Sultan i fratar: 'Ne klepeći nanulama' u Fojničkom samostanu

Začudi se tako čovjek u crkvi, pred oltarom, kad se gvardijan i hodžin sin svojski izgrle, a klapa fratara zapjeva: Ne klepeći nanulama kad silaziš sa čardaka...

Začudi se čovjek kad u crkvi, pred oltarom, zasvira franjevačka klapa i za njom fratri u habitima, gradonačelnici, političari i ambasadori u lister-odijelima, djevojka pod hidžabom, žene u crnini, časne sestre, svećenici i novinari, što sjede u crkvenim klupama, uglas zapjevaju: "Tebi majko misli lete, preko polja i planina..."

Začudi se čovjek kad u crkvi, pred oltarom, sve sa naučno dokazanog aspekta, čuje priču o susretu od prije 550 godina, na livadi u Milodražu, kad su se srela dva drčna čovjeka: jedan moćan, najmoćniji u to doba, drugi skrušen, al' odvažan.

Jedan je sultan, ime mu je Mehmed II Fatih, a drugi je fratar Bosne Srebrene, Anđeo Zvizdović, koji od sultana traži garanciju života i slobodu ispovijedanja vjere za katolike, obećavši mu, pri tome, da će imati poštovanje kao što ga imaju bosanski kraljevi.

Sultanov plašt za fratra

Teško je dokučiti šta je u tom trenutku na livadi u Milodražu pored Visokog, 28. maja 1463, prolazilo kroz glavu sultanu i fratru, ali Ahdnama, dokument na pergamentu, pisan arapskim slovima i turskim jezikom, koji fratri stoljećima čuvaju, svjedoči o tome da je sultan fratru dao ono šta je tražio.

Sultan se zakleo “teškom zakletvom, Stvoriteljem i Gospodarom Zemlje i nebesa, sa sedam mushafa, sa velikim Božijim Poslanikom, sa 240.000 pejgambera i sabljom koju paše” da će fratru dati sve onako kako je i tražio i još je sa sebe skinuo plašt i ogrnuo Anđela Zvizdovića.

Začudi se čovjek kad u crkvi, pred oltarom, naučnici govore, a narod i ne trepće dok sluša, o dokazanoj starosti i vrijednosti sultanovog plašta i Ahdname, što ih fratri dan-danas čuvaju kao oči u glavi.

Samo će žene u crnini što sjede u klupi kao na misi tiho kazati: "To nas je sačuvalo."

I svećenik, isusovac, ispričat će kako se u Zagrebu, gdje je išao u sjemenište, nije učilo o Ahdnami.

"Bilo je to drugo vrijeme, bilo je to pitanje politike, ali fratri su znali. Kad sam upoznao fra Luju Zloušića, velikog čovjeka i mistika, meni su se vidici otvorili”, reći će. I časne sestre će slično kazati: "Fratri čuvaju Ahdnamu, oni znaju da nas je to očuvalo i sačuvalo."

Praviti Ustav, kako hodža kaže

Čudi se tako čovjek u crkvi, pred oltarom, kad izađe mlad gvardijan u smeđem habitu – rubovi mu i bijeli gajtan mašu na povjetarcu što ga pravi dok hoda – i posthumno “rahmetli, dobrom hodži fojničkom, Ramizu efendiji Pašiću”, dodijeli priznanje za “istinsko svjedočenje dobrote i ljubavi prema svakom čovjeku”.

Začudi se tako čovjek u crkvi, pred oltarom, kad se gvardijan i hodžin sin svojski izgrle, pa ovaj drugi ispriča kako je taj mladi gvardijan, jednog dana, kada je u Fojnicu došao visoki predstavnik Valentin Inzko, upravitelj zemlje u kojoj više nema onakvih ljudi, koji bi onako muški znali sklopiti pakt kao što su to uradili sultan i fratar na Milodražu prije 550 godina, kazao: “Eto, gospodine Valentine, vi stalno nešto radite da promijenite Ustav Bosne, a nikako vam ne ide. Ja predlažem da ga napišete onako kako vam efendija Ramiz, dobri hodža, kaže. Jer onako kako on poima zemlju i ljude, takav je Ustav najbolji.”

Začudi se čovjek tako u crkvi, pred oltarom, kad sazna da je dobri hodža kao dijete bio u sirotištu na Bjelavama u Sarajevu, da je harao tifus, koji je i njega pogodio i da ga je jednog jutra probudila nježna ženska ruka. Začudi se tako kad mu se kaže da je malog Ramiza, kasnije dobrog hodžu fojničkog, milovala neka časna sestra, sa toliko pažnje i ljubavi da je dijete pomislio da mu je majka.

Začudi se tako čovjek tolikoj ljubavi i dobroti, kad fratri u smeđim habitima, dok im njihovi rubovi i bijeli gajtani lelujaju od povjetarca što ga čine laganim kretnjama, zasviraju i zapjevaju: "S one strane Plive, gajtan trava raste..."

Začudi se tako čovjek i kad shvati da su crkva i oltar, franjevci, svećenici i časne sestre, hodžin sin i unuk, komšije muslimani iz čaršije i ambasadori iz bijelog svijeta, svi na brdašcu povrh Fojnice, u samostanu gdje franjevci stoljećima čuvaju Bosnu Srebrenu, njene običaje i dragocjenosti, zna da mjesta čuđenju nema, jer je to tako tu vijekovima i samo poželi da je još više takvih mjesta na svijetu.

Piše: Snježana Mulić-Softić / Al Jazeera Balkans

(Bportal.ba)

Oporuka trebinjskog Srbina: Pred smrt sinovima kazao da daju novac za obnovu porušene džamije!

Ove godine navršit će se tačno pet godina od kako je obnovljena i svečano otvorena Dživar džamija u Donjem Čičevu kod Trebinja, piše novinar agencije Anadolija (AA).

Ono što posebno krasi ovu džamiju jedinstvene arhitekture jeste specifična munara, najmanja u Bosni i Hercegovini, a vjerovatno i šire. U njenoj i tragičnoj sudbini vjernika koji su se sakupljali u njoj, krije se i iskra nade u bolji život na prostorima zapadnog Balkana.

S obzirom na to da nema pisanih tragova o njenoj izgradnji, pretpostavlja se da je Dživar džamija podignuta davne 1512. godine, zahvaljujući porodicama Bešović, Busuladžić i Kurtagić, prvim muslimanskim porodicama na prostoru Dživara kod Trebinja. Ova džamija bila je dograđivana dva puta.

Najstariji pisani dokument, prema riječima trebinjskog imama Huseina ef. Hodžića, govori o Dživar džamiji u koju je uvakufljen pisani Kur’an. Postoji verzija da je sagrađena prije pada Herceg-Novog u ruke Melćana, dakle prije 1686. godine, što znači da je sagrađena prije Careve i Osman-pašine džamije u Starom gradu u Trebinju.

Zanimljiva je i Bajraktarska ploča u njenom dvorištu. Ona svjedoči da su iz Dživar džamije do dolaska Austro-Ugarske ispraćane hadžije na hadž u Mekku i dočekivane pri povratku. Zanimljivo, ovu bajraktarsku ploču nema nijedna džamija u Hercegovini.

Dživar džamija je, kao i sve ostale trebinjske džamije, uključujući i čuvenu Osman-pašinu, potpuno srušena tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1993. godine, a prije toga su sa svojih stoljetnih ognjišta protjerani i njeni vjernici.

No, ono što se, također, može smatrati dijelom burne povijesti ove džamije jeste gesta mještanina, lokalnog Srbina, Božidara Skulića.

O tome svjedoči trebinjski imam Husein ef. Hodžić.

''Možda mi sjećanje vezano za obnavljanje i dan svečanog otvaranja Dživar džamije blijede, ali ne mogu i neću da zaboravim sljedeći događaj. U međuvremenu, a prije nego su se prognani Bošnjaci ovih sela povratili na svoja imanja Božidar Skulić iz Gornjeg Čičeva je umro relativno mlad. Pred smrt je zaudžio svoje sinove da se iz njegove imovine izdvoje iznos od 300 konvertibilnih maraka (KM) i da se da za obnovu porušene džamije u Donjem Čićevu jer će se, kako je rekao, muslimani vratiti i obnoviti svoju džamiju'', ispričao je efendija Hodžić za agenciju Anadolija.

Zaista, vrijedni sinovi su ispunili zavjet svoga oca. Efendija Hodžić smatra to simbolički jednim od najvažnijih događaja u poratnoj Hercegovini.

''Pred završetak obnove džamije, a koja je započela 2006. godine, Božidarevi sinovi su donirali spomenuti prilog za džamiju. Božidarov gest treba da služi na čast, ponos, obraz i dostojanstvo njemu, njegovim potomcima i svim pravoslavnima. A muslimani, Bošnjaci, ako nisu zaboravili rušenje i skrnavljenje njihove džamije, zbog ove geste pokojnog Božidara moraju i trebaju oprostiti tu uvredu'', kazao je efendija Hodžić.

Prema riječima efendije Hodžića, na ovakvim činjenicama treba otpočeti proces suživota među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima u BiH i na ovim prostorima uopće.

''Ima dobrih i čestitih ljudi, ljudi kojima je do suživota. Ja to znam, jer živim sa tim ljudima ovdje u Trebinju. No, politika još uvijek vrši pritisak, a nema sumnje da ima i prijetnji. Samo hrabri u po dana preskaču tu ogradu nacionalizma. A oni manje hrabri još uvijek ćute i čekaju šta će politika reći. Obnova suživota naprosto nema alternativu i ona se mora desiti prije ili kasnije. Mi smo na ovim prostorima upućeni jedni na druge i niko nigdje neće otići. Taj iskreni suživot će prije ili kasnije morati doći. Ima još uvijek ovdje u Republici Srpskoj i prijetnji i provokacija, politika radi svoje, ali ima i sve više ljudi koji dižu glas protiv toga. Poslije nedavnih provokacija, pozvao me je jedan Srbin iz Bileće i glasno grdio one koji su nas provocirali. To ja vidim kao veliku nadu za suživot'', poručio je efendija Hodžić u razgovoru za agenciju Anadolija (AA).

Obnoviti porušene džamije

Otvaranju obnovljene Dživar džamije u Trebinju, koju je agresor srušio 1993. godine, 26. jula 2008. godine prisustvovalo je više od 2.000 raseljenih Trebinjaca iz BiH i mnogih evropskih zemalja.

Tokom svečanosti više puta istaknuta je opredijeljenost trebinjskih Bošnjaka da obnove sve porušene džamije u ovom gradu, te da oplemene svoja porodična imanja, a trebinjski imam Husein ef. Hodžić pozvao je Trebinjce da se češće i potpunije vrate svome gradu.

(Bportal.ba/AA)

Pozajmljeni intervju: Jovo Divjak
Nema saradnje sa fašistima

Razgovarao: Predrag Blagovčanin


Dok je većina država potpisalo i prihvatilo dekleraciju o genocidu u Srebrenici Parlament BIH to nije usvojio. To je fašizam u funkciji takvog Parlamenta. Postoji takva struktura vlasti na svim nivoima koje tolerišu da se ovakve stvari događaju. Fašizam je na neki način dobro bio kontrolisan od 45. do 80-ih godina zahvaljujući, kako neko ovde kaže diktaturi Tita i Savezu komunista. Nacionalizmi su pokušavali da se iskažu, ali oni su uvijek bili kažnjavani. Međutim, fašizam do kraja nije nikad iskorijenjen. Čim je oslabila snaga Saveza komunista, odlaskom Tita, oni su jednostavno pokazali to što jesu. Fašizam je za mene što Radončić uđe u vlast. Nemoguće je da Lagumdžija sarađuje sa socijalistima Republike Srpske koji ne priznaju genocid, ne priznaju Bosnu i Hercegovinu. Kako će se boriti protiv fašizma ako oni sarađuju između sebe!?

Postoji dan kojeg se sjećate cijeli život. Dan kada je u Beču uhpašen general Jovo Divjak ostaće upampćen kao jedan od najtužniji dan u posljeratnom Sarajevu. Tog dana nisam vidio osmjeh na licu ni jednog čovjeka u Sarajevu, svi smo nijemi hodali, kao da nam je uhapšen otac, brat. Jer čika Jovo jest otac, brat i jedan od najvećih sinova ovog grada i Bosne i Hercegovine.

Intervju sa gosp. Divjakom dogovorili smo u Jablanici na obilježavanju 70 godina od bitke na Neretvi, gdje su svi željeli da se slikaju sa njim, ignorišući brojne političare.
U intervjuu za tacno.net general Divjak govori o agresiji na BiH, postdejtonskoj Bosni, Izetbegoviću, zločincima: Mladiću i Praljku ali i njegovoj svakodnevnoj borbi koju nakon rata vodi za djecu BiH.

*Rođeni ste u Beogradu, ali se čitav život izjašnjavate kao Bosanac. Nažalost živimo u državi koja ne priznaje kategoriju Bosanca. Kako vi komentarišete ovaj „fenomen“ karakterističan samo za BIH?

Opredelenje za Bosanca je u onom momentu kada je krenula agresija na Bosnu i Hercegovinu. Do 1992. godine bilo je Srbin pa Jugosloven. Dakle ljudski identitet nije stalan i on može da se menja. Moje definitivno opredelenje za Bosanca je posledica negativnih događanja na prostorima Jugoslavije, a Bosanac kao identitet znači pripadanje jednoj državi Bosni i Hercegovini u kojoj su ljudi imali i Ustavom jednaka prava, nažalost to se posle Deytona promenilo. Vi ste videli kako sada izgleda papir za izjašnjavanje. Daje mogućnost da napišete Bosanac . Razgovarajte sa ljudima na ulici, videćete da će 2/3 napisati da je Bosanac. U onom delu Ustava koji govori o ostalima daje se mogućnost da se napiše Bosanac. Ali nikada neće doći vreme da se većina izjasni kao Bosanac. Ljudi su pod mnogim pritiscima u porodici, od verske zajednice, političara u obrazovanju i onda nemaju svoje ja da se opredele za ono što misle da jesu. Ne verujem da će se nekad nešto tako stvoriti. Ali bit će popriličan broj onih koji će se izjasniti kao Bosanaci.

*Vojnu akademiju upisujete 1956. god. Bili ste pripadnik Titove garde, oficir JNA, general Armije BIH. Iza sebe imate zavidnu karijeru. Interesuje me kako ste se uopšte odlučili za ovaj poziv?

Jučer sam imao jednu grupu iz Beograda pa sam im malo pričao o tom periodu. Majka je bila hrabra žena, razvela se od oca 1956. god. Te godine u februaru dolazi i kaže „Sine ti znaš da ne mogu da te školujem. U Beogradu imaš vojnu školu“. Bio je problem da li će me uopšte primiti bio sam mršav, male glave, no srećom prošao sam lekarske preglede. Tako da je pristupanje vojsci bilo više zbog materijalnog ali kasnije kroz svoju karijeru dobro sam iskoristio sve mogućnosti. Vojna škola je pružila mogućnost svakome da pored opšteg obrazovanja koje je na prvom mestu afirmiše neke vlastite ambicije. Moja je želja u mladosti bila da studiram psihologiju i pedagogiju, a to sam razvijao i kroz karijeru. Karijera me je vodila prema obrazovanju, pa sam tako 18 godina proveo u Sarajevu u vojnom školstvu. Prošao sam sve kategorije onih klinaca koji sa 14 god. dođu pa vojna akademija pa oficir, nastavnik pa katedra taktike stvorili su jedno iskustvo koje mi je kasnije koristilo i koje inače koristim sad u pozivu. Jer pazite, vojno dobar komadant je i dobar menadžer. Znači ovo što nam ide dobro sa udruženjem to je dobro iskustvo na menadžerskim organizacijskim poslovima. Odluka za ovu profesiju nije bila pogrešna. Ponavljam svašta sam naučio, doživeo, putovao. Crpeo sam dosta onoga dobrog što se nudilo.

*Vaš angažman u Armiji BIH na početku rata dočekan je sa velikim oduševljenjem, međutim zajedno sa gosp. Stjepanom Šiberom u jednom trenutku rata smijenjeni ste sa funkcija. Kako komentarišete ove činjenice?

Kada govorim o smeni koja se meni dogodila ona je bila pripremljena 94. god. Tada me pozvao Alija Izetbegović i njegova ponuda je bila penzionisanje ili opcija da budem vojni ataše u Francuskoj ili nešto u Armji BIH, ali ne suviše bitno. Komentarisao sam tu njegovu ponudu sa ostalim članovima predsjedništva sa Durakovićem, Kljujićem, Pejanovićem i oni su se suprotstavili Aliji Izetbegoviću da me penzioniše. Stjepan Šiber je bio u nekoj drugoj poziciji jer je u to vreme bio vojni ataše u Švicarskoj. Tako da je tih dana on na neki način ipak bio zaštićen. Podsećam šta je tada govorio Alija Izetbegović: „Teško je tada bilo biti Srbin i Hrvat u Sarajevu. Za one sa brda smo izdajnici, a ovdje nemamo povjerenja“. Znači od prvog dana stekao sam utisak da nemaju poverenja u mene. Međutim, to sam njima prepuštao i to je njihova greška. Znači čitavo to vreme ni ja ni Šiber nismo bili uključeni kada su se vodile procene, kada su se donosile odluke, kada se planiralo. U nekim mojim razmišljanjima to je bio njihov problem a ne moj.

*Koliko je bošnjačka politika u ratu štetila odbrani BiH od agresije Miloševića i Tuđmana? Je li nasilni pokušaj islamizacije Armije BiH bio dobro isplanirani plan obavještajnih službi iz Zagreba i Beograda?

Naravno, bošnjačka politika štetila je odbrani Bosne i Hercegovine. Mislim da mi u štabu nismo ni dovoljno znali kakve su bile ideje bošnjačkog političkog vrha. Jer bio je nekakav dogovor iz Splita za koji mi nismo znali, a taj dogovor je na neki način trebao da izbegne konflikt i sa Hrvatima i HVO-om. Detalje tog dogovora ne znam. Po nekim mojim razmišljanjima Alija Izetbegović je očekivao da će biti velike podrške islamskih zemalja. Očekivao je pomoć, a nije bio svestan toga da nikad arapske zemlje nisu bile jedinstvene u bilo kom pitanju. Znači on je očekivao veliku pomoć koja nije bila ni blizu njegovih očekivanja. Na pitanje vezano za obaveštajne službe Zagraba i Beograda odgovoriću vam kao što sam odgovorio jednom slušaocu prije nekoliko dana kada sam bio gost na jednoj televiziji. Slušalac me upitao šta mislim o generalu Muslimoviću. Odgovorio sam mu da je čovek radio profesionalno, a to profesionalno može biti i duplo profesionalno. Islamizacija Armije BIH je svima dobro poznata činjenica. Ja sam to doživljavao od prvog momenta kada je jula meseca 1992. godine prosleđen zahtev čoveka koji je bio i čak predsednik saveza komunista koji je tražio da se otvori mesdžid. Drugo, kad se tražilo da vojnici poste. Čitajući Kur’an znam da tu piše da kad se ne posti kad je čovjek u ratu, kad se leči, kad je bolestan i bilo je tužno prisiljavati te mlade ljude da poste. Da ode na liniju gladan. To su bila pitanja koja sam ja postavljao i Seferu Haliloviću. Sefer voli da kaže da je vojska dok je on bio u štabu bila multinacionalna. Međutim i u njegovo vreme taj procenat se brzo menjao na drugu stranu.

*Da li ste doživjeli razočarenje s obzirom na sva događanja vezana za Armiju BIH?

Da sam se razočarao to bi značilo da sam se razočarao u sebe. Ulazak u TO i AR BIH je bila moja profesionalna dužnost. Moja obaveza je bila da budem na strani onog ko je ugrožen koji je slabiji. Kroz svoje školovanje i moga školovanja drugih govori se o tim humanim ljudskim odnosima. Početkom rata i početkom tih ubistava sve je to bilo suprotno od onog što sam sebe i oko sebe mlade ljude učio. Čovek ima pravo na odbranu, ako je napadnut treba da se brani. Nisam razočaran iz prostog razloga jer sam prihvatio nesposobnost onih ljudi koji su vodili odbranu Bosne i Hercegovine. Te tri i po godine rata iskoristio sam da moje vrednosti, moje vojne sposobnosti prenesem na vojnike. Jednostavno svoj kapacitet intelektualni i vojnički prenosio sam njima. I dan danas vojnici znaju da kažu tamo gde ste postavili linije tamo smo i bili u ratu.

*Milošević i Tuđman su zločinci, to nije dvojbeno. Možemo li i Izetbegovića smjestiti u ovaj krug? Koliko je njegova politika bila štetna po BiH dugoročno i kratkoročno u ratu?

Moje razmišljanje je da istu odgovornost za ono što se loše dešavalo u ratu snose Alija Izetbegović i članovi predsjedništva. Oni su rukovodili Bosnom i Hercegovinom u ratu i oni su bili vojni komandanti. Setite se da su oblačili uniforme i obilazili jedinice da bi se slikali. Znači ja optužujem i krivim svih onih šest članova predsedništva jer oni su dizali ruke za nekakve odluke Alije Izetbegovića. Znači deo odgovornosti za loše stvari u ratu pored Alije Izetbegovića snose i članovi predsedništva.

*Kako sa ove vremenske distance gledate na činjenicu da su tadašnje vladajuće strukture u aktivnu vojnu službu uključile pripadnike kriminalnog miljea, tačnije ljude poput Juke Prazine, Ismeta Ćele Bajramovića itd.

Svi su radili slično. Srpska i hrvatska strana su puštali kriminalce iz zatvora da bi ih uključili u rat i da bi mogli sa njima manipulisati. Vi znate da je Ćelo bio osuđen na 13 godina zbog silovanja. Znači toj nekakvoj novoj strukturi, govorim o delu koji je rukovodio bošnjačkom vojskom, odgovaralo je da ima takve ljude koji će jednostavno terorisati. Oni su terorisali i to ne samo druge nego i sopstveni narod. Treba shvatiti da su ti kriminalci imali međusobnu suradnju sa drugom stranom i ja sam pokušavao da kažem da ni Caco ni Ćelo nisu odbranili Sarajevo. Oni su samo dobro surađivali sa drugom stranom. Znači iskustvo i drugih ovakvih, uslovno rečeno građanskih ratova, je da se vladajuće strukture oslanjaju na kriminalce koji direkno ili indirektno izvršavaju sve zadatke predpostavljenog. Naprimjer, Caco je mogao da uđe kod Alije Izetbegovića kad god je hteo, a drugi nisu. To na neki način pokazuje da ni vrhovni komandant nije uvažavao svog komandanta nego je imao više poverenja u te neke kriminalce. Poseban problem je što ni Alija ni ljudi oko njega nisu verovali i nisu poštovali ljude svoje nacionalnosti koji su prije rata bili u JNA. Znači čitavo vreme vladalo je nepoverenje. Odmah početkom rata u julu mi smo imali prijavljeno negde oko 240 oficira koji su bili u JNA i koji su pretežno bili Bošnjaci. Ti ljudi su se prijavili u službu, međutim vraćeni su. Kao eto, čekajte kad nam budete potrebni .

*Kako komentarišete ulogu međunarodne zajednice i UNPROFOR-a u periodu 1992-1995. godine?

Oni su poštovali ono za šta su namenjeni. Oni nisu bili određeni da sprečavaju sukob nego da na neki način izveštavaju. Odluka saveta bezbednosti nije bila vojna upotreba nego više kontrola, sprečavanje nekih velikih masakara. Vojnici UNPROFOR-a su na isti način bili kao građani Sarajeva, komandanti su sprovodili politiku svojih država. Ja znam da su vojnici UNPROFOR-a u najtežim periodima odnosili hranu, vodu i pomagali da se uspostavi voda plin itd. Mogu vam i reći da je u jednom momentu UNPROFOR sprečio pad Sarajeva. To je bilo avgusta ’93. god. Datum koji se u našem patriotizmu naziva dan kada je spašena Bosna i Hercegovina. U junu ’93. god. dve trećine pripadnika Armije BIH je pobeglo sa Igmana i tada je reagovao Savet Bezbednosti naređujući Mladiću da zaustavi napade jer je ušao u zaštićenu zonu.

*Sačuvali ste u ratu i čast oficira, čast vlastite struke. Jeste li ponekad razmišljali o oficirima koji su počinili najmonstruoznije zločine poput Ratka Mladića ili Slobodana Praljka? Šta se dešava u glavama tih ljudi dok bombarduju gradove, ubijaju civile ili šalju u logore od Omarske do Dretelja?

U julu 1992. godine neko od novinara mi je postavio pitanje šta mislim Ratku Mladiću kao čoveku. Tad sam se setio izreke Maksima Gorkog: „Čovek kako to gordo zvuči“. Ta reč čovek ne može se svakome reći . Biti čovek za mene sadrži bezbroj pozitivnih karakteristika i atributa. Pokušao sam dati sebi odgovor. Jedan od odgovora je poreklo tih ljudi. Nažalost, u JNA veliki broj ljudi koji su otišli u vojne akademije su ljudi koji su iz pasivnih i zaostalih krajeva. Mladić je iz nekog mjesta oko Kalinovika i kada je došao u Beograd prvi put je video tramvaj. Znači on dolazi u vojnu školu sa znanjima iz tog okruženja gde je živeo. Ti mladi ljudi i ta deca su odgajana na mitu i tradiciji Kosova. Znači on je odgajan u tom srpskom nacionalizmu i lako je onda manipulisati sa tim ljudima.

*Koliko stoji teza nekih nacionalističkih krugova bliskih haškim optuženicima da je bosanski integralizam u stvari bošnjački nacionalizam?

Određeno ponašanje govori to. Reis u štampi kaže Srbi imaju svoju državu, Hrvati imaju svoju državu pa i mi Muslimani bi trebali imati svoju. Takva njegova ideja je dobar argumenat za nacionalizme jedne, druge i treće. Ponašanje i reakcije određenih više religijskih nego političkih krugova, kazuje da imaju i ovi pravo.

*Da li se slučaj nekadašnje Dobrovoljačke ulice koristi isključivo u političke svrhe, kako od Srbije tako i od zvaničnog Sarajeva?

Da, i sa jedne i sa druge strane. Ne može se na ovaj način obilježavati ni Dobrovoljačka ni sukobi. Neki dan je veoma negativno reagirao Izetbegoivić, koji je na nekom skupu rekao: „Naši vojnici nisu palili crkve nisu ubijali itd“. On mora jednog dana da kaže jeste, i u našim sredinama je bilo onih koji nisu poštovali Ženevsku konvenciju. Događale su se stvari koje nisu trebale da se dese i zato prihvatamo i našu krivicu. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine prošle godine u februaru skinulo je odgovornosti tih 19 ljudi koji su uključeni u dešavanja u Dobrovoljačkoj. Naravno to Beograd ne prizna. O ovom slučaju treba pisati jedanput u 15 dana. Zna se, ko su odgovorni pojedinci i to treba do kraja da se istraži.

Šta mislite koje političke strukture su stajale iza vašeg hapšenja 2. marta 2013. godine u Beču?

Tad je Tadić tražio da se istina kaže. Zašto sam ja imao problema? Zato što je odavde ministar tražio ekstradiciju, ono što je tražio i za Ganića, ali nije poslao tužilaštvu nego je sakrio jer su se oni tako dogovorili. Dogovorio se Silajdžić sa Čovićem da se ne šalje jer mu je obećao jedno poslaničko mesto u jednom kantonu. Mi smo roba na crnom tržištu. Sporazum koji je potpisan između BiH i Srbije pre 7 meseci je negativan u odnosu na BiH, u odnosu na one koji su eventualno na listama. Iz prostog razloga što taj sporazum ne funkcioniše ni između Hrvatske i Srbije. Milorad Baršin je odbio da potpiše takav dogovor zato što je prokužio da prednost u tome ima tužilaštvo Srbije. Kad god nešto zatraže mi smo dužni da im damo, a oni nisu obavezni kad im mi tražimo zauzvrat da se uradi nešto. Ni sada nije pitanje difuzne poternice kao što se govori u javnosti nego su to odnosi između državnih Interpola.

*Fašizam u Bosni i Hercegovini nažalost nije pobijeđen, to je vidljivo iz dana u dan. Koji su po vama legitimni načini kako bi se ova pošast konačno iskorijenila?

To je pitanje ustroja BIH. Dok je većina država potpisalo i prihvatilo dekleraciju o genocidu u Srebrenici Parlament BIH to nije usvojio. To je fašizam u funkciji takvog Parlamenta. Postoji takva struktura vlasti na svim nivoima koje tolerišu da se ovakve stvari događaju. Fašizam je na neki način dobro bio kontrolisan od 45. do 80-ih godina zahvaljujući, kako neko ovde kaže diktaturi Tita i Savezu komunista. Nacionalizmi su pokušavali da se iskažu, ali oni su uvijek bili kažnjavani. Međutim, fašizam do kraja nije nikad iskorijenjen. Čim je oslabila snaga Saveza komunista, odlaskom Tita, oni su jednostavno pokazali to što jesu. Fašizam je za mene što Radončić uđe u vlast. Nemoguće je da Lagumdžija sarađuje sa socijalistima Republike Srpske koji ne priznaju genocid, ne priznaju Bosnu i Hercegovinu. Kako će se boriti protiv fašizma ako oni sarađuju između sebe!?

*Nalazite se na čelu udruženja „Obrazovanje gradi BIH“. Kakve ste rezultate postigli u 19 godina postojanja?

Osnovna misija je podrška deci žrtvama rata. Prvo je moralna pa materijalna podrška. Organizacija je formirana je 28. 7. 1994. Tad se razmišljalo o tome šta je rat i koje će biti posledice rata? Posledice II svetskog rata sam i ja doživeo. Sećam se puno mladih ljudi koji su bili izbjeglice iz Hercegovine koji su bili smešteni u selima oko Zrenjanina (gde sam završio maturu) i znao sam koje su probleme imali u školi i oko školovanja. Kroz moj angažman u vojnom školstvu shvatio sam da će toj deci nakon rata trebati i materijalna i moralna podrška. U 19 godina otkako postoji udruženje „Omladina gradi BIH“ 4950 dece je dobilo stipendiju u vrednosti 2 milijuna eura. Pored stipendija deca dobijaju i školski pribor, sportsku oprema, hranu, pomažemo školama, organizujemo letovanja za decu vani i ovde. Veoma značajne su radionice koje se organizuju za roditelje i decu, gde i deca i majke zajedno provode određene radionice. To mi je najdraže. Deca su bila u 13 europskih država, bili su u Montevideu, u Kanadi. Sarađujemo sa mnogim organizacijama. Pored naše dece tu su i deca sa posebnim potrebama iz Mjedenica, Vladimir Nazor, Pazarić, Drine. Stipendiramo romsku decu, njih 850 je prošlo kroz stipendije.

*Obzirom da ste u stalnom kontaktu sa mladim ljudima, kako komentarišete njihovu apatiju i apolitičnost?

Ta apatija se prenosi od roditelja. Od 350 hiljada onih koji su na kraju završili rat, 300 hiljada žive u bedi (govorim o vojnicima). Vojnici koji treba da školuju decu, koji treba da žive, koji nemaju stanove. To se stanje prenosi na tu decu. Onda postoje izvesna klasna razlika. Ružno je kada vidimo da ovoj deci dođu roditelji sa kolima ili kad tamo negde na Kovačiće ministar svoje dete dovede, a ono jadno drugo dete koje nema šta da obuče, gleda. Vlada jedna atmosfera beznađa koja je stvorena zbog političko-ekonomskih i drugih uslova i onda ne možemo očekivati nekakav bunt mladih ljudi. Međutim ima na desetine NVO-a u kojima su mladi veoma aktivni. Pojedinačno ima dosta mladih koji pokušavaju promeniti ovo stanje međutim problem je što nisu jedinstveni. Pozitivnih primera ima ali to nije zajednički interes jer na mlade utiču stranke. Ako ste s njima dobit ćete posao ako niste nećete i tako da se to prenosi na sve generacije.

*Imaju li djeca i mladi ljudi budućnost u ovakvoj BiH?

Postoji u onim sredinama gdje oni sami nešto žele da urade. Jedan od problema na koje mi nailazimo su da nema puno volontera. Nema navike da svoj volonterski i filantropski rad okrenu ka zajednici u kojoj žive. Mislim da su u tom domenu motivacija najjače religijske zajednice koje znaju da motivišu za taj humanitarni i filantropski rad. Jedan od problema mladih ljudi je i to što se više govori o problemima nego o onome pozitivnom što se radi.

*Po vašem mišljenju da li je ukidanje obaveznog služenja vojnog roka dobra ili loša stvar za Bosnu i Hercegovinu?

Ja bih uveo civilno služenje jer se mladim generacijama kroz život u porodici u školi ne pružaju mogućnosti da se fizički pa i da kažem intelektualno razvijaju. Tih šest ili devet meseci kod mladih ljudi razvijaju se određeni fizički i vojni kvaliteti. Dakle, nedostaje to ali se može nadomestiti kroz civilno služenje vojnog roka.

*Vaša misija nakon rata slobodno se može nazvati veličanstvenom. Pomogli ste hiljadama djece da se školuje, da nađu dom. Ljudi vas zaustavljaju na ulici, grle vas i vole kao člana porodice. Teško se sjetiti da su nekoga u istoriji ove zemlje ljudi voljeli poput Vas. Čika Jovo, odakle sve crpite vašu velikodušnost i kako se osjeća čovjek koji je toliko voljen?

Svi imamo jednaku šansu kada se rodimo. Ja sam jutros krenuo u 7 sati od kuće i na putu od kuće do posla pozdravilo me je 90 ljudi. Shvatio sam da energija i ono pozitivno što imam može koristiti drugom. Znači to da budem koristan drugome to me motiviše, i čini me duhovno zdravim.

(izvor e-novine-*Tekst preuzet sa prijateljskog portala Tačno.net)

Grčki neonacisti opet prijete muslimanima: Pripadnici zloglasne 'Zlatne zore' bili su i u Srebrenici 1995. godine

Pripadnici ''Zlatne zore'', što je posebno opasno, nadahnjuju se (ne)djelima Ravnogorskog četničkog pokreta (RČP) u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. Posebno zbog njihovih zločina nad Bošnjacima i muslimanima uopće u Drugom svjetskom i posljednjem ratu

Ekstremno desničarski, neonacistički politički pokret ''Zlatna zora'' (gr. Hrisi avgi), koji je u posljednjih nekoliko dana uzburkao javnost u Evropi najprije svojim otvorenim prijetnjama tamošnjim muslimanima da će biti "zaklani kao pilad ako se ne odsele iz Grčke", ali i najavama da će okupiti 100.000 Grka kako bi spriječili izgradnju prve džamije u Atini, izazvao je zabrinutost i zebnju među muslimanskim zajednicama na Balkanu.

Posebno zbog činjenice da ''Zlatna zora'' ima i svoje političko krilo i da su na proteklim izborima, obilato koristeći vrijeme opće krize u Grčkoj, osvojili 6,9 posto glasova ili 18 mandata u grčkom parlamentu. Osim toga, analize izbornih rezultata pokazuju da njihova popularnost još raste, iako su ranije imali manje od 1 posto podrške.

Isto tako, zbog određenih i ideoloških podudarnosti poruke i postupci ''Zlatne zore'' mogli bi se u kriznim vremenima prenijeti i u druga trusna područja Balkana.

"Muslimanske ubice, ako do 30. juna ne zatvorite svoje bordele u Grčkoj, poslat ćemo vas u pakao. Oni koji ne ispoštuju ultimatum, bit će zaklani kao kokoši na cesti", navodi se u pismu kojeg je potpisala ''Zlatna zora''.

Također, ''Zlatna zora'' je zaprijetila da će angažirati 100.000 ljudi kako bi se usprotivila izgradnji džamije u Atini.

"Ako u Grčkoj bude sagrađena džamija za islamističke kriminalce, organizirat ćemo front od 100.000 Grka predvođenih Zlatnom zorom", rekao je glasnogovorni te organizacije Ilijas Kasidijaris svojim pristalicama na skupu u Atini.

Dobri poznavatelji prilika u Grčkoj i na Balkanu smatraju da ovakve prijetnje ne treba uopće podcijeniti, podsjećajući da ''Zlatna zora'' nije ostala samo na riječima.

Naime, sam Ilijas Kasidijaris je prošle godine tokom televizijske debate išamarao zastupnicu ljevičarske Syrize Renu Duru, zbog čega je protestiralo hiljade Grka. Nikos Michaloliakos, lider organizacije ''Zlatna zora'', koji je poznat i pod nadimkom ''firer'' nastupio je prošle godine s aluzijom kako bi jednoga dana mogli vratiti im Istanbul.

Također, napadi na imigrante su u porastu u Grčkoj. Imigranti su najčešća meta pristalica upravo desničarske ''Zlatne zore''. Pojedini Grci potvrdili su da grčka policija i ''Zlatna zora'' često rade zajedno. Kažu da je policija nedavno tukla osobe nakon što su privedeni na protestu protiv spomenute neonacističke organizacije.

Inače, na valu gnjeva javnosti zbog šest miliona otkaza u Grčkoj, štednje, korumpiranih političara i ilegalnih imigranata, kako upozoravaju svjetski mediji, ''Zlatna zora'' se pojavila neočekivano i postala treća po snazi grčka stranka. Zato se i njihove prijetnje muslimanima uzimaju ozbiljnije. Prema novijim istraživanjima javnoga mišljenja, njihova popularnost konstantno raste, a prema istraživanjima s potkraj prošle godine imali su podršku više od 14 posto Grka.

Pripadnici ''Zlatne zore'', što je posebno opasno, nadahnjuju se (ne)djelima Ravnogorskog četničkog pokreta (RČP) u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. Posebno zbog njihovih zločina nad Bošnjacima i muslimanima uopće u Drugom svjetskom i posljednjem ratu.

U prostorijama ''Zlatne zore'' u Atini, kako su svjedočili novinari sa Balkana, nalaze se četnička šubara sa kokardama, šajkače, amblemi četničkih i paravojnih jedinica poput Srpske dobrovoljačke garde (SDG). U prostorijama dominira veliki grb četničkog pokreta uz natpis ''S verom u Boga, za kralja i otadžbinu'', te slika Željka Ražnatovića Arkana, zapovjednika Srpske dobrovoljačke garde, zloglasnih Arkanovaca. Tamo je i zastava koja je ukrašena drevnim grčkim simbolom koji podsjeća na "svastiku".

Saznanja bh. istraživača potvrđuju da su sredinom devedesetih neki od pripadnika ''Zlatne zore'' učestvovali u ratu u BiH, na strani Vojske Republike Srpske.

Postojala su, navodno, tri nivoa pomoći Srbima u BiH tokom agresije na tu zemlju. Prvi se ticao dopremanja goriva i lakog pješadijskog naoružanja i municije, drugi nivo pomoći ticao se osiguranja obavještajnih podataka sa grčke strane, naročito u ljeto 1995. godine tokom bombardovanja srpskih položaja od strane NATO-a i, treći, upućivanja dobrovoljaca u redove VRS i Vojske Jugoslavije.

Avdo Huseinović, istraživač ratnih zločina, publicista i autor više dokumentaraca o događajima tokom agresije na BiH priprema knjigu u kojoj se bavi učešćem, kako kaže, pravoslavnih dobrovoljaca u agresiji na BiH, a posebno onih iz Grčke. Nema sumnje, kako ističe, da su tamo bili i pripadnici ''Zlatne zore''.

''Postoje apsolutni dokazi da su Grci, među kojima su sigurno bili i članovi ''Zlatne zore'', bili pod ličnom komandom Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Grci su, zajedno sa Mladićem, ušli i počinili genocid u Srebrenici, zajedno sa Mladićem su učestvovali u okupaciji Žepe... Nažalost, u optužnicama protiv Karadžića i Mladića nijednom riječju se ne spominju zlodjela Grka i ostalih stranih dobrovoljaca tokom genocida u BiH'', kazao je Huseinović u razgovoru za agenciju Anadolija (AA).

Jedan bivši grčki dobrovoljac, blizak ''Zlatnoj zori'', potvrdio je da su Grci bili u Srebrenici i da su tamo postavili svoje zastave, ali on se pravdao kako nisu učestvovali u borbama.

Huseinović je za AA potvrdio da će se u njegovoj knjizi, koja će svjetlo dana ugledati do kraja ove godine, iznijeti mnoštvo dokumenata o grčkim, i ostalim stranim dobrovoljcima i plaćenicima koji su bili u BiH tokom agresije.

''Ono što je interesantno je da su neki od tih dobrovoljaca i plaćenika ovdje prvobitno bili u misiji Ujedinjenih naroda (UN), a onda se vraćali kući. Nakon nekoliko mjeseci ponovno su dolazili, ali ovaj put kao dobrovoljci u redovima Vojske RS. Knjiga će sadržavati niz dokumenata, ispovijesti koji su plaćenici davali medijima u svojim zemljama. Neki su objavili i svoje ratne memoare'', ističe Huseinović.

Prema otkrićima Huseinovića, a i video i foto dokumentaciji koju posjeduje, zajedno sa Ratkom Mladićem, koji danas odgovara za genocid u Haškom tribunalu, ušao je izvjesni Antonije koji je i komandovao grčkim snagama u BiH. Tog grčkog zapovjednika na jednom skupu potkraj rata spominje i sam Ratko Mladić.

''Imali smo pomoć od naše braće iz Grčke. I da je svaki drugi Grk bio Antonije, i da je svaki drugi Srbin bio Antonije, nama bi bilo mnogo lakše'', naglasio je.

Predsjednica Udruženja ''Majke enklava Srebrenica i Žepa'' Munira Subašić kazala je za agenciju Anadolija da su grčki vojnici, a među njima i pripadnici ''Zlatne zore'', sasvim sigurno bili u Srebrenici jula 1995. godine. Osobno se sjeća vojnika koji su govorili grčkim jezikom!

''U Srebrenici je bila cijela jedna grčka dobrovoljačka četa. Nosili su svoju zastavu. To se nije krilo. Štaviše, poslije genocida jedna ulica u Srebrenici nosila je ime grčkih dobrovoljaca. Oni su se tretirali kao narodni heroji, a ne izvršitelji genocida. Pitam se zašto naše vlasti šute o tome? Zašto se to nije istraživalo i zašto se sada ne istražuje'', veli Subašić

Ona je najavila kako će majke Srebrenice kod institucija države BiH insistirati na procesuiranju grčkih dobrovoljaca.

I Esma Palić, supruga legendarnog komandanta odbrane Žepe Avde Palića, potvrdila je ranije za AA da je na tom području, a uoči pada Žepe, bilo dobrovoljaca.

Na spisku Generalštaba Vojske RS, kojeg je agencije Anadolija dobila na uvid, među 117 stranih državljana koji su bili pod komandom Ratka Mladića, navode se i grčki borci, među kojima, kako su nam potvrdili istraživači genocida u BiH, nesumnjivo bilo i pripadnika ''Zlatne zore''.

To su:

Dmitrios Zovicokos (rođen 15. 11. 1966) u Atini, Kuriakos Konstantinos (14. 07. 1964), Labropulos Konstantinos (19. 04. 1969.), Maurenonakni Emanovil (29. 12. 1971.), Nikoladis Ilijas Nikolas (06. 04. 1961.), Piljanis Grigorios Gerigios (23. 06. 1969.) iz Soluna, Spridos Nikolas Zandropulos (04. 04. 1969.) Smatra se da je lista stranih državljana koji su se borili na srpskoj strani mnogo duža.

Kako je svojevremeno pisala sarajevska ''Slobodna Bosna'', uprkos zahtjevima da se zaustavi regrutacija grčkih mladića jer je Grčka priznala BiH, grčka vlada nije spriječila nesmetanu regrutaciju i prebacivanje dobrovoljaca u Srbiju. Procjene govore da se oko sto grčkih dobrovoljaca prijavilo nakon poziva u medijima za odlazak u rat u BiH.

Centri u Solunu i Atini

Centri za vezu su postojali u Solunu i Atini odakle su mladići upućivani u Beograd, a zatim u Republiku Srpsku. Otud su upućivani na liniju fronta kao pripadnici VRS. Sve upućuje na to da je u organiziranje dobrovoljaca bila uključena ''Zlatna zora''. U martu 1995. godine formirana je Grčka dobrovoljačka garda u sastavu Drinskog korpusa koja je bila razmještena u rejonu Vlasenice, a po naređenju Ratka Mladića. U ljeto iste godine upućena je ka Srebrenici.

Prema riječima Avde Huseinovića, dok je trajalo masovno ubijanje Bošnjaka na potezu od Potočara do Konjević Polja, 13. jula 1995.godine, grčki list „Ethnos“ objavio je „da se grčke i srpske zastave vijore jedna uz drugu, kao živi dokaz ljubavi i solidarnosti dvaju naroda i zahvalnosti koju srpski vojnici osjećaju zbog pomoći grčkih dobrovoljaca koji se bore na njihovoj strani“. Pod tim ratnim zastavama su bili i pripadnici ''Zlatne zore''.

Evropa slobodna od muslimana

Tada je pripadnik Grčke dobrovoljačke garde, po imenu Apostolos Bambos, izjavio je da se u Bosni bori “za veliku Grčku u Evropi slobodnu od muslimana“, što, opet, nesumnjivo upućuje na liskost ideologiji koju danas ''propovijeda'' organizacija ''Zlatna zora''.

I tokom operacije kodnog naziva „Stupćanica 95“, čiji je cilj bilo zauzimanje Žepe, uz Mladića su bili pripadnici Grčke dobrovoljačke garde, kojima je komndovao Antonije, onaj isti koji je zajedno sa prvim čovjekom Vojske RS ušao u Srebrenicu. To je Mladić, također, potvrdio u jednom od svojih iskaza.

(AA/Bportal.ba)

Bill Gates, biznismen i osnivač kompanije Microsoft i najbogatiji Amerikanac, održao je govor u srednjoj školi o 11 stvari koje niste i nećete naučiti u školi, prenosi internetski portal b92.

Pravilo 1: Život nije fer, navikni se na to!

Pravilo 2: Svijet ne zanima tvoje samopoštovanje. Svijet te prihvaća ako postigneš nešto prije nego što se počneš dobro osjećati u svojoj koži.

Pravilo 3: Nećeš zarađivati 60 tisuća dolara godišnje čim izađeš iz srednje škole. Nećeš biti potpredsjednik sa službenim telefonom, sve dok to ne zaradiš.

Pravilo 4: Ako misliš da ti je učitelj strog, čekaj da dobiješ šefa.

Pravilo 5: Pečenje hamburgera nije ti ispod časti. Tvoji preci su imali drugu riječ za pečenje hamburgera : zvali su to prilikom.

Pravilo 6: Ako pogriješiš, nisu tvoji roditelji krivi, ne kukaj nad svojim pogreškama, uči iz njih.

Pravilo 7: Prije tvog rođenja tvoji roditelji nisu bili dosadni kao sada. Postali su takvi zbog plaćanja tvojih računa, čišćenja tvoje odjeće i slušanja tebe kako pričaš kako si 'cool'. Zato prije nego spasiš šume od parazita pokušaj posložiti ormar u svojoj sobi.

Pravilo 8: Tvoja škola ima način za rješavanje i pobjednika i gubitnika, život nema. U nekim školama ukinuli su negativne ocjene i daju ti bezbroj prilika da daš pravi odgovor, ali to nema nikakve sličnosti sa stvarnim životom.

Pravilo 9: Život nije podijeljen u semestre. Nema slobodnog ljeta i vrlo malo zaposlenih je zainteresirano da ti pomogne da pronađeš sebe. To čini u svoje slobodno vrijeme.

Pravilo 10: Televizija nije pravi život. U pravom životu ljudi moraju napustiti kafić i otići na posao.

Pravilo 11: Budi ljubazan prema štreberima. Velike su šanse da ćeš raditi za jednog.

Jedno razmiljanje nakon svega?
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/8197/pogled_iz_bih_da_nisu_ratovali_hrvati_i_bosnjaci_zagreb_bi_bio_glavni_grad_bosnjaka.html

OV Tuzla: Općina se zadužuje za pet miliona eura, voda poskupljuje 10 posto

Općinsko vijeće Tuzla jednoglasnom odlukom je dalo saglasnost da se Općina Tuzla kreditno zaduži kod Njemačke banke za obnovu i to u iznosu od pet miliona eura.

Kako je navedeno, kreditna sredstva će se koristiti za finansiranje projekta izgradnje sistema vodosnabdijevanja i odvođenja otpadnih voda, a dio sredstava će se usmjeriti u institucionalno jačanje JKP ˝Vodovod i kanalizacija˝ Tuzla.

Ugovorom o kreditnom zaduženju, Njemačka kreditna banka za obnovu, Švicarska Vlada i Razvojna banka Austrije obezbijedit će dodatni iznos granta od 4,31 miliona eura za iste namjene.

Ulaganje u rekonstrukciju vodovodne mreže, osim općinskog budžeta od 2018. godine, osjetit će i građani, koji će već od 2014. godine plaćati 10 posto veće račune koje im ispostavi JKP "Vodovod i kanalizacija" Tuzla.

OV Tuzla je donijelo i zaključak kojim se traži od JKP “Vodovod i kanalizacija” Tuzla da sagleda sve mogućnosti za poduzimanje mjera kojima će vodu naplaćivati na osnovu obračuna, a ne paušalno, kako je to sada bio slučaj u kolektivnim stambenim objektima.

(Bportal.ba/Tuzlainfo.ba)

http://www.haber.ba/vijesti/bih/43909-ako-nemate-licnu-kartu-ne-mozete-platiti-racun-ali-ce-vam-struja-uredno-biti-iskljucena.html?fb_action_ids=10200355598031247&fb_action_types=og.likes&fb_source=other_multiline&action_object_map=%7B%2210200355598031247%22%3A461909630550584%7D&action_type_map=%7B%2210200355598031247%22%3A%22og.likes%22%7D&action_ref_map=%5B%5D

Ko od cega boluje. Tihicu najteze?
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/8224/zdravstveni_bilten_bh_politichara.html

citat:

---

Dajdza wrote:
Ko od cega boluje. Tihicu najteze?
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/8224/zdravstveni_bilten_bh_politichara.html

---