Djeca s kolodvora zlo
Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Danas, u srijedu šestog novembra, nadležni inspektori će – ako nisu poranili, pa već i završili –obaviti razgovor sa učenicama Mješovite srednje škole u Tuzli, a povodom njihovog združenog fizičkog napada na školsku kolegicu. U petak, prvog dana pretposljednjeg mjeseca ove godine, tri su cure, malo prije pet sati popodne, pretukle djevojku čije batinanje su gledali đaci opremljeni mobilnim telefonima. Jedan je, nije važno koji, sve snimio, pa je kratki video završio na You Tubeu i, nekoliko dana poslije, na skoro svim bitnim portalima u regiji. Amateru snimatelju roditelji napadnute djevojke su, kažu, zahvalni za dokaz maltretiranja njihove kćerke. Neki drugi roditelji, oni čija su djeca tukla, prisustvovat će saslušanju u Tuzli: dvije od tri napadačice su maloljetne, pa ih zakon štiti kao takve.

Neće, dakle, danas na repertoaru biti uobičajenih metoda iz davnih vremena mog života prije lične karte, kada je milicija, brzo i efikasno – silom, jer drugačije ne ide - popravljala ono što su pokvarile kuća i ulica. Strah od palice je, jednostavno, u nekim slučajevima, bio i ostao najbolja terapija za manjak uljudnosti.

Sistemska proizvodnja šljama

Teško je reći šta je u ovoj, tuzlanskoj priči, najgore, je je sve jednako grozno. Računajući i kasniju Facebook prepisku u kojoj su se tri agresivne djevojke – toliko nepismene da je začuđujuće to što su uopće završile i osnovnu školu – naslađivale učinjenim.

Opišimo još jednom, trebat će, ovaj događaj: tri djevojke su, naočigled desetina drugih đaka, izvele jednu učenicu iz škole, odvele je na obližnji parking i tamo, pred publikom, istukle. Niko, ali niko, od svih tih promatrača, nije niti pokušao pomoći žrtvi. Neki su, vidimo, i snimali.

„Ja uporno tvrdim da su političari najodgovorniji kreatori društvene klime u kojoj ljudi stječu iskustvo da se jedino nadmoć, nasilje i zločin isplati, a da se pameću, talentima i radom služe samo slabići. I to je izvor i rastućeg maloljetničkog nasilja i organiziranog kriminala. Oni prvi odrast će u ove druge. Mi smo se kao društvo raspali. Mi smo u rasulu. Jer ne njegujemo ni elementarne vrijednosti koje neki oblik ljudskog zajedništva čini društvom, društvenim organizmom. To su bar dvije: solidarnost i pravednost“, rekao je prije punih pet godina, u intervjuu Jutarnjem listu, Renato Matić, sociolog i autor knjige Društvena promocija bezakonja i upitao se, poprilično naivno, „što je s odgovornosti roditelja koji djecu nisu naučili razlikovati dobro i zlo“.

Napad na učenicu jedne srednje tuzlanske škole, po svojim je posljedicama, naravno, neuporediv sa ubistvom Denisa Mrnjavca, ali je u mnogo čemu sličan. I tada su, sjećamo se, neki kreteni ušli u tramvaj, odabrali žrtvu i u dječaka zarili nož, dok su ostali putnici, mirno i dostojanstveno, gledali kroz prozor. U Tuzli nije pala mrtva glava, dok su učenici gledali u displaye mobitela.

Svugdje i u svakom društvu se dešavaju incidenti poput tuzlanskog. Na lopove, ubice, nasilnike i agresivnu djecu mi nemamo ekskluzivno pravo. Mi, međutim, kao i okolna društva, o čemu govori Matićeva knjiga, imamo sistemsku proizvodnju šljama, započetu devedestih godina prošlog stoljeća, kada je naglašeni patriotizma pojedinaca ili grupa, postao opravdanje za njihovo nezakonito ponašanje u vremenu između bitaka. Onoga trenutka kada su ratne zasluge suspendirale odgovornost za krivično djelo, nestala je ta famozna razlika između dobra i zla. Sve poslije bio je logičan slijed produbljivanja ponora, praćen tranzicijom koja je poštenje obesmislila do krajnjih granica, dok je, sa prestankom oružanih sukoba, podobnost u različitim oblicima zamijenila domoljublje.

Primjeri

Današnja djeca na pragu punoljetvstva, koliko, izuzev jedne, već osamnaestogodišnjakine, imaju učesnice tuzlanskog događaja, rođena su i odrasla u društvu u kojem, da se poslužim primjerom iz Matićeva intervjua, penzionerima zbog duga na koji su prisiljeni isključuju struju, dok se krupni zločini neregistriraju ili se za njih nalazi opravdanje, što ih, u konačnici, legitimira. Nestanak poštenog rada kao baze pristojnog života, obesmislio je roditeljske autoritete: ovovremeni očevi i majke nemaju niti jedan dokaz da se isplati biti fin. Sa druge strane, hrpa je primjera koji pokazuju „da se nadmoć, nasilje i zločin isplati, a da se pameću, talentima i radom služe samo slabići“.

Promatrati napad na jednu učenicu Mješovite srednje škole u Tuzli kao izoliran slučaj, znači zatvarati oči pred stvarnošću od koje će gora biti budućnost. Jer, da ponovimo, maloljetni nasilnici i nasilnice su proizvod sistema krivih vrijednosti i kao takvi će odrasti u ozbiljne, krupne kriminalce i, ako se uopće tako kaže, kriminalke (podzemlje, uostalom, odavno nije ekskluzivno muški prostor, što potvrđuje i tuzlanska narko dilerica Margareta Hadžić). Naime, u svaki akt maloljetničkog nasilja, bez obzira na njegove posljedice, ugrađeni su isti oni mehanizmi koji organizirani kriminal čine privrednom granom u usponu. Dakle, navodno reformirano, zapravo dubinski politizirano sudstvo, u kojem umjesto stručnjaka imamo partijske namještenike, ovisne o centru moći koji ih je instalirao i samim tim podložne svakoj vrsti uticaja; zatim razvlašćena i ponižena policija, od koje se očekuje da probleme rješava mirnoćom Dalaj Lame - dovoljno se sjetiti slučaja racije u Zujevini i suspenzije specijalaca, jer u akciji privođenja sarajevskih kriminalaca sa dosijeima debljim od Braće Karamazov, nisu nosili akreditacije sa slikom, imenom i prezimenom, što, uzgred, ne radi niti jedna takva jedinica nigdje na ovom svijetu; te i prije svih, stranke koje u višepartijskom sistemu gaje jednopartijski model upravljanja, što dovodi do inflacije podobnih i, samim tim, povlaštenih, dovoljno brojnih da mirnim, poštenim građanima ne ostane mjesta i prihoda za pristojan život kojim će onda vlastitoj djeci svjedočiti da se, ipak, ne isplati baviti kriminalom. Bez obzira je li riječ o klasičnom ili onome sa aktovkama i u rukavicama.

Djeca, kao što zna svako ko ih ima, najbolje uče na primjerima. Tri mlade Tuzlanke su, vidimo, lekciju o stvarnosti savladale i prešle na praktičnu nastavu, pokazavši se kao odlične učenice i buduće probitačne građanke društva u kojem se u svakom zlu, na kraju, vidi neko dobro za one što zlo čine pred očima i mobitelima uplašenih ili od svakog osjećaja solidarnosti i pravednosti operiranih promatrača koji, kada već nemaju dovoljno snage da tuku, perverzno uživaju u promatranju batinanja drugih.

Bravo Pirke za tekst U sridu,što bi rekle komšije

Kad se komšijske ruke slože: Bošnjaci i Srbi obnavljaju mekteb u Rudom
Alen Bajramović za Radio slobodna Evropa


U državi u kojoj prve minute informativnih emisija obično pune pozivi na podjele i međunacionalne svađe, priča iz mjesta Ustibar kod Rudog zvuči gotovo nevjerovatno. Prije 85 godina izgrađeni mekteb, objekat u kojem su muslimani obavljali molitvu, danas zajedno obnavljaju povratnici Bošnjaci i domicilni Srbi. Mržnja iz devedesetih kroz ovo mjesto na granici sa Srbijom samo je prošla i u njemu se nije zadržala.

Tačni podaci kada je građen stari mekteb u Ustibru ne postoje, a kao godine njegove izgradnje pominju se 1928. ili 1932. godina. Jedan je od rijetkih objekata u vlasništvu Islamske zajednice koji tokom rata nije uništen. Već je bio zapušten i nije održavan, a sačuvale su ga komšije, poput Miloslava Ćetkovića, kovača u penziji, koji pored mejtefa živi pune 73 godine.

„Ja sam lično dva puta kazao: 'Ljudi, ne pipajte ovo. Ja sam tu blizu, mejtef je bogomolja kao svaka bogomolja. Što vam to treba.'. U mene je otac živio 91 godinu, u devedeset drugoj umro. Onda je on meni uvijek, kao djetetu, prenosio: 'Što god ne moraš, nemoj raditi', jer je on upamtio, ovo mu je bio treći rat, on je poslije ovog rata umro.“

Glavni majstori Đulbo Kadić i Radojko Vilaret u pribojskog Gradnji skupa su radili i prije rata, a zajedno su 1991. godine ostali bez posla.

„Ovdje ne postoji nikakvih svađa. Što se tiče međuljudskih odnosa, tu su na nivou, čak su nam ljudi ovdje pravoslavne komšije pomagale, davali i priloge, i to mogu da kažem.“

„Ja sam Radojko Vilaret, iz Sjeverina sam, tu sam blizu, kao komšije. Dolje, u Sjeverinu sam imao dvoje starih, Mulalića, koji su zahvaljujući meni i ostali živi. Ja sam sa njima bio dobar. Naiđe ta paravojska, šta ja znam. E, nekad su dolazili kod mene, nekad sam i ja iš'o kod njih, znao sam, otiš'o im sin za Sarajevo, oni sami, stari, nemoćni. Šta je trebalo, pomag'o im. Mi smo svi ljudi, od krvi i mesa.“

Osim što rade na obnovi, obični ljudi i finansiraju nabavku materijala. Zijad Kadić, predsjednik građevinskog odbora kaže:

„Medžlis Islamske zajednice Rudo je okosnica izgradnje tog mejtefa, i uz dobrovoljne priloge naših mještana i prijatelja, i komšija iz susjednih sela i naše dijaspore, počeli smo s izgradnjom ovog mejtefa. Sve ide svojim tokom. Ovdje bih posebno naglasio dobre međuljudske i komšijske odnose između nas i Srba, pošto je ovo mješovito selo, Ustibar. Imamo i dobrovoljnih priloga od strane Srba.“

„Kad je u pitanju suživot, odnosno međuljudski odnosi, Rudo se ističe. Ja ću navesti samo jedan primjer: kad se radila džamija u Rudom, bilo je komšija pravoslavaca koji su donosili kahvu, koji su pripremali ručak itd“, rekao je ruđanski imam, Mehrudin ef. Genga.

Ustibar, Mioč i druga bosanska sela, do kojih se može doći samo preko teritorije Srbije, danas ostaju pusta. Bošnjaci su izbjegli na početku rata, a Srbi odlaze po njegovom završetku, tražeći posao u Srbiji. Nekada plodna polja pored Lima danas niko ne obrađuje.

„Ima više od pola kuća praznih. Bošnjaci su ostali u Sarajevu, dolaze oni povremeno, preko vikenda. Ali nema posla, zemlju neće više slabo ko da radi. Imamo mi tu polje, jedno dva kilometra dugo, pored Lima, ali pola se ne sije. Nema“, smatra Miloslav Ćetković.

Koliko god bila jaka, od komšijske sloge ne može se živjeti, pa sela, zaustavljena u ambijentu iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, ostaju skoro prazna preko zime.

http://kameleon.ba/site/studentica-iz-rs-a-o-govoru-milorada-dodika-u-beogradu-predsjednice-dodik-ja-vam-nikad-necu-pristati-na-mirni-raspad-bih-jer-to-je-moja-drzava/


Objavljeno: 23. Novembar 2013. - 00:11 | DANAS

Predsjedniče, pitam se o čemu vi to pričate? Kakvo otcjepljenje koje najavljujete već godinama, samo nikako da konačno ispunite svoje obećanje? Gdje ćemo to mi, Srbi iz BiH otići? Ja nikad neću pristati na demokratični mirni raspad Bosne i Hercegovine, jer to je moja država! Ovo je poruka studentice iz Mrkonjić Grada upućena Miloradu Dodiku nakon njegovog slavodobitnog govora u Beogradu. Pročitajte!

Vremešna gospođa Minka, bivša skojevka, apsolutni je hit na Facebooku

"1943. sam postala skojevka. Imala sam tada 15 godina. Kladila sam se sa drugaricama da ću najopasnijem iz Redarstva (sadašnja policija) staviti Titov letak u džep. Ne sjećam se kako se zvao, znam da je bio ustaša i da nije bio iz Sarajeva. I pravila sam se da čekam tramvaj. Tramvaj je došao, primakla sam mu se kod vrata i kada je ulazio, ubacila sam mu letak u džep i ostala vani. Bilo je to na tramvajskoj stanici gdje je Narodna banka."

Tako Sarajka, gospođa Minka, odgovara na pitanje koja je najluđa stvar koju je uradila kao tinejdžerka.

Njena fotografija uz ovu kratku izjavu, objavljena je na foto-blogu People of Sarajevo, koji je nedavno pokrenuo fotografski studio TNT. Uzor za pokretanje ove stranice je projekat Humans of New York, koji je kreirao Brandon Stanton 2010.

Kako kažu pokretači ove stranice,svaki dan će biti objavljena po jedna fotografija, a nakon Lica Sarajeva projekat se širi i na lica drugih gradova u BiH.



Radiosarajevo.ba

http://www.radiosarajevo.ba/novost/132767/nocache

Vrijeme je da se vratimo sebi.
Da tražimo svoja uzurpirana građanska prava i krenemo u političku borbu za svoju ZAVNOBiH-ovski ljudsku Republiku Bosnu i Hercegovinu.
U kojoj smo svi, bez obzira na vjeru i naciju – bili svoji.
Jednaki i ravnopravni.
Živjeli i osjećali se kao ljudi.
I bili ljudi.
Danas to više nismo.
Danas smo nešto sasvim drugo.
Smjerne sluge ne-narodnih i anti-narodnih etno-vlasti.
Danas smo poniženi i gladni etno-podanici. Koji preživljavaju od kopanja kontejnera.
I sadake u (ne)narodnim kuhinjama.
A glad je najveće moguće poniženje koje ljude i narode može snaći.
A snašlo ih je zahvaljujući ideološkim bleferima i samozvanim čuvarima “vitalnog nacionalnog interesa”. Dakle, do naroda je … Prof.dr.Esad Bajtal

citat:

---

soraya wrote:
Vrijeme je da se vratimo sebi.
Da tražimo svoja uzurpirana građanska prava i krenemo u političku borbu za svoju ZAVNOBiH-ovski ljudsku Republiku Bosnu i Hercegovinu.
U kojoj smo svi, bez obzira na vjeru i naciju – bili svoji.
Jednaki i ravnopravni.
Živjeli i osjećali se kao ljudi.
I bili ljudi.

Bilo bi super da svi tako razmišljaju. Nikom ništa ne bi falilo osim malo više religijskih sloboda (ko o čemu, ja o religiji i onom što mi je falilo), a i to bi bilo da ne bi glupog rata.
Danas to više nismo.
Danas smo nešto sasvim drugo.
Smjerne sluge ne-narodnih i anti-narodnih etno-vlasti.
Danas smo poniženi i gladni etno-podanici. Koji preživljavaju od kopanja kontejnera.
I sadake u (ne)narodnim kuhinjama.
A glad je najveće moguće poniženje koje ljude i narode može snaći.
A snašlo ih je zahvaljujući ideološkim bleferima i samozvanim čuvarima “vitalnog nacionalnog interesa”. Dakle, do naroda je … Prof.dr.Esad Bajtal

---

Ovaj post je premjesten sa topica Re: SRETAN 25.NOVEMBAR!!! ZIVJELA VJECNO ZEMLJO JEDINA

---

-- (Dupliran mi odgovor pa neću ovdje ništa pisati)

[Edited by hanumicag on 02-12-2013 at 15:20 GMT]

citat:

---

soraya wrote:
Vrijeme je da se vratimo sebi.
Da tražimo svoja uzurpirana građanska prava i krenemo u političku borbu za svoju ZAVNOBiH-ovski ljudsku Republiku Bosnu i Hercegovinu.
U kojoj smo svi, bez obzira na vjeru i naciju – bili svoji.
Jednaki i ravnopravni.
Živjeli i osjećali se kao ljudi.
I bili ljudi.

Danas to više nismo.
Danas smo nešto sasvim drugo.
Smjerne sluge ne-narodnih i anti-narodnih etno-vlasti.
Danas smo poniženi i gladni etno-podanici. Koji preživljavaju od kopanja kontejnera.
I sadake u (ne)narodnim kuhinjama.
A glad je najveće moguće poniženje koje ljude i narode može snaći.
A snašlo ih je zahvaljujući ideološkim bleferima i samozvanim čuvarima “vitalnog nacionalnog interesa”. Dakle, do naroda je … Prof.dr.Esad Bajtal

---

Ovaj post je premjesten sa topica Re: SRETAN 25.NOVEMBAR!!! ZIVJELA VJECNO ZEMLJO JEDINA

---

citat:

---

hanumicag wrote:



Bilo bi super da svi tako razmišljaju. Nikom ništa ne bi falilo osim malo više religijskih sloboda (ko o čemu, ja o religiji i onom što mi je falilo), a i to bi bilo da ne bi glupog rata.

---