Vrijedno procitati i pogledati video.
http://www.24sata.info/vijesti/svijet/127341-VIDEO-Dirljivi-prizor-Pogledajte-kako-Njujorcani-usutkali-pastora

osledice rata u Iraku

Oružje je već godinama utihnulo u Iraku, međutim u Basri i Faludži broj deformiteta kod novorođenčadi i slučajeva kancera je u porastu. Mještani vjeruju da je krivac za to američka municija sa osiromašenim uranijumom a pojedini naučnici smatraju da bi mogli biti u pravu.
Groblje namijenjeno samo za djecu toliko je pretrpano da ponekad izgleda kao da su rake jedna preko druge. U mnogim slučajevima nema mjesta za datum rođenja.
To zapravo nije ni bitno, jer su kod većine datum smrti i rođenja su isti. Postoji nekoliko hiljada grobova, a pet do deset nastaje svakog dana.
Prema studiji objavljenoj u septembru u "Biltenu za zagađenje okoline i toksikologiju", stručnom žurnalu sa sjedištem u njemačkom gradu Hejdelbergu, broj deformiteta kod novorođenčadi u Basri u periodu između 1994. i 2003. se povećao sedam puta.
Od 1.000 živo rođene djece njih 23 imalo je neku vrstu deformiteta.
Slične brojke su prijavljene i u Faludži. Prema studiji iz Hejdelberga, koncentracija olova u mliječnim zubima bolesne djece iz Basre je bila skoro tri puta viša nego kod djece iz oblasti u kojima nije bilo borbi.
Nikada ranije nije zabilježena tako visoka stopa poremećaja otvorene neuralne tube (otvorena leđa) kod beba kao u Basri, i ta brojka nastavlja da raste. Broj slučajeva hidrocefalusa (voda u mozgu) među novorođenčadima je šest puta veći u Basri nego u SAD, navodi se u studiji.
Džavad al Ali je radio kao onkolog u Sadr bolnici u Basri. On se sjeća perioda nakon prvog Zalivskog rata zbog Kuvajta."Nije samo broj slučajeva kancera iznenada skočio. Takođe, bilježimo dvostruke i trostruke kancere, odnosno pacijente sa tumorima na oba bubrega i u stomaku. Takođe ima slučajeva u kojima je cijela porodica pogođena".
On je ubijeđen da je to povezano sa upotrebom municije sa uranijumom.
"Postoji veza između kancera i radijacije. Ponekad je potrebno 10 ili 20 godina prije nego što se posljedice manifestuju".
Termin uranijumska municija se odnosi na projektile koji sadrže osiromašeni ili slabo radioaktivni uranijum, poznat kao DU. Kada DU eksplodira proizvede sitnu uranijumsku prašinu.
Kada se djeca igraju u blizini olupina tenkova, ona apsorbuju prašinu preko kože, kroz usta i nos.
Kraljevsko londonsko udruženje predstavilo je jednu od najkonciznijih studija na ovu temu 2002. godine, ali se bavilo samo potencijalnim prijetnjama za vojnike. Zaključuje se da je rizik od radijacije "veoma nizak" kao i rizik od hroničnog trovanja bubrega od uranijumske prašine.
To je možda uvjerilo vojnike, ali ne i Muhameda Hajdara. On živi u Kibli, četvrti Basre, koja kao i mnoge druge u ovom gradu podsjeća na smetlište.
Hajdar koji predaje matematiku u srednjoj školi mogao bi sebi priuštiti da živi u boljoj četvrti. Međutim on sav novac koji zaradi troši na liječenje ćerke Rukije. Ova trogodišnjakinj ne može da hoda niti da priča.
Na leđima ima dva otvora. Ona ima rascjep koštanog kičmenog kanala, vidljivi znak hidrocefalusa i ugrađena joj je cijev koja uklanja višak tečnosti koja se nakuplja u mozgu.
U Njemačkoj, djeca poput nje su podvrgnuta prenatalnoj operaciji, ali ne i u Basri. Hajdar i njegova supruga su sretni što je Rukija uopšte živa. Ona je njhovo prvo i jedino dijete.
"Oboje smo odrasli u Basri. Smatram da su SAD odgovorne za ovo. Koristili su DU. Slučaj mog djeteta nije izolovan", kazao je Hajdar.Skraćenica DU je u Basri rasprostranjena kao i deformiteti kod novorođenčadi. Municija sa osiromašenim uranijumom je dva puta korištena: izvan grada u ratu 1991, i u samom gradu 2003, kada su britanske snage napredovale ka aerodromu. Zapadna Basra je gradska četvrt sa najvećim brojem leukemije među novorođenčadima.
"Oni koji su bili djeca u pravom ratu su danas odrasli“, kazala je Kairija Abu Jasin iz lokalne agencije za životnu sredinu.
Ona procjenjuje da je 200 tona uranijumske municije korišteno u Basri. Ministarstvo odbrane u Londonu tvrdi da su britanski vojnici upotrijebili samo oko dvije tone ove municije u ratu.
U svakom slučaju, ostaci tenkova uništenih u ratu uz pomoć uranijumske municije stajali su na ulicama do 2008.Bilo je nemoguće držati djecu podalje od olupina, kazala je Abu Jasin. „Postavljali smo natpise: Oprez – radijacija. Ali ljudi nijesu prijetnju shvatali ozbiljno“.
U Sjedinjenim Državama, nijedan veći list nije još objavio priču o genetskim poremećajima u Faludži.
Britanski "Gardijan" je kritikovao ćutnju "Zapada" nazivajući to moralnim neuspjehom, i citirao hemičara Krisa Bazbija, koji je kazao da zdravstvena kriza u Faludži predstavlja "najveći stepen genetske štete kod jedne populacije koja je ikada proučavana". Bazbi je jedan od autora dviju studija koje su rađene na ovu temu.
Ipak teško je precizno identifikovati uzroke deformiteta. Abnormalnosti kičmene moždine mogu, takođe, biti izazvane nedostatkom folne kiseline na početku trudnoće.
Rijetki su Iračani koji sebi mogu priuštiti redovne preglede, usljed čega se do kraja iznose trudnoće koje bi u SAD ili Evropi bile ranije prekinute.
Sabrija Salman je nazvala svog sina Muslim, ali to ga nije zaštitilo. Muslim, koji sada ima deset godina, nedavno je podvrgnut operaciji kako bi se uklonio tumor od 500 grama sa njegove ruke.
On više ne vrišti od bolova, umjesto toga ima stalni osmijeh kao da više nema snage da mijenja izraz lica. Puno balavi i ima problema sa disanjem. Iz lijeve ruke mu viri dren, a desna ruka je zamotana. Salmanova kaže da je to „kancer u mišićima“. Dječak je polomio rame prije dvije godine, i od tada njegovo tijelo nije uspjelo da zacijeli.Bolnica plaća hemoterapiju, mada bi zračenje bilo efikasnije za njegovu vrstu tumora. Međutim, zračenje je dostupno samo u inostranstvu ili Bagdadu, gdje postoji lista čekanja od pet mjeseci, a porodica više nema toliko vremena.
Majka se moli Alahu, a na pitanje ko je kriv za bolest njenog djeteta, ona kaže: „Rat je kriv“. Zagađenje. Mnogo bombi je palo u našem kraju“.
Uranijum možda jeste faktor, međutim, druge suspstance, poput olova i žive, korištene u proizvodnji municije i bombi takođe mogu imati štetan uticaj.
"Bombardovanje Basre i Faludže je možda povećalo izloženost stanovništva metalima, moguće rezultirajući sadašnjim povećanjem deformiteta kod novorođenčadi", navodi se u studiji iz Hajdelberga.
Još jedan faktor je u igri. Od zbacivanja Sadama, susjedi Iraka Iran, Sirija i Turska odvlače znatno više vode iz rijeka Eufrat i Tigar. Struja koju formiraju dvije rijeke je sada toliko slaba da slana voda prodire od Persijskog zaliva do Basre.

 

To znači da se otpadne vode iz industrijskih postrojenja više ne prečišćavaju kako bi trebalo, što povećava koncentraciju teških metala u tlu.
Abu Amar živi sa porodicom tamo gdje se nekada nalazio bivši Sadamov komandni centar. Njegova porodica, ili ono što je ostalo od nje sjedi na podu. Sadamovi plaćenici su ubili dvojicu Amarove braće.Rođak koji sjedi pored njega i dalje ima komad šrapnela iza oka, majka je umrla od tuge, supruga više ne izlazi vani... „a ovo su naša djeca“, kaže on.
Pokazuje na 21-godišnju djevojku, sedmogodišnju djevojčicu i malog dječaka koji sjede jedno pored drugog. Oni nemaju iste roditelje, ali svi imaju ista uska lica i samo po jedno oko.
Mlada žena Madia, pohađa lokalni koledž. Ne voli da ide tamo iako pola lica prikriva velom. „Šta je razlog ovome? Mislim da je moja majka udahnula neku hemikaliju kada sam ja bila u njenoj utrobi“, kaže Madia.
Lako je za ove deformitete okriviti nešto pod nazivom „DU municija“, proizvedena u SAD. To je lakše nego razmišljati o štetnim uticajima olova i žive u tlu, ili o toksičnim materijalima u vodi. Međutim, to one koji su učestvovali u ratu ne oslobađa odgovornosti.
Nije dovoljno proglasiti jedan rat završenim. Iako Irak sada organizuje izbore i tiranin je obješen, rat je i dalje u tlu, u vazduhu i u djeci.
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) trenutno sastavlja izvještaj o uranijumskoj municiji. Izvještaj će se osvrnuti na sadašnje stanje istraživanja na ovu temu, ali teško da će pružiti novi uvid.
Mada su dalja istraživanja potrebna za mnoge, ona stižu prekasno. Jedno je sigurno. Prekasno je za ono tijelo umotano u bijelo platno i položeno u prašinu na ivicu dječjeg groblja u Basri. (Vijesti.me)
Preuzela Slobodna Bosna

Bosnjaci imaju novog F. Abdica?
Prijedlogom zakona o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih obaveza, koji je u proceduru uputio Zlatko Lagumdžija, daje Miloradu Dodiku državne ovlasti i otklanja mu sve prepreke za realizaciju projekata “Dubrovnik dva”, koji rade vlade RS-a i Hrvatske, zatim projekat gasovoda “Južni tok”, projekat “Gornja Drina” s njemačkom kompanijom i “Srednja Drina” u koji ulazi sa Srbijom, odnosno talijanskim investitorima. Od stranih investitora, koji su zainteresirani za proizvodnju jeftine struje, Dodik zauzvrat traži političku podršku njihovih zemalja u EU za “stvar Republike Srpske”

Krajem prošle sedmice objavljena je informacija u kojoj se kaže da je predsjedavajući Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda generalnom sekretarijatu dostavio set od desetak zakonskih akata koje mu je 27. novembra na memorandumu SDP-a uputio predsjednik te partije dr. Zlatko Lagumdžija. Na taj su način, ustvari, u zakonsku proceduru krenuli prijedlozi zakona o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih obaveza, te izmjene i dopune zakona o Centralnoj banci BiH, Vanjskotrgovinskoj komori BiH, državnoj službi u institucijama BiH, sukobu interesa u institucijama BiH, Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, javnim nabavkama BiH te Izbornom zakonu BiH. Dostavljen je i redoslijed aktivnosti vezanih za Elektroprenos BiH, te zaključak o reciprocitetu.

Zlatko Lagumdžija, lider SDP-a i ministar vanjskih poslova BiH, dostavio je ovaj set zakona sa propratnim dopisom u kojem konstatira, da predložena zakonska rješenja “doprinose poboljšanju ekonomske situacije u zemlji i jačanju institucionalne efikasnosti”. Nažalost, zaista je teško povjerovati u takve tvrdnje, jer su sva spomenuta nova zakonska rješenja zapravo samo konkretna implementacija dosta kritikovanog sporazuma Dodik – Lagumdžija, kojim se, kako su to primijetili i predstavnici opozicije, lideru manjeg bh. entiteta maksimalno ide “niz dlaku” u zamjenu za održanje dr.

Ne znam da li pratite ove nastavke ?

citat:

---

U vrijeme nacionalističke euforije u Hrvatskoj, u ljeto 1970. godine na ručku na Biogradskom jezeru Tito je rekao: “Evo sada će, na primjer, biti popis stanovništva kod nas. I tamo unutra imate nekoliko rubrika. Ja vam kažem. Za mene je sada problem šta ja tamo da pišem.”
“I oko identiteta i statusa muslimana se razgovara”, podsjetio je Veljko Vlahović.
Na to će Tito: “Nema muslimanske nacionalnosti! Ne može se nacionalnost praviti vještački na religijskoj osnovi. Oni su tu, narod kao i svi drugi. Neka se zovu Bosanci. Dakle, narod!”
Vidjelo se da Tito između pojmova “narod” i “nacija” pravi razliku veću nego što postoji.
“Ko hoće da bude Jugoslaven, neka bude Jugoslaven. Ali ne forsirati. Ne kao nacija, nego on je Jugosloven. U razno nema smisla da ih mećemo. Gro naše omladine će biti Jugoslaveni. Samo je meni teško u ovom položaju da kategorički kažem ovako i ovako. Jer, onda će me prokleti ovi drugi tamo razni, koji hoće da se nacionalizam razvija. Meni su već prebacivali, kažu, lako je tebi, ti si internacionalista. Ti si davno izgubio smisao za nacionalnost. Rekoh, to je tačno“.
Tito je insistirao na jugoslovenstvu, ponekad do mjere koja je mnogima smetala. Iako je do kraja života govorio o bratstvu i jedinstvu, ističući da je nerazrušivo, da će se prije razići planine oko Sutjeske nego narodi Jugoslavije, dosta rano su se mogli registrovati znaci njegove rezignacije:
“Čuo sam od nekih Hrvata da ih žacne kad čuju ‘Marš na Drini’. Zašto, pitam se. Ja volim taj marš, muzika je lijepa. Kad sam nedavno bio u posjeti Bosni, sa zadovoljstvom sam ga slušao. A u Bosni, opet, tada čuo sam da im je zasmetalo što je na svečanoj sjednici Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu svirana ‘Lijepa naša domovino’. I ja sam se začudio zašto je poslije ’Hej Sloveni’ svirana i ta himna. Htio sam da sjednem. Pomislio sam da je to više nepromišljeno nego namjerno… Slično je bilo u Sloveniji. Na jednoj svečanosti, poslije himne, ja sam sjeo. A orkestar je nastavio sa ‘Naprej zastave slave’. Ja sam sjedio, a muzičari su uporno svirali. Na kraju sam i ja morao da ustanem… Nisam se ja zanosio iluzijama. Ali sam ipak mislio da će ići lakše u pogledu nacionalnih odnosa. U toku rata sam se toliko toga nagledao i povjerovao sam da više neće biti problema te vrste. Malo sam se u tome prevario”.
Titu, najprije kao ilegalcu, a zatim kao ratniku, uvijek u pokretu i promjeni staništa, teško je padalo „zatvaranje“ u rezidenciju, bez slobode da izađe na ulicu kad zaželi, da se prošeta po svojoj volji i bez ikakve pratnje. Nije se na to lako privikavao. Poznato je da se, neposredno po oslobođenju, dva-tri puta iskradao i obezbjeđenje dovodio u velike neprilike. Povremeni izlasci gdje se moglo i raditi i odmarati bili su neophodni.
Tu potrebu su dovoljno zadovoljavali već postojeći objekti iz vremena bivših monarhija, i Austrougarske i Karađorđevića: na Brdu kod Kranja, u Karađorđevu i na Brionima. Budući da je jedna od ove tri lokacije skoro uvijek uključivana u programe posjeta šefova država i drugih visokih dostojanstvenika iz inostranstva, može se reći da su, pored Beograda i dvorova na Dedinju, Brioni, Brdo i Karađorđevo bili važan dio naše prezentacije pred svijetom. Propušta se, međutim, hotimično ili nenamjerno, koliko je i lično svojim sugestijama i angažovanjem doprinosio njihovom unapređivanju i ukupnom izgledu.
Nijedno od tri pomenuta staništa nije imalo niti je moglo dobiti Titovo ime: postojala su odranije. I na tome je trebalo ostati. Ali, nažalost - nije. Počelo se sa izgradnjom vila za Tita, što je, još za njegova života, praćeno ogovaranjem i kritikama.
Srbi ih nisu pravili; nisu za to ni imali razloga: Tito je živio u Beogradu, a kad bi, radi mirnijeg rada i odmora, bilo poželjno negdje izaći - Karađorđevo nije bilo daleko. Ni Slovenci; postojao je taj dvorac na Brdu kod Kranja. Samo su ga nešto rekonstruisali i učinili udobnijim. I Hrvati su mogli biti zadovoljni: Brioni su se nalazili na njihovoj teritoriji... Ali, to ih nije zadovoljavalo: bili su daleko, a uz to su nekako smatrani objektom zajedničkog vlasništva jugoslovenske države.
Tako su Hrvati krenuli prvi, ne obavještavajući ga, očigledno i ne tražeći unaprijed saglasnost. Zatekao sam se u pratnji kad su ga prvi put doveli u vilu. Bilo je to krajem oktobra 1964. godine. Ne sjećam se da sam ga ikad vidio u takvoj ljutnji. Nisam se tada snašao da izvadim notes i doslovno zapišem njegove riječi. Ali to što je kazao svodilo se na slijedeće. „Ja ovdje dolazim, ili u prolazu kratko boravim, jedanput-dvaput godišnje. Meni je ona vila dolje (na Tuškancu) bila dovoljna; ništa mi tamo nije falilo... Ovo ste pravili za sebe, a ne za mene...“
Nije mu se ni sâma lokacija dopala. Vila sagrađena visoko iznad grada. Poput kakve ogromne pečurke, postavljena na vrh brda, izmještanjem kućišta u privatnom vlasništvu, i krčevinama ogoljenog. Nije, doduše, nazvana Titovom, već joj je lukavo dato ime njegovog zavičaja - „Zagorje“.
Hrvate su ubrzo slijedili Bosanci, doduše sa dosta skromnom kućom kod Bugojna. Pa Crnogorci... Titovim su takođe nazvane vile u Skoplju i Ohridu. I niz drugih. U stvari, gradili su ih lokalni rukovodioci, sami ih koristili, a Titovim zvali.
Sjećam se da se Tito mnogo ranije žalio što svaka kuća u kojoj prenoći dobija njegovo ime. To je, doista, tako i bilo. Najvećim dijelom sve te vile su građene kad je Tito već bio u poodmaklim godinama i kad je, što se njega tiče, razloga za to bilo manje nego ikad. Sticao se utisak da se, zamoren od svega, na kraju tome naprosto predao. Poslije Zagreba, nisam više nikada bio u prilici da čujem njegovo reagovanje. Da li se tome mogao suprotstaviti? Ne znam da li je mogao, pa ne znam da li je više i htio, ali mislim da je to morao spriječiti. Kao čovjek sa ogromnim životnim iskustvom, morao je znati da ljudi neće čuvati u pamćenju njegova ilegalna skloništa.
Ili u ratu pećine i barake, boravišta u hladnim mlinovima ili staništa u vagonima napuštenih željezničkih stanica. Ništa od toga neće im zasmetati. I - zaboraviće! Ali, dvorce i vile - neće! Morao je znati da će se, kad ga ne bude, praviti inventar, i da će maliciozni protivnici svih profila jednog dana sve to zbrajati i na njegova leđa tovariti.
Pokloni Titu, kako domaćih tako i stranih darodavaca, veliko su bogatstvo. Nije u njima samo nemjerljiva materijalna vrijednost. U njima je nesaglediva količina osjećanja i želja nekoliko pokoljenja. Sa puno estetike i simbolike. Ali, i podataka o ljudima i zemljama, o jednom vremenu i mjestu bivše zajedničke jugoslovenske države u svijetu. (M. Dedić ) (Nastavlja se...)

---

Milorad Dodik

citat:

---

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik rekao je da raspolaže informacijama da pristiže novac da bi se spremilo neko "proljeće", da se ukloni on i RS-u oduzmu sve nadležnosti.
"Raspolažem informacijama da je ovdje ušlo 10 miliona dolara da bi se podržale razne nevladine organizacije. Govori se o nekom 'proljeću' i ovdje", naveo je Dodik.
On je za "Večernje novosti" rekao da zna veoma precizno ko distribuiše pare, kome i sa kojim ciljem, te napomenuo da se vrše pritisci na medije, pokušava da se napravi atmosfera ulice, nemira.
"Naravno, cilj je jedan: skloniti Dodika. Dovesti marionete. Isprazniti RS. Oduzeti joj sve nadležnosti", naveo je Dodik.
On je poručio da neće promijeniti svoj osnovni politički stav i da neće dozvoliti da, zbog bilo čije ujdurme, napusti funkciju na koju ga je izabrao njegov narod.
"Ako dođem u tu poziciju, tražiću da se narod izjasni da li treba da idem. Ako narod kaže da nisam dostojan ovog mjesta, odmah ću otići. U suprotnom, teško", rekao je Dodik.
On je poručio da neće odustati ni u uslovima da mu se zabrani političko djelovanje i da ga progone, navodeći da će, ako se to desi, formirati veliki narodni pokret za samostalnost Republike Srpske.
"Nama je najvažnija stabilnost koju ćemo sačuvati. Republika Srpska danas je svjesna sebe, bez nje nema više nijedne odluke. To nikada više ne smijemo ispustiti iz ruku, jer nas onda neće biti. Želim da, ko god dođe poslije mene, ima osnov koji čuva RS. Ako je prepustimo strancima, od nje neće ostati ništa", rekao je Dodik.

---

Od koga je jos i dobro izgleda?

http://www.nezavisne.com/nauka-tehnologija/nauka/Amerikanci-napravili-covjeka-svinju-174435.html

Dodik prao novac u Srbiji, povezan sa slučajem Mišković

Operacije pranja novca, kojeg je na nezakoniti način stekao pljačkom proračunskih institucija u Republici Srpskoj, ali i nezakonitim privatizacijskim operacijama, političkim reketom i sličnim kriminalnim aktivnostima, čini se, najbolje povezuju Milorada Dodika sa slučajem uhapšenog srbijanskog tajkuna Miroslava Miškovića.
Naime, u predmetu Mišković ime Milorada Dodika pojavljuje se na skoro tridesetak mjesta, vezano uz određene Miškovićeve nezakonite poslovne i financijske operacije. Povezujući taj trag s drugim dokumentima i dokazima koji inkriminiraju Dodika, jasno je kako je Dodik kriminalno stečeni novac u BiH prao kroz zajedničke poslove s Miroslavom Miškovićem, ali i kroz kupnju nekretnina u Srbiji, kao i kroz razne građevinske poslove, kao i u operaciji prodaje rudarskih i hidroenergetskih kapaciteta Republike Srpske.Dakle, dokazi danas jasno govore o tome kako je Dodik svoju vlast organizirao kao kriminalnu organizaciju, koja je na kriminalan način stjecala financijsku i materijalnu imovinu čija se vrijednost danas računa u milijardama eura, koje su Dodik i pripadnici njegove vladajuće mafije izvlačili iz Republike Srpske na različite načine i kasnije “oprali” uglavnom u Srbiji, na Cipru, u Rusiji i drugim državama.

Afera Dodik – Hypo koju istražujem i o kojoj pišem već mjesecima, dokazuje upravo takav obrazac kriminalnog funkcioniranja vlasti i institucija vlasti koje kontrolira Milorad Dodik. Dakle, Afera Dodik – Hypo ključna je baš zbog toga što otkriva kriminalnu formulu, te kriminalnu tehnologiju Dodikove pljačke, koju neki ekonomski stručnjaci danas procjenjuju i na oko dvije milijarde eura.

Afera “zgrada Vlade” i Slučaj “zgrade RTRS-a”, Slučaj Integral, Afera “Ugljevik”, Afera Hypo, Slučaj imovinska kartica, Slučaj Mišković, Slučaj Zekstra – Boska, samo su neke od međusobno usko povezanih kriminalno korupcijskih afera današnjeg predsjednika RS-a Milorada Dodika, koje dokazuju kako je glavni cilj njegove vlasti bila nevjerojatna pljačka i stjecanje materijalne i financijske imovine, glavna metoda je bio državni kriminal i politička korupcija, glavni mehanizam te pljačke bile su entitetske institucije umrežene pod “kapom” Vladom RS-a, a glavna organizacijska logistika ovog kriminalnog poduhvata Dodika i Mafije Kalderoze bila je zločinačka organizacija pod nazivom SNSD.

Prema tajnoj dokumentaciji Agencije za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine (SIPA), Milorad Dodik i njegova kriminalna organizacija prali su novac od organiziranog kriminala, stečen kriminalnim aktivnostima SNSD-ove vlasti, između ostalog i u raznim bankarskim, ali i operacijama kupoprodaje nekretnina, ne samo na području BiH, nego i u zemljama regije, a posebno u Republici Srbiji. To u cijelosti dokazuje dokument klasificiran kao povjerljiv, pod naslovom “Izvješće o postojanju osnova sumnje za počinjenje kaznenih djela”, koje je SIPA zaključila 16. veljače 2009. godine, pod brojem 17-02/3-PT-04-1-30/08.

“Prvoprijavljeni Milorad Dodik u svojstvu predsjednika Vlade Republike Srpske, drugoprijavljeni Slobodan Stanković direktor i osnivač privrednog društva “Integral inženjering” d.o.o. iz Laktaša, trećeprijavljeni Lazendić Mladen, v.d. direktor Javnog poduzeća “Putevi RS”, četvrtoprijavljeni Nedeljko Čubrilović, ministar saobraćaja i veza u Vladi Republike Srpske, petoprijavljena Fatima Fatibegović, ministar u Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju u Vladi Republike Srpske, šestoprijavljeni Milenka Dakića, pomoćnik ministra u Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju u Vladi Republike Srpske, dvanaestoprijavljeni Aleksandar Džombić, ministar financija u Vladi Republike Srpske (danas predsjednik Vlade RS-a, op.a.), četrnaestoprijavljeni Dragan Davidović i petnaestoprijavljena Slavica Stanković su se u period od marta 2006. godine povezivali i povezali u grupu koja je koristeći svoju hijerarhijsku pozicioniranost i politički utjecaj u organima izvršne i zakonodavne vlasti i javnim poduzećima Republike Srpske kao i tržišni utjecaj i konekcije sa odabranim pravnim licima i njihovim vlasnicima su netransparentno i nezakonito kreirali i uspostavili poslovne odnose u okviru kojih su prema prethodno precizno utvrđenim hijerarhijskim zadacima počinili krivična djela pranja novca i porezne utaje izKrivičnog zakona BiH i predikatnih krivičnih djela iz Članka 344. i 347. iz Krivičnog zakona Republike Srpske kojim su omogućili stjecanje imovine i imovinske koristi u iznosu od 115.235.904.08 KM i njeno transferisanje u legalni biznis, dionice, udjele, nekretnine i pokretne stvari na teritoriji Republike Srpske i susjednih država iz regiona”, stoji u povjerljivom dokumentu SIPA-e iz veljače 2009. godine.

Upravo ovaj dio SIPA-inog izvještaja iz 2009. godine najbolje opisuje model funkcioniranja Dodikove vlasti i kriminalnih struktura koje funkcioniraju kao njegova organizacijska mreža danas poznata pod zajedničkim imenom Mafija Kalderoza. Zloupotrebljavajući politički utjecaj i moć, položaj i ovlasti, Dodik je, naravno, vršeći nezakoniti pritisak na Specijalno tužiteljstvo u Banja Luci, uspio izbjeći kazneni progon u ovom predmetu, kao uostalom i u drugim predmetima vezanim za korupciju i organizirani kriminal vlasti u RS-u. dakle, držeći pod političkom kontrolom nadležna tužiteljstva u Republici Srpskoj, te nakon što je političkom trgovinom u Sarajevu na čelo SIPA-e postavio svojeg provjerenog igrača Gorana Zubca, Dodik je naivno mislio kako je na dulji rok onemogućio bilo kakve istrage o njegovom kriminalu.

Međutim, u tome se prevario. Točnije, Dodik se prevario igrajući politički poker sa Borisom Tadićem i kriminalnim strukturama koje su uživale političku zaštitu Tadićeve vlasti u Srbiji, poput tajkuna Miroslava Miškovića. Bio je to političko kriminalni ortački sporazum trojca Tadić – Dodik – Mišković, na neki način svojevrsni političko-tajkunski brak iz koristi, u kojem su osim uzajamne financijsko imovinske koristi ova trojica uzajamno pružali i usluge političke zaštite od procesuiranja za brojne korupcijsko kriminalne afere s kojima ih se povezuje. Tako je s jedne strane Dodik političkom kontrolom pravosuđa u Republici Srpskoj onemogućavao pokretanje postupaka protiv njega i njegovih mafijaških suradnika, dok je s druge strane političkom zaštitom koju je uživao od Tadićeve vlasti u Beogradu, Dodik znao kako je za njega Srbija na neki način rezervna pozicija ako mu u BiH zagusti. Zato je dobar dio novca stečenog kriminalom i političkom korupcijom u RS-u “oprao” upravo u financijskim, poslovnim i operacijama s nekretninama u Republici Srbiji. Ukratko, Dodik je prljavi novac opljačkan u RS-u prao u Srbiji, jer je tamo uživao političku zaštitu korumpiranog Tadićevog političkog establišmenta.

Dodik naprosto nije računao na mogućnost političkih promjena u Srbiji, barem ne u tolikoj mjeri da njegov kum i politički zaštitnik njegove korupcije u RS-u Boris Tadić više neće uživati dovoljan politički utjecaj kako bi svojim partnerima Dodiku i Miškoviću mogao i dalje jamčiti nedodirljivost pred srbijanskim pravosuđem. Upravo iz tog razloga, najveći dio novca Dodik je oprao upravo preko Srbije i u Srbiji. Tomu je na neki način najbolji dokaz Dodikova imovinska kartica iz 2010. godine, u kojoj je današnji predsjednik RS-a pobrojao svoju višemilijunski vrijednu imovinu u novcu, pokretninama i nekretninama, a čije zakonito porijeklo vrlo teško može dokazati. Točnije, Milorad Dodik vrlo teško može dokazati kako je razlika njegove imovine iz imovinske kartice ispunjene u 2010. godini, stečena zakonito u odnosu na znatno manju imovinu upisanu u njegovoj kartici 2006. godine. Pritom je potpuno jasno da je Dodik imao bilo kakvu ušteđevinu i imovinu od svojih ranijih poslova, ta bi imovina bila upisana u njegovoj imovinskoj kartici iz 2006. godine.

Tako je u svojoj imovinskoj kartici 2006. godine, dakle u godini u kojoj je došao ponovno na vlast u RS-u sa svojim SNSD-om, upisao kako posjeduje: stan u Laktašima, dva stana u Beogradu, obiteljsku kuću u Republici Srpskoj u BiH, 300 tisuća KM obiteljskog nasljeđa, automobile i dionice poduzeća, dok je na ime supruge upisana imovina: automobile, poslovni proctor u Laktašima, te 100 tisuća KM nekakvog nasljedstva. Prema tadašnjoj imovinskoj kartici ispada kako su njegov sin i kćer u tom trenutku bili bez ikakve vlastite imovine, jer bi je u protivnom Dodik bio obvezan upisati u svojoj imovinskoj kartici.

Samo četiri godine kasnije, točnije sredinom 2010. godine, imovina Dodikovih, odnosno imovina iz Dodikove imovinske kartice bitno je povećana, iako je jasno kako takva razlika u vrijednosti imovine u samo četiri godine, dakle u roku od jednog dužnosničkog političkog mandata nije mogla nastati na zakoniti način. Tako je pod vlastitom imovinom u imovinskoj kartici iz 2010. godine Milorad Dodik naveo: dva stana u Beogradu, stan u Laktašima, kuću u Laktašima, kuću u Srbiji, automobil, te prihode od poljoprivrede i iznajmljivanja kuće u Beogradu. Pod imovinom supruge Snježane navedeni su uglavnom poslovni prostor i automobil, međutim u odnosu na imovinu Dodikove djece zabilježeno je znatno povećanje vrijednosti imovine u odnosu na raniju karticu iz 2006. godine. Ovo je posebno zanimljivo za Dodikovog sina Igora, koji iako bez ikakvih prihoda, prema imovinskoj kartici iz 2010. godine posjeduje čak: poduzeće Fruit Eco d.o.o. u vrijednosti od dva milijuna 625 tisuća konvertibilnih maraka (oko milijun i 300 tisuća eura), automobile vrijedan 50 tisuća eura, te gotovinski iznos na tajnom računu kod Hypo banke u Banja Luci u iznosu od 10 milijuna 804 tisuće 881 konvertibilnu marku (oko 5,4 milijuna eura). S druge strane i Dodikova kćer Gorica Dodik Trišić tada je upisala kako posjeduje poduzeće Trinity Media & Consulting u vrijednosti od 92 tisuće 874 konvertibilne marke, dakle negdje oko 46 tisuća eura.

Ukratko u četiri godine mandata na dužnosti premijera RS-a Dodik je svoju imovinu uvećao za kuću u Beogradu, koju procjenitelji procjenjuju i na oko pet milijuna eura vrijednosti obzirom na lokaciju i vrijednost objekta, te za vrijednosti poduzeća koje glasi na Igora Dodika u visini od 1,3 milijuna eura, kao i Igorovu tajnu ušteđevinu kod Hypo banke u vrijednosti od oko 5,4 milijuna eura. Ukratko, Dodik je u četiri premijerske godine uspio zaraditi čak 11,7 milijuna eura. Kada bi se tome pridodala vrijednost imovine njegove kćeri i supruge dobili bismo iznos od oko 11,8 milijuna eura. Pritom, upravo iz njegove imovinske kartice vidimo da su njegovi legalni godišnji prihodi iznosili 59 tisuća 220,50 KM prihoda od premijerske place, 80 tisuća KM prihoda od poljoprivrede, te 100 tisuća KM prihoda od iznajmljivanja kuće u Beogradu. Prema tim podacima koje je u svojoj imovinskoj kartici upisao upravo sam Dodik, njegovi ukupni godišnji prihodi u kritično vrijeme iznosili su 239 tisuća 220,5 konvertibilnih maraka godišnje. Za vrijeme od četiri godine, od 2006. Do 2010. Godine taj iznos je mogao iznositi najviše 956 tisuća 882 konvertibilne marke, odnosno ukupno 478 tisuća 441 eura. Dodikova matematika zakonitosti stjecanja njegove imovine, dakle, nikako ne “drži vodu”. Jer kojom to matematičkom formulom možete izračunati da je politički dužnosnik u četiri godine premijerskog mandata zaradio 478 tisuća 441 eura, a da je u istom vremenskom periodu stekao imovinu u vrijednosti od 11,8 milijuna eura?! Dakle, da se držimo samo ove računice iz Dodikove imovinske kartice, Milorad Dodik u ovom trenutku nikako ne može dokazati zakonitost porijekla njegove imovine u vrijednosti od 11 milijuna 321 tisuću 559 eura.

Međutim, upravo su istražitelji SIPA-e u svojem povjerljivom izvještaju iz veljače 2009. godine opisali tehnologiju političke korupcije i kriminala kojim je Dodik mogao ostvariti nezakonite prihode iz kojih je financirao i stjecanje sporne imovine čije zakonito porijeklo prema podacima iz imovinske kartice nikako ne može dokazati.

“U okviru navedene kriminalne grupe u toku poduzimanja otkrivačkih aktivnosti istražitelji Državne agencije za istrage i zaštitu na osnovu utvrđenih činjenica i prikupljenih dokaza kao organizator i vođa grupe identificiran je prvoprijavljeni Milorad Dodik koji je sa drugoprijavljenim Slobodanom Stankovićem i njegovom suprugom četrnaestoprijavljenom Slavicom Stanković osmislio, pripremio i sa ostalim članovima kriminalne grupe izvršio krivična djela pri realizaciji aktivnosti na projektiranju, reviziji projekta, izgradnji i nadzoru nad izgradnjom autoputa E 661, Gradiška – Banja Luka, sekcija aerodrome Banja Luka – Glamočan, izgradnja administrativnog sjedišta Vlade Republike Srpske, izgradnja RTV doma RTRS-a u Banja Luc ii kupovine stambeno poslovnog objekta u Banja Luci (tzv. ABC kompleks) čiji je cilj bio osiguravanje imovinske koristi za Integral Inženjering i Integru Inženjering i ostala rezidentna i nerezidentna pravna i fizička lica i članove kriminalne grupe”, navode istražitelji SIPA-e u povjerljivom izvještaju broj 17-02/3-PT-04-1-30/08.

Ovaj dokument, dakle, potvrđuje obrazac kriminalnog funkcioniranja Dodikove vladajuće mafije, kojeg smo vidjeli i ranije u slučaju Dodik – Hypo, baš kao što taj model funkcioniranja Mafije Kalderoze potvrđuje i slučaj prodaje rudnog bogatstva Republike Srpske u Ugljeviku navodnom stranom investitoru, kojeg predstavlja off shore kompanija sa sjedištem na Cipru. Taj Ciparski trag Dodikovih kriminalnih operacija, iako nominalno glasi na navodnog ruskog investitora, zapravo povezuje Dodika s puno ozbiljnijim organiziranim kriminalom, koji svoje korijene vuče još iz vremena Slobodana Miloševića. Naime, poznato je, iako mediji u BiH danas izbjegavaju tu temu, kako je ratnih devedesetih godina Milorad Dodik bio jedan od ključnih ljudi u Miloševićevoj mreži za međunarodno krijumčarenje cigareta u BiH i Srbiji, ali i regiji, i to duhanskim kriminalom povezanim s Tvornicom duhana Rovinj i međunarodnim krijumčarenjem TDR-ovih cigareta, zbog čega je sve do dolaska na vlast u RS-u, Milorada Dodika pratio njegov ratni nadimak Mile Ronhill. Suprotno onome što danas tvrdi, Dodik je bio u uskom krugu povjerenja Slobodana Miloševića i njegovog režima, iako su to pokušavali sakriti, a kao takav jasno je da je morao biti povezan i s operacijama pranja novca stečenog duhanskim kriminalom. Najveći dio tih operacija pranja novca duhanske mafije devedesetih, odvijao se preko tajnih računa otvorenih kod ciparskih banaka. Potom je novac sa ciparskih računa prebacivan na tajne račune jednim dijelom direktno ili indirektno pod kontrolom Zagrebačke banke, da bi nakon toga novac bio prebacivan na tajne račune kod dvije banke u Velikoj Britaniji i Francuskoj, a potom u drugoj polovici devedesetih sav je taj novac duhanske mafije, preko povjerenika pohranjen na tajne povjereničke račune kod Hypo Alpe Adria Banke u Klagenfurtu. Sa tih tajnih računa kod Hypo banke ovaj je prljavi novac “opran” kroz fiktivne kreditne investicijske operacije Hypo Grupe na Balkanu, najvećim dijelom u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, te jednim dijelom u Sloveniji i Crnoj Gori.

Često su u svrhu prikrivanja traga novca stečenog kriminalnim aktivnostima povjerenici iz Srbije i Hrvatske, i BiH, poslove obavljali i preko povjereničkih off shore tvrtki registriranih na Cipru, koje su nominalno glasile na treće osobe, u pravilu strance, nerijetko upravo državljane Ruske Federacije, a za što su postojali tajni ortački ugovori. Zato ne može biti slučajnost da je po istom modelu Milorad Dodik tijekom prošle godine odlučio off shore tvrtki sa Cipra, u izrazito netransparentnom i potencijalno nezakonitom postupku prodati termoenergetske kapacitete i rudnik u Ugljeviku, čime je vrlo čudnim ugovorom potpisanim u tajnosti prvo u srpnju 2011., a potom u srpnju 2012. godine, strateške energetske kapacitete Republike Srpske prodao off shore kompaniji netransparentnog vlasništva sa Cipra. Ugovor je izrazito nepovoljan za Republiku Srpsku, ali i za BiH kao državu, ali je zato povoljan za Comsar Energy Group Limited, čije vlasništvo nominalno glasi na ruskog investitora Rašida Serdarova. Nije isključeno da se radi o klasičnoj prijevari, iza koje stoje tajni suvlasnici ove off shore operacije, koje kontrolira upravo Milorad Dodik, odnosno uopće ne bi trebalo čuditi kada bi se s protekom vremena ustanovilo kako je Dodik sam sebi prodao strateške energetske kapacitete Republike Srpske. Model ove prodaje preko off shore kompanije sa Cipra, koja osniva firmu kćer u RS-u, čiji je 90 postotni vlasnik, a koja potpisuje ugovor kojim preuzima termoenergetske i rudne kapacitete u Ugljeviku, jasno ukazuje da se zapravo radi o skrivanju tragova pravih kupaca koji stoje iza ove operacije. Jer ako se radi o stvarnom stranom investitoru, tada ukoliko je sve čisto i zakonito, strain investitor kao takav kupuje i potpisuje ugovore, i za to mu nisu potrebne igre preko mreže off shore firmi koje kontroliraju nepoznati suvlasnici i partneri.

Kako su već kružile informacije o Dodikovim tajnim računima na Cipru, Afera Ugljevik ukazuje kako bi Dodik mogao biti usko povezan i s pranjem jednog dijela novca sa ciparskih računa kojeg je kontrolirao Milošević, odnosno njegovi povjerenici, te se nameće i logično pitanje, je li možda Milorad Dodik bio jedan od tajnih povjerenika na tajnim Miloševićevim ciparskim računima, odnosno je li Dodik bio dio Miloševićeve ciparske mreže za pranje novca opljačkanog iz Srbije ili stečenog kriminalnim aktivnostima u regiji. Afera Ugljevik svakako bi mogla biti indicator kako je Dodik odlučio iskoristiti svoj trenutni politički utjecaj i poziciju u BiH kako bi kroz Operaciju Ugljevik oprao jedan dio novca s tajnih ciparskih računa koje kontrolira kao povjerenik duhanske mafije iz devedesetih godina. Ukoliko je to tako, ovaj bi slučaj trebao dodatno zainteresirati srbijansko pravosuđe, koje već i u činjenici da je Dodik kriminalno stečen novac u RS-u prao kupoprodajom nekretnina u Srbiji, točnije u Beogradu, ima razloga za pokretanje predistražnih radnji protiv Dodika zbog kaznenih djela pranja novca i utaje poreza, pogotovo i zbog toga što je Dodik osim državljanin BiH, ujedno i državljanin Srbije, u kojoj za razliku od BiH ne uživa nikakav oblik diplomatskog ili ikakvog imuniteta, te bez ikakvih problema može biti predmetom kaznenih istraga i sudskog procesuiranja.

SEEbiz.eu
(izvor:tacno.net)

Cenzura
Martina Mlinarević Sopta:
Lako je biti političar budalama kao što smo mi
Objavljeno: 12.01.2013. - 15:27


Nema previše ljudi iz javnog, medijskog svijeta koje gotivim. Naše medijsko nebo je puno plaćenih ptica grabežljivica, ostrašćenih pojedinaca, plesača na violine vodećih političara.

Autor: Martina Mlinarević Sopta Veličina slova:aaa
Život je to, kako reče veliki pjesnik Petar Gudelj, kojeg izbjegavam u širokom luku i živim sasvim slobodno u svom malom svijetu kojeg ne dotiču klanovi, proračunata jaranstva ni klasifikacije kojekakvih samoprozvanih, samodopadnih intelektualaca što ljube svoj obris u wc-u i prije pišanja ujutro. Isto tako postoje oni zbog kojih sam sretna da su nam se u nekom životnom razdoblju putevi isprepleli, jer sam od njih toliko toga naučila. Ili ih samo slušala, upijajući. Šuteći i pamteći. Zapisujući u onu nevidljivu bilježnicu u sebi kako se to bude čovjek, a da ne podlegneš histeričnim masama i ostaneš svoj u ludilu.

Prije dva dana SDP BIH je objavio priopćenje za medije nakon emisije „Pošteno“ Duške Jurišić, a u kojoj su gostovali eminentni profesori i akademici Mile Lasić, Enver Kazaz, Žarko Papić. Da vam ne prepričavam te genijalnosti, citirati ću najluđe detalje iz fantastičnog dopisa tipkačice Velikog Zlajoglua:

„Emisija Pošteno, emitirana u ponedjeljak 7. januara, primjer je javnog pozivanja na demonstracije i nerede, uključujući i poziv na destabiliziranje društva u interesu političkih opcija koje su zastupali trojica univerzitetskih profesora koji su sebi, zarad ličnih frustracija i interesa, dopustili upotrebu klasičnog govora mržnje, na što voditeljica emisije nije intervenisala čime je i njena odgovornost još veća, navodi se u saopćenju SDP-a BiH. SDP smatra da "ova emisija, ali i niz drugih emisija na FTV-u i drugih dijelova javnog servisa predstavlja klasičan oblik privatizacije javnog servisa i njegovog stavljanja u funkciju pojedinih političkih stranaka i interesnih grupa". Pojavljivanje uvijek istih tzv. ”političkih komentatora” upitnog kredibiliteta i propalih političkih ambicija samo je jedan, najuočljiviji, pokazatelj da se medijski prostor javnih emitera nalazi u rukama nekolicine onih koji svoju nekompetentnost, neskrivenu mržnju prema SDP-u i političke namjere skrivaju iza novinarskih sloboda.

SDP BiH smatra da je krajnje vrijeme da se medijski prostor javnih emitera deprivatizira. SDP će poduzeti demokratske i zakonom predviđene aktivnosti na onemogućavanju zloupotrebe medijskog prostora.“

Dakle, grohotom se smijem. Đe si bolan Lagumdžija Zlatko, jedeš li išta slatko, piše ti još jedan od političkih komentatora upitnog kredibiliteta. Odnosno, s obzirom da su uvaženi profesori upitnog, ja ga onda, kao mlad i nebitan netko, uopće niti nemam, pa mi je skroz lako jer se nećeš nasekirati. Sjećaš li se, druže Zlatko, kako si nekad bio na čelu stranke koja se zvala SDP? Da te podsjetim, to ne znači Serem Duplo Popodne (mada odgovara), nego Socijaldemokratska partija. Koja u svojoj suštini ima čovjeka, radnika, socijalnu pravdu, jednakost i borbu protiv onakvih kakav si sam. Priopćenje koje je potpisala socijademokratska partija u BIH, obezvrijeđujući na mizeran način trojicu sjajnih profesora, je valjda nešto najljigavije i najlicemjernije što sam doživjela u zadnje vrijeme u političko-medijskom kuršlusu Bosne i Hercegovine. A konkurencija je zaista obilna.

Staljinizam koji naprosto pršti iz ovog paprića Centrale u Alipašinoj je zaista nečuven. Potpuno paradoksalan jer dolazi od stranke kojoj je Federalna televizija savršeno odgovarala dok je radila na daljinski Zlatka Veličanstvenog. Dok je Bakir Hadžiomerović kuhao 60-minutni belaj svakog ponedjeljka u osam, bahato naslonjen na stol i rafalao imenice koje su ušle u urbanu legendu poput „mafijaške hobotnice, laktaškog kauboja, kriminalizovanog bandita, monstruozne otimačine, zločinačke organizacije itd.“, Zlatko Lagumdžija je nosio onaj svoj arogantni smješak i dirigirao mete. Dok je Darjan Babić klimao glavom kao figurica u automobilu koja visi s retrovizora, Zlatko Lagumždija mu je šaputao na uho načine uređivanja emisija. Dok je glumio socijaldemokraciju, funkcionirao je i pokret „Dosta“ koji je pozivao i organizirao proteste i bavio se ukazivanjem na lopovluk vladajućih lidera. Tada to nije bio „privatiziran javni servis“. I nije, tada je to bila privatna Zlatkova prćija.

U međuvremenu, Zlajson uleti u dugo sanjanu vlast, zagrli se sa „kriminalcima i mafijašima“, i tu pade šaptom „istraživačko KirBa novinarstvo“, a protesti naglo usahnuše jer nekad bučni aktivisti kojima je „Dosta“ ugnjezdiše se u krilo SDPa, sa sve milkenjem po glavi za dobar rad. Normala, sve je to bila samo tajna operacija protiv „fašista i nac'jonalista“, jašta burazeru, sve radi nekih viših ciljeva koje mi još ne kontamo i čini nam se zapravo da je SDP šarena laža, samo jer ne razumijemo „zakulisne igre“, ne gledamo revolucionarno kao oni, a ima li revolucionarnijeg pogleda na BIH od onog iz Centrale SDP-a? S tog prozora Bosna i Hercegovina nema nikakvih problema, ljudi žive američki san presađen u bašte Živinica, Čapljine ili Bijeljine. I koji vam je moj više, dragi narode?!

Zlatko Lagumdžija je danas u stanju od trojice poštovanih profesora, istinskih socijalista i boraca za pravedniji model življenja u BIH, za pravo svakog čovjeka da živi dostojanstven i normalan život, stvoriti trojac nekompetentnih mrzitelja. Ugušiti svako pravo na slobodnu misao, kao u plinskim komorama Aušvica. Ostaviti široka i pusta polja ničega, pogodna eventualno samo za tenis najboljih reket-majstora iz svih stranaka na vlasti, danas velikih međusobnih jarana što podjeliše fotelje kao na Monopoliju.

Ubija sustavna šutnja u ovoj zemlji. Šutnja studenata čiji se profesori diskreditiraju na ovako mizeran način, samo zato jer ne pristaju lizati šest pari cipela. Šutnja svih onih koji sebe doživljavaju pronositeljima ideje socijaldemokracije, one istinske, koja u svojim začetcima nije znala da će postojati negdje neki Zlatko Lagumdžija koji će isprostituirati ideju i smisao na najgori mogući način. Ubija šutnja medija, nekolegijalnost i neljudskost na licima koja su nekad bili ljudi, dok još nisu unovčili svoj moral. Ubija šutnja svih stanovnika Bosne i Hercegovine koji su dozvolili da glavne figure u njihovim životima budu velemajstori iluzija i malverzacija.

Koliko će proći vremena, a da im konačno prestanete prati noge i obraz?
Tagovi: Martina Mlinarević Sopta, Lako je biti političar budalama kao što smo mi

RTK2: Licenciran srpski TV kanal na Kosovu

Komisija je ocenila da je RTK2 ispunio sve kriterijume za dobijanje licence za emitovanje. S obzirom na to da Kosovo ne poseduje zemaljsku frekvenciju emitovanja, RTK2 će pružati kablovske usluge.

Nezavisna komisija za medije (NKM) donela je odluku o licenciranju srpskog TV kanala Radio-televizije Kosova RTK2.

U obrazloženju odluke, koju je potpisao predsednik Nezavisne komisije za medije Šefki Ukaj, navodi se, između ostalog, da je RTK2 “obezbedio dovoljno informacija o programskoj šemi, organizacionoj strukturi, profesionalnom i upravljačkom nivou rukovodstva provajdera programskih usluga”.

Komisija je ocenila da je RTK2 ispunio sve kriterijume za dobijanje licence za emitovanje. S obzirom na to da Kosovo ne poseduje zemaljsku frekvenciju emitovanja, RTK2 će pružati kablovske usluge.

Radio-televizija Kosova je saopštila i da je, osim licenciranja, u toku nekoliko procesa koji će voditi ka početku rada RTK2, a to su kadrovska rešenja i tehničko opremanje.

Raspisan je konkurs za više radnih mesta, što će omogućiti početnu proizvodnju programa, dok se uporedo s tim radi na studijskom opremanju i nabavci tehnike.

RTK podseća da zakon o javnom servisu Kosova predviđa da se iz godišnjeg budžeta RTK-a, koji se finansira iz budžeta Kosova, izdvaja 10 odsto sredstava za RTK2.

(I. D. / Tanjug)