćemo nove izbore".

Nezvanično saznajemo da je na građane vršen pritisak da daju svoj glas kandidatu SDA za načelnika. Mještanima je nuđeno 20 KM po glasu, a u noći uoči izbora cijena je naglo "skočila" na 200 KM.

Mještani sumnjaju da ni nestanak električne energije, u trenutku dok su se brojali glasovi, nije slučajan.
 

DOSJE SB: Kako je uništena tuzlanska DITA

Haris Abdurahmanović je po svemu čudo bosanskog biznisa, čovjek koji je u svega nekoliko godina od sitnog trgovca postao jedan od najbogatijih „poduzetnika"

Tuzlanska tvornica deterdženata Dita je u prijeratnim godinama bila hemijski gigant koji je zapošljavao više od 600 radnika. Plaće u Diti bile su među najvišima u BiH. Ditu su prije rata vodili školovani, stručni kadrovi koji su znali poslovnu politiku industrije, koji su do u detalje poznavali principe uspješnog poslovanja.
No, priči o uspjesima Dite i njezinih sadašnjih 130 radnika došao je kraj kada ju je prije nekoliko godina privatizirala sarajevska trgovačka firma Lora, vlasnika Harisa Abdurahmanovića, jednog od mladih bosanskih poslovnih lavova, kako su ga tada, u godinama uspona, titulirali neki od novinara sarajevskih medija.
Radnici Dite već danima i noćima dežuraju pred ovom tvornicom tražeći svojih 17 neisplaćenih plaća, doprinose koji im nisu uplaćeni već dvije godine, zdravstvenu zaštitu i otpremnine za radnike koji su penzionirani prije tri godine.
Prema posljednjem bilansu za prvih šest mjeseci ove godine Abdurahmanović i kompanija iz Dite su izvukli 27 miliiona maraka. U isto vrijeme, radnicima su ostali dužni sedamnaest plaća, a tri miliona maraka duguju za neuplaćene doprinose. Kada su ušli u firmu, negativna bilanca bila je četiri miliona maraka, a minus je napravila prethodna uprava na čelu sa tadašnjim direktorom Abdulahom Šahmanovićem i još šestoricom njegovih suradnika.
Abdurahmanović je sa svojim kompanjonima na ime kredita za pokretanje proizvodnje izvukao 13 miliona maraka. Dobavljačima su ostali dužni četiri i po miliona maraka, a dodatna dva miliona duguju na ime kamata. Krediti su podizani kao da se znalo da nikada neće biti vraćeni a naši izvori tvrde kako su u tome imali pomoć i nekolicije bankara. Kao jednog od takvih spominju Marjanka Divkovića iz Hypo banke koji im je odbrio kredit od osam miliona maraka. Kasnije je smijenjen. Od svih 27 miliona samo je milion maraka uložen u kupovinu polovne mašine za pakiranje.
Haris Abdurahmanović je po svemu čudo bosanskog biznisa, čovjek koji je u svega nekoliko godina od sitnog trgovca postao jedan od najbogatijih „poduzetnika“. Nakon što je kupio Ditu i na nezin račun podigao kredite, postao je vlasnikom jahte dužine 20 metara. Abdurahmanovićeva jahta može se pogledati na internetskoj stranici lora-nautika.hr.
Abdurahmanovićevo imanje u sarajevskom naselju Poljine prostire se na nekoliko desetaka dunuma. Na njemu je kuća sa bazenom , golf terenom, kućom za poslugu, salonom za zabavu sa kockarskim aparatima... Vlasnik je i iznimno skupog terenca Porsche Cayene čija je cijena, kada ga je kupovao, bila veća od 200 hiljada maraka. Zatim i restorana, vinoteke, slastičarne, marketa, igraonice... kapaciteta 200 osoba pod nazivom Druga kuća Lora koja se nalazi u sarajevskoj ulici Kolodvorska. Prema nekim procjenama vrijednost restorana i njegovih sadržaja je oko pola miliona maraka. (N. Hasić)
Izvor. Slobodna Bosna

SDP: Uskoro će na vidjelo izaći kriminal iza kojeg stoji SDA

Socijaldemokratska partija (SDP) BiH saopštila je danas da će učiniti sve kako bi što prije u javnost izašle nelegalnosti koje su pratile rad Stranke demokratske akcije (SDA) i dijela njenih čelnika u proteklom vremenu.
"Mi u SDP-u uradićemo sve da se to što prije desi, kako bi BiH i njeni građani konačno bili oslobođeni okova korupcije i kriminala u koje ih je bacila višedecenijska vladavina SDA.
Sulejman Tihić, autor neosnovanih optužbi na račun SDP-a je javno, na sjednici Doma naroda, rekao da je spreman ispuniti sve zahtjeve, samo da ne budu smijenjeni ministri SDA", navodi se u saopštenju.
Iz SDP-a su naglasili da ova stranka nikada nije trgovala interesima države, nije uništila privredu ove države, proizvela ovoliki broj nezaposlenih i najvrijednija preduzeća prepustila u ruke tajkuna i kriminalaca, nego je to napravila SDA.
SDP je optužio Stranku demokratske akcije da je mešetarila novcem za povratak i obnovu BiH i da milijardama KM nestalih donacija danas kupuje medije, glasove na izborima, preduzeća, univerzitetske titule i diplome.
"Nije SDP dezerterima, profiterima i podrumašima davao boračke naknade, ostavljajući istinske heroje odbrane bez hljeba, nego je to radila SDA. Nije SDP lažnim patriotizmom maskirao bezočnu pljačku nacionalnog bogatstva svih ovih godina i na ime toga punio svoje džepove, nego je to radila SDA. Nije SDP krivotvorio ostavke svojih ministara, kako bi sačuvao fotelje, već je to radila SDA, što je kao totalitarna i nedemokratska praksa odbačeno i od Venecijanske komisije Vijeća Evrope", kaže se u saopštenju SDP-a.
Također, istaknuto je da SDP želi državu u kojoj će radnici od svoga rada moći živjeti, u kojoj će istinski branitelji imati položaj koji zaslužuju, u kojoj će kriminalci biti u zatvorima, a ne u direktorskim ili ministarskim foteljama, državu u kojoj će mladi imati priliku za ugodan život, a penzioneri sigurnu starost, ali i državu pravde u kojoj će kriminalci biti u zatvoru.
Izvor. Avaz

Senad od Bosne; Bošnjak na kraju puta


Moram priznati, nisam se nadao i nisam očekivao da će 47-godišnji Senad Hadžić iz Banovića uspjeti u svom veličanstvenom poduhvatu, naravno, vrijednom svake pažnje i pohvale. Dakle, riječ je o Bošnjaku koji se u decembru prošle godine zaputio pješke na najčasnija mjesta na Dunjaluku, s razlogom obavljanja hadža. To je put duži od šest hiljada kilometara i mnogo teži nego što to ova brojka može i dočarati. Jer, broj je samo broj, a put je put, to znaju oni koji putuju. Doista, nisam vjerovao, zapravo, bilo me je strah, bojao sam se i u toj višemjesečnoj neizvjesnosti iščekivao crnu vijest: da je pao, da se razbolio, da ga je auto udarilo, da su ga lopovi zasreli, opljačkali i izudarali, da je zalut'o, da je “popustio”, da neće uspjeti, da će ga, ipak, s granice vratiti itd. Iščekivao sam cijelo vrijeme nekakvu takvu vijest, a, u isto vrijeme, stalno sam učio dove da ga Allah sakloni i sačuva od svega ovoga nabrojanoga i onoga nenabrojanoga i da ga Svojom milošću uvede u sveta mjesta.

I, Boga mi, dove su bile jače od crnih slutnji, a tako to inače i biva, jer Božija je milost veća od svega, od svih problema, musibeta, zastoja, bolesti, taksirata, sve zajedno. Zato nikada ne treba sumnjati u Božiju milost. Nikada! Može čovjek u životu posumnjati u mnogo toga, samo u Boga i Njegovu milost nikako i nikada!

Senad je u prošli četvrtak ušao u svijetlu Medinu, drugi najčasniji grad na Dunjaluku, jer prva je časna Mekka. U Medini ga je “dočekao” Resulullah, a.s., jer u njoj je njegov mubarek mezar, uostalom, kao što “dočekuje” i sve hadžije iz butum Dunjaluka. U časnu je Mekku stigao za vikend, u nedjelju, rano ujutro; odmah je klanjao sabah i obavio umru.

Ali, Senad Hadžić iz Banovića je dokaz Božijem dokazu, ajetu. Jer, ni u kom i ni u čem se drugom više, negoli u osobi, primjeru, trudu, upornosti Senada Hadžića, njegovim poderanim cipelama i patikama, izderanim trenerkama i čarapama, riječ je o hiljadama čarapa, ne uvjeravam u istinitost kur'anskog ajeta u kojem uzvišeni Bog kaže Ibrahimu, a.s., nakon njegovog proučenog ezana (ve ezzin) za hadž, zapravo, obavještava ga da će mu ljudi dolaziti (je'tuke) pješice (ridžalen) i iz mjesta dalekih (min fedždžin amiq). Ima li boljeg dokaza od Senada Hadžića iz Banovića, njegovih nogu, njegovih dvanaest pari izderanih i istrošenih patika i na hiljade poderanih čarapa?! I njegovih Banovića, a drugo ime (kur'ansko ime) za Banoviće je fedždžun amiqun!

Dakako, on je dokaz i hadisu, jer ima li boljeg dokaza i većeg rekorda, barem u ovim novijim datumima, da je neko napravio više koraka do džamije od Senada Hadžića?! U vremenu, kad ljudi bukvalno u granap po hljeb i po mlijeko s autom idu, on je krenuo na tako dalek, zahtjevan i složen put – pješke, u patikama. Ali, Allah mu je pomogao. Hvala Allahu.

Za njega nije bilo granica, barikada, barijera, prepreka, jer prostor između njegovog srca i svetog mjesta/Poziva/Pozivača, kojeg je čuo, bio je čist i brisan. Držali su ga na saudijskoj granici skoro dva mjeseca, ali on tu nije vidio smetnju. Čekao je, bio je tvrdoglav, uporan, mnogi su mu savjetovali da se vrati, neće ga pustiti: “Vrati se, Senade, vrati! Džaba je sve!”, govorili su izvjesni, ali on je na njih bacao “kamenčiće” svoje ignorancije, jer je vjerovao samo u Božiju milost i proviđenje. Na koncu, dobio je saudijsku vizu i prešao je posljednju zemaljsku granicu.

Ali, pogledajte tog čovjeka kako izgleda, pogledajte kakva je to bila prilika koja se kretala linijom pruženom i dugom preko šest hiljada kilometara?! Pogledajte njegovu odjeću: jaknu montovku, prsluk, francuzicu na glavi s državnim amblemom, nekada to bude i kačket, farmerice ili neke slične pantole, patike i starinski planinarski ruksak, s aluminijumskom konstrukcijom i postavom. Allahovom voljom i milošću, a ne igrom slučaja, planinarim i imam stanovitog iskustva s tom vrstom opreme. Nekada u jednom danu pređem sa svojom ekipom preko trideset kilometara, i to bude zahtjevna tura (Dragi efendija!!!, rekao bi naš Senad), na leđima nam moderni anatomski ruksaci, prilagođeni tijelu, držanju i nošenju, a kod Senada je starinski ruksak s aluminijumskom konstrukcijom, pun i pretežak, leđa da (mu) odvali, zasigurno, a na vrhu ruksaka obavezno su dvije zastave, nekada i tri, prva državna odakle ide, druga kuda prolazi i treća gdje ide. Na nogama planinari ili pješaci, u savremenom smislu opreme, ne koriste patike, jer zglob mora biti pokriven i utegnut (on, naravno, ne ide samo asfaltom, mnogo više ide neravnim terenom), ili, pak, to moraju biti patike proizvedene za tu namjenu, ali, on nosi obične patike, one za sve, ali i za nizašta. No, on je stigao, hvala Allahu.

Ali, pogledajte i samog Senada, njegovo lice, konstituciju, držanje! On, zapravo, podsjeća na arhetip nacije i on je paradigma našeg naroda. U njemu je bošnjački čokot, klica koja nezaustavljivo buja i raste, uporno i tvrdodlano, u inat, a za Božiju ljubav. Nema te četničke kame koja će je sasjeći da ne može rasti i bujati, te kukulje koja će joj most srušiti da ne može preći, te akademije nauka i um(j)etnosti koja će je zatrti da ne može živjeti.

Njegovo je lice pravo bošnjačko, velike mu uši na glavi da čuje vijesti sa svih strana i vjetrove što pušu iz svih pravaca, nos mu dug i velik da može namirisati svaku prevaru i da može osjetiti miris prijatelja i smrad dušmana, ali i munafika. Na licu mu dioptrijske naočale, jer ne vidi Bošnjo dobro dunjalučke prepreke i granice, ali njegovo srce dobro i čisto vidi i za njega nema prepreka. Visok, koščat, uspravnog držanja… Trebaju li bolje riječi za opis našeg naroda?! Doista?!

Kakav je to put bio kojim je prošao?! “Put svjetlosti” u trajanju od 314 dana, pješačenja do Mekke. Treba samo pogledati države, regije, gradove, sela i mjesta kroz koja je Senad prošao, biće onda jasno kakav je to put bio! Koji narodi tu žive, kakvi ljudi, kakvi običaji, kakvi zakoni, kakvi ratovi… Sva su se četiri godišnja doba izmijenila dok je putovao; dan pa noć, sunce pa kiša, vjetar i snijeg, bolesti i slabosti, psi lutalice, graničari, vojnici, hajduci, lopovi, kamioni, granate, kontrole, zmije, pauci i škorpije itd. Sve je to Allahovom milošću naš Senad prošao, preživio i mimoišao. I sada uživa blagodati svetih mjesta i svetog vremena u Allahovoj milosti, kao unikatan hadžija. Doista, postoji li na ovogodišnjem hadžu neko sličan Senadu i njegovom trudu?!

Konačno, moja se dilema o “Bošnjacima na pola puta” počinje rješavati. Jer, mi počinjemo, Allahovom voljom, stizati na kraj svoga puta, na naše konačno odredište, na svoj cilj, a naš je cilj – biti svoj, biti Bošnjak, na svojoj rodnoj grudi, domovini, u Allahovom zadovoljstvu. Senad je paradigma našeg puta. Ima li trenutno boljeg primjera od njega?! On će na svetom mjestu predati akreditive naše odlučnosti.

P.S. 13.10.2012., nakon ispraćaja posljednjih hadžija, zapisao sam sljedeće:

Stajao sam tako, zadugo, i mislio, iza putnika hodočasnika, koji su jutros otputovali na sveta mjesta. Do unazad nekoliko trenutaka duše su bile tu, suzne i zagrljene, a sada su otišle k pribježištu. Još im mogu miris osjetiti, svježinu kretanja, napipati prstima jučerašnje osmijehe u sjećanju, osjetiti sol u zraku od jutrošnjih suza, još mogu vidjeti obrise ruku koje mašu, kao pšenicu na vjetru, siluete duša koje putuju, kao dobre sjenke. Stajao sam još zadugo i šutio do posljednje riječi, mada više nisam bio tu…mada više nisam tu… Bože, šta je vrijedno u ovom životu?! Samo ono što je zbog Tebe i u ime Tebe učinjeno, a na našu korist, u svakom slučaju.

U kišnom danu, ispod sivih oblaka svijet počiva na dahu djece koja uče, samo se njihov glas čuje, sve je ostalo stalo i utišalo se… I upravo sada, ispred mene sjede 22 mališana i u glas, horski, precizno uče suru “Nasr”:

“Kad Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze, ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.“

Muhamed Velić

Takvi kao dobri major Mihajlo Petrović rijetko se rađaju

U aprilu 1992. godine jedinica bivše JNA, čiji major je bio Mihajlo Petrović, rođeni Beograđanin, napustila je Travnik. No, Petrović je odlučio ostati u Travniku i staviti se na raspolaganje Teritorijalnoj odbrani (TO) RBiH.
Nije prihvatio ni poziv svoje porodice da dođe u Beograd, niti molbu roditelja i svoje supruge da se preseli u Zagreb. S majorom su u bosanskoj ratnoj neizvjesnosti ostali i supruga Ana, sin Aleksandar i kćerka Jelena.

Ako me zarobe...

Travnički svjedok postrojavanje prvih branilaca ovog grada opisuje ovako:
- Izašao je ispred nas u uniformi JNA s oznakama TORBiH, strogog pogleda i uvježbanog glasa za dreku bez mikrofona i razglasa. Pogledao je niz stroj i onda je održao govor u kojem je rekao: "Dragi moji borci, ja sam major Mihajlo Petrović, Srbin, Beograđanin, oficir bivše JNA. Moj deda borio se na Solunskom frontu protiv Austro-Ugara, moj otac borio se protiv njemačkih, ustaških i četničkih fašista, a izgleda da je došlo vrijeme da se i ja borim protiv ovih bradonja s brda. Otac mi je pričao kakvi su bili četnici u onom ratu, a ja vam mogu odmah reći, jer sam to imao priliku vidjeti posljednjih mjeseci, da će ovi biti mnogo gori. Bosanac nisam rođenjem, ali sam postao i srcem i dušom otkako živim ovdje. Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta. Budite smireni, pucajte samo u živu metu, ko nema oružja nek' otima od neprijatelja ili neka uzme pušku ako mu saborac pogine. U tami slušajte moj glas, nemamo radioveza, nema motorola... I zapamtite, između ovog nezaštićenog i golorukog svijeta i njih naoružanih najboljim oružjem i mržnjom u kojoj žele da nas sve unište, noćas stojite samo vi"!

Ušutio je, a neko mu donese bosansku zastavu s ljiljanima. Major Petrović joj salutira, poljubi je i posla da i mi to isto uradimo...
Tog 13. aprila 1992. godine Travnik je imao sreću da u njemu pred braniocima stoji major Mihajlo Petrović.
Karadžićevi Srbi prognali su 9. maja 1992. Bošnjake vlašićkog sela Mudrike. Major Petrović postavljen je za komandanta odreda u kojem su bile i izbjeglice iz Mudrika. Bili su razočarani Mudričani kad su saznali da će za komandanta imati Srbina, i to još iz Beograda. Nisu mu vjerovali, ali samo nekoliko dana.
Vrlo brzo je svojim herojstvom major Petrović zadivio gorštake s Vlašića i rodila se teško opisiva, neraskidiva veza među njima. Petrović je zajedno s Mudričanima na Šešićkoj planini ratovao četiri mjeseca neprekidno napadajući neprijatelja. Svojim borcima je govorio, kada bi kretali u akciju, da ne dozvole da on živ padne četnicima u ruke.
- Ako me zarobe, odmah pucajte u mene - naređivao je.
Zbog blizine srpskih položaja, bilo je rizično i doći na Šešićku planinu, zato su Petrovićevim borcima voda, hrana i municija dopremani samo noću na konjima.

Eksplozija mine

Vodile su se u drugoj polovini oktobra 1992. borbe za Jajce i vidjelo se da će grad brzo pasti u ruke Vojske RS. Komanda iz Travnika naredila je da se major Petrović povuče sa svojim borcima sa Šešićke planine, kako ne bi došao u okruženje neprijatelja. Major je rekao da "to ne dolazi u obzir"!
Međutim, ponovo mu je naređeno da se povuče i major je odlučio da u svojoj zoni odgovornosti postavi mine, kazavši da će Šešićka planina, kad je on minira, i dogodine biti slobodna.
Dan prije pogibije Faruk Hadžijunuzović donio je fotoaparat i napravio jedinu ratnu sliku majora Petrovića. Tog dana major se zloslutno smijao, tako da je njegov smijeh nadaleko odjekivao planinskom dolinom. Bila je nedjelja, 25. oktobar 1992. godine.
Krenuo je sa saborcima prema koti Mlakva, gdje je trebao postaviti mine. Prišao je jednoj ranije postavljenoj mini od koje će poginuti, čudno je zagledao nekoliko minuta, zatim prešao preko nje i otišao do obližnjeg brijega. Uzeo je blok i nešto ucrtao. Nedugo nakon toga vratio se staroj mini i čučnuo nad njom. Najednom se desila zastrašujuća eksplozija od koje je teško ranjen major Petrović.
Pretpostvlja se da je majoru ispala puška i aktivirala minu koju je nekoliko minuta prije prekoračio. Bio je u dubokoj komi i odmah je munjevito niz strme vlašićke staze i bogaze prvo transportiran do saniteta, pa u bolnicu u Travnik. U travničkoj bolnici odlučeno je da se hitno prebaci u Zenicu, ali na putu za zeničku bolnicu zauvijek je napustio ovaj svijet.
Vezirski grad takvu sahranu nije zapamtio. Ispraćaju posmrtnih ostataka majora Petrovića 27. oktobra 1992. prisustvovale su hiljade Travničana svih nacija i uzrasta. Bio je to njihov posljednji pozdrav s čovjekom Mihajlom Petrovićem, bosanskim patriotom i herojem koji je ostao na časnoj strani historije.
Uz samu Lukačku džamiju u centru Travnika, na vječnoj straži leži major Petrović, koji je tu sahranjen prema ranije iskazanoj vlastitoj želji da njegovi posmrtni ostaci, ukoliko pogine, budu pokopani uz one s kojima se zajedno borio za slobodu i humanost, za Bosnu i Hercegovinu. Nosilac je najvišeg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan" i ordena "Zlatni grb s mačevima". Na vijest o smrti majora Petrovića, njegovi saborci, gorštaci s Vlašića nisu krili suze. Ne, nisu plakali zato što su mislili da je poginuo uzalud, nego zato što se takvi kao njihov dobri Mihajlo teško više rađaju.

Komšijama Srbima sve opraštali
U intervjuu 26. juna 1992. major Petrović je novinarki Nađi Riđić, između ostalog, kazao: "Moji borci su gorštaci iz bosanskih šuma kojima život nikad ništa nije poklanjao, nego samo uzimao. Oni su dobričine koji su svojim komšijama Srbima sve opraštali do onog trenutka kada su im zapalili domove u Mudrikama, koje su krvavo decenijama gradili."
Izvor. Avaz