Možete li da pretpostavite šta znači ”srčana steznica”, ”kostolom” ili ”udna tuljica”?!
Hrvatski doktor Vladimir Loknar objavio je u Zagrebu “Rječnik latinskog i hrvatskog jezika”, u kojem se nalazi 20.000 pojmova s ciljem da na “novokroatski” jezik prevede neke latinske medicinske pojmove.
U tom rečniku mogu se uočiti potpuno novi jezički pojmovi. Tako je angina pektoris – “srčana steznica”, fraktura je prevedena u “kostolom”, menopauza je “ženska mijena”, dok će se za kondom u Hrvatskoj od sada govoriti “udna tuljica”!
Udna tuljica je objašnjena kao “alatka za smirivanje i rešavanje napetih i kompleksnih situacija koja jednoj strani pomaže da se usreći, a drugoj da bude usrećena”.
Prema tvrdnjama autora “Riječnika latinskog i hrvatskog jezika”, kondom nije više kondom ili gumica koja se navlači na ud. Sada je to “udna tuljica koja je napravljena od prozirne gume navlažene nekom vazelinskom otopinom da ne puca prilikom navlačenja u zanosu tokom polnog čina”. Na Hrvatskom DOP Magazinu već se može videti predlog da se vođenje ljubavi posle objavljivanja ovog “Riječnika” prevede kao “usljedbena tjelospojka”.
Tako je težnja ka stvaranju novih reči koje nemaju strani ili “pogrešni”, “komšijski” prizvuk ponovo izazvala burne reakcije, od kritike do ismejevanja. Ovo dolazi samo godinu dana nakon što je konkurs hrvatskog časopisa “Jezik” – na kome je internet emotikon postao “osjećajnik”, floskula “ispraznica”, a automat za naplatu parkinga “parkomat” – izazvao slične reakcije, mahom od generacije koja je stasala na internetu i koja u svakodnevnom govoru koristi ogroman broj anglicizama, piše sajt Bigportal.ba.
Poznato je da je devedesetih godina, za vrijeme vlasti Franje Tuđmana, kaiš postao “okolotrbušni pantalodržač”, bicikl “međunožno guralo”, bomba “raznornica”, helikopter “zrakomlat”, šljem “glavobran”, oluk “okolokućno vodopišalo”, a porno film – “bludoslikopis”.
Izvor: Kurir

Potpisan protokol: Aktivnosti na povećanju penzija u 2014.
Srijeda, 04 Decembar 2013 15:34 | Autor Mirela Bektić
potpisivanjeFederalni premijer Nermin Nikšić i predsjednik Skupštine Saveza udruženja penzionera u Federaciji BiH Hamdo Mimić potpisali su danas protokol kojim se potvrđuje spremnost na suradnju u oblastima koje se tiču penzijsko-invalidskog osiguranja.

Potpisnici Protokola obavezuju se da će raditi na partnerskim osnovama uz poštivanje transparentnosti u radu te pravovremenoj razmjeni i distribuciji informacije.

Premijer Nikšić naglasio je da je komunikacija i saradnja sa Savezom udruženja penzionera intenzivirana i da će se učiniti sve, što je u moći Vlade Federacije i institucija u FBiH, da se ostvari dogovoreno.

-Ovi ljudi zaslužuju našu apsolutnu pažnju i odgovoran pristup i odnos kao i nastojanje da se riješi što je moguće bolje i više mjera na poboljšanju njihovog statusa - kazao je premijer.

Ističe da se ide u pravcu rješavanja ključnog dijela sporazuma, koji je Vlada Federacije potpisala sa Savezom penzionera ranije ove godine, a to je povećanje penzija od januara 2014. godine.

-Očekujemo da saniramo dubiozu u Fondu PIO. To bi bila potrebna pretpostavka za donošenje odluke o povećanju penzija. Svakako da je to lakše reći nego ostvariti, ali akcije koje se provode u posljednje vrijeme i stalni trend rasta broja zapolenih su garancija održavanja nivoa povećanja penzija koje planiramo od januara- dodaje.

Premijer kaže da se ostaje pri onom što je naglašeno u sporazumu, da će se nakon toga nastaviti sa zajedničkim praćenjem tih mjera.

-Ukoliko se steknu uvjeti, nema razloga da ne povećamo dodatno penziju. Trenutno cijenimo da se najveći broj mjera ispunjava i da ćemo u januaru moći donijeti odluku o povećanju penzija za pet posto - kazao je Nikšić.

Hamdo Mimić kaže da vjeruje u obećanje i dobru saradnju s Vladom Federacije BiH. Ističe da je teška situacija u kojoj žive penzioneri i stanje fonda PIO zahtijevaju međusobnu komunikaciju Vlade i Saveza. Potkrijepio je to podatkom da od penzija ovisi oko 388.000 penzionera i njihovi članovi porodica.

Za povećanje penzija od pet posto potrebno je od pet do sedam miliona maraka na mjesečnom nivou.

Potpisivanju protokola u zgradi Vlade Federacije u Sarajevu prisustvovao je resorni ministar Vjakoslav Čamber i predsjednik Saveza udruženja penziojnera u Federaciji Omer Omerefendić.

Izvor:RTVSlon/Fena

Zašto volim Bosnu
Damjan Pavlica

Bosnu volim prvenstveno zbog uporedog postojanja njenih različitih tradicija. Decenijama uoči poslednjeg krvavog rata, ljudi u Bosni i Hercegovini su najnormalnije živeli zajedno. Trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, gde je celokupna ljudska situacija uslovljena etno-religijskom pripadnošću, je bolesno stanje.

Prošao sam Bosnu uzduž i popreko i uverio se da Bosna nije višejezična sredina. U gradovima i selima ljudi govore istim jezikom, iako nas velikaši, proklete im duše, uporno ubeđuju da govorimo različitim jezicima i da su razlike među nama nepomirljive. Pritom, veoma je diskutabilno da li je Bosna i Hercegovina višenacionalna sredina. Odrednice Srbin, Hrvat i Bošnjak se mogu, sa gotovo stoprocentnom izvesnošću, koristiti kao sinonimi za versku pripadnost, umesto reči pravoslavac, katolik i musliman našeg jezika.


ISTORIJSKI OSVRT

Tokom istorije, u Bosni je uporno opstajao višereligijski suživot, dok je u Srbiji preovladala jednoobraznost. U srednjevekovnoj Srbiji je zakon nalagao versku isključivost i netrpeljivost, jer vladajuća pravoslavna religija nije tolerisala postojanje drugih vera. U srednjevekovnoj Bosni su zajedno živeli katolici, pravoslavci i bogumili. Dok su u Raškoj besneli verski progoni, Bosna je prihvatala ljude različitih vera. Dok je Stefan Nemanja proganjao naše pretke, dobri Ban Kulin im je pružao utočište. Ko je od našeg naroda tražio slobodu, taj je išao u Bosnu. U Raškoj su vladali samodržavlje i verski progoni.

Tokom svoje vladavine, muslimani su se ipak pokazali tolerantnijima od pravoslavaca. Iako su krajem srednjeg veka muslimani na ove prostore došli kao zavojevači, jedna je činjenica neosporna – dozvolili su da druge vere postoje i da pravoslavne bogomolje vekovima ostanu čitave. Otomanski sistem religijskog pluralizma definitivno predstavlja civilizacijski iskorak u odnosu na versku isključivost nemanjićke Srbije. Uprkos tome, Srbi su u XIX veku, od svog ustanka do sticanja državnosti, uništili gotovo sve džamije na području tadašnje kneževine Srbije. Tako su u Užicu porušene 34 džamije, u Smederevu 24, a u Beogradu na desetine njih. Slično se ponovilo i tokom rata u Bosni.

Bosna i Hercegovina je kolevka našeg zajedničkog jezika. Jezik srednjevekovne srpske države, koji poznajemo uglavnom preko vladarskih povelja i crkvenih spisa, prilično se razlikuje od današnjeg srpskog jezika. Jezik srednjevekovne Bosne i Huma, koji poznajemo preko natpisa sa stećaka, je prilično sličan jeziku kojim danas govorimo, i uglavnom razumljiv bez prevođenja. Ovo nimalo ne iznenađuje, uzme li se u obzir da je upravo hercegovački govor bečkim književnim dogovorom 1850. godine određen za zajednički književni jezik Srba i Hrvata (i drugih južnih Slovena), poznat kao srpsko-hrvatski jezik. Na hercegovskom govoru počiva čitava jezička reforma Vuka Karadžića, na temelju koje su nastali savremeni srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezički standard.

Bosna i Hercegovina je kolevka partizanskog otpora. Tokom drugog svetskog rata Bosna i Hercegovina je predstavljala središte otpora nacionalističkom ludilu i međuetničkom istrebljenju. Dok su u Srbiji i Hrvatskoj preovladale ekstremno nacionalističke snage, u Bosni su partizani uspešno vodili borbu protiv fašista i kvislinga, za ponovno ujedinjenje raskomadane domovine. Igman, Kozara, Neretva, Sutjeska, Jajce, Drvar, samo su neki od toponima koji podsećaju na upornu borbu naših naroda u Bosni i Hercegovini. Možda je kobna greška partizana bila što su nakon oslobođenja uzeli Beograd, a ne višenacionalno Sarajevo za glavni grad SFR Jugoslavije.


RAT U BOSNI I HERCEGOVINI

Nije tajna da je Srbija stvorila Republiku Srpsku, kada je 1992. godine poslala vojsku, specijalce i dobrovoljce, te nahuškala, naoružala i organizovala Srbe u Bosni i Hercegovini. Čitave oblasti jedne multikulturne države su vojskom zaposednute, etnički očišćene i proglašene srpskom teritorijom. Tzv. Republika Srpska, ta žalosna tvorevina koja pokušava da bude srpskija od same Srbije, pokazatelj je naše nezrelosti za zajednički život, poštovanje bližnjega i prihvatanje različitosti. Ovo patološko stanje je urodilo stravičnim progonima i pokoljima naše inoverne braće, koje istorija pamti kao bosanski genocid.

Tokom rata su na teritorijama pod srpskom kontrolom džamije sistematski uništavane. Frapantan primer je Banja Luka, u kojoj su sve gradske džamije (njih šesnaest) uništene uz sadejstvo gradskih vlasti, iako u gradu nije bilo izravnih ratnih dejstava. S druge strane, u Sarajevu, koje je godinama bilo pod srpskom opsadom, iako neke srpske crkve jesu uništene (neke usled samog srpskog granatiranja), one nisu sistematski uništavane.

U Bosni nije okončan rat, u Bosni je zamrznut sukob. Dovoljan je letimičan pogled na međuentitetske granice Bosne i Hercegovine da bismo videli da je to samo zaleđena linija fronta u bratoubilačkom građanskom ratu. Rat u Bosni i Hercegovini nikada nije završen. Danas se vodi putem politike da bi sutra ponovo mogao oružano eskalirati. Bosni je potreban trajan, pravedan i održiv mir. Tzv. Dejtonski mir je suštinski nepravedan, jer je zacementirao rezultate etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva Višegrada, Zvornika, Bijeljine, Prijedora, Foče, Srebrenice i mnogih drugih gradova Bosne i Hercegovine. Tragičnim spletom događaja, Srebrenica danas pripada Republici Srpskoj. Srbija mora jasno osuditi zaposedanje teritorije istrebljenjem, da bi pokazala da je raskrstila sa ideologijom širenja teritorije, koja je predugo usmeravala njenu unutrašnju i vanjsku politiku. Srbija zaista nema razloga da podržava Republiku Srpsku, taj ostatak njene nesrećne politike 1990-ih.

Srbija je pokušala da ubije Bosnu i Hercegovinu. Ubijajući Bosnu, Srbija je ubijala i sebe, jer se ekstremizam iz Republike Srpske vraćao kao bumerang ubijajući građansku Srbiju. Nadam se da će Bosanci oprostiti našim potomcima. Takođe se nadam da naši potomci nikada neće oprostiti svojim precima. Neka nam drugi oproste naše ludilo. Mi sami sebi nikada ne smemo oprostiti. Ubili smo deo svog naroda u Bosni.


CIVILIZACIJSKE PERSPEKTIVE

Bosna i Hercegovina je otvorena mogućnost našeg zajedničkog života, pravoslavaca, katolika i muslimana istog jezika. Politička ideja Bosne i Hercegovine je načelo suživota naspram plemenske podeljenosti, verska trpeljivost naspram verske isključivosti.

Mnogi građani Bosne i Hercegovine su dospeli u tužnu situaciju da pod uticajem huškačke propagande prezru svoju domovinu. Poznajem mnoge bosanske Srbe koji preziru Bosnu a obožavaju Srbiju. Oni grdno greše. Kao pripadnik srpskog naroda, kao Srbin iz Srbije, poručujem mojim sunarodnicima, Srbima iz Bosne – Srbija nije vaša majka, vaša majka je Bosna. Nemojte prezirati zemlju naših otaca. U Bosni naš narod živi već vekovima. U srednjem veku, kada Srbija nije ni postojala, već samo vazalna kneževina Raška, naši preci su u kraljevini Bosni odolevali raznim moćnicima sa istoka i zapada.

Bosna nikada nije bila u sastavu Srbije, i ukoliko ima pravde, nikada neće ni biti. Najmoćniji srpski srednjevekovni vladari, kao što su Stefan Nemanja i Dušan Silnik, nisu uspeli da uključe Bosnu u svoju državu. Vekovima kasnije, to nije pošlo za rukom ni Slobodanu Miloševiću. Srbija ni ne treba da teži da osvaja i pripaja Bosnu, već treba da bude sa njom u zajednici na ravnopravnim osnovama.

Srbija od Bosne treba da nauči različitost. Za razliku od Srbije, Bosna ima dugu tradiciju multikulturalnosti. Koncept bosanstva počiva na suživotu različitih verskih tradicija i ima kapaciteta da integriše ljude različitih etno-religijskih tradicija koji dele isti geografski prostor. Koncept srpstva, nažalost, nema taj kapacitet, jer počiva na principu verske isključivosti. On je isključiv u svojoj biti, ne samo prema drugim narodima, već i prema sunarodnicima koji ne pripadaju pravoslavlju. Logičan ishod politike isključivosti je istrebljenje. Nije slučajno što je srpstvo definisao upravo episkop Njegoš u kontekstu istrebljenja domaćih muslimana (tzv. „istraga poturica“). Ovaj koncept deluje dezintegrativno čak i po samu Srbiju, onemogućujući joj da postane država svih svojih građana, odnosno moderna politička nacija. Stoga neki kritičari predlažu redefinisanje koncepta srpstva na principu integracije.

Sarajevo često nazivaju balkanskim Jerusalimom, jer se u njegovom centru jedna do druge nalaze islamska, pravoslavna, katolička i jevrejska bogomolja. Beograd se, nažalost, ne može pohvaliti takvim poštovanjem svojih različitih nasleđa – beogradska sinagoga i džamija su skrivene i getoizirane, beogradski budistički hram, jedan od prvih u Evropi, odavno je zapušten i srušen. Pejzažom Beograda suvereno dominiraju isključivo pravoslavni hramovi. Beograd se uporno odriče sopstvene prošlosti – od nekadašnjih dvestotinjak džamija u Beogradu, opstala je samo jedna, a i ona je spaljivana. Izgleda da naš grad još uvek nije dovoljno zreo da vidno istakne svoje različite tradicije. Da bi izrastao u istinsku metropolu, Beograd mora prihvatiti svoju različitost.

Bosna je srce Balkana. Bosna i Hercegovina je geografsko, jezičko i etničko središte našeg naroda podeljenog religijom, dok su Hrvatska i Srbija zapadna i istočna periferija. Ukoliko se muslimani, katolici i pravoslavci našeg jezika odluče na suživot u Bosni i Hercegovini, to će se blagotvorno odraziti na sve susedne države.

Zajednička Bosna i Hercegovina trenutno ne postoji. Varvari još od rata pokušavaju da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu na zavađene etno-religijske entitete, predstavljajući politiku aparthejda i segregacije kao nešto poželjno. Od polovine višereligijske države je napravljena verski isključiva paradržava Republika Srpska. U ostalim delovima je uspostavljena prevlast Bošnjaka ili Hrvata. Stvarnost je premašila najluđa predviđanja sarajevskih nadrealista, uključujući izmišljanje novih jezika i podelu dece po nacionalnoj osnovi u vrtićima i školama. Izlaz iz ovakvog stanja treba tražiti u ukidanju ratnih entiteta i okretanju oblasnim autonomijama, nevezanim za nacionalnu pripadnost. Živela zajednička Bosna i Hercegovina, u čijim će se školama učiti jedan jezik, jer se jedan jezik govori u narodu.

Velika je stvar što Bosna i Hercegovina još uvek postoji. Kao jedina višenacionalna država na Balkanu, ona je trn u oku svim nacionalistima, posebno nakon raspada naše zajedničke države SFRJ. Neuspehom Jugoslavije pali smo jedan veliki ispit iz suživota. Za zajednički život nam je preostala još samo Bosna i Hercegovina.

Bosna nam je jedina nada!

Damjan Pavlica je muzičar i publicista iz južnog Beograda. Frontmen je benda Damjan od Resnika, u kojem svira gitaru i pjeva.

[Edited by bdirlija on 04-12-2013 at 18:48 GMT]

Kako je Bosna zijanila Eurojackpot

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča šta mu se dogodilo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Ili šta mu se dogodilo.

Elem, kaže, naručio ja telefonom drva za ogrjev za vikendicu na Vlašiću, pet kubika prvoklasne bosanske bukovine, pa je cijeli dan cijepao i slagao uz zid kuće. Navečer mrtav umoran legao da spavam, kad me u dva iza ponoći probudio telefonom neki čovjek - ajde, rekoh, da i tebe netko zove u dva iza ponoći - da pita trebaju li mi možda drva za ogrjev. Ne trebaju, odgovorio ja i poklopio slušalicu.

I?, pitao ja.

I ništa, veli on. Probudio se ja ujutro, otišao iza kuće po cjepanice da upalim peć, kad tamo - nema drva! Onih pet kubika iza kuće počišćeno do zadnjeg ivera!

Jebiga, lijepo te čovjek pitao, nasmijah se ja. Još si dobro i prošao. Članove Vijeća ministara, recimo, nekidan su - usred sjednice o implementaciji sporazuma Sejdić-Finci - telefonom probudili iz Bruxellesa, da ih pitaju treba li slučajno Bosni i Hercegovini četrdeset pet milijuna eura. "Ne treba", odgovorili sneni ministri, pa nastavili sjednicu. I šta? Kad su se probudili, gledaju oni - nema para! Nigdje onih četrdeset pet milijuna eura, kao da su u zemlju propali!

Zapravo, kad su bolje pogledali, stvarno pare u zemlju propale. Zna se i kako se zove zemlja u koju su propale: Bosna i Hercegovina.

Zbog neprovođenja sporazuma Sejdić-Finci, čitali ste ovih dana, u BiH je propalo četrdeset pet milijuna iz IPA fondova Europske zajednice. Zamjenik generalnog direktora za proširenje Europske komisije Joost Korte potvrdio je u Sarajevu kako će EU, zbog tvrdoglavog izbjegavanja Bosne i Hercegovine da se dogovori sama sa sobom, sredstva iz IPA fonda za tu zemlju preusmjeriti u Kosovo, za regionalni projekt stambenog zbrinjavanja raseljenih osoba i izbjeglica. Preciznije, gotovo polovica tog novca - ukupno 23,5 milijuna eura - bit će proslijeđeno Kosovu "u smislu podrške dijalogu i normalizaciji odnosa Prištine i Beograda", dok će ostatak biti potrošen na regionalni program stambenog zbrinjavanja.

Zijanila tako Bosna i Hercegovina gotovo sto milijuna konvertibilnih maraka, ali nitko se baš pretjerano ne sekira. Kao da su putem za Europu zagubili negdje par kovanica po deset pfeniga. Prevrće ministar trezora i financija Nikola Špirić džepove, ispipava se po jakni, ali para niotkud.

- Pa đe si ih stavio? - pita ga negdje iza Nove Gradiške premijer Vjekoslav Bevanda.

- j***m li ih, ne znam - odgovori onda ministar Nikola Špirić. - Sinoć su bile u IPA fondu.

- Kol'ko je bilo? - pita onda Zlatko Lagumdžija.

- Devedeset miliona.

- Eura? - napravi se zainteresiran Mirko Šarović, ministar trgovine i ekonomskih odnosa.

- Jok, maraka.

- Bježi ba - odmahne onda sa stražnjeg sjedišta ministar Fahro. - Ja mislio neke pare!

Nigdje na svijetu - baš nigdje osim u Bosni i Hercegovini - četrdeset pet milijuna eura nisu male pare: toliko, na primjer, iznosi nagradni fond Eurojackpota, europske lutrije. Nije, međutim, zabilježeno da je netko zijanio jackpot zbog toga što nije implementirao sporazum s Eurojackpotom, pa nepravilno ispunio nagradni listić. Za glavni dobitak na europskoj lutriji, kako znamo, potrebno je na listiću pogoditi pet brojeva, a u Bosni i Hercegovini na glasačkom listiću zaokružili samo tri.

- Imamo li Sejdića i Fincija? - pita onda Željko Komšić, bez daha prateći izvlačenje na televiziji.

- Imamo - javi se Bakir Izetbegović. - Al' su prekriženi.

Četrdeset pet milijuna eura, skoro sto milijuna maraka - milijardu kovanica od deset pfeniga! - točno toliko novca, na primjer, prije koji tjedan Europska unija je izdvojila kao humanitarnu pomoć Filipinima, za saniranje katastrofalnih posljedica tajfuna Haiyan, u kojemu je poginulo gotovo šest hiljada, a nestalo dvije hiljade ljudi. Šta znaju Filipini šta je katastrofa! U Bosni i Hercegovini, recimo, za te pare nestala samo dvojica: Sejdić i Finci.

A Europska unija svejedno sitničari i zajebava. Jebalo je svih četrdeset pet milijuna. Nije se, primijetili ste tu stvar, čulo da su od Republike Filipini za uplatu tog novca tražili da im u predsjedništvu, osim Tagaloganca, Cebuanca i Ilokanca, sjedi i po jedan Bisajac i Hiligajac.

Da, primjerice, Europska unija pare iz IPA fondova uplaćuje na žiro-račune bosanskohercegovačkih ministara i ostalih državnih birokrata, vidjeli biste kako bi se brzo implementirao taj, kako se zove, sporazum Sejdić-Finci. Europska birokracija, međutim, neviđeno komplicira, pa malo što u Bosni i Hercegovini zahtijeva svih pet brojeva na nagradnim listićima za parlamentarne i predsjedničke izbore, nego još traži da se za jackpot od četrdeset pet milijuna eura ponude kvalitetni programi i projekti!

Ja lutrije i govana!

Ima Kožo i o tome jedan, kad je ono Direkcija za europske integracije Vijeća ministara BiH ispunila aplikaciju... pardon, kad je Cigo dao oglas u Oslobođenju: "Ako neko ima para, nek se javi, ja imam novčanik pa da nešto iskombinujemo.".

(izvor:oslobodjenje)

Nesvakidašnji prizor: Kairo pod snijegom (FOTO)

Prvi put u 112 godina, u Kairu je padao snijeg, piše Bussiness Insider. Pogledajte fotografije koje su objavili korisnici Twittera.

KRVAVI ČARŠAF na kom se odigrala drama, na kom je iz djevojaštva prešla u majčinstvo

Kolumne | 01.11.2013. - 15:30:49 Preporučite:


--------------------------------------------------------------------------------

Sve moje molitve su uslišene. Prije nego su izgovorene. Nauči me, Bože, da razumijem one koji gaze po mojim uslišenim molitvama, po Tvojim darovima.



Te godine, ljeta Gospodnjeg, pšenica bijaše polegla od silnog roda. Uzavrelo polje Ćelija tog dana pritisnuće žeteoci, praćeni pjesmom ptica izvidnica, koje su pjevale zahvalu Tvorcu i milosti Njegovoj, što se zlatila po smrtolikom raju zemaljskom. Husan je oštrio kosu, žena mu Džilka na ognjištu zapretala somune u usijani žar, na obližnjoj grani vjetar je ljuljušk’o oguljenog janjca. Mobe kod Husana uvijek su ličile na svetkovine, svadbe, na narodna veselja. Doći će staro i mlado, sakato, nejako i prosijaci, koji su uzalud pokušavali da Husanu poljube ruku. On to nikad nije dao, a darivao ih je svakom prilikom u njihovim neprilikama. I sam Bog je (šaptalo se u narodu) volio Husana, pa mu podari naslednike, dva sina, dva gorštačka vuka, i kćer Zlatiju, koju su sanjali kako s vilama igra kolo oko Bisernog jezera.

Ona je toliko voljela Stvoritelja da Mu se više izvinjavla nego što se molila. Mada je nijedna molitva nije mimoišla, bila je, naprosto, uslišena molitva, koju je samo trebalo ljubavlju održavati. Da pusti korijen, da dobro zažili, na kamenitoj ilovači, na vjetrometinama ispod planina u blizini zvijeri. Da ojača, da ne ode, prije nego nikne po drugi put, u baštama; nebeskim rukama zasijanim, nebeskim suzama zaljevanim, nebeskim vatrama z’grijanim. Izvinjavala se za iole ružnu pomisao o ovom ili onom, branila se da je ljubomora, mržnja, malodušnosti ne dočepaju. U surovim predjelima ličila je na krhku biljku, koju će srušiti nadolazeće oluje što su režale u podlim provalijama čovjekovog proklestva. Zlatka je već isprošena u viđenu familiju Šarčevića, za naočitog i hrabrog Gorčina, koji će uskoro postati vođa cijelog okruga. Svadba je ugovorena za početak jeseni.

- Gorčin, hoće l’ on dolaziti? – upita Džilka Husana. – Poslaće sestru, a on mora do varoši, sprema se za svadbu – odgovori Husan i dodade: Zlatan je to momak, samo plah, na naravi, a ovo su rovita vremena, što će biti kad dođu još i gora? Mi smo sužnji sopstvene slobode, koju nam niko neće priznati, uskakaće stalno, mijenjaće se vojske i osvajači i nametati nam njihovu slobodu, običaje, kulture, vjere… Naše je da branimo ono što je odbranjeno kad je tako odlučeno. Da branimo pravo na snove, na našem jeziku, na ovaj kamen i na ono polje, na rijeke koje će premostiti, ne da bi preko njih prelazila ljubav, već da bi se carstvo širilo. A to širenje će sužavati čovjeka i prostor u kom će se kretati, satjerivat će nas ponovo u špilje i pećine, a i oni će u neka vremena kad civilizacija bude toliko zatrovana poželjeti kolibe od pruća i pećine. No, tad će biti kasno, pećine, špilje, jame i usamljena mjesta zauzet će mrtvi.

Znaš, Džilka – draga, sanjao sam jednom čudan san i sve mi se, ponekad, čini da i nije bio san, već da sam u tom snu s nekim razgovarao. Nas nikada neće pustiti na miru, ni Istanbul, ni Rim, ni Beč…negdje ćemo morati da se priklonimo. Ali, avaj, gdje god se budemo priklonili, nestaće nas, pogubit ćemo se. Ako, pak, pređemo negdje, a ostanemo najbliži sebi, s vjerom u srcu, a ne na zidu, onda ćemo gubiti glave, od dječijih do staračkih. Bićemo progonjeni u svim prilikama velikih nepogoda kad trube i bubnjevi oglase početak lova…

Elem, nejse, stigoše prvi učesnici žetve, koja je podrazumjevala, tokom odmora, momačka viteška nadmetanja, i djevojačku pjesmu, od koje bi na momenat i obližnja rijeka zastajala, a ptice se utišale. Bila je to pjesma o Zahvali, životu i ljubavi, koja se nebu dopadala i zbog koje se nebo s večeri zvijezdama osipalo. Dok bi u seoske avlije nadirala jata svitaca, kao lijepa predskazanja, za kojima su trčala djeca loveći neke svoje buduće snove.

U to doba žetva pšenice je ličila na svojevrstan obred. Hljebu se s puno ljubavi i poštovanja prilazilo, i u njemu prepoznavala Božja poruka, tako da je svaki susret sa klasjem, pa nadalje, ličio na molitve, koje su se u ta vremena i odvijale na poljanama, na slobodi, pod svevidećim nebeskim okom, obasjane iz beskraja, molitve su počinjale i završavale u srcima.

Selo Milaćine polako je zamiralo, sve se spuštalo niz proplanke dole u blizinu rijeke Zeleni jadar, na Polje zvano Ćelija, koje je od rijeka razdvaj’o kameni masiv, ravna stijena, u narodu nazvana Platno. U njenim prorezima još su se nazirali drveni klini koji su vodili gore prema vrhu litice. Tuda su se, veli legenda, braća Lalići iz sela Žedno pentrali da vade silan med koji su prikupljale bijele pčele. Legenda veli, kad bi ujutro krenule na cvijetna polja, na momenat je nestajalo sunčevine, toliko ih je bilo. Kad je jedan od Lalića, koji se uspuzao na vrh stijene napunio drugu vavraču i putem konopca počeo spuštati, nešto iz dubine stijene iz pčelinjeg gnijezda progovori: Dosta je Laliću! “Još jednu vavraču” – odgovori Lalić, mrtv hladan i tako i bi. Iz špilje se prvo začu potmula huka, zatim izletješe dva poveća bijela goluba, krilima sasjekoše konopac i zaljuljaše Lalića koji s vriskom nestade u ambisu. Te večeri – kaže legenda, nestadoše i bijele pčele iz Ćelije, kao crno predskazanje da počinje nešto čemu nema kraja…Narod još više povjerova u priču, po kojoj su bijele pčele došle iz raja, razočarane ljudskom pohlepom, tamo se i vratiše.

***

Esero zore valjalo je prvu svjetlost s vrhova planina, selo se lagano budilo, pomalo opijeno završenim slavljem, nečuvenom svadbom Šarčevića, koje će polahko neku drigu odoru presvlačiti. Pred Gorčinovu kuću već su se dovlačile prvi radoznalci, jer danas je dan istine. Doći će svi željni krvi, doći će da vide krvavi čaršaf na kom se odigrala drama, na kom je iz djevojaštva prešla u majčinstvo. Na kom je zauvijek umro jedan dio nje, na kom je te noći počelo i njeno umiranje. Takvi su običaji bili i ko god je držao do obraza nije mogao protiv, jer bi krenule neželjene priče. Zlatija je podrhtavala govoreći; zaustavi taj prokleti čin, ne daj poganim očima na umrle tragove mog djevičanstva, na kapi moje krvi, kako ću kroz selo, stid me je…umrijet ću ti Gorčine, a već osjećam da pod srcem nosim plodove. Šutio je i gledao u nikud, znajući da nema izlaza, običaj je običaj. Svileni čaršaf nabavljen iz daleke zemlje za veliku priliku čekao je svoj trenutak. Narod se već okupio, polovina sela, istinski pobožni i čestiti ljudi i žene prezirali su taj čin svojevrsnog raspeća, kao što ni raspeće nisu prihvatali, nit bilo kakvu ikonografiju, srce je temelj, u njemu je poruka i putokaz, svjetlost i istina, zato će to srce živo čupati i u Drinu bacat’, spaljivat’ će ga, probadati raznim oružjima, ali ono će opstati do…

Tišina koja je izbijala iz pritajene gomile b’ješe strašnija od vriske. Pridošlice s uperenim pogledima punim iščekivanja više su ličile na jato crnih strvinara, koji ne grakću, jer znaju da je plijen tu i da će brzo skončati, a do tad valja se pritajiti. Posmatraču sa strane ne bi promaklo da gomila, putem grimase, već uzvikuje, sa zajapurenim obrazima, nakostrešenim dlakama, podignutim pesnicama: hoćemo krv! To je naše pravo, daj čaršaf svekrvo Džilka, daj obraz kuće, da vidimo je l’ blistav i čist.

Mati Gorčinova uđe u njihovu sobu. Zlatka kleknu pred Gorčina i zari svoje ruke u sjajnu kosu, iščupa nekoliko vlasi, poče se tresti…Gorčine, ne daj im to! Stajao je, nijem i skamenjen, između majke i žene, između sebe i Boga, između vjere i praznovjerja, između neljudi i čovjeka…Stajao je, svjestan da nema rješenja i da će izgubiti kakvu god odluku donese. Jer, odluka je već davno donešena i ona se mora sprovoditi dok joj se ne stane na put. – Nismo prvi ni poslednji kome se ovo dešava, ali, ako me izaberu, kako su nagovjestili, prekinut ću ovaj sramni čin, nedostojan čovjeka, a pogotovo žene, kao bića, koje se zbog nečije greške mora uvijek pomalo stidjeti, što je žena. Bar u ovim pasijim krajevima – kaza Gorčin, što bi znak da i mati pokupi čaršaf i iznese pred radoznalu gomilu. Sjećajući se, u hodu, svog srama i besanih noći, sjetila se pogrdnih šala na njen račun, i tad joj zazvoniše ružne riječi nekog uhljupa (bijednika) a takvih se svugdje nađe: vidi, vidi, ko da je kokoš na čaršafu preklo. Tokom pokazivanja krvavog čaršafa ne bi nikakvih komentara, k’o da je narod osjetio naboj u vazduhu, a i Šarčevići su bili milosrdni, ali s njima se nije moglo protresati brašno. Oni su sami prali svoje gaće, a o tuđima nisu vodili računa.

Nekoliko dana Zlatka nije izlazila napolje, pravdajući se glavoboljom. Gorčinova mati ju je prihvatila i razumjela, savjetovala i tajno prenosila šta su, eventualne, mahane njenog dičnog sina, ostavljajući mogućnost da snaha vrlne otkriva sama. Uprkos pažnji, bogastvu i velikoj ljubavi Zlatka je počela da kopni, da se povlači u sebe, na insanske rezervne položaje, i da pokazuje nepovjerenje. Prođoše mjeseci, i nekako pred godišnjicu braka Zlatka rodi blizance, dvoje muške dječice, k’o zlatne jabuke. Neobično bijaše da jedno bješe obilježeno tamno crvenim benom, između obrva, kasnije će i drugom otkriti isti biljeg iz desnog uha. Prođe još godina, Zlatka nikad na bolje, sve slabija i nemoćnija. Vodio je Gorčin na daleko, kod pravih doktora, vodio i u sebi plakao, a gorštak kad plače, zna i na devetom koljenu da se bol pojavi. Doktori ništa opasno ne otkriše.

Jedno jutro poslije teške i ružne noći u kojoj je po prvi put zadrhtao, od strahova, ustade Gorčin začuđen da Zlatka još spava. Neka, izaći će sam da završi jutarnje obaveze. Pogled mu se prikova za prozor na kom je stajo neobično lijep leptir. Jeste doba leptira, ali prozori su tu noć bili ztvoreni, čudio se, dok je polako otvarao prozor, gorko se osmjehujući narodnom vjerovanju i pričama o leptirima. Leptir još malo postaja na ivici okna, učini mu se kao da baš njega posmatra i zagleda, zatim, nevjerovatnom brzinom nestade u jutarnjem plavetnilu. Kad je obavio sve poslove, nahrano stoku, pozdravio se s roditeljima, vrati se i s vrata reče: hajde Zlatka davno je svanulo. Ne bi nikakve reakcije, priđe s nekom zlokobnom zebnjom do kreveta, pomilova je po kosi i malo zakrenu njeno lice. Ostao je tako ko zna koliko dugo, ukočen i skamenjen, sve dok mu se mati nije pojavila na vratima. Zlatka bijaše zauvijek zaspala, tako je i ličilo, a prirodne smijalice u uglovima usana odavale su utisak da upravo sanja najljepši san. Gorčin skoči do prozora i zagleda se u pravcu u kom je nestao leptir. Zbogom Zlatka, čuvaću našu ljubav i tvoj obraz, kao tvoju krv, najradije bih za tobom, ali sinovi…Zbogom Zlatka, evo, jedan dio Gorčina je mrtav, a drugi mora preći svoj put… Taj dan, sve je zanijemilo. Naročito pred sumrak kad ukopaše Zlatku.

Selo će, nadalje, zakopavati naleti različitih osvajača, ali će loza Husanova i Gorčinova opstati. Proći će vjekovi dok se ne rodi pjegav bolešljiv i slijep dječačić, koji će progledati kad ga devetu noć odnesu na jedno posebno mjesto. Usput će iskusiti i kliničku smrt. Prve slike koje će vidjeti neće nikom kazivati. O istinama se šuti. Jedino će u izuzetnim prilikama citirati nekog pjesnika: Istina je, zapravo, Univerzalna ljubav, ona se živi.

Dječak će još jednom privremeno napustiti svijest o sebi i ovom svijetu, ali će se nakon tjedan (sedmicu-heftu) ponovo vratiti. U zrelom dobu sresti će se sa Srebreničkim Ratnikom, koji će mu ispričati svoju četvorogodišnju epopeju. Putu kroz uzavrelu pustinju od raskomadanih ljudskih tijela. I otkriti tajnu male dječije lobanjice, (koja je između duplji očiju, za vrijeme mjesečeve svjetlosti emitovala čudesni spektar treperećih boja) lobanjice koja je prije rata, u vreći pjeska, s Krive Drine dospjela u Ratnikovu avliju.

D.G.DZ

Argentina

Vijest o pederima koju nećete naći u drugim medijima


San Huan – Prije nekoliko dana u argentinskom provinciјskom gradu San Huanu (koјi јe glavni grad istoimene provinciјe), odigrale su se јedinstvene demonstraciјe.

Ukratko, oko 7000 feministkinja i pedera izvelo je napad na katedralu, koјu јe branilo oko 1500 muškaraca.

Štiteći katedralu, muškarci ni u kom slučaјu nisu koristili fizičku silu ili vrijeđali feministkinje i pedere. Umjesto toga, povezali se u „živi lanac" i na taј način su formirali „živi zid", kako bi spriječili pristup crkvi.

A šta su radili i kako su se ponašali feministkinje i pederi?

Iritirane mirnim otporom branitela crkve, otpočeli su pljuvati po muškarcima, u „živom zidu", prskati ih spreјem (suzavcem) i fizički napadati izvodeći nepristoјnu mimiku, bacajući im na glavu donji veš, iscrtavajući krstove na čelu, demonstrirajući porive koji nisu svojstveni ni životinjama.

Ono što je upečatljivo u ovom vandalskom napadu agresivnih feministkinja i pedera je, činjenica da niko od osoba koje su branile katedralu nije uzvratio silom.

Međutim, ovakve vijesti su nešto što nećete vidjeti u mediјima, kako pisanim tako i televiziјskim, јer se ne uklapa u priču o miroljubivim i diskriminiranim feministkinjama i pederima.

Ali, da ne bude zabune, ovo јe pravo lice feminizma-sodomizma- pedera – demonstracija onoga što slijedi sve one koji stoje na putu ka ostvarenju njihovih ciljeva. Hoćemo li ovakve slike gledati sutra i u BiH, hoće bh. muslimani morati braniti džamije od pedera?





SAFF

Iz perspektive novinara, mr. Alispahića. Dok lično ne podržavam homoseksualnost iz religijskih razloga, poređenje homoseksualaca s Al Kaidom smatram da je previše dramatično. Uvijek nastojim da shvatim ljude, zašto je neko nešto uradio, bilo dobro ili loše. Moram priznati da ne shvatam kako ljudi postaju homoseksualci, ali to nije ni bitno. Neki tvrde da se takvi rode dok oni sami prema onom što sam čitala u tome vide samoopredjeljenje - kako god, nek im dragi Allah da da prepoznaju pravi put, a samo On zna šta je najbolje i može da sudi. Pa ipak je poređenje ljudi koji nas ne diraju i nikog ne ubijaju dok traže svoja prava ili "prava", kako god, s Al Kaidom (za koju je normalno da muslimani ubijaju i muslimane i nemuslimane da bi došli do svojih ciljeva) je pretjerano i suviše dramatično. Međutim, sve u svemu, možda ćete članak smatrati zanimljivim pa ću da ga podijelim:

citat:

---

Otkud djeci seksualna samosvijest? Ovo pitanje suštinski razotkriva da se ne radi o borbi protiv „rodnog nasilja“, već se radi o propagiranju homoseksualizma kao nečeg poželjnog, još među dječijim uzrastom! Priča o „rodnom nasilju“ samo je paravan ovog projekta koji treba da među djecom priprema i odgaja buduće pedere i lezbejke...

U nekoliko tekstova objašnjavao sam da su pederske akcije politički projekat, sa profiliranom ideologijom i teorijom, onako kako je to bio marksizam u odnosu na komunizam ("Pederland", br. 229, "Pederi su očevi pedofila", br. 274, "Pederizam – rat protiv Boga i čovjeka", br. 297, "Pederizam je fašizam 21. Stoljeća", br. 298, "Bauk pederluka kruži", br. 319). Pederizam je totalitarna ideologija jer se već sad realizira represivnim i nečasnim mehanizmima, uključujući korupciju ili stigmatizaciju ljudi koji drugačije misle. Moja je procjena da će pederisti uskoro početi svoje ciljeve ostvarivati terorističkim sredstvima. U njihovoj prirodi je nasilje koje se sakriva iza izmišljenih i nasilnih optužbi za diskriminaciju, onako kako je Hitler optuživao Jevreje za ugroženost Nijemaca, ili kako su Srbi optuživali Bošnjake za navodnu ugroženost od "islamske države". Pederisti sve i svakoga optužuju za diskriminaciju, pa čak i kada, evo kao u ovom tekstu, branimo slobodu pedera da budu pederi, ali istovremeno branimo svoju slobodu da pederluk ne podržavamo, ni seksualno, ni politički. Pederizam je nasilan, i otud je logično da se prelije u terorizam.

---

Na zalost, mr. Alispahic ima dosta sljedbenika i simpatizera......tako da me njegove nebuloze ne iznenadjuju.

http://www.tuzlanski.ba/izdvojeno/89-izdvojeno/11941-ostavio-vie-od-300-miliona-km-gubitka-husagi-vie-nije-direktor-rudnika-kreka-video.html

Rešad Husagić više nije direktor Rudnika Kreka. Konačno je menadžment Elektroprivrede BiH reagovao i uskratio podršku kompromitovanom Husagiću, koji je najveći rudnik u Federaciji doveo pred stečaj.

Punih 12 godina Rešad Husagić je upravljao najvećim rudnikom u Federaciji. Rudnik je doveo pred stečaj. Iza sebe je ostavio više od 300 miliona maraka gubitka, a samo za poreze i doprinose rudnik duguje oko 100 miliona maraka. Zbog katastrofalnog rada još u maju prošle godine menadžment EPBiH uskratio je podršku Husagiću.

Husagić je tek posljednjih dana prošle godine razriješen, a na njegovu poziciju je imenovan Enver Omazić, bivši direktor Površinskog kopa Dubrave. O Husagićevom kriminalu Federalna televizija je više puta izvještavala. Zbog utaje poreza Husagiću se godinama sudi pred Općinskim sudom u Tuzli. Optužen je da je Kreki protivpravno pribavio korist od tri miliona maraka. Njega čeka još jedno suđenje. Naime, Tužilaštvo Tuzlanskog kantona podiglo je optužnicu protiv Husagića i menadžmenta preduzeća koja su poslovala sa Krekom, koja je oštećena za oko 120.000 maraka. „Optužen je da je zloupotrijebio svoj službeni položaj potpisavši određene fakture za firmu Junuzovic-Kopex, iako je znao da ti poslovi nisu urađeni", navodi Admir Arnautović, portparol Tužilaštva TK-a.

Sve to je mirno posmatrao Sindikat Kreke, koji je bio pod Husagićevom kontrolom. Potvrdio je to u februaru prošle godine i Salih Delić, savjetnik direktora RMU Kreka Tuzla: „Predsjednik sindikata ima menadžerski ugovor. Pojedini članovi Izvršnog odbora sindikata raspoređeni su na radna mjesta za koja uopšte ne posjeduju školsku spremu niti mogu biti raspoređeni po sistematizaciji. Na taj način ljudi sa srednjom školskom spremom dobijaju rješenje sa sedmim stepenom."

Menadžersku funkciju Husagić je iskoristio da na sumnjiv način magistrira i doktorira na Rudarskom fakultetu u Tuzli. A nije bio imun ni na nepotizam. Tokom svog mandata zaposlio je brata Amira u Direkciju rudnika Kreka, gdje je angažovan kao ekolog. Drugi brat Nurija sa srednjom stručnom spremom jedan je od rukovodilaca na Površinskom kopu Dubrave, za šta je potrebna visoka stručna sprema. Također, zaposlio je i svoga šurjaka Edina Tanovića te badžu Hasiba Aljukića. "Svi su zaposleni kad sam ja bio direktor. Mislim da svako ima pravo na rad u ovoj državi, pogotovo oni koji su danas bez posla", pojasnio je FTV-u Husagić.

Još nije poznato na kojoj poziciji u rudniku će Husagić biti angažiran. (Federalna.ba)