znam da sve te stranke jedino brinu za vlast, ali ovo je stvarno dotaklo dno.



Znali smo da SDP sa Dodikom ima dogovor oko para, nismo znali da se slažu oko negiranja genocida


Građanska Koalicija „Prvi mart“ najoštrije osuđuje pritisak funkcionera SDP-a na aktiviste i učesnike akcije „Ako obilježavate Dan RS…“, čiji je cilj da građane tog entiteta suoči sa činjenicama o njenom nastanku. Prvi mart je samo jedno od nekoliko desetina udruženja, organizacija i asocijacija koje u toj akciji učestvuju u skladu sa jednim od svojih deklarisanih ciljeva borbe protiv negiranja genocida.

Pritom, visoki zvaničnici SDP-a borbu protiv negiranja genocida nazivaju „kukavičkom i provokatorskom“, dok istovremeno rade zajedno sa Miloradom Dodikom na usvajanju Zakona o prebivalištu koji će režimu u RS-u omogućiti administrativno etničko čišćenje nesrpskog stanovništva.

Mi u Prvom martu, ali i kompletna javnost ove zemlje znali smo da rukovodstvo SDP-a sa Dodikom ima dogovor oko para. Sada je jasno da se slažu i oko negiranja genocida.

Svi pravdoljubivi i istinoljubivi građani ove zemlje koji su preživjeli devedesete godine i priznaju pravosudno utvrđene činjenice, znaju da su temelji entiteta RS, genocid, zločini protiv čovječnosti i istrebljenje građana nesrpskog stanovništva.

Drugim riječima, u temeljima tog entiteta se nalaze i Tomašica i Pionirska ulica u Višegradu i sala „Partizan“ u Foči i masovna pogubljenja u magacinu u Kravici kod Bratunca.

Važno za budućnost naše zemlje je da javnost zna da od 31. decembra prošle godine, SDP više nije dio tog konsenzusa i da je u smislu vrijednosti uz bok SNSD-u i SDS-u, kojima je već jednom poslužio kao „razumni politički akter“ potreban da se osujeti Prvi mart.

Mi u Koaliciji „Prvi mart“ ostajemo dosljedni idealima i vrijednostima prvog marta 1992. godine i pozivamo sve građane Bosne i Hercegovine da masovno izađu na izbore koji će biti održani ove godine, registruju i glasaju tamo gdje su živjeli 1992. godine i svojim glasovima pokažu šta misle o režimu Milorada Dodika i njegovim izvođačima radova u Sarajevu.

link

[Edited by borbeni on 03-01-2014 at 17:38 GMT]

[Edited by borbeni on 03-01-2014 at 17:40 GMT]

Bošnjak za primjer
Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

„Zašto neko ima sve, a ja ništa?“, pita se često moja drugarica, dugogodišnja radnica u neposrednoj proizvodnji novina, decenijama plaćena manje nego što zaslužuje i treba. Odgovor je, možda ne sasvim tačan, ali svakako ne potpuno kriv: zbog kućnog odgoja. Treba biti, uz ostalo, baš bezobrazan, pa mjesečnu platu od oko pet hiljada maraka tuđih para, podebljavati sa još dvije, tri.

Faris Gavrankapetanović, dugogodišnji direktor Kliničkog centra u Sarajevu i jednoipogodišnji šef Zavoda za zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo, uzeo je – zaradio nije, jer je zarada novčana naknada za rad, a ovdje rada nema na mapi – za osamnaest mjeseci preko 140.000 (slovima: stotinu i četrdeset hiljada) maraka, kroz platu i naknade za članstvo u petnaestak komisija u koje je imenovao sam sebe.

Budale poput nas bi se sada upitale: kako? Pokojni Ćićo Senjanović, splitski satiričar i pisac bi odgovorio: lako. Notorni Nedžad Branković bi kazao: po zakonu. „Pravo i zdrav razum nemaju uvijek puno veze“, rekao je Aleksandar Stanković u razgovoru sa sudijom Ivanom Turudićem, nakon što mu je ovaj objasnio da je zakonski moguće zbog korupcije kazniti bivšeg hrvatskog premijera Ivu Sanadera, a sve njegove saučesnike u isisavanju javnog novca na privatne i stranačke račune osloboditi. Pravo i moral, to ne treba objašnjavati, imaju još manje veze. Brankovićevski kazano: po zakonu se može napraviti svašta, pa, eto, i istrijebiti šest miliona ljudi. Holokaust je u nacističkoj Njemačkoj bio legalan i zakonski utemeljen.

Realnost

Preteško je to poređenje, naravno, ali vodi ka suštini jednog od problema čiji je maneken Faris Gavrankapetanović. Ispod milion puta ponovljene priče o nakaradnom ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine, cijela je hrpa zakona koji omogućavaju besramno bogaćenje odabranim da budu povlašteni u društvu u kojem riječ snalažljivost najčešće znači manjak morala i višak prilika. I sve to, naravno, u takozvanom javnom sektoru: većina od najgorih među nama nije se obogatila na famoznom tržištu, nije niti jednog trena gubila živce sa glomaznom administracijom, kuburila sa neredovnom naplatom, bila bitke sa konkurencijom... Zapravo su tek rijetki iz onoga što se naziva realnim sektorom tu realnost preživjeli. Uspjeli su samo oni što su formalno bili sa druge strane linije što odvaja javno i privatno, a zapravo su bili privilegovani i konektovani na budžet i sehare napunjene njegovim pražnjenjem.

Možda bi, obzirom na zvanje i znanje, Faris Gavrankapetanović negdje drugo jednako dobro živio od svog posla. U novoj, ovoj Bosni i Hercegovini, nije morao ni probati. Mladomuslimanski background bio je kod Izetbegovića starijeg značajnija preporuka od svih priznanja ovoga svijeta. Da je, dakle, rahmetli Munir Gavrankapetanović 1943. umjesto u Mlade muslimane otišao u partizane, da je iza oslobođenja bio, kako se to govorilo, društveno-politički radnik, a ne zatvorenik, ne bi sin Faris nikada liječio Aliju, niti bi s njim u sred rata išao na hadž. Mogao bi tek birati između rada u bolnici do penzije i učlanjenja u SDP.

Poklopili su se, recimo tako, doktoru Gavrankapetanoviću rodni list i diploma i sve poslije bilo je pažljivo čitanje zakona krojenih kako bi nova politička, bila ujedno i finanacijska elita. Kada su već dobili priliku da budu neko, on i njemu slični su je iskoristili i da nešto naprave – naravno, za sebe. Imovinski kartoni „najboljih bošnjačkih sinova“ udebljali su se za proteklih dvadesetak godina toliko da ih je lakše zaobići nego prekoračiti. Takvima su i obiteljska muka i ratni angažman bili investicija o čijoj isplativosti govore, pored ostaloga, liste legalnih prihoda ostvarenih u za njih krojenim zakonskim okvirima.


Elite

Faris Gavrankapetanović je Bošnjak po mjeri onih što ih je historija uzdigla dok se zajebavala sa nama. Nije niti jednog trenutka bilo bitno kakav je on zaista doktor, već čiji je i, normalno, koliki je vjernik. U raspodjeli plijena njemu je zapala prvo velika bolnica, pa kada ju je ojadio, stigla je prekomanda na mjesto gdje još uvijek ima nekih, i to velikih, para. I njima i njemu u cijeloj priči nije bilo važno niti to što KCUS zadužuje do preko ušiju, niti se u tom odabranom društvu neko danas čudi zato što je iskoristio zakon šupalj k'o rende i montirao se na svaku poziciju na koju kapaju neke marke.

Nova bošnjačka elita po mnogo čemu liči na srpsku i hrvatsku, na, kako ih Andrej Nikolaidis naziva, kontrarevolucionare vođene ličnim, materijalnim interesima. Postoji, međutim, jedna velika razlika: dok su uništavali socijalizam, srpski i hrvatski lideri vodili su i neku, uglavnom očajnu, često zločinačku politiku; bošnjački uglavnom nisu nikakvu. Glupljim među njima nije nikada bilo važno kolika je BiH, već koliko je muslimanska, a pohlepnijim samo ona u kojoj se svaka godina sa manje od novih sto hiljada na računu smatra lošom.

Sve što mi, idioti, smatramo porazima ideja nezavisnosti, jednakosti i slobode, za njih su bile tek nus pojave preraspodjele novca i moći. Ne znači to, naravno, kako i sve naše gavrankapetanoviće ponekad ne bi nešto zaboljelo, samo što im je uvijek lijek bio pri ruci. Privili bi par hiljada na rane i sve bi prošlo kao rukom odnešeno. Kod ljudi kod kojih je novac ispred dostojanstva njegov je učinak i terapijski. Zato oni što još drže do dostojanstva i nemaju ništa.

RTV TK emisija "Intervju" - Emir Suljagić, Koalicija 1.mart

Orić u CD-u: Izetbegović, Radončić i Lagumdžija su se ponašali državnički!

Tokić: želim spriječiti nasilnu srbizaciju, pravoslavizaciju bošnjačkog naroda u RS-u!

citat:

---

cupo wrote:
Orić u CD-u: Izetbegović, Radončić i Lagumdžija su se ponašali državnički!

---

Neznam koliko je u skladu sa datom temom, ali bilo koji portal da prelistamo, uocavamo da su nasi politicki "velikani" od nas napravili lakomislene fukare.
U kakve li smo to mi vode zagazili ?

Bauk izgubljene budućnosti
Larisa Kurtović 09/02/2014

citat:

---

U moru medijskih izvještaja i komentara kojima smo bili bombardovani posljednjih nekoliko dana, jedna od tema koja je naišla na veliko interesovanje, posebno u Sarajevu, je pitanje da li su ovi—do sada najradikalniji protesti u BiH—bili iscenirani i rezultat političke manipulacije. Lekcije naučene iz prošlosti dovele su do toga da prosječan građanin naše zemlje neminovno gaji visok stepen nepovjerenja prema službenim prikazima događaja—svi su ubijeđeni da se istina krije iza kulisa, da je prikaz realnosti kakav se nudi samo privid, te da su građani uvijek žrtva kojekavih manipulacija i zavjera. S obzirom na medijsko i političko “spinovanje” kojim smo bili svjedoci ovih dana, ovakva kritička analiza ima svoje mjesto. Međutim, u slučaju ovih protesta bitno je naglasiti neosporivu činjenicu da čak i ako su nasilne taktike koje su demonstranti upotrijebili dijelom bile motivisane privatnim političkim interesima, ono što se u Bosni i Hercegovini desilo u proteklih par dana, apsolutno prevazilazi okvir te navodne manipulacije. Čak i ako su pred organe vlasti dovedeni kojekakvi plaćeni nasilnici, ostaje jednostavna, neoporeciva istina: da su se u gradovima širom naše zemlje, u istom času na ulicama pojavile hiljade, ponekad desetine hiljada, obespravljenih, zgaženih, poniženih i poraženih radnika, penzionera, omladine i građana, jedna masa koja je toliko šarolika u svojim političkim stavovima, mišljenjima, strahovima i nadama, da ju je jedino mogao spojiti zajednički, dugo taloženi i prije svega opravdani bijes.

Rat i postratna noćna mora BiH

Ono ćemu smo svjedočili u proteklih par dana bio je odgovor na više od dvije decenije višestrukog, brutalnog političkog nasilja kojem su stanovnici ove zemlje bili izloženi od strane kriminalnih, arogantnih, nesposobnih i za njihove probleme nezainteresovanih političkih struktura, koje je su se grdno obogatile raznoseći drzavnu imovinu, fabrike, firme i javno dobro koje nam je svima pripadalo. Povrh svega toga, građani Bosne i Hercegovine, najskuplje su platili krah bivše zajedničke države, ne samo kroz golgotu koju su izdržali u ratu, već i kroz postratnu noćnu moru koja ih je sačekala snene, izbezumljene i pune nade da ce dejtonski mir voditi ka nekom normalnom životu i budućnosti kojoj se vrijedi nadati. Reći da je ono što se desilo samo skica iz političke scenografije stranaka koje se nadaju dobiti predstojeće izbore, znaći zanemariti i kolektivni gnjev (koji je gotovo univerzalan, bez obzira na različite stavove o nasilnim metodama) i politički značaj ogromne nepravde i otimačine koja se na ovim prostorima desila pod plaštom etnonaciolnazima i postdejtonske tobože “narodnooslobodilačke” raspodjele vlasti.

Novi kolektivni politički subjekt

Protesti su otvorili prostor ne samo za prestrojavanje u redovima političkih partija, čije smo prozirne poteze mogli i očekivati, nego i za artikulaciju jedne nove političke platforme koja će istinski služiti interesima građana ove zemlje. Po prvi put u nekoliko decenija, moguće je zamisliti kolektivni politički subjekt koji nije izjednačen sa etnosom ili nacijom, koji ujedinjuje različite socijalne i generacijske slojeve, i ima potencijal da se uspješno suprotstavi vladajućim strukturama. Taj potencijal mora biti iskorišten, jer će u protivnom da zavlada još veće beznađe. U ovom smislu, najviše su napredovali Tuzlaci, koji su vlastima ponudili jasnu listu zahtjeva, zajedno sa prijedlozima njihove realizacije. Za njima kaskaju svi ostali protestni centri, a naročito Sarajevo, gdje su na snazi rasprave o tome da li je nasilje bilo opravdano, te da li su “huligani” realni pripadnici ili prijetnja cjelokupnoj političkoj zajednici. Dio javnosti prepoznaje da su ti mladi demonstranti i sami žrtve sistema u kojem su odrasli, te da su lice jedne nove, agresivne i razjarene generacije koja više nema ništa izgubiti, jer joj nista nije ni ponuđeno. Kod drugih se opet budi vrlo poznati “čaršijski” impuls za isključivanjem onih koji se ne uklapaju u tu besmislenu mitologiji o “Sarajevskom duhu” (npr. seljaci, papci, pa sad i “huligani”). Uz malograđansko licemjerstvo, pojavljuje se i evidentni strah kod mnogih koje prizori iz centra grada previše i suviše bolno podsjećaju na rat. To je realan, opravdan bol i strah (koji autorica ovog teksta dijeli), ali i dokaz da još uvijek vrijedi sintagma “Sve je dobro dok se ne puca,” koja je dijelom i spriječavala da se ovako nesto desi još ranije. Moguće je da ova sintagma još uvijek ima neku moć u Sarajevu, čiji stanovnici “preživljavaju” (da ne kažem, uživaju) najveći životni standard u BiH, ali u tuzlanskom kantonu gdje se nalazi najveća koncentracija nezaposlenih, izgleda da više nema.

Djelovati prije nego se vlastodršci pregrupišu

Bilo kako bilo, nasilni činovi kamenovanja, paljenja i pljačkanja zgrada administracije, te obračuni sa policijom, koliko god nam to bilo neugodno i nemilo, jedino je što je na trenutak uzdrmalo bahate vlastrodržce, koji do sada nisu imali potrebe reagovali na simpatične i mirne građanske proteste koji su im pokušavali skrenuti pažnju na probleme koji je njihov nerad ili dirigovana opstrukcija napravio u životima malih, običnih ljudi. Prije nego što se ti isti pregrupišu—a već su počeli, svojim degutantnim izjavama kako su baš oni ti koji nisu neodgvorni niti korumpirani, i koji su ukazivali na probleme još i prije—građani moraju djelovati. Svoj fokus trebaju preusmjeriti dalje od debata o maloljetnim “huliganima”, od kojih su mnogi ionako već debelo oplakali i čiji su bubrezi zaplatili, na stvaranje logističke organizacije i novog okvira djelovanja, na kreiranje dalekosežne strategije i plana rada, i na artikulaciju realnih zahtjeva sa sugestijama kako ispuniti iste. U kontekstu stvaranja ovog plana za dalje djelovanje i njegove realizacije, najvažnije je da ne zaborave krajnje ciljeve i motive svoje mobilizacije, i da ne završe, kao već nekoliko puta do sada, ulovljeni u besmislene rasprave, u ponoru “frakcijašenja” i unutrašnjih previranja, na koji političke elite itekako računaju. Treba početi, npr. sa pritiscima za radikalno smanjivanje plata i ostalih nadoknada u zakonodavnim i izvršnim branšama vlasti na svim nivoima, te brzim i efikasnijim procesuiranjem onih optuženih ili osumljičenim za politički i ekonomski kriminal i korupciju. Iza tih zahtjeva, nasuprot onih za restrukturiranje čitave države, stati će čitava javnost. Parole koje su se čule i u Banja Luci, i u Sarajevu i u Tuzli, i u drugim gradovima bile su ništa drugo do: “Lopovi!”

Izbori nisu dobra opcija

Za kraj, bitno je naglastii da neke predložene solucije, npr. vanredni izbori, nisu dobra opcija, jer zavise od sistema koji je već duboko ukorijenjen u postojeći status quo. Ideja da su izbori unutar ovog postdejtonskog sistema jedina prava metoda promjene najveća je laž koja je plasirana u javnost od kraja rata naovamo. Na izborima, na koje ionako ne izlazi gotovo pola rezigniranog stanovništva, birači biraju među postojećim političkim opcijama, koje su odabrale same stranke, a koje možemo razvrstati po principu “loš, lošiji, najlošiji.” Dobro uhodane političke partije koriste se čitavim arsenalom provjerenih metoda, uključujući zastrašivanje, ucjene, obećavanje ugovora i radnih mijesta, ideološke manipulacije, i stari “dobri” etnonacionalizam da bi ubijedile glasače da nemaju drugog izbora osim njih. Da apsurd bude veći, poslije izbora, čak i gubitničke stranke imaju šansu doći na bitne pozicije, samo zato što su ušle u prave koalicije. Taj sistem savršeno odgovara političkim strankama, koje su ujedno i gospodari sudbina i menadžeri svih resursa potrebnih stanovnicima svih bh opština, i koje bez obzira na prividno natjecanje za podršku, fukncionišu u gotovo perfektnoj, perfidnoj simbiozi.

Pravo na snove za sve

Ono što treba da se promijeni je suštinski odnos vlastodržaca prema građanima koji plaćaju njihove apsurdno visoke plate za jako malo efektivnog rada, građana koji su izvor poreznih sredstava od kojih ova drzava živi, koji su svojim radom stvorili fabrike i firme čijom su se prodajom ovi isti vladajući paraziti izgradili svoje privatne vile i kupili svoje luksuzne Audije. To su isti ti uhljebovići koji su građane doveli do ruba strpljenja, i često do samog ruba egzistencije. Djeca ove bahate, samozadovoljne oligarhije, da naravno, imaju “mnogo da izgube” —ali nemaju veća prava na život, budućnost, sigurnost, na ambicije i snove od radničke djece Tuzle ili od mladih “delinkvenata” koji su zapalili zgrade kantonalnih vlasti i ostale objekte u petak, 7. februara. U ime te žrtvovane djece—zbog koje su građani ove zemlje protestvovali i 2008, i 2013 i 2014 godine, djece koju je ta država-hobotnica izdala time što je uništila preduzeća njihovih roditelja, cjelokupan sistem socijalne zaštite, zdravstvene njege, javnog obrazovanja, pa čak i bijedne mehanizme za izdavanje jedinstvenog matičnog broja—građani moraju nastaviti izlaziti na ulice i promišljenim metodama zahtjevati drugačiju, bolju, budućnost od ove koja im se cinično smiješi iz ponora u koji gledaju poslijednje 22 godine. Bujica je krenula. Naprijed!

---

Medijski front za demonizaciju protesta
Amar Numanović

citat:

---

Nakon svega, o medijima i vlasti zasigurno ne možemo govoriti kao o dva različita entiteta, nego kao o jednom jedinstvenom projektu.

Noć sa petka na subotu - sa sedmog na osmi februar – nije bila ništa drugo do jedna mirna režimska noć. Četvrta vlast ni na trenutak nije zakazala u svojoj poslušnosti. Javni i privatni mediji, televizijske kuće i web portali, kao da su bili pod jednom te istom dirigentskom palicom. Ili dvije? Pod istim onim pod kojim su i zakonodavna, izvršna i sudska vlast. Sve je te noći funkcioniralo zapanjujuće skladno ili, bolje rečeno, usklađeno: političke elite, mediji, dobar dio akademske zajednice i malograđanski moral sjedinili su se u jedan koherentan reakcionarni glas. Uz patetične žalopojke o uništenim zgradama, srdžbu i gnjev usmjeren prema počiniteljima tih „najvarvarskijih“ zločina, čini se da u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini nikada nismo svjedočili ovako dobro uštimanom i orkestriranom medijskom i inom spinovanju, odnosno širenju dezinformacija i misinterpretacija događaja kako bi se u narodu, među radnicima, među demonstrantima, stvorili sukobi i jaz.

Režimski mediji totalitarnih sistema
Medijska blokada informacija i politički motivirane reprezentacije događaja, te potpuni izostanak bilo kakve analitike od četvrtka pa sve do danas, bh. medije dovodi u ravan režimskih medija totalitarnih sistema. Onaj koji nije direktno svjedočio događajima ili se informirao zahvaljujući nekim pouzdanim kanalima društvenih mreža, zasigurno je o onome što se događalo i nastavlja se događati morao kreirati krivi sud.

Kada su demonstracije 7. februara eskalirale – odnosno postale onime što socijalni bunt i treba biti – političke su elite u dosluhu sa medijima vrlo agresivno nastojale razbiti ih, podijeliti javnost, i to prevashodno strategijama zastrašivanja demoniziranjem prosvjednika. Gladan i obespravljen narod prestavljan je kao „razularena rulja“, dok se mediji nisu libili ni nazivati ih „huliganima“, „nasilnicima“ pa čak u jednom trenutku, skoro pa na ivici razuma, i „narkomanima“.

Da se takav imidž potkrijepi, mediji su vršili jasnu selekciju sugovornika, pitanja, emitovanja inserata i drugih popratnih materijala. Kao dobar primjer moguće je navesti izvještavanje Al Jazeera-e Balkans u čiju se korektnost sa pravom može posumnjati. U jeku demonstracija (7.2.; 19:15h) ova medijska kuća donosi pregled stavova i javnog mišljenja povodom demonstracija, naglašavajući kako su mišljenja podijeljena, ali prikazujući u nastavku pretežno one tweetove koji su izrazili neslaganje sa metodologijom borbe, odnosno sa demoliranjem javnih institucija. Jasno je da se ovakvim medijskim strategijama nastoji stvoriti privid ograđenosti naroda od demonstranata i događaja na demonstracijama. I narednog dana, 8. februara, mediji su koristili čitav spektar retoričkih strategija kojim se trebalo apelirati na građanski sentiment: govorilo se o neprocjenjivoj i nenadoknadivoj šteti, o tome kako oštećeni arhiv nije gorio u protekla tri rata, a nisu izostajala ni poređenja sa posljednjim ratom te su demonstranti – u iskazima selektiranih gostiju – vrlo često poređeni sa agresorima na BiH. Na Federalnoj televiziji je narator jednog od priloga iz drugog dnevnika čak ustvrdio da su „građani protiv nasilja“, očito shvaćajući građanstvo kao nekakvu monolitnu i jednointeresnu strukturu.

Demonizacija demonstranata
Kada je riječ o plasiranju vrlo dobro režiranih dezinformacija, onda svakako treba početi od one kako su tijekom noći 6.2. pljačkali i demolirali privatnu svojinu, a kao konkretan primjer navedena je i Omega d.o.o. Tuzla. Iako su se na društvenim mrežama odmah pojavile reakcije na ovu dezinformaciju, mediji su tek dan poslije to i priznali. Međutim, to nije spriječilo produkciju daljih naracija ovoga tipa. Već sutradan su se dezinformacije redale jedna za drugom, od one kako demonstranti pljačkaju BBI, preko preuveličavanja štete načinjene (neciljanim) paljenjem Arhiva BiH pa sve do lažnih i bezobraznih informacija kako je među demonstrantima pronađeno 12 kg narkotika, što je u javnost, između ostalog plasirao i Premijer FBiH Nermin Nikšić. Sve informacije su u ovisnosti od trenutnog „stanja na terenu“, plasirane i opovrgavane, dok se sa druge strane dokazalo da se radi o lažnim informacijama.

Međutim, neutralizacija demonstracija i stvaranje jaza među demonstrantima nisu se nastojali postići jedino demonizacijom demonstranata i zastrašivanjem - kao što je, primjerice, skandalozna izjava Visokog predstavnika Valentina Inzka kako će se eventualno razmišljati o mobilizaciji trupa EU-a za smirivanje situacije u BiH (što predstavlja svojevrstan diplomatski skandal, a na koji niko od predstavnika domaćih vlasti ili medija nije reagirao) ili ona ekonomskog analitičara Erola Mujanovića kako će investitori nakon ovih demonstracija dodatno izbjegavati Bosnu i Hercegovinu – nego i potiskivanjem klasne dimenzije ovih demonstracija i ustupanja prednosti polemikama o njihovim etnonacionalnim aspektima. Upravo je to sigurna strategija depolitizacije ovih demonstracije, jer se političke kategorije nastoji prevesti u identitarne i dnevnopolitičke.

Kako bi se ovakvo pitanje isforsiralo mediji su se pobrinuli osigurati izjave i komentare političkih aktera i intelektualaca koji idu u prilog ovoj artificijelnoj tezi. Tako je profesor Mile Lasić za Al Jazeera-u Balkans sugerirao kako se u ovim demonstracijama radi o bošnjačkim interesima i problemima, te kako je nedopustivo „prelivanje“ ovih nemira tamo gdje su u većini druge etnije. Na razvoj ovakve situacije prethodno su upozoravali neki intelektualci i analitičari (između ostalog i profesor Asim Mujkić) jer se radi o uobičajenoj strategiji transformacije i neutralizacije potencijalne političke snage ovakvih nemira.

Iako niti u jednom trenutku ne želim negirati da postoji izražena intencija da se ova događanja instrumentaliziraju u svrhu interesa određenih političkih partija i pojedinaca, mislim da opterećavanje medijskog diskursa tim pitanjima, a zanemarivanjem moguće artikulacije klasnih pitanja (jer ova borba u svojoj suštini ima klasni element) ide upravo u prilog retorici vladajućih političkih elita koje diskurs ovih demonstracija žele prevesti u diskurs dnevne politike kakav u BiH imamo više od dvadeset godina. Sa druge strane, također je problematično nazivati ove događaje revolucijom, jer u strukturalnom smislu, ovaj bunt još uvijek ne ispunjava njene elemente.

Šta zaključiti za kraj? Jedan od sugovornika na Dnevniku 2 Radio-televizije Bosne i Hercegovine rekao je da je javnost pala na ispitu iz demokracije – ja bih prije rekao da su mediji ti koji su pali na tome ispitu, dokazavši da su bespogovorno u službi političkih elita. Nakon ovoga, o medijima i vlasti zasigurno ne možemo govoriti kao o dva različita entiteta, nego kao o jednom jedinstvenom projektu. Naravno, ne želim generalizirati jer postojao je manji broj onih medija koji su doista radili u interesu javnosti – to su mali, marginalni (ili marginalizirani?) mediji. Ipak, nadam se da će javnost pamtiti koji su mediji aktivno radili protiv nas – a javni svakako jesu – i to uvijek imati na pameti. A to je ona ista javnost na koju mediji apeliraju kada su njihova radna mjesta i tzv. „slobode“ ugrožene.

---

citat:

---

Kao nekome tko je godinama bio u medijskom svijetu, pogotovo stravično bilo mi je za gledati svu huškačku mašineriju, laži, podmetanja, debilne izjave, kretenizam megalomanskih razmjera, nikad luđi diletantizam, ukazanje nacionalizma i u saksiji od cvijeća, ubacivanja kosti mržnje, ovu kurvanjsku prodaju brojnih medija, sebe i svog čojstva, u prve stranačke ruke koje naiđu.

Jesi li ikad doveo svog oca, majku, baku ili brata u bolnicu na Bijeli Brijeg u Mostaru, ili bilo koju drugu bolnicu u ovoj zemlji, dok su ti na prijemu recitirali šta moraš kupiti - zavoje, braunile, andole, injekcije, tariguz, a ti pamtio i zbrajao automatski imaš li toliko u novčaniku? Jesu li ti raširili svoje bijele mantile pokazujući džep u kojeg trebaš ubaciti bogati milodar, dok si čekao u strahu kako će proći zajebana operacija osobe koju voliš više od života? Jesu li ti ikad izrecitirali pretešku dijagnozu za vlastito dijete, poručujući ti da se obratiš za pomoć stranim klinikama, a ti imao novca za dobaciti tek do graničnog prijelaza na Crvenom Grmu? Je li ti dijete ikad bilo ime i prezime neke humanitarne akcije, jer je to bila jedina šansa da preživi? Jesi li imao dijete s nekoliko teških oboljenja, kojem po zakonu pripadaju lijekovi i sva moguća pomagala, a ti ništa od toga nemaš, kao ni status njegovatelja iako si 24 sata bez prekida s njim, i kad se pobuniš, iz nadležnog ministarstva ti kažu da ga daš u dom ako ne možeš skrbiti o njemu? Jesi li ikada prokrvarila usred noći u trudnoći, a doktor ti je poslao muža na istočnu obalu u Mostaru u ljekarnu koja je jedino tada radila, da kupi injekcije od dvjesto i nešto maraka, a ti si ležala u krvi s rukom u kojoj je bila zdravstvena iskaznica sa markicom osiguranja i svi doprinosi koji su godinama uplaćivani, a sve to ti je vrijedilo zak**** i veliko ništa? Nadam se da nisi i nećeš. Čovićeva hacienda je u tom trenu mirno snila tik ispod bolnice, Lagumdžija je hladio guzicu u stanu u Dubrovniku, Bakir birao novo auto, a Dodik i Fahrica su se nekud odveli sa vlastitim avionom. A gdje si bio ti, podaniče?

Jesi li ikada plakao u mraku jer sinu nisi mogao skucati pare za ekskurziju, ali si obećao da će vidjeti taj Prag makar ti to zadnje u životu bilo, i po prvi put u životu si od nekog posudio par stoja, koje su te grizle noćima kao najgore pčele, dok ih nisi uredno vratio radeći duplu smjenu? Jesi li ikad imao djecu diplomce, magistre i buduće doktore koji su raznosali pive i prali čaše u birtijama po gradu, dok su im pijani, oženjeni levati štipali guzicu na šanku, oni isti što ih sa svakog natječaja pošalju kući jer ima netko podobniji od njih? Jesu li ti ikad rekli da će tvoje dijete moći dobiti posao u bilo kojoj državnoj ustanovi ili poduzeću samo ako lojalan pristupi stranci, čak iako se radilo tek o zanimanju učiteljice drugog be, jer upasti na radno mjesto u školi danas je ravno provaljivanju u Pentagon? Jesu li ti djeca radila godinama bez dana radnog staža, bila izrabljivana i ponižavana od strane svog privatnog tajkuna i za najmanju pobunu bila poslana kući? Jesi li ikad imao oca koji već osam-devet godina nema ni plaću, ni zdravstveno, ni mirovinu jer je zakočen između ničega u svijetu gdje su kriminalci razjebali firme i ostavili ljude na ulici? Jesi li gledao svoju majku kako čisti tuđa stubišta? Jesi li ikad u samoći oplakao zbog svog vazda poštenog ćaće i matere i ovakvog života koji im se sručio na leđa? Jesu li ti diplomirani prijatelji išli ratovati u Afganistan samo da prežive u Bosni i Hercegovini? Jesi li ikad imao mali obrt i redovno plaćao sva davanja državi koja te slijeduju, pa bi ti inspekcija svejedno napisala kaznu, tek tako eto jer su ti zidovi bijeli umjesto žuti, a lopovu koji je ukrao milijunske iznose preko puta tvog obrta, nisu smjeli ni prići u okrug tvrtke? Ili kad priđu, obično zajedno zagrljeni odu na janjetinu? Jesi li šetao od norveške do kanadske ambasade bacajući zadnju kovanicu iz džepa, dok odlučuješ pred koju ćeš se obratiti da probaš zauvijek napustiti ova g***a, samo da bi mogao majci jednom poslati sto maraka za rođendan? Nadam se da nisi i nećeš. Čovićeva, Lagumdžijina, Bakirova, Dodikova i Fahrina djeca u tom su trenutku spavala po odredištima svjetskih koledža i jela burek u toplim uredima nadzornih odbora državnih firmi, kao da im je ćaćevina. Kao da nije. A gdje si bio ti, podaniče?

Strašnije od svega ostalog što se događalo posljednjih dana u ovoj sjebadi od zemlje, bilo mi je gledati količinu onih koji su bez srama i obraza, svih ovih dana revno i mazohistično prodavali sebe. Kao nekome tko je godinama bio u medijskom svijetu, pogotovo stravično bilo mi je za gledati svu huškačku mašineriju, laži, podmetanja, debilne izjave, kretenizam megalomanskih razmjera, nikad luđi diletantizam, ukazanje nacionalizma i u saksiji od cvijeća, ubacivanja kosti mržnje, ovu kurvanjsku prodaju brojnih medija, sebe i svog čojstva, u prve stranačke ruke koje naiđu. Znaš, proći će jednom sve. I ratovi prolaze. Doći će i proći zemlje, ustavi, poretci, političari, uguzbe za poslove. Samo jedno nikad neće proći. Saznanje da si bio p****, onda kad si mogao biti čovjek. Da si dao svoje najbolje godine za najgore ljude koje je ova zemlja ispljunula iz sebe. Da si se rodio da budeš promjena u svijetu, a sve što si činio bilo je da im držiš gaće dok sustavno pišaju po tebi.

Jer vidi, ne može se desiti ništa puno loše ako budeš svoj. Okej, nije popularno u Svetom Trojstvu Mahnitih Naroda. Može izgledati mazlumski. Sizifovski skroz. O da, i jebat će ti mater stranački potrčci. Puno i često. Ali sve je to neuporedivo s ponosnim pogledom tvoje majke, koja će znati na kraju svog teškog puta, da si bio i ostao ljudina, a ne stoka, usprkos svemu.